Evanđelje: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Dodatak: poruka evanđelja Oznake: uklonjeno uređivanje VisualEditor |
||
Redak 1:
[[File:P52 recto.jpg|thumb|228px|Najstariji novozavjetni rukopis (prednja strana). Naziv rukopisa: "John Ryland". Potječe iz 130. godine nove ere (a možda i ranije). Sadržaj: Sadrži Ivan 18:31-33 sprijeda i Ivan 18:37-38 straga.|alt=]]
'''Evanđelje''' ([[grčki jezik|grč.]] {{polytonic|εὐαγγέλιον}}, ''dobra vijest'', ''radosna vijest''; {{polytonic|εὐάγγελος}}, ''donositelj dobre vijesti'', e'''van'''-di'''van''', '''g'''e'''l'''o'''s'''-'''gl'''a'''s''') najčešći je naziv za [[kršćanstvo|kršćansku]] poruku. Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na [[stari zavjet|starozavjetne proroke]] koji su pozivali »glasonošu radosne vijesti« da javi [[Jeruzalem]]u o oslobođenju naroda.
== Poruka evanđelja ==
Evo poruke evanđelja:
'''Karakter Boga'''
''<u>Svetost Božja</u>:''
- Izaija 6:3: „...Svet, svet, svet je BOG Svevladar!... "
- Habakuk 1:13: „Tvoje su oči prečiste da bi gledale zlo jer ne podnosiš zlostavljanje.“
- Izaija 59:2: „Nego su vas vaša zlodjela odvojila od vašega Boga. Zbog vaših grijeha sakriva lice kada vas čuje.“
<u>''Božja pravednost''</u>'':''
- Izaija 30:18: „...BOG je pravedan...“
- Psalam 11:7: „Jer, BOG je pravedan i voli pravdu. Pravedni će živjeti u Njegovoj blizini.“
- Izaija 5:16: „No BOG Svevladar će se uzdići i podijeliti pravdu. Sveti Bog Svojom će pravednošću pokazati Svoju svetost.“
- Psalam 7:11: „Bog je pravedan sudac, Koji uvijek osuđuje zlo.“
'''Ljudska izopačenost i njena osuda'''
- Rimljanima 3:23: „Svi su griješili i ne mogu sudjelovati u Božjoj slavi.“
- Rimljanima 3:10-12: „Nema nikoga pravednoga, niti jednoga! Nema nikoga tko razumije. Nema nikoga tko traži Boga. Svi su Boga ostavili, postali su bezvrijedni. Nema nikoga tko čini dobro, ni jednog jedinoga!“
- Izaija 64:6: „Svi smo postali prljavi od grijeha. Sva su naša pravedna djela kao prljave, krvave krpe.“
- Galaćanima 3:10: „No oni koji se oslanjaju na pridržavanje Zakona, pod prokletstvom su. Sveto Pismo kaže: »Proklet svaki koji ne vrši dosljedno sve što piše u Knjizi Zakona.«“ (Ponovljeni zakon 27:26).
- Rimljanima 3:20: „...Ni jedan čovjek ne može se opravdati pred Bogom vršeći zapovijedi Zakona...“
Čitav svijet kriv je pred Bogom (Rimljanima 3:19). Svi su ljudi prekršili savršeni Božji moralni standard: laž, krađa, spolni nemoral (blud, tj. spolni odnos prije braka, preljuba i drugih spolnih grijeha), želja za nečim što pripada drugome, uzaludno korištenje Božjeg imena itd. U Mateju 5:28 Isus kaže da, ako u svojim mislima želimo neku osobu na seksualni način, onda smo krivi za seksualni grijeh. U 1. Ivanovoj 3:15 stoji da ako nekoga mrzimo, krivi smo za ubojstvo. Dakle, krivi smo za grijeh čak i ako razmišljamo o njemu. Budući da je Bog pravedan, ne može dopustiti da grijeh ostane nekažnjen. Njegova pravednost zahtijeva kažnjavanje grijeha. Zbog toga svi ljudi zaslužuju biti u paklu. Ako netko misli da nema grijeha, Biblija kaže: „Ako tvrdimo da nemamo grijeha, sami sebe zavaravamo i ne prihvaćamo istinu; Ako tvrdimo da nismo sagriješili, činimo Boga lažljivcem i ne prihvaćamo Njegovu poruku.“ (1. Ivanovoj 1:8, 10).
'''Pitanje'''
- Izlazak 34:6-7: „JAHVE, JAHVE, milostiv i suosjećajan Bog, suzdržan od ljutnje, prepun ljubavi i vjernosti, Koji tisućama naraštaja iskazuje ljubav, oprašta zloću, neposluh i grijeh. No krivca ne ostavlja nekažnjenog...“
Kako je ovo moguće? Kako je moguće da Bog istodobno oprosti i kazni svakog grešnika? Kako Bog može oprostiti nečije grijehe i istodobno biti pravedan? Kroz djela ne može! (kao što smo vidjeli gore). Dobra djela ne mogu magično izbrisati loša djela. Ako Bog tako oprašta, onda nije pravedan!
'''Odgovor: Кroz Isusa Krista'''
Božja pravda mora biti zadovoljena! Svaki grijeh mora biti kažnjen! Stoga je druga Osoba trostrukog Boga - Bog Sin - utjelovio na zemlji kako bi primio kaznu za grijehe svih istinskih vjernika (starozavetnih i novozavetnih). Bog Sin se utjelovio (Ivan 1:1,14: „Prije postanka svijeta bila je Riječ. Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog. Riječ je postala čovjekom i živjela je među nama.“), živio je bezgrješno (1. Ivanova 3:5: „Znate da se Krist pojavio da uzme grijehe i znate da u Njemu nema grijeha.“) i dobrovoljno se predao križu (Ivan 10:17-18: „Otac Me voli zato što polažem Svoj život da ga opet uzmem. Nitko Mi ne oduzima život. Ja ga Svojevoljno dajem. Imam ga pravo dati, ali imam ga pravo opet i uzeti.“) da plati kaznu za naše grijehe (1. Korinćanima 15:3: „da je Krist umro radi naših grijeha, baš kao što piše u Svetom pismu.“).
Štа se dogodilo na križem? - 2. Korinćanima 5:21: „Krist je bio bez grijeha, ali Bog ga je učinio grijehom radi nas, da bismo u njemu postali pravedni pred Bogom.“ Drugim riječima, Bog Otac odnosio se prema Bogu Sinu (Isusu Kristu) kao da je On učinio sve grijehe koje su svi istiniti vjernici nekada počinili, a Kristova pravednost pripisuje njima.
Dakle, samo kroz vjerom u Isusa Krista, Bog može pravedno oprostiti naše grijehe i ne osuditi nas na pakao, jer je Krist platio kaznu za grijehe svih istinskih vjernika:
- Efežanima 2:8-9: „Božjom ste milošću spašeni po vjeri, i to nije vaša zasluga — to je Božji dar. Niste spašeni svojim djelima, tako da se nitko ne može hvaliti.“
- Galaćanima 2:16: „No znamo da čovjek nije opravdan time što se pridržava Zakona, nego po vjeri u Krista Isusa.“
- Isus u Ivanu 6:47 kaže: „Govorim vam istinu. Tko vjeruje, ima vječni život.“
- Ivan 3:18: „Tko vjeruje u Njega, nije osuđen, no onaj tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije povjerovao u jedinoga Božjeg Sina.“
- Isus u Ivanu 14:6 kaže: „Ja sam put, istina i život. Ocu se može doći samo kroz Mene.“
- Djela 4:10-12: „Onda biste svi vi i čitav izraelski narod trebali znati: to je učinjeno po imenu Isusa Krista iz Nazareta, Kojeg ste vi razapeli i Kojeg je Bog podigao iz mrtvih. Po Njemu ovaj čovjek sada stoji pred vama zdrav. Isus je ‘kamen Koji ste vi, graditelji, odbacili, a Koji je postao temeljnim kamenom’. Jedino Isus može spasiti! Niti jedno drugo ime na svijetu nije dano ljudima da se po njemu mogu spasiti.“
- Djela 10:43: „Svi proroci govore o Njemu i o tome da svatko tko u Njega vjeruje, prima oproštenje grijeha po Njegovom imenu.“
- Ivan 3:36: „Tko povjeruje u Sina, ima vječni život. A tko nije poslušan Sinu, neće nikada iskusiti taj život, već Božji gnjev ostaje na njemu.“
'''Što osoba treba učiniti?'''
''Treba povjerovati''
Rimljanima 10:17: „Vjera dolazi kada slušamo Radosnu vijest, a ta se vijest čuje kroz propovijedanje poruke o Kristu.“ Dakle, jasno predstavljanje evanđeoske poruke mora prethoditi istinskoj spasiteljskoj vjeri. Spasiteljska vjera uvijek ima sadržaj - objavljenu Božju Riječ. Spasenje dolazi onima koji čuju, vjeruju i slušaju evanđelje. Da bismo razumjeli prirodu vjere spasenja, najbolje je pogledati kako ju je definirao „Isusa, začetnika i usavršitelja vjere“ (Hebrejima 12:2). Ivan 3:36 kaže: „Tko povjeruje u Sina, ima vječni život. A tko nije poslušan Sinu, neće nikada iskusiti taj život, već Božji gnjev ostaje na njemu.“ Ovdje primijetite kontrast - nije "vjeruje" nasuprot "ne vjeruje", već "vjeruje" nasuprot "nije poslušan". Današnje su crkve pune ljudi koji tvrde da vjeruju u Krista, ali njihovi životi svjedoče o suprotnom. Kršćani su spašeni milošću Božjom i odvojeni su da žive poslušan život, koji će u njima svjedočiti o Njegovom spasiteljskom djelu. Ako ne živimo poslušan život, lažni smo vjernici i nikada nismo vjerovali u Njega. Pogledajmo što Božja Riječ kaže o tome tko je spašen, tj. tko je Kristov sljedbenik.
<u>Opće bitne istine</u>:
Treba znati da: postoji samo jedan Bog - trojedini biblijski Bog, Isus je Bog Sin (druga Osoba trojedinog Boga), Isus je na križu platio kaznu za grijehe svih istinskih vjernika (starozavetnih i novozavetnih), Isus je uskrsnuo, uzašao, vratit će se i samo kroz Njega u raj.
<u>Duhovno siromaštvo</u>
U Mateju 5:3 Isus je rekao: „Blago onima koji znaju da su duhovno potrebiti jer njima pripada Kraljevstvo nebesko.“ Čovjek mora prepoznati svoje duhovno siromaštvo, odnosno da ne može ugoditi Bogu, da se ne može opravdati pred Bogom i zaslužiti spasenje, da je utopljen u svojim grijesima i beznadno osuđen na pakao. Drugim riječima, imati duh krajnjeg siromaštva u smislu vlastite dobrote, pravednosti, vrijednosti i zasluga. Znači ponizno prepoznavanje duhovne bijede. Samo osoba koja je shvatila koliko je grešna i prokleta može shvatiti koliko je dragocjeno Božje oproštenje. Gospod je blizu onih koji su slomljena srca i spašava one koji se kaju (Psalam 34:18). Bog voli ponizno srce koje se kaje. Bog to srce neće prezirati (Psalam 51:17). Takve spašava Bog, a ne samopravedni i samozadovoljni ljudi.
<u>Pokajanje</u>
Isus je rekao u Marku 1:15: „Došlo je vrijeme, Božje je kraljevstvo blizu. Pokajte se! Vjerujte u Radosnu vijest!“ (Matej 4:17; Luka 5:32; Luka 13:3,5). Čovjek se mora pokajati. Pokajanje ne znači samo „izvini Bože“ ili samo osjećaj tuge zbog učinjenog, već ima tri elementa: intelektualni, emocionalni i element volje. Intelektualni element: priznati i prepoznati grijeh kao nešto zlo, izopačeno i prljavo. Emocionalni element: nakon što prepoznate grijeh kao nešto zlo, izopačeno i prljavo, to vam zadaje tugu - zbog počinjenih grijeha. Element volje: unutarno odvraćanje od grijeha, tj. odvraćanje od ljubavi prema grijehu. Pravi se vjernik uistinu pokajao za svoje grijehe i njegovo srce mrzi grijeh, pa ga ne čini, a lažni vjernik još uvijek ima ljubav prema grijehu. Juda Iscariot također se osjećao krivim, ali se nije pokajao (Matej 27:3). Pokajanje nije samo intelektualno. Sigurno je i Juda promijenio način razmišljanja, ali nije se okrenuo od grijeha i nije se bacio na milost Gospodnju. Pokajanje uključuje ne samo promjenu mišljenja već i promjenu srca. To je potpuno duhovno okretanje. Pokajanje u kontekstu "novog rođenja" znači okretanje od grijeha kon Spasitelju. To je unutarnja reakcija, a ne vanjska aktivnost, ali plodovi pokajanja bit će vidljivi u ponašanju istinskog vjernika (Luka 3:8). Pokajanje je, dakle, radikalna preobrazba, preobrazba prirode, definitivno okretanje od zla i odlučno obraćanje Bogu u potpunoj poslušnosti (Marko 1:15; Matej 4:17; 18:3). Ova je transformacija jednom zauvijek. Povratka nema, samo odgovorno hodanje zauzetim putem. Utječe na cijelu osobu, prije svega na središte njezinog osobnog života, zatim na njezino ponašanje u svakom trenutku i u svim situacijama, na njezine misli, riječi i djela (Matej 12:33; 23:26; Marko 7:15).
<u>Odreći se samoga sebe, uzmi svoj križ i slijedi Me!</u>
Isus je rekao u Mateju 16:24: „Ako Me tko želi slijediti, treba se odreći samoga sebe, uzeti križ i poći za Mnom.“ (Marko 8:34; Luka 9:23). Treba shvatiti da Isus ne obećava prosperitet, karijeru, zaštitu od nevolja i zdravlje. Isus nije mađioničar Koji će ispuniti naše želje. Odricanje od sebe bilo je uobičajena nit u Kristovu učenju Njegovih učenika (Luka 14:26-27; Matej 10:38; 16:24; Ivan 12:24-26). Vrsta samoodricanja koju je Gospodin zahtijevao nije bila asketizam, već spremnost da se pokoravamo Njegovim zapovijedima, da služimo jedni drugima, da patimo, pa čak i da umremo za Njega. Biti kršćanin (biti sljedbenik; Kristov učenik) u skladu je s Božjim uvjetima, a uključuje: samoodricanje, nošenje križa i lojalnu poslušnost.
а) Samoodricanje - Osoba koja se ne želi odreći sebe ne može se nazvati Kristovim učenikom. Riječ koja se prevodi kao "poricati" je starogrčka riječ „aparneomai - ἀπαρνέομαι“, što znači „potpuno se odreći; potpuno se odvojiti od nekoga.“ Isus je upotrijebio istu riječ za opisivanje Petrovog poricanja Njega (Matej 26:34). Kad se Petar tri puta suočio sa svojim odnosom s Isusom, svaki put je žešće poricao da ga poznaje (Matej 26:70, 72, 24). Petar se odrekao svog Učitelja pred svijetom. To je vrsta poricanja koju bi vjernik trebao učiniti u odnosu na sebe. Mora se potpuno odreći sebe - da se odrekne svog starog narava. Samoodricanje je karakteristika istinski spašene osobe. Ovdje se ne radi o osobnom identitetu, kao zasebne osobe. Svaka je osoba jedinstveno Božje stvorenje, a nebeski Otac zna svu Svoju djecu po imenu. ime svakog vjernika je zapisano na nebu (Luka 10:20). Samoodricanje se odnosi na odricanje od prirodnog, grešnog, pobunjeničkog, neotkupljenog dijela, koji je u središtu svake osobe nakon pada, i koji može preuzeti privremenu kontrolu nad kršćaninom. To je tjelesno tijelo, „staru narav koja pripada prijašnjem načinu života. Ta je stara narav pokvarena jer je zavode vlastite zle želje.“ (Efežanima 4:22). Tjela će biti otkupljena u budućoj slavi (usp. Rimljanima 8:23). Pavao u Rimljanima 7:18 kaže: „Znam da u meni, odnosno u mojoj tjelesnoj naravi, ne živi ništa dobro.“ Čovjek treba biti iskreno i istinski uvjeren da u njegovoj ljudskosti nema ničega čime se može pohvaliti pred Bogom i ničega vrijednog što može ponuditi Bogu. Kad vjernik ima spasonosnu vjeru u Isusa Krista, stvoren je da bude pravedan pred Bogom i da stoji u savršenoj pravednosti, odjeven u „novog čovjeka, stvorenog po Bogu, načinjenog da bude istinski pravedan i svet.“ (Efežanima 4:24). Ali, kao što je Pavao rekao, ni nakon spasenja vjernik u sebi nema veće dobrote, tj. "u svom tijelesnoj naravi" nego što je imao prije spasenja. Tjelesno telo tj. tjelesna narav predstavlja neiskupljeni dio vjernika, koji služi kao osnovni tabor iz kojeg grijeh djeluje u životu kršćanina. Taj je dio podložan grijehu i temeljito je zagađen. Odreći se sebe znači „da ne udovoljite žudnjama tjelesne naravi.“ (Rimljanima 13:14) i „da se ne pouzdate u sebe“ (Filipljanima 3:3). Samoodricanje znači potpuno podvrgavanje vlasti i resursima Isusa Krista i potpuno odbacivanje samovolje i samodostatnosti. Svrha Starog zavjeta, što se jasno vidi u Mojsijevom zakonu, bila je da pokaže čovjeku koliko je duhovno i moralno jadan i koliko je nemoćan. Ovaj zakon nije imao za cilj pokazati ljudima kako da zasluže Božju naklonost, već im pokazati kako je nemoguće pridržavati se Božjih svetih standarda vlastitim sredstvima. Da bi Bog spasio grešnika, grešnik se prvo mora odreći sebe, tj. „izbaciti iz svoga života sve što je zlo: seksualni nemoral, nepristojnost, požudu, zle želje i pohlepu, a sve to predstavlja idolopoklonstvo“ (Kološanima 3:1). To znači da „odbacite stari način života, starog čovjeka u vama kojega prijevarne požude vode u propas i obnavljati se u načinu na koji razmišljate!“ (Efežanima 4: 22-23).
b) Uzmi svoj križ - ovo ima duboko značenje koje se mora razumjeti. Uzeti svoj križ jednostavno znači biti spreman platiti bilo koju cijenu za Krista. To je spremnost pretrpjeti sram, prijekor, odbacivanje, progon, pa čak i mučeništvo zbog Njega. Za ljude u Isusovo vrijeme križ je bio vrlo konkretna i živopisna stvarnost. Bio je to instrument rezerviran za pogubljenje najgorih neprijatelja Rima. Križ je bio simbol mučenja i smrti koji su čekali one koji su se usudili dignuti ruke protiv rimske vlasti. Ne mnogo godina prije nego što su Isus i Njegovi učenici došli u Cezareju Filipu, 100 ljudi je razapeto na tom području. Stoljeće ranije, Aleksandar Janeus razapeo je 800 židovskih pobunjenika u Jeruzalemu, a nakon ustanka koji je uslijedio nakon smrti Heroda Velikog, rimski prokonzul Varus razapeo je 2000 Židova. Raspeće u manjim razmjerima bilo je uobičajena pojava, a procjenjuje se da se oko 30000 raspeća dogodilo pod rimskom vlašću tijekom Kristova života. Kad su učenici i ljudi čuli Isusa kako govori o nošenju križa, odmah su znali o čemu se radi. Odmah su zamislili siromašnu i osuđenu dušu kako hoda cestom i na leđima nosi instrument (križ) vlastite egzekucije. Čovjek koji podigne i nosi svoj križ, započinje marš smrti. Biti Kristov učenik znači biti spreman trpjeti tugu, bol, pa čak i smrt zbog Njega. Očito je da se stupanj patnje i progona razlikuje od vjernika do vjernika, od jednog vremena do drugo i od mjesta do mjesta. Nisu svi apostoli bili mučenici, ali bili su spremni biti mučeni. Nije svaki Kristov učenik pozvan biti mučenikom, već je svakom učeniku zapovjeđeno da bude spreman prihvatiti mučeništvo zbog Krista. Petar je vjernicima napisao: „Dragi moji prijatelji, nemojte se čuditi velikim nevoljama koje sada trpite jer one iskušavaju vašu vjeru. Nemojte misliti da vam se događa nešto neobično, već se veselite što sudjelujete u Kristovim patnjama, da biste mogli radosno klicati kada se pokaže Kristova slava. Ako podnosite uvrede zato što ste Kristovi učenici, blagoslovljeni ste. To znači da je s vama Božji Duh, Duh slave.“ (1. Petrova 4:12-14). Da biste bili Kristovi sljedbenici, morate okončati sebe i grijeh, i postati toliko željni Krista i Njegove pravednosti da ćete biti spremni žrtvovati se za Njega. Prije toga, u Mateju 10:34-36, Isus je rekao: „Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer, došao sam okrenuti: ‘sina protiv oca, kćer protiv majke, snahu protiv svekrve. Čovjeku će biti neprijatelji vlastiti ukućani.’“ - Iako je konačni kraj evanđelja mir s Bogom (Ivan 14:27; Rimljanima 8:6), neposredni rezultat evanđelja često je sukob. Obraćanje Kristu može rezultirati zategnutim obiteljskim odnosima, progonom, pa čak i mučeništvom. Slijediti Krista podrazumijeva spremnost za podnošenje takvih poteškoće (Matej 10: 32-33, 37-39). Iako se Isus naziva "Princ mira" (Izaija 9:6), On jasno kaže da vjernike ne poziva na život bez sukoba. Isus je također rekao u Mateju 10:24-25: „Učenik nije veći od učitelja niti je sluga veći od svoga gospodara. Dovoljno je učeniku da bude kao njegov učitelj, a slugi da bude kao njegov gospodar. Ako su glavu obitelji nazivali Sotonom, koliko li će tek gore nazivati njegove ukućane?“ - Ako učitelj (Krist) pati, patit će i njegovi učenici. Ako napadnu gospodara (Krista) s hulom, napasti će i njegove sluge. Ovo je obećanje progona. U Ivanu 15:20 Isus kaže: „Sluga nije veći od gospodara. Ako su progonili Mene, progonit će i vas. Ako su slijedili Moje upute, slijedit će i vaše.“ - Učenici bi trebali očekivati da se prema njima postupa onako kako se prema Njemu postupalo, jer oni koji su mrzili Isusa ne poznaju Boga (Ivan 15:21), a mrzit će i Njegove učenike. Suprotno tome, oni koji Isusa slušaju s vjerom, slušat će Njegove učenike. Dakle, Isus kaže da, ako bi On, kao njihov Gospodin, mora „mnogo pretrpjeti...i biti ubijen“ (Matej 16:21), tada i učenici ne bi trebali očekivati da će izbjeći isti tretman. Križ je patnja koja je naša zbog našeg odnosa s Kristom. Isus ne poziva učenike k Sebi kako bi im život učinio uspješnim, već kako bi ih učinio svetima i produktivnima. Spremnost da uzme svoj križ obilježje je istinskog vjernika. Oni koji prvotno priznaju svoju želju slijediti Isusa Krista, ali odbijaju prihvatiti poteškoće ili progone, su lažne i neplodne duše koje su poput kamenitog tla bez dubine. Oni venu i umiru pod prijetnjom osude i progona zbog Krista (Matej 13:20-21). Mnogi ljudi žele biti Kristovi učenici, a da ih to ništa ne košta, ali Krist ne nudi takvu mogućnost.
v) Lojalna poslušnost - Tek nakon što se osoba odrekne sebe i uzme svoj križ, spremna je slijediti Isusa. Istinsko učeništvo je pokoravanje Gospodinu Isusu Kristu - to je obrazac života istinskog vjernika: „Тko tvrdi da živi u Bogu, taj mora živjeti kao što je živio Isus.“ (1. Ivanova 2:6). Matej 7:21: „Neće svaki onaj tko Me bude zvao ‘Gospodine, Gospodine’ ući u Kraljevstvo nebesko, nego samo oni koji budu radili ono što želi Moj Otac Koji je na nebu.“ Ako se držimo Njegove riječi, tada smo uistinu Njegovi učenici (Ivan 8:31). Pavao spasenje naziva „poslušnošću vjeri“ (Rimljanima 1:5; 16:26). Petar opisuje Božje spasiteljsko djelo u nečijem životu ovako: „А Duh vas je posvetio, da budete poslušni i očišćeni krvlju Isusa Krista.“ (1. Petrova 1:2). Očito je da je poslušnost sastavni znak spasenja. Petar je rekao židovskom sinedrionu da je Duh Sveti dan samo onima koji se pokoravaju Bogu (Djela 5:32), a budući da svaki istinski vjernik ima Duha Svetoga (Rimljanima 8: 9), njihov način života (životni stil) je poslušan Bogu. Isus kaže u Ivanu 12:26: „Ako Мi tko želi služiti, mora Мe slijediti. Gdje sam Јa, ondje će biti i Мoj sluga. Onima koji Мi služe, Мoj će Otac iskazati čast.“
<u>Novo rođenje (rođenje odozgo)</u>
Isus kaže u Ivanu 3:3: „Govorim ti istinu: tko se ponovo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ Čovjek mora razumjeti „novo rođenje/ponovno rođenje“, tj. „rođenje odozgo“. Isus se namjerno služi analogijom rođenja, jer kao što ne možemo utjecati na svoje fizičko rođenje, tako ne možemo utjecati na svoje duhovno rođenje. Dakle, mora vam se dogoditi nešto što ne možete sami učiniti, niti tome pridonijeti. Isus je ponovno opisao novo rođenje kao "rođenje iz vode i Duha". Ovdje Isus ne misli na doslovnu vodu već na potrebu za „čišćenjem“ (Ezekiel 36:24-27). Kad se voda u Starom zavjetu figurativno koristi, to se obično odnosi na obnavljanje ili duhovno čišćenje, posebno kada se koristi zajedno s "duhom" (Brojevi 19:17-19; Psalam 51:9-10; Izaija 32:15; 44:3-5; 55:1-3; Jeremija 2:13; Joel 2:28-29). U Jakovljeva 1:18 i 1. Petrova 1:23 vidimo da je novo rođenje kroz Božju Riječ. Voda se odnosi na Riječ Božju. Efežanima 5:26: „Da ju očisti i učini svetom perući ju vodom uz Riječ.“ Titu 3:5: „Bog nas je spasio, ne zbog dobrih djela koja smo učinili da bismo se pomirili s Njim, nego po Svojoj milosti. Spasio nas je pranjem (Riječ Božju) kojim smo se ponovo rodili, obnavljajući nas Svetim Duhom.“ Novo rođenje suvereno je djelo Duha Svetoga, u kojem vas On ponovno stvara - daje vam novo srce, novi um, novi karakter, tj. nova priroda i nastanjuje vas. A ti si kao novo stvorenje osnažen i potpomognut Duhom Svetim da živiš kršćanskim životom. A ako ste uistinu novorođenče, vaše će misli, želje, motivi, ciljevi i djela biti ugodni Bogu (prema Božjoj volji) i živjet ćete svoj život za slavu Božju. Novorođeni čovjek voli ono što Bog voli i mrzi ono što Bog mrzi.
'''Je li čovjek sposoban sam reagirati spasiteljskom vjerom?'''
Čovjek sam ne može imati spasiteljsku vjeru. Duh Sveti je Onaj Koji djeluje u čovjeku, otvara njegovo srce i omogućuje mu da odgovori spasonosnom vjerom kad čuje Božju Riječ, Djela 16:14: „Među njima se nalazila žena po imenu Lidija, prodavačica grimizne odjeće. Bila je iz grada Tijatire i štovala je pravoga Boga. Slušala je što se govorilo, a Bog joj je otvorio srce da prihvati Pavlove riječi.“
U kršćanskom žargonu, ako kažemo "vjerujem", ili "novorođenče sam" ili "otkupljen sam", to se također može odnositi na potpuno spasenje, ali spasenje je zbroj svih tih stvarnosti: vjere, ponovnog rađanja, osvećenja, otkupljenja, samoodricanja, pokajanja itd. Sve su ove stvarnosti nerazdvojne jedna od druge.
Čovjek se mora izložiti Riječi Božjoj, prihvatiti je takvu kakva jest i vjerovati u nju, a ne je mijenjati onako kako smatra prikladnim. Također mora prepoznati svoje duhovno siromaštvo, pokazati plodove pokajanja, odreći samoga sebe, nositi svoj križ i zamoliti Boga za milost za oproštenje grijeha, a također i zamoliti Boga da ga obnovi kroz Duhu Svetom Koji će u njemu proizvesti: spasiteljsku vjeru, istinsko pokajanje, novo srce, nove misli i želje koje su Bogu ugodne.
'''Plodovi pravog kršćanina'''
Novorođena osoba donijet će dobar plod u svom životu (spolna čistoća, poniznost, krotkost, samokontrola, spodijelit će evanđelje, imat će želju za proučavanjem Biblije, itd.). Matej 7:16-20: „Prepoznat ćete ih po onome što čine (po njihove plodove) jer ne bere se grožđe s trnja niti smokve s bodljikavoga korova. Isto tako, svako dobro stablo daje dobre plodove, a loše stablo loše. Dobro stablo ne može dati loše plodove niti može loše stablo dati dobre plodove. Svako stablo, koje ne daje dobre plodove, siječe se i baca u vatru. Dakle, prepoznat ćete ih po njihovim djelima (njihove plodove).“ Ovo je veoma važno! Ako je netko istinski kršćanin, doista spašen, poznat će se po njegovim plodovima! Kao što se grožđe ne bere s trnja, tako nije kršćanin onaj koji živi život suprotan Božjoj volji, donoseći plodove na tijelu: seksualni nemoral, nečistoća, nepristojnost, štovanje lažnih bogova, vračanje i čarobnjaštvo, neprijateljstvo, izazivanje sukoba, zavist, razdražljivost, sebičnost, nesloga, razdori, strančarenje, ljubomora, pijančevanje, orgijanje i tome slično (Galaćanima 5:19-21). A plodovi Duha su: ljubav, radost, mir, strpljivost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i samokontrola (Galaćanima 5:22-23). To su pobožne osobine onih koji istinski pripadaju Bogu po vjeri u Krista i koji posjeduju Duh Božji. Kratki opis plodova Duha:
- <u>Ljubav</u>: Ovdje se koristi riječ "agape - ἀγάπη", a to je ljubav koja odlučuje voljeti. Takva ljubav ne odnosi se na emocionalnu naklonost, tjelesnu privlačnost ili obiteljske veze, već na poštovanje, predanost i naklonost koji vode dobrovoljnom i samopožrtvovanom služenju. (Ivan 15:13; Rimljanima 5:8; 1. Ivan 3:16-17).
- <u>Radost</u>: To je radost koja se temelji na nepromjenjivim božanskim obećanjima i vječnim duhovnim stvarnostima. Pravi vjernik doživljava osjećaj blagostanja jer zna da je žrtvom Isusa Krista opravdan pred Bogom (1. Petrova 1:8-9). Takva radost nije rezultat povoljnih okolnosti, a događa se čak i kada su te okolnosti najbolnije i najteže (Ivan 16: 20-22). Radost je Božji dar i kao takvi, vjernici je ne trebaju stvoriti, već uživati u blagoslovu koji već imaju (Rimljanima 14:17; Filipljanima 4:4).
- <u>Mir</u>: To je unutarnji mir koji proizlazi iz povjerenja u spasiteljski odnos s Isusom Kristom. Poput radosti, mir nema nikakve veze s okolnostima. (Ivan 14:27; Rimljanima 8:28; Filipljanima 4:6-7,9).
- <u>Strpljivost</u>: To je sposobnost da izdržimo povredu koju su nam nanijeli drugi ljudi, kao i spremnost da se prihvate iritantne i bolne situacije. (Efežanima 4:2; Kološanima 3:12; 1. Timoteju 1:15-16).
- <u>Uslužnost</u>: To je nježna briga za druge, koja se izražava u našoj želji da se prema drugima odnosimo s nježnošću, baš kao što se Gospodin odnosi prema vjernicima. (Matej 11:28-29; 19:13-14; 2. Timoteju 2:24).
- <u>Dobrota</u>: Riječ je o moralnoj i duhovnoj izvrsnosti, koja se očituje aktivnom dobrotom (Rimljanima 5:7). Vjernicima je naređeno da služe kao primjer dobrote (Galaćanima 6:10; 2. Solunjanima 1:11).
- <u>Vjernost</u>: Ovo znači lojalnost i pouzdanost (Ljetopisi 3:22; Filipljanima 2:7-9; 1. Solunjanima 5:24; Otkrivenje 2:10).
- <u>Blagost</u>: To je smiren i nježan stav, koji strpljivo podnosi sve uvrede i nema želju za osvetom. U Novom zavjetu ova se riječ također koristi za opisivanje tri odlomka: podvrgavanje volji Božjoj (Kološanima 3:12), poslušno prihvaćanje Božje Riječi i provedba onoga što je u njoj zapisano (Jakovljeva 1:21) i biti pažljiv prema drugim ljudima (Efežanima 4:2).
- <u>Samokontrola</u>: To je suzdržavanje strasti i poriva (1. Korinćanima 9:25; 2. Petrova 1:5-6).
Matej 7:21: „Neće svaki onaj tko Me bude zvao ‘Gospodine, Gospodine’ ući u Kraljevstvo nebesko, nego samo oni koji budu radili ono što želi Moj Otac Koji je na nebu.“ - Neplodnost ove vrste vjere pokazuje pravu prirodu te vjere (usp. Matej 7:20) - vjera koja govori, ali ne čini, zapravo je nevjera. Isus ne kaže da se spas može zaraditi djelima, ali da će istinska vjera nužno donijeti plodove dobrih djela. To je poanta Jakova 1:22-25 i 2:26.
Ne radi se o savršenstvu (bezgrešnosti), ali istinski će vjernik živjeti pobožno i bit će u stalnom rastu (proces osvećenja), a kad sagriješi, osjetit će duboku tugu i priznat će grijeh pred Bogom i uistinu će se pokajati. Razlika između istinske spasonosne vjere i religioznosti je sljedeća: Religiozni čovjek pokušava ne činiti grešna djela, ali ih voli (želi ih, razmišlja o njima) i čini pravedna djela, ali ih ne voli, dok istinski vjernik ne čini grešna djela, jer ih mrzi, i čini pravedna djela, jer ih voli - a to je rezultat "novog rođenja" koje je izveo Duh Sveti, Koji vjerniku omogućuje i pomaže mu hodati prema Božjoj volji.
Istina je da se spasenje ne može zaraditi djelima, ali istinska spasiteljska vjera je poslušna vjera i ona donosi dobre plodove. Zato se u Jakovljeva 2:17 kaže da je vjera bez djela mrtva.
== Vrste evanđelja ==
| |||