Nikola Istvánffy: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Uklanjanje fiktivnih riječi, ispravci
Redak 9:
Istvanffy je Elizabetu Bot-Banjsku ([[Bot od Bajne]]) s kojom je dobio tri kćeri i sina Pavla. Brakom je dobio u posjed gradove Vinicu, [[Trakošćan]] i selo [[Martijanec]]. Bio je zemaljskim računovođom i ubirateljem poreza. Njegove su se kćeri udale za ugledne hrvatske plemiće: Uršula za Ivana Lipcheja, Eva za [[Ivan III. Drašković|Ivana Draškovića]], a Katarina za [[Juraj Keglević|Jurja Keglevića]].
 
Bio je tajnikom ostrogonskog nadbiskupa, savjetnik za diplomatska pitanja Rudolfu II. Habsburgovcu, tajnikom kraljevskoga vijeća, vicepalatinom. Bio je na brojnim konvencijama i u izaslanstvima. Borio se protiv Turaka kod [[Pákozd]]a [[bitka kod Pákozda 1593.|1593.]] i kod [[bitka kod Petrinje 1596.|Petrinje 1596.]] godine. Sudjelovao je u povjerenstvima koja su se ticala sporova u Hrvatskoj. Predvodio je 1604. hrvatsko izaslansvtoizaslanstvo na saboru u Požunu 1604. godine, zajedno sa svojim zetom [[Ivan Drašković|Ivanom Draškovićem]] i [[Tomo Erdődy|Tomom Erdődyjem]]. Ondje se borilo za hrvatski tvrdi katolički stav, protivši se ugarskim i sedmogradskim zahtjevima za slobodom vjeroispovijedi odnosno stavljanja protestantizma na razinu katoličanstva. 1605. i 1607. opet je bio u izaslanstvu hrvatskog sabora. Išlo je nadvojvodi Ferdinandu u Graz, radi očuvanja povlastica Hrvatskoga Kraljevstva. 1606. je bio jednim od supotpisnika [[žitvanski mir|mira na ušću rijeke Žitve]]. Razočaran i ponižen što mu nije prošao reizbor za vicepalatina, osobito što je to mjesto dobio obijedio njegov dugogodišnji protivnik [[István Illésházy]], pristaša vođe protestanskeprotestantske bune u Mađarskoj [[Stjepan Bočkaj|Stjepana Bočkaja]] (István Bocskay). Dobio je [[moždani udar]] koji je preživio.
 
Umro je 1615. godine. Pokopan je u viničkoj župnoj crkvi. Njegov kameni nadgrobni spomenik vidljiv je i danas.
 
== Znanstveni rad ==
Pripadao je ugarskom političkom i kulturnom vrhu. Kasniji autori preuzeli su mnogo Istvánffyjevih opisa. Osobito je utjecao na autore kao što su [[Juraj Rattkay]], [[Pavao Ritter Vitezović]] i [[Balthazar Adam Krčelić]]. Zbog toga ga skoro svi hrvatski povjesničari redovno uvrštavaju u svoje prijegledepreglede povijesne znanosti. Ističu mu doprinos kao vrijednim izvorom za hrvatsku povijest u rzadobljurazdoblju od prijelaza 16. u 18. stoljeće. Usprkos tome, hrvatska povijesna znanost malo je pisala o hrvatskoj povijesti koja je obuhvaćena u Istvánffyjevom djelu.
Za hrvatsku je povijest bitan što se u njegovim tekstvimatekstovima stanovništvo prostora Kraljevina Slavonije, Hrvatske i Dalmacije navode imenom Illyrici ili Croati, ali i Dalmati.
 
Napisao je monumentalni povijesni prijegledpregled ''Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV ab anno 1490. ad annum 1605''. Djelo je objavljeno 1622. godine u Kölnu.
u kojem je kronološkim redom obradio najvažnije događaje iz europske povijesti svoga
doba, od smrti Matije Korvina do Matije II. Habsburgovca, usmjerivši pozornost zbivanji-zbivanjima na političkom i vojnom planu u Ugarskoj.
ma na političkom i vojnom planu u Ugarskoj.
 
Posjedovao je posjed [[Vinica|Vinicu]] i bio je suvlasnik utvrde (starog grada) s obitelji [[Thuroczy]]. Od kralja Rudolfa kojem je bio diplomatski savjetnik, izborio je da mu dade povlasticu održavati sajmesajmove na dan sv. Petra i Pavla (29. lipnja). Njegovom je gradu godinu poslije potvrdio nove povlastice. U župnoj crkvi sv. Marka u njegovom posjedu Vinici Vinici dao je izgraditi kapelu sv. Andrije i obiteljsku grobnicu.
 
Istvanffy je pomogao isusovcima koji su u Hrvatsku došli na poziv zagrebačkog biskupa [[Šime Bratulić|Šime Bratulića]]. Na biskupov poziv za podupiranje isusovaca, Istvanffy se je prvi odazvao te je bio prvom osobom koja je donirala nešto isusovačkom kolegiju, a da nije bila iz crkvenih krugova. Na dar su od njega dobili njegovu [[kurija|kuriju]] u [[Paukovac|Paukovcu]] te dijelove još nekih njegovih posjeda, a oporučno i dio njegove knjižnice.