Sefiroti u Kabali: razlika između inačica

Prva emanacija koja pretpostavlja izvorno svjetlo (''or'') i posude (''kelim'') koje ga primaju ispala je tragičnom, naime, posude (sefirota) nisu mogle primiti toliko jako svjetlo od ''En Sofa'' pa su popucale i raspale se. Ono beskrajno (''En Sof''), ono Jedno - koje se sinonimno zove Bogom (ali ne uvijek) - odluči ponoviti proces emaniranja, ali sada tako da sefiroti budu udruženi u obličja zvanim '''parcufim''' (hebr: ''parcuf'' = lice)<ref>"Po Hajim Vitalu, ''parcuf'' je jedan vid ili "lice" božanstva, strukturirano kao osoba s 248 udova i složeno u obrazac koji obuhvaća svih deset sefirota." Droab, Symbols of Kabbala. str 180</ref>. Tako Hokma postaje '''''Abba''''' ("Otac"), Bina postaje '''''Imma''''' ("Majka"), šest sefirota od Hesed do Jesod postaju '''''ArikZe'ir Anpin''''' ("Sin"), a zadnja sefira Malkut postaje '''''Nukva''''' ("Kći"). Nakon pucanja posuda po svijetu ostaju razbacane krhotine zvane ljuskama (''klipot'') i iskre svjetla zvane ''necocim''. Zadaća i sveta dužnost čovjeka nakon pucanja posuda je skupljati iskre svjetla u svemu što susreće u svijetu, tako da i sam proces ''jedenja'' postaje svetim činom izdvajanja i asimiliranja u sebe iskri svjetla zatočenih u ljuskama namirnica. Taj čin popravljanja i spašavanja svijeta te vraćanje iz njegove razbijenosti u njegovo izvorno stanje zove se u Kabali '''''Tikkun Olam'''''.