Ustaše: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 31:
Atentat u [[Beograd|beogradskoj]] Narodnoj skupštini [[20. lipnja]] [[1928.]] na [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]] te skora smrt [[8. kolovoza]] iste godine stvorili su novu [[Politika|političku]] i [[Psihologija|psihološku]] situaciju u [[Hrvati|hrvatskom]] [[narod]]u unutar [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]]. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u [[Zagreb]]u [[30. rujna]] 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države". Tijekom listopada stvorena je organizacija [[Hrvatski domobran]], koja počinje izdavati istoimene [[novine]] [[16. listopada]] 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od [[Vlatko Maček|Vlatka Mačeka]] do [[Ante Pavelić|Ante Pavelića]]. Novine su zabranjene oko [[Božić]]a 1928. Poslije proglašenja [[Šestosiječanjska diktatura|diktature]] [[kralj]]a [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra]] [[6. siječnja]] [[1929.]] te zabrane svih stranaka i zaokreta prema stvaranju jugoslavenske nacije, iz domovine bježe [[Branimir Jelić]], [[Gustav Perčec]] i [[Ante Pavelić]]. Njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju [[August Košutić]] i [[Juraj Krnjević]] te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju [[Sofija (grad)|Sofiju]] i potpisuju [[20. travnja]] 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta [[Sofijska deklaracija|Sofijsku deklaraciju]], koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je [[17. srpnja]] 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do [[Ljeto|ljeta]] [[1931]]. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza [[1930]]. počinje organiziranje hrvatskih radnika u [[Belgija|Belgiji]], a zatim u [[Južna Amerika|Južnoj]] i [[Sjeverna Amerika|Sjevernoj Americi]]. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u [[Buenos Aires|Buenos Airesu]] [[12. svibnja]] 1931., a u [[Europa|Europi]] je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "[[Hrvatski domobran (časopis, Buenos Aires)|Hrvatski domobran]]" (1931. - 1944.) u Buenos Airesu i "[[Nezavisna hrvatska država (časopis, Pittsburgh)|Nezavisnu hrvatsku državu]]" (1933. - 1942.) u [[Pittsburgh]]u.
 
===Emigracija===
===UHRO i atentat na kralja Aleksandra===
[[File:1934-10-17 King Alexander Assassination.ogv|thumb|desno|200px| Film Universal Newsreela o atentatu u Marseillesu]]
Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju [[1932.]] izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je [[s:Ustav Ustaše hrvatske revolucionarne organizacije|Ustav UHRO-a]] i [[:s:Načela_Hrvatskog_ustaškog_pokreta|razni propisi]] u vezi s organiziranjem. Rad UHRO-a bio je tajan, dočim je rad [[Hrvatski domobran|Hrvatskog domobrana]] javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.
 
Kraj nemogućnosti da se u samoj Jugoslaviji radi na organiziranju oružane revolucije kojom bi se razbilo tu državu i postiglo neovisnost Hrvatske, glavno težište rada prebacuju ustaše u dvije susjedne države koje su tada bile u izrazito lošim odnosima s Jugoslavijom, i od kojih se stoga mogla očekivati pomoć u rušenju Jugoslavije: [[Mađarska|Mađarskoj]] i [[Kraljevina Italija|Kraljevini Italiji]]. U mađarskoj se okupljaju ustaše radi vojne obuke u logoru [[Janka-puszta]], a potom se logori za vojnu obuku ustaša uspostavljaju i na nekoliko mjesta u Italiji.
U rujnu 1932. organiziran je tzv. [[Lički ustanak]]. Pred novim valom represije, nastupa novi val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u [[Bovegno|Bovegnu]], blizu [[Brescia|Brescije]] u sjevernoj [[Italija|Italiji]]. [[16. prosinca]] [[1933.]] ustaše su pokušale izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Trebao ga je izvršiti [[Petar Oreb Mijat]], ali je posustao. Pokušao se je izvući, no upao je u oružani okršaj s policijom. Ožujka 1934. je osuđen na smrt, a obješen 12. svibnja 1934.,<ref>[http://www.hic.hr/citali-stepinac.htm HIC] Ivan Gabelica: Bl. Alojzije Stepinac i hrvatska država (XXVIII.) (iz Političkog zatvorenika, srpanj/kolovoz 2006. )</ref> zajedno s partnerima [[Josip Begović|Josipom Begovićem]] i [[Antun Pogorelec|Antunom Pogorelcem]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=457f6b12-ca6c-4557-9c4d-d59b46fdd7e1&articleId=c1acf9fe-21f5-49e3-9ad7-1365b426cc90 Časopis za suvremenu povijest br.3/2006. Petar Barčot: Nesuđeni atentator na kralja Aleksandra: Petar Oreb Mijat i njegov put do vješala]</ref><ref>[http://shp.bizhat.com/Luburic.html Stranka hrvatskog prava, Christophe Dolbeau: Vjekoslav Maks Luburić - Početci revolta, pristupljeno 29. ožujka 2011.] </ref><ref>[http://www.studiacroatica.org/jcs/28/2806.htm Journal of Croatian Studies, XXVIII-XXIX, 1987-88 Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York, N.Y., Electronic edition by Studia Croatica, James J. Sadkovich: The Use of Political Trials to Repress Croatian Dissent 1929-1934, pristupljeno 29. ožujka 2011.]</ref> Makedonski VMRO i UHRO izveli su atentat na kralja Aleksandra u [[Marseilles]]u [[9. listopada]] [[1934.]] Pavelić i [[Eugen Dido Kvaternik]], organizator [[atentat]]a, u talijanskom su [[zatvor]]u od listopada 1934. do kraja ožujka [[1936]].
 
U rujnu 1932. organiziran je tzv. [[Lički ustanak]], gdje grupa u Italiji uvježbanih i naoružanih ustaša s tadašnje teritorija Italije kod Zadra upadaju na područje Like i poduzimaju nekoliko vojnih akcija, kako bi se provjerili potencijali za podizanje ustanka među Jugoslavijom izrazito nezadovoljnim hrvatskim ruralnim stanovništvom. Pred novim valom represije, nastupa novi val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u [[Bovegno|Bovegnu]], blizu [[Brescia|Brescije]] u sjevernoj [[Italija|Italiji]]. [[16. prosinca]] [[1933.]] ustaše su pokušale izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Trebao ga je izvršiti [[Petar Oreb Mijat]], ali je posustao. Pokušao se je izvući, no upao je u oružani okršaj s policijom. Ožujka 1934. je osuđen na smrt, a obješen 12. svibnja 1934.,<ref>[http://www.hic.hr/citali-stepinac.htm HIC] Ivan Gabelica: Bl. Alojzije Stepinac i hrvatska država (XXVIII.) (iz Političkog zatvorenika, srpanj/kolovoz 2006. )</ref> zajedno s partnerima [[Josip Begović|Josipom Begovićem]] i [[Antun Pogorelec|Antunom Pogorelcem]].<ref>[http://www.ceeol.com/aspx/issuedetails.aspx?issueid=457f6b12-ca6c-4557-9c4d-d59b46fdd7e1&articleId=c1acf9fe-21f5-49e3-9ad7-1365b426cc90 Časopis za suvremenu povijest br.3/2006. Petar Barčot: Nesuđeni atentator na kralja Aleksandra: Petar Oreb Mijat i njegov put do vješala]</ref><ref>[http://shp.bizhat.com/Luburic.html Stranka hrvatskog prava, Christophe Dolbeau: Vjekoslav Maks Luburić - Početci revolta, pristupljeno 29. ožujka 2011.] </ref><ref>[http://www.studiacroatica.org/jcs/28/2806.htm Journal of Croatian Studies, XXVIII-XXIX, 1987-88 Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc. New York, N.Y., Electronic edition by Studia Croatica, James J. Sadkovich: The Use of Political Trials to Repress Croatian Dissent 1929-1934, pristupljeno 29. ožujka 2011.]</ref> Makedonski VMRO i UHRO izveli su atentat na kralja Aleksandra u [[Marseilles]]u [[9. listopada]] [[1934.]] Pavelić i [[Eugen Dido Kvaternik]], organizator [[atentat]]a, u talijanskom su [[zatvor]]u od listopada 1934. do kraja ožujka [[1936]].
 
U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči [[Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista]], osnovana na robiji u [[Lepoglava|Lepoglavi]]. Tijekom druge polovice [[1930-ih]] godina [[KPJ]] napušta orijentaciju ka razbijanju [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]]. Počinju se zalagati za [[Federacija|federaciju]], kao i tadašnji [[Hrvatska seljačka stranka|HSS]] te za [[pučki front]] protiv [[Fašizam|fašizma]], dok se ustaški pokret posve veže uz fašističke sile i usvaja rigidno [[Protukomunizam|antikomunističko]] usmjerenje.
 
===UHRO i atentatAtentat na kralja Aleksandra i razdoblje nakon njega===
===Emigracija===
 
Ubrzo nakon atentata na [[Aleksandar I. Karađorđević|kralja Aleksandra]], sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Uz posredovanje Francuske i Velike Britanije, uspostavljaju se bolji odnosi Jugoslavije sa susjedima; Italija ustaše na svojem teritoriju ipak ne izručuje jugoslavenskim vlastima, nego ih zadržava u internaciji, pod grubom policijskom prismotrom.
 
Jugoslavenska vojna obavještajna služba u redovnom tromjesečnom izvještaju o političkoj emigraciji sredinom 1937. godine izvješćuje kako je uspjela saznati da se na talijanskim otocima [[Lipari (otok)|Lipari]], [[Stromboli]] i [[Giglio]] nalazi ukupno 426 nižerangiranih ustaša, a u drugim mjestima po Italiji 61 istaknutije osobe (po dvojica u jednom mjestu) i 23 osobe koje su odvojene od preostalih ustaša zbog toga što su se sa njima posvađali; među ustađama je bilo 337 seljaka, 77 radnika, 35 mornara, 17 studenata, 12 trgovaca, 10 vojnih časnika, 2 novinara, te 6 osoba ostalih profesija. Bilo je uz njih, 6 žena, te osmero djece;ukupno510 osoba. U Italiji su bili [[Ante Pavelić]] sa ženom i djecom, [[Slavko Kvatornik]], [[Vjekoslav Servatzy]] sa suprugom, [[Emil Lachovsky]] i [[Narcis Jeszensky]], razmješteni po mjestima diljem Italije.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/file/316866|title=Povjerljivi izvještaji obavještajnog odjela
Generalštaba vojske Kraljevine Jugoslavije o
ustaškoj emigraciji (Hrvatskom komitetu)
1937. – 1940.: dokumenti|author=Igor Despot|date=|work=|language=|publisher=Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 50, br. 2, Zagreb 2018|accessdate=12. listopada 2020.}}</ref>
 
Ubrzo nakon atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, [[Argentina|Argentini]] i [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]]. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. [[Demonstracija|Demonstracije]], [[Eksplozija|eksplozije]], izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. [[Almanah]] hrvatskih sveučilištaraca ([[1938]]) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od [[jesen]]i 1934. zatočeni u logoru na [[Liparski otoci|Liparima]], a od ožujka [[1937]]. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i [[Sardinija|Sardiniji]]. Posljedica talijansko-jugoslavenskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu jugoslavenskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937. do kraja 1938. Među povratnicima je i [[Mile Budak]]. [[Milan Stojadinović]], predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U [[Veljača|veljači]] [[1939]]. počinje izlaziti tjednik [[Hrvatski narod (Zagreb)|Hrvatski narod]] s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom [[Ivan Oršanić|Ivanom Oršanićem]], koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje među stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku [[Hegemonija|hegemoniju]] u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. [[Kraljevina Mađarska]] je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala između prosrpske ili prohrvatske orijentacije. [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Francuska]] kao čuvari versajskog poretka bile su za održanje Jugoslavije, dok ni Hitlerova Njemačka sve do puča i svrgavanja pronjemačke vlade 27. ožujka 1941. nije imala namjeru razbijati zemlju.
 
===Nezavisna Država Hrvatska===