Godine [[1813]]. porazio je protivničke vojske kod [[Bitka kod Lützena (1813.)|Lützen]]a, [[Budišin]]a i [[Dresden]]a, ali je izgubio bitku kod [[Leipzig]]a. Vratio se u Francusku, a jer su se njegovi maršali odbili boriti, pobjednička ga je koalicija prisilila da [[Abdikacija|abdicira]]. Protivnici su ga [[1814]]. prognali na otok [[Elba|Elbu]] koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen je [[Luj XVIII., kralj Francuske|Luj XVIII.]]. iz dinastije [[Burbon]] (brat Luja XVI. koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku). Napoleonova supruga Marija Lujza i sin Napoleon stavljeni su pod skrbništvo Marijina oca, austrijskoga cara Franje I. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu niti sina.
== Vladavina od 100 dana ==
Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom Luja XVIII. te se u ožujku [[1815]]. vratio u Francusku. Trupe koje su poslane da ga zarobe, su mu se pridružile i tako je preuzeo je vlast [[20. ožujka]] [[1815]]. (vladavina od 100 dana). Budući da su protivnici odbili sklapanje mira, odlučio ih je napasti. Do [[Bitka kod Waterlooa|bitke]] je došlo kod [[Waterloo]]a u [[Belgija|Belgiji]] [[18. lipnja]] [[1815]]. Pobjedu su izvojevale engleska vojska koju je vodio proslavljeni [[Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona|vojvoda od Wellingtona]] i pruska vojska pod vodstvom [[general]]a [[Blücher]]a. Nakon bitke Napoleon je pobjegao u Pariz. Budući da su mu političari uskratili popodršku, Napoleon je abdicirao i po drugi put pokušao prenijeti vlast na četverogodišnjeg sina [[Napoleon II. Bonaparte, car Francuske|Napoleona II.]] što je francuski parlament ovaj put i potvrdio. Potom je pobjegao u [[Rochefort]] i tamo se predao kapetanu britanskog bojnog broda [[HMS Bellerophon]]. Britanci su ga prognali na [[Sveta Helena (otok)|Svetu Helenu]], otočić u južnom dijelu [[Atlanski ocean|Atlantskog oceana]].
