Morihei Uešiba: razlika između inačica

Bolest ga je potaknula da učini nešto kako bi se fizički ojačao. Prvo je šetao, a zatim trčao. Upornim fizičkim vježbanjem, iako sićušan, sa dvadeset godina postao je puno jači od svojih većih vršnjaka. Njegova snaga mu je postala teret, pa ju je počeo njegovati i oplemenjivati. Nije propuštao priliku da nauči borilačke vještine od učitelja koji su prolazili njegovim mjestom. Često je znao otputovati u neko mjesto, ako je čuo da se na tom području pojavio neki od iskusnijih majstora borilačkih vještina. Godine 1901., u dobi od osamnaest godina, dobio je menkyo (diplomu) o uspješno završenoj školi [[džudo|džudajuda]] od učitelja Tokusaburo Tozawa. Dvije godine kasnije, savladao je školu mačevanja Jagyu. Morihei Ueshiba navodi da je na formiranje osnovnih stavova, pokreta i rada ruku u kasnijim tehnikama koje je stvorio presudno utjecalo znanje stečeno u toj specifičnoj školi japanskog mačevanja.<ref name="blackbelt">{{Citiranje www|naslov=The Morihei Ueshiba Biography |url=https://blackbeltmag.com/arts/japanese-arts/the-morihei-ueshiba-biography-from-sumo-to-aikido|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=Black Belt|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=12.10.2017.|preuzeto=13.12.2019.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref>

Kada je započeo [[Rusko-japanski rat|Rusko-japanski rat]] 1904., Ueshiba je mobiliziran. Borio se u iscrpljujućim bitkama u [[Mandžurija|Mandžuriji]], koje su obilovale vrlo napornim marševima. Po povratku je bio stacioniran u Hamaderi, gdje nastavlja vježbati kod Nakayame. Majstorsko zvanje kod ovog majstora stekao je u srpnju 1908. godine. Poslije demobilizacije vratio se u Tanabe te kao lider pomaže Kijoichi Takedi, majstoru džudajuda.

Može se kazati da je 1925. aikido kompletno idejno i tehnički koncipiran. Jedino je nedostajao adekvatan naziv, koji je usvojen tek 1942. godine. Ueshiba se sa obitelji seli u TokioTokyo 1927. godine. Za njegovu vještinu saznalo se u višim krugovima. Princ Shimazu mu omogućuje da u njegovom bilijarskom salonu otvori svoj prvi [[dođo|dojo]]. Među prvim učenicima su se našle kćeri Shimazua, admirala Takeshite i grofa Yamamotoa.

Godine 1928. obzirom na sve veći interes za novu vještinu, Ueshiba se seli u veći dojo. Zovu ga i za predavača na mornaričkoj akademiji. Kod njega studenti glume i igranja uče kretanja. No i taj ubrzo postaje pretijesan, onaj dio članstva koji je bio uticajan na političkom i financijskom polju, uspio je omogućiti izgradnju velikog namjenskog dojoa. Nakon preseljenja posjetio ga je [[Jigoro Kano]]. Kada je Kano vidio Ueshibu u demonstraciji tehnika izjavio je: "To je moj ideal Budoa[[Budo|buda]]", a kasnije je rekao: "Volio bih angažirati Ueshibu za moj Kodokan, ali on je veliki učitelj, pa je to nemoguće. Zato bih volio poslati nekoliko sposobnih ljudi sa naše strane da uče kod Ueshibe." Iako nisu zvanično upućeni od strane Kodokana, kod Ueshibe dolazi vježbati više nosilaca visokih zvanja u džudu. Među prvima su bili Nagaoka, [[Minoru Mochizuki]] i Jiro Takeda.<ref name="blackbelt"/>

Godine 1931. novi dojo dobija naziv Kobukan dojo. U to vrijeme je Ueshiba već imao oko 40 učenika, među kojima je bilo dosta nosilaca visokih zvanja u džudujudu ili [[kendo|kendu]]. Nešto kasnije se uključuje i [[Kenji Tomiki]]. Iste godine Ueshiba izdaje knjigu ''Budo Renshu''. Napravljen je film o ''Aiki Budo-u'', što je jedini predratni film Moriheija Ueshibe.

Ulaskom Japana u [[Drugi svjetski rat]], Ueshiba prestaje sa svim aktivnostima. Veliki broj učenika je pozvan u vojsku, tako da rad Kobukan dojoa postepeno zamire. Morihei Ueshiba sa tim imperijalističkim ratom nije htio imati vezu, pa se odlučuje za povlačenjem iz TokijaTokya na jedno imanje blizu grada [[Iwama (Ibaraki)|Iwama]]. Tu se posvećuje [[poljoprivreda|poljoprivredi]] i konačnom oblikovanju nove vještine. Daje joj ime ''Aikido''. Njemu su prethodila "Aiki-nomichi" (put ka Aikiju), "Aiki-ju-jutsu" i "Aiki budo". Na imanju je podigao i hram posvećen aikidu, kuću i mali dojo. U tom dojou i danas veliki broj učenika iz svih krajeva svijeta uvježbava ne samo tehnike aikida, već i pokušava osjetiti duh kojim odiše cijeli taj prostor. Prostor, gdje se oformila jedna do tada nepoznata budo disciplina. U Iwami, koja je danas poznata po [[Iwama dođo|Iwama dojou]] nije podučavao nikog osim svojih ranijih učenika koji su ponekad dolazili na konzultacije.