Hvarski ustanak: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 3:
Ustanak hvarskih pučana
 
Pučani su diskriminirani, čak i odredbama komunalnih statuta. Pored ostalih uzroka, pravna diskriminacija dovela je do hvarskog ustanka. Neposredan povod bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih mladih plemića prema pučanima, osobito silovanje njihovih djevojaka. Ustanak, kojemu je na čelu [[Matij Ivanić]], zahvaća čitav otok, a naoružani pučani kreću na [[Hvar (grad)|grad Hvar]], središte komune.
 
Mletačka vlada postavljala je svoje plemiće za knezove u dalmatinskim komunama, oduzimajući im najvažniju povlasticu prijašnje autonomije, ali su plemićka vijeća i pod njezinom upravom zadržali veliku vlast u lokalnoj samoupravi. Zbog njihove odlučujuće uloge u zakonodavstvu i komunalnim službama pučani još u [[15.]] stoljeću formiraju pučke skupštine (kongrege), u kojima zahtijevaju službeno prihvaćanje svojih zaključaka, neke komunalne službe i pravo na kontrolu odluka plemićkih vijeća. Odbijanje tih zahtjeva bio je glavni uzrok nezadovoljstva pučana i čestih sukoba s plemićima.
 
Drugi je uzrok bio bahato ponašanje plemića prema pučanskim ženama i djevojkama, što je izazivalo nepodnošljivu mržnju pučana. Plemići su ih jasno prezirali i davali im na znanje da su niža vrsta ljudi, njihovi podložnici i sluge. Treći uzrok objašnjava se težnjom obogaćenih pučana da se izjednače s plemićima i postanu članovima velikih vijeća. Kad nisu uspjeli otkloniti nijedan od navedenih uzroka, dizali su bune od kojih je najpoznatiji ustanak Matija Ivanića od [[1510.]] do [[1514.]] godine.
 
Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim statutima utvrđuju neke pravne norme feudalnog sustava u kontinentalnom zaleđu. U vrijeme donošenje [[hvarski statut|hvarskoga statuta]] ([[1331.]]) Veliko vijeće već čine samo plemići, koji [[1334.]] odlučuju da u njemu mogu biti birani samo oni kojima su očevi i djedovi bili članovi. Tako ozakonjena plemićka oligarhija proglašava upravu komunom božjom misijom ostvarivanja pravice (iustutua). Čak i kaznene odredbe statuta diskriminiraju pučane.
 
Plemićka oligarhija
 
Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim statutima utvrđuju neke pravne norme feudalnog sustava u kontinentalnom zaleđu. U vrijeme donošenje hvarskoga statuta (1331.) Veliko vijeće već čine samo plemići, koji 1334. odlučuju da u njemu mogu biti birani samo oni kojima su očevi i djedovi bili članovi. Tako ozakonjena plemićka oligarhija proglašava upravu komunom božjom misijom ostvarivanja pravice (iustutua). Čak i kaznene odredbe statuta diskriminiraju pučane.
 
Rukovodeći se srednjovjekovnom idejom o određenim tipovima lošeg ponašanja, koji su češći u nižim društvenim slojevima, sastavljači statuta pisali su kaznene odredbe. Pri tome polaze od ukorijenjena shvaćanja da je devijantno ponašanje pučana uvjetovano teškim društvenim položajem, siromaštvom, primitivnošću i sklonostima instinktivnom reagiranju. Budući da plemići takvo ponašanje smatraju štetnim i opasnim za održavanje svoje vlasti proglašavaju ga kaznenim djelima.
 
Na taj način proglašuju kaznenim djelima čitav niz tipova ponašanja pučana izražavajući spomenutu srednjovjekovnu ideju po kojoj se zakoni ne pišu za dobre ljude, jer bi oni inače postupali po zakonskim propisima, nego za zle koji se jedino prijetnjama i kaznama predviđenih zakonom mogu odvratiti od zla. To ujedno ukazuje i na poimanje da su svi pučani zli, a plemići dobri. Takva pravna diskriminacija, pored ostalih uzroka, dovela je do hvarskog ustanka.
 
 
Naoružani pučani
 
Neposredan povod ustanka bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih mladih plemića prema pučanima, osobito silovnje njihovih djevojaka. Ustanak je zahvatio čitav otok Hvar. Na čelo ustanika došao je Matij Ivanić, član imućne pučanske obitelji. Ivanić je s naoružanim pučanima, prodro u grad Hvar i zajedno s pučanima grada napadao plemiće, neke pogubio i spalio njihove kuće, ostale zatvorio, a od hvarskoga kneza zatražio ravnopravnost svih staleža u snošenju tereta.
Line 25 ⟶ 19:
Pošto je pod zapovjedništvom prikupio 2000 naoružanih ljudi i opremio 30 lađa za kruženje oko otoka i sprječavanje bježanja plemića u Veneciju, zagospodario je otokom. U drugoj godini ustanka uputio je molbu mletačkoj vladi da odobri saziv Generalnog vijeća svih staleža u gradu Hvaru radi osnivanja pravednije uprave od prethodne. Molba sadrži 22 potpisa s punim imenima i naznaku da njihove želje potvrđuje još 60 uglednih pučana. Istodobno potpisnici optužuju izbjegle plemiće za sva nasilja i opačine zbog kojih su se pobunili i traže da se kazne.
 
U početku se u tom sukobu mletačka vlada (između ostalog i zbog toga što je Venecija tada u ratu s Cambrayskom ligom) drži prividno neutralno pokušavajući izmiriti pučane s vlastelom, radi čega u Veneciju poziva i jedne i druge. Budući da u tome ne uspijeva, a hvarski ustanak ostavlja snažan dojam u cijeloj Dalmaciji i prijeti da se proširi, odlučuje energično djelovati na njezinu smirivanju i u Hvar šalje providura Zuana Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadaću, ali su se [[1511.]] pučani umirili (iako i dalje drže vlast na otoku te ne dopuštaju povratak izbjeglim plemićima). No, potkraj iste godine izbijaju nemiri u cijeloj Dalmaciji pa mletačka vlada 1512. šalje novog providura Sebastijana Justiniana. Slavohlepni i okrutni providur pokušava grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizira ih i zatvara, 69 je osudio na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome tko uhvati Matija Ivanića. No, nakon poraza od Ivanićevih snaga kod [[Jelsa|Jelse]], gubi providursku službu.
 
Na vijest o ponovnom napadu pučana na grad Hvar i pokolj plemića, Venecija šalje 15 ratnih galija pod zapovjedništvom providura Capella. Nakon dolaska na otok, on do listopada 1514. potapa sve naoružane lađe ustanika, nakon dugog otpora svladava pučane na otoku te na zapovjedničkoj galiji vješa 19 kolovođa bune, a desetorici odsijeca po jednu ruku i vadi po jedno oko. Tako je hvarski ustanak ugušen u krvi. Matij Ivanić uspijeva napustiti otok i povući se u Krajinu. Nekoliko je puta neuspješno se pokušavao vratiti na otok. Kasnije prelazi u Italiju, u grad Vieste, gdje se posljednji put spominje [[1519.]] godine. NjegovuBorbu borbupučana za ravnopravnost, ali ne više nasilnim putem, nastavio je sin muMatija Ivanića, Ivan, Ivanići njegovi potomci.
Krvava odmazda
 
U početku se u tom sukobu mletačka vlada (između ostalog i zbog toga što je Venecija tada u ratu s Cambrayskom ligom) drži prividno neutralno pokušavajući izmiriti pučane s vlastelom, radi čega u Veneciju poziva i jedne i druge. Budući da u tome ne uspijeva, a hvarski ustanak ostavlja snažan dojam u cijeloj Dalmaciji i prijeti da se proširi, odlučuje energično djelovati na njezinu smirivanju i u Hvar šalje providura Zuana Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadaću, ali su se 1511. pučani umirili (iako i dalje drže vlast na otoku te ne dopuštaju povratak izbjeglim plemićima). No, potkraj iste godine izbijaju nemiri u cijeloj Dalmaciji pa mletačka vlada 1512. šalje novog providura Sebastijana Justiniana. Slavohlepni i okrutni providur pokušava grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizira ih i zatvara, 69 je osudio na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome tko uhvati Matija Ivanića. No, nakon poraza od Ivanićevih snaga kod Jelse, gubi providursku službu.
Na vijest o ponovnom napadu pučana na grad Hvar i pokolj plemića, Venecija šalje 15 ratnih galija pod zapovjedništvom providura Capella. Nakon dolaska na otok, on do listopada 1514. potapa sve naoružane lađe ustanika, nakon dugog otpora svladava pučane na otoku te na zapovjedničkoj galiji vješa 19 kolovođa bune, a desetorici odsijeca po jednu ruku i vadi po jedno oko. Tako je hvarski ustanak ugušen u krvi. Matij Ivanić uspijeva napustiti otok i povući se u Krajinu. Nekoliko je puta neuspješno se pokušavao vratiti na otok. Kasnije prelazi u Italiju, u grad Vieste, gdje se posljednji put spominje 1519. godine. Njegovu borbu nastavio je sin mu Ivan Ivanić.
 
[[Kategorija:povijest Hrvatske]]