Drugi svjetski rat: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 79.101.37.146 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Mark7747
Oznaka: brzo uklanjanje
Redak 210:
Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti [[Nizozemska|'''Nizozemsku''']] koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja [[Rotterdam]]a, odmah kapitulirala, niti da će glavni njemački udar biti izvršen kroz šumovite [[Ardeni|Ardene]], za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.
 
Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da razbiju njemački klin nisu uspjeli, a [[28. svibnja]] Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod [[Dunkerque]]a gdje je do [[4. lipnja]] pod borbom (potopljeno je čak 226 britanskih brodica i brodova, od toga 6 razarača) izvedna jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti. Francuske snage su štitile odstupnicu Britancima, da bi naposljetku bilo evakuirano i oko 100 tisuća francuskih vojnika. Britanskih 240 tisuća evakuiranoevakuiranih vojnika odmah je raspoređeno u postrojbe koje su imale braniti Englesku od moguće njemačke invazije, a francuski vojnici su nakon kapitulacije Francuske (22. lipnjnja 1940. god.) vraćeni kućama, izuzev njih 3.000 koji će se pridružiti generalu [[Charles de Gaulle|Charlesu de Gaulleu]], koji će pod britanskim okriljem osnovati [[Slobodna Francuska|vladu Slobodne Francuske]], i potom postupno ovladavati francuskim kolonijama u prekomorskim zemljama.
 
Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje [[Philippe Pétain|Philippea Pétaina]] da dalji otpor nema smisla.
Redak 230:
U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka [[Britansko Carstvo|Britanskog carstva]] u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje [[Britansko Otočje|Britanskog Otočja]] i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru [[Operacija Morski lav]].
 
Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice međuu njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu [[Bitka za Britaniju]]. Zahvaljujući nizu pogodnosti – posjedovanje [[radar]]a, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom – Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.
 
Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.
Redak 236:
==== Bitka za Atlantik ====
{{glavni|Bitka na Atlantiku}}
Kako se u Prvom svjetskom ratu [[Atlantski ocean]] pokazao kao bitno bojište između Britanske Kraljevskekraljevske Mornaricemornarice i Njemačke ratne flotemornarice, Njemačka je znala da bi eventualni sukob s Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je početkom 1939. godine započela provoditi [[Plan Z]] kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1. svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske – a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon dva velika bojna broda ([[Bismarck (bojni brod)|Bismarck]] i [[Tirpitz]]), te dvije bojne krstarice ([[Scharnhorst]] i [[Gneisenau]]). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala da bii postala ozbiljna prijetnja.
 
Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dotok zaliha za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija za njemačke snage ipak popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su mogli u lov.
 
Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. [[Lov za BismarkomBismarckom]] i [[Bitka kod La Plate]]) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo iscrpilo ionako slabu Njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalan brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada Hitler smjenjuje [[Erich Raeder]]a (proponenta velikih brodova) i umjesto njega postavlja [[Karl Dönitz]]a (odanog podmorničarskoj struji) i mornarica se sasvim preusmjerava na pomorskopodmorsko ratovanje.
 
Kako su Saveznici već do tada razvili efektivna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. [[sonar]]), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba 1940. i 1941. – godine koje su nazvane 1. i 2. "Sretno doba" radi nedostatka pratnje kod teretnih brodova koje su njemačke podmornice potapale – i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu [[Podmornica tip XXI|podmornicu tipa XXI]], ali je taj trud došao prekasno.
 
==== Operacije u Mediteranu ====
Redak 250:
U rujnu je iz Libije na '''[[Egipat]]''' krenula velika talijanska ofenziva koju su nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavlile višestruko malobrojnije britanske snage, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te su Britance istjerale iz [[Britanska Somalija|'''britanske Somalije''']], napale [[Kenija|'''Keniju''']] i '''[[Sudan]]''' te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.
 
U međuvremenu su se u [[Mediteran]]u počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojimkada su [[11. studenog]] u [[Napad na Taranto|napadu na Taranto]] koji su izvela britanska flotabritanski torpednim avionimaavioni onesposobljenaonesposobili tri talijanska bojna broda.
 
Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovućiuvući [[Španjolska|Španjolsku]], smatrajući kako će [[Francisco Franco]] uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.
 
Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na [[Grčka|'''Grčku''']]. Pohod koji je započeo [[28. listopada]] , i koji se ponekad naziva [[Talijansko-grčki rat]], vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u [[Ploesti]]ju.