Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika: razlika između inačica

Jezikoslovno, glede opisa identiteta [[Hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]], najvrjednija od sviju studija publiciranih u međuraću djelo je [[lingvistika|jezikoslovaca]], stilista i kasnije eksperimentalnoga [[Fonetika|fonetičara]] dr. Petra Guberine i [[psiholog]]a, jezikoslovaca i [[Enciklopedija|enciklopedista]] dr. [[Kruno Krstić|Krune Krstića]]: ''Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika'', 1940. Za razliku od mladogramatičarske filologije, tada dominantne u [[Kraljevina Jugoslavija|Jugoslaviji]], a i u pristupu svjetske [[Slavistika|slavistike]] problemu hrvatskoga i [[Srpski jezik|srpskoga]], auktoriautori su upotrijebili metodološki instrumentarij [[Ferdinand de Saussure|desaussureovske]] lingvistike i [[Charles Bally|Ballyjeve]] stilistike u raščlani odnosa među tim dvama jezicima koje tretiraju kao dva zasebna književna (u sadašnjoj terminologiji standardna) jezika. Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i [[dijalekt]], te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: jer se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t.j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi- ili ne mora vrijediti – za drugi. Naglašena je tronarječna dimenzija u postanku hrvatskoga književnog jezika, kao oprjeka monodijalekatskoj osnovici srpskoga, te odbačena dosjetka po kojoj hrvatske i srpske istoznačnice tobože "obogaćuju" jezik, jer književni jezik nema sinonima te vrste, a idući logikom "obogaćivanja" moglo bi se isto tako usvojiti u jezik mnoštvo istoznačnih riječi iz drugih jezika, slavenskih, romanskih, općenito indoeuropskih, bilo kakvih. Koristeći prijašnje rasprave Krune Krstića o nastanku i Marijana Stojkovića o imenu hrvatskoga jezika i davši pregled nastanka hrvatskoga književnoga jezika u kojem se jasno odbačena velikosrpska teza o [[Vuk Karadžić|Vuku Karadžiću]] kao tobožnjem "ocu" hrvatskoga književnoga jezika i Karadžićeva uloga kratko i realistički ocijenjena i svedena na pravu mjeru, Guberina je potom dao popis razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, po disciplinama teorijske lingvistike: navedene su glasovne razlike, morfološke, sintaktičke i stilističke: iz svakoga područja po nekoliko desetaka strukturnih razlika. Također, samo su spomenute razlike u naglasku, za koje je auktorautor rekao da su previše brojne i uočljive, a opet slabo stručno istražene zbog dogmatski nametane karadžićevske norme od strane hrvatskih vukovaca, a koju nitko od hrvatskih govornika u zbilji ne poštuje; dio razlika pripada kasnije definiranim područjima semantike i pragmatike, pa ih Guberina nije spomenuo pod tim imenom. Iza rasprave znakovita naslova: ''Zašto možemo govoriti o posebnom hrvatskom književnom jeziku'', slijedi mali razlikovni [[rječnik]] što ga je sastavio Kruno Krstić, a koji sadrži 4.500 riječi<ref>[http://www.matica.hr/Kolo/kolo2004_2_n.nsf/AllWebDocs/prir Matica hrvatska: Ilija Protuđer: Povijesni kronološki pregled hrvatskih jezičnih savjetnika (od početka) 1904. do 2004.], preuzeto 10. lipnja 2012.</ref>.

Studija Guberine i Krstića bila je odlično primljena u hrvatskoj javnosti i ostavila je silan dojam te je bez sumnje ozbiljno utjecala na opću svijest<ref name="ihjj">[http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-povijest-4.html Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Organska podloga Hrvatskoga jezika], str. 4., (Sastavljeno prema tekstu akademika [[Dalibor Brozović|Dalibora Brozovića]], objavljeno u monografiji Hrvatski jezik, pripremljenoj u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Opole, 1998.), preuzeto 10. lipnja 2012.</ref> dok su ju napadali hrvatski i srpski [[Jugoslaveni]], napose [[Jerko Gršković]].Hrvatska je javnost u [[Banovina Hrvatska|Banovini Hrvatskoj]] dobila i lingvistički utemeljenu potvrdu onoga što je [[Intuicija|intuitivno]] osjećala, no nije znala jezikoslovno artikulirati, te, za potrebe novinstva i školstva, praktičan Krstićev razlikovnik. Jedini osvrt srpskih jezikoslova izvan dnevnoga tiska došao je u knjizi jezikoslovaca Pavla Ivića "Srpski narod i njegov jezik", u kojem auktorautor paušalno odbacuje tvrdnje pisaca, nabrajajući tek nekoliko srpskih zastarjelica koje ni 1940. ne bijahu relevantnima za temu rasprave. Ivić je potpuno ignorirao lingvističku razinu studije. <ref>Pavle Ivić: Srpski narod i njegov jezik, 1986., str. 205–206.</ref>