Nuklearni pulsni pogon: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Uklonjena promjena suradnika 89.172.1.174, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Tycho Brahe |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
[[Slika:Raketa Orion.jpg|thumb|250px|Umjetničko viđenje rakete Orion]]
'''Nuklearna pulsna propulzija''' ( ili '''Vanjska Pulsna Propulzija Plazme''', kao što se označava u pojedinim [[NASA]] dokumentima ) je predloženi metod [[propulzija svemirskog broda|propulzije svemirskog broda]] koji koristi [[nuklearna eksplozija|nuklearne eksplozije]] za dobijanje [[potisak|potiska]]. Ona je prvo razvijana pod imenom [[projekt Orion]] od strane [[DARPA|ARPA]], po prijedlogu [[Stanislaw Ulam|Stanislaw Ulama]] koji je on dao 1957 godine. Noviji dizajn koji koristi [[Unutrašnje konfiniranje|unutrašnju konfiniranu fuziju]] je osnova za većinu konstrukcija koje su nastale poslije projekta Orion, uključujući čuveni [[projekt Dedal]] i manje poznat [[projekt Longshot]].
==Projekt Orion==
Redak 7:
Projekt Orion je bio prvi ozbiljan pokušaj konstrukcije nuklearne pulsne rakete. Razvoj takve konstrukcije obavio je [[General Atomic]] krajem 1950-tih godina i početkom 1960-tih godina. Orion je izazvao malu usmjerenu nuklearnu eksploziju protiv velike čelične potisne ploče koja je bila pričvršćena na svemirski brod zajedno sa apsorberima udara. Uspješno usmijerene eksplozije povećale su brzinu kretanja, dovodeći do specifičnih impulsa u području od 6000 sekundi ( oko dvanaest puta više nego kod [[SSME]] ). Sa poboljšanjima može se dostići teorijski maksimum od 100 000 sekundi (1 MN·s/kg). Potisci su bili u milijunima kratkih tona, dozvoljavajući svemirskim brodovima koji su veći od 8×10<sup>6</sup> [[kratka tona|kratkih tona]] da budu izgrađeni pomoću materijala koji su bili poznati 1958 godine.
Osnovni dizajn bi bila konstrukcija od čelika koja bi koristila oblik konstrukcije podmornice sa posadom većom od 200 i sa vozilom čija je težina veća od nekoliko tisuća tona. Ova konstrukcija na bazi jednostavne tehnologije i iz jedne faze stigla bi od Zemlje do Marsa i nazad za četiri tjedna ( u usporedbi sa sadašnjih 12 mjeseci za NASA misije koje koriste kemijski pogon ). Ista posada mogla bi posjetiti Saturnove mjesece u misiji koja bi trajala sedam mjeseci ( u poređenju sa sadašnjih devet godina koliko bi trebalo sadašnjoj misiji koja koristi kemijski pogon ).
Mnogobrojini inžinjerski problemi koji su se pojavili su rješeni tokom projekta, osobito oni koji su vezani za "dobru" zaštitu posade i vijek trajanja potisne ploče ( koji je bio "neograničen" ). Sistem je bio potpuno operativan, kada je projekt ukinut 1965 godine, glavni razlog za ukidanje je [[ugovor djelomične zabrane testova|ugovor o djelomičnoj zabrani testova]] koji je taj projekt učinio protuzakonitim. Postojala su i etička pitanja koja su se odnosila na lansiranje takvog vozila u unutrašnjosti Zemljine [[magnetosfera|magnetosfere]]. Proračuni su pokazali da bi neuspjeh prilikom lansiranja svaki put ubio između 1 i 10 osoba. Entuzijasti su htjeli lansiranje izvan magnetosfere, ili primjenu čistih fuzionih eksploziva koji su tehnički, ali ne i politički mogući.
Redak 14:
Orionova tehnologija je jedan od malobrojnih poznatih međuzvijezdanih svemirskih pogona koji se mogu napraviti sa sada poznatom tehnologijom.
Pojedine službe kažu da je predsjednik Kennedy započeo Apollo program da bi otkupio tehničke entuzijaste koji su podržavali projekt Orion. Nedavna knjiga autora George Dyson govori da je jedan predloženi dizajn koji je bio predstavljen Kennedy, bio konstrukcija svemirskog bojnog broda na nuklearni pogon, koji ga je toliko uvrijedio da je odlučio da ukine projekt.
== Projekt Dedal ==
Projekt Dedal je bio studija koja je izvođena između 1973 i 1978 godine od strane [[Britansko među-planetarno društvo|Britanskog među-planetarnog društva]] (BIS) da dizajnira prihvatljiv svemirski brod bez ljudske posade koji bi mogao da stigne do susjedne zvijezde u toku jednog ljudskog života ( za koji je rečeno da je 50 godina ). Desetine naučnika i inžinjera koje je predvodio [[Alan Bond]] su radile na projektu. U to vrijeme istraživanja [[fuzija|fuzije]] pokazivala su veliki napredak, a posebno [[Unutrašnje konfiniranje|unutrašnja konfinirana fuzija]] (ICF) izgledala je prilagodljivo da bi se koristila kao raketni motor.
Unutrašnja konfinirana fuzija koristi male loptice fuzionog goriva, obično <sup>6</sup>LiD sa malim deuterij/tricij "okidačem" u sredini. Loptice se ubacuju u reakcionu komoru gdje su sa svih strana izložene udarima [[laser]]a ili energetskih zraka druge vrste. Toplota koju stvaraju zrake eksplozivno komprimiraju loptice, do stupnja kada započinje fuzija. Rezultat je vruća [[plazma]] i vrlo mala "eksplozija" u odnosu na bombu minimalne veličine koja može biti napravljena koristeći fisiju.
Redak 43:
[[Kategorija:
| |||