Flauta: razlika između inačica

Postojala je još u prapovijesti, te spada u najstarije instrumente zbog jednostavnog principa stvaranja zvuka. Najstarije flaute gradile su se od [[kost]]i ([[Oyana]] Indijanci), [[bambus]]a, [[metal]]a i [[glina (tlo)|gline]]. Početkom 19. st. flauta se našla u kritičnoj situaciji zbog promjene zvučnog ideala kojem je bio bliži klarinet. Jačina njenog zvuka nije bila dorasla novim koncertnim dvoranama, a skala je bila još uvijek tonski neujednačena i nečista. Taj problem 1847. riješava [[Theobald Böhm]] (1794-1881), konstruiravši flautu koja je odgovarala tadašnjim zahtjevima, sa zvukovno i intonativno ujednačenom [[kromatska ljestvica|kromatskom ljestvicom]] (skalom) i pojačanim [[zvuk]]om. Gradio je flaute od [[srebro|srebra]] i drva. Izuzevši neznatne promjene, instrument do danas ostaje isti. Današnje flaute mogu biti građene od metala ([[bakar (element)|bakar]], [[nikal]], [[cink]]), od [[Srebro|srebra]], [[zlato|zlata]], [[platina|platine]], [[staklo|stakla]] i sintetskih materijala. Njezin trooktavni raspon obuhvaća tonove c1(h)-c4(f4). Svira se s 9 prstiju. sastoji se od 3 dijela (glava flaute, srednji dio ili tijelo i donji dio ili noga). Na flauti je moguće izvoditi vrlo brze pasaže, skokove, trilere, staccato, dvostruki i trostruki jezik i legato, te mnoge druge tehnike sviranja vezane isključivo za glazbu 20. st. Boja tona u donjem registru je tamna, u srednjem mekana, a u visokom svijetla i reska. U suvremenoj literaturi upotrebljavaju se osim piccola, flaute altovskog, baritonskog i basovskog registra.Flauta je jako izrazila kao instrument u francuskoj početkom 18 stoljeća.