Afera Zabern: razlika između inačica

'''Afera Zabern''' bila je kriza unutarnjopolitička koja se dogodila u Njemačkom carstvu koncem 1913. Uzrokovana je političkim nemirima u Zabernu (sada Saverne), [[Elzas-Lotaringija]], gdje su bila dva bataljona pruske 99. (2. gornjorajnske) pješačke pukovnije u garnizonu, nakon što je mladi poručnik uvrijedio elzaško stanovništvo. Vojska je na prosvjede reagirala proizvoljnim nezakonitim radnjama. Ta kršenja dovela su do rasprave u njemačkom Reichstagu o militarističkim strukturama njemačkog društva, kao i položaju vodstva Carstva u odnosu na kaisera[[Kaiser]]a [[Wilhelm II|Wilhelma II.]] Afera je ne samo ozbiljno narušila odnos carskog teritorija Elzas-Lotaringija i ostatka Njemačkog carstva, već je dovela i do značajnog gubitka ugleda samog cara.

Dvadesetdvogodišnji drugi poručnik Günter Freiherr von Forstner (rođen 15. travnja 1893 .; umro 29. kolovoza 1915. ubijen u Kobrynu) govorio je omalovažavajuće o stanovnicima Zaberna 28. listopada tijekom smotre trupa. Rekao je svojim vojnicima: "Ako ste napadnuti, upotrijebite oružje; ako ubodete neke ''wackes'' u procesu, tada ćete dobiti deset maraka od mene." (Napomena: Wackes"wackes" je njemački pogrdni izraz za Elzašane i smatrao se dovoljno uvredljivim i zapaljivim da su njemački vojni propisi zabranjivali njegovu upotrebu.)

Pored toga, upozoravao je svoje ljude očigledno agresivnim jezikom protiv francuskih agenata, koji su ih htjeli navodno unovačiti za [[Legija stranaca|Legiju stranaca]]. <ref>James W. Gerard: My four years in Germany, Grosset & Dunlap, New York, 1917, str. 63 </ref>

6. studenoga dvije su lokalne novine, ''Elsässer'' i ''Zaberner Anzeiger'', obavijestili javnost o tim događajima. Stanovništvo je snažno prosvjedovalo protiv takvog postupanja pruske vojske u sljedećih nekoliko dana. ''Statthalter'' (guverner) Elzas-Lotaringije, Karl von Wedel, pozvao je zapovjednika pukovnije Adolfa von Reutera, kao i zapovjednog generala Bertholda von Deimlinga da premjeste drugog poručnika. S gledišta vojske, međutim, to nije bilo u skladu s časnošćučašću i ugledom njemačke carske vojske. Poručnik von Forstner osuđen je na samo šest dana kućnog pritvora (a javnost nije bila obaviještena ni o ovoj mjeri, što je stvorilo dojam da je Forstner prošao potpuno nekažnjeno).<ref> Jack Beatty: The Lost History of 1914: Reconsidering the Year the Great War Began, Bloomsburry, New York, 2012, str. 24 </ref>Službena izjava vlasti u Strasburgu[[Strasbourg|Strasburg]]u 11. studenoga umanjila je incident i protumačila je "Wackes" kao općeniti opis svađalački raspoložene osobe. <ref>Lamar Cecil, Wilhelm II: Emperor and Exile, 1900-1941, vol. 2, Chapel Hill and London, UNC Press Books, 1996, str. 189. </ref> Jedanaest dana kasnije, deset članova Pete čete pješačke pukovnije 99 uhićeno je i optuženo za odavanje podataka novinarima.

28. studenoga pred vojarnom se ponovo okupila ogromna gomila ljudi, što je ovaj put dovelo do neprimjerene protu-reakcije trupa. Von Reuter je naložio drugom poručniku Schadtu, koji je u to vrijeme zapovijedao stražarima, da raspršerasprši gomilu. Schadt je pozvao stražare na oružje i naredio im tri puta da se raziđu. Vojnici su izgurali gomilu po dvorištu vojarne u sporednu ulicu, pod prijetnjom oružja, i uhitili velik broj ljudi bez ikakve zakonske osnove. Među zatvorenicima su bili predsjednik, dva suca i odvjetnik suda u Zabernu, koji su se slučajno uvukli u masu prilikom izlaska iz zgrade suda. Dvadeset i šest uhićenih osoba bilo je preko noći zatvoreno u spremištu ugljena. Redakcije jedne od lokalnih novina koje su objavljivile vijest o Forstneru, vojnici su također nezakonito pretražili, nakonpo nagovještajanagovještaju doušnika. Nad gradom je visila opsadasjena opsadnog stanja, a na ulicama su bili izloženi mitraljezi. <ref> James W. Gerard: My four years in Germany, Grosset & Dunlap, New York, 1917. str. 64 </ref>

Car Vilim II. u to je vrijeme lovio na imanju Maxa Egona, kneza od Fürstenberga u Donaueschingenu. Iako je ovo putovanje organizirano mnogo prije događaja u Zabernu, WilhelmovVilimov nedostatak zanimanja ostavio je loš dojam. Prema glasinama, carica, Augusta Victoria iz Schleswig-Holsteina, čak je naručia vlak da je odvede svom suprugu kako bi ga ona nagovorila da se vrati u Berlin. Prema povjesničaru Wolfgangu Mommsenu, Vilim II. podcjenjivao je političku dimenziju incidenta toga trenutku. Na izvješća na koja je Statthalter (guverner) Elzasa-Lotaringije, Karl von Wedel, slao Donaueschingenu, u kojima je opisao incidente kao pretjerane i nezakonite, odgovoreno je kako bi se dobilo na vremenu. Vilim II. htio je najprije pričekati izvješće iz vojnog stožera u Strasbourgu. <ref>James W. Gerard: My four years in Germany, Grosset & Dunlap, New York, 1917. str. 65 </ref>