Tijekom sljedećih nekoliko godina Kawabata nije ništa manje produktivan: objavljuje knjige priča i romane "Ona zemlja, ova zemlja" (1956.), "Lav i djevojčica" (1956.), "Biti žena" (1956.), "Večernja rumen" (1957.), "Jednog dana" (1957.), "Grad Hiura" (1958.), "Drvored" (1958.), "Evropa" (1958.), "Ono što muškarci ne rade" (1958.).
Vrijedno je spomenuti i to da je Kawabata napisao više od stotinu veoma kratkih priča - od po nekoliko stranica - i jednom je rekao da su mu to najomiljenija djela. Većinu je napisao u dvadesetim godinama života. Bila je to njegova »mladalačkamladenačka poezija«, o kojoj je rekao sljedeće: "''Književnici u mladosti većinom pišu poeziju, a ja sam umjesto poezije pisao ove [[vinjeta|vinjete]]''." Nastavio je pisati takve kratke priče sve do svojih najproduktivnijih godina poslije rata. U ovim kratkim bajkolikim pričama mogu se naći ne samo poznati elementi Kawabatinog književnog svijeta u širem smislu riječi - nepovezano sazviježđe ljudskih osjećanja i ljepote prirode - nego i ozbiljnije teme njegovih kasnih remekdjela, a to su svjesnost novog doba, pramena i poraza, i tiha, gorko-slatka pomirenost sa usamljenošću, starošću i neminovnom smrću.
