Stjepan Tomašević Kotromanić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 4:
| opis = slika kralja Stjepana Tomaševića
| titula = [[Dodatak:Popis bosanskih kraljeva|Bosanski kralj]]
| vladavina = [[10.]] srpnja]] [[1461.]] – lipnja [[1463.]]
| krunidba = studeni 1461.
| prethodnik = [[Stjepan Tomaš Kotromanić|Stjepan Tomaš Kotromanić]]
Redak 53:
 
== Životopis ==
Stjepan Tomašević je bio sin kralja [[Stjepan Tomaš|Stjepana Tomaša]] i [[Crkva bosanska|krstjanske]] [[Vojača|Vojače]]. Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u [[Katolička crkva|Katoličkoj crkvi]], kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa [[Eugen IV.]] je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio [[Katarina Kosača-Kotromanić|Katarinu Kosaču]], kćer herceg [[Stjepan Vukčić Kosača|Stjepana Kosače]], koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.<ref name=Mandić>Dominik Mandić, ''Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine'', Ziral, 1978, 323. strana</ref>
 
=== Srbijanski despot ===
Dana 1. travnja 1459. oženioStjepan Tomašević je oženio [[Jelena Branković (Mara)|Jelenu Branković]],<ref name=MTCAHT>Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, ''Mehmed the Conqueror and His Time'', Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.</ref> dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota [[Lazar Branković|Lazara]] i bizantske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala ''de facto'' vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Marina[[Jelena Branković (Mara)|Jelenina]] majka, tada već udovica, i kralj Stjepan Tomaš.
[[Datoteka:Smederevo_small_town_panorama_2.jpg|lijevo|mini|250px|lijevo|<center>[[Smederevska utvrda]] iz 15. st.]]
 
Bio je[[Datoteka:Smederevo_small_town_panorama_2Bobovac.jpg|lijevo|mini|250px|lijevo|<center>[[SmederevskaOstaci utvrda]]bosanske izkraljevske 15.utvrde st.Bobovac]]
[[Datoteka:Bobovac.jpg|mini|250px|lijevo|OstaciStjepan bosanskeTomašević kraljevskeje utvrdeisto Bobovac]]tako bio zaručen za izvanbračnu kćerku milanskog vojvode Francesca Sforze, najvjerovatnije Drusijanu, ali su ove zaruke prekinute. O tom njegov otac obavještava njegovog nesuđenog punca pismom 1. svibnja:
 
<blockquote>''"Sada obznanjujem vašu jasnost, da je moj preljubljeni sin, svijetli Stjepan, na osmicu iza Uskrsa uzeo za ženu kćer nekadanjega despota Lazara, te je preuzeo čitavo njegovo vladanje u Ugarskoj i Raškoj, u koliko je Turci nisu još osvojili; uz to je po prejasnom kralju ugarskom Matijašu učinjen despotom na mjesto svoga pokojnoga tasta Lazara, i to složnom voljom svih Rašana."<ref name="Klaić">Klaić, Vjekoslav: ''Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća'', Nakladni zavod Matic hrvatske, 1972.</ref></blockquote>
Redak 68:
Stjepan Tomašević je došao na vlast u Bosni nakon očeve smrti 10. 10. srpnja 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila Tomašević je već 1461. godine u poslanici [[Papa|papi]] predvidio osmansku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć.
 
Budući da su [[Osmansko Carstvo|Osmanlije]] sve više nadirali, novi se kralj pomirio s hercegom Stjepanom i pismeno molio europske vladare da mu pomognu u obrani Bosne. Kao znak podrške papa [[Pio II.]] poslao mu je krunu kojom je u Crkvi svete Marije u [[Jajce|Jajcu]] u studenom 1461. godine okrunjen za bosanskog kralja od papinog delegata.
 
Stjepan Tomašević je priznavao prevlast hrvatsko-ugarskog kralja [[Matija Korvin|Matije Korvina]], nadajući se obećanoj pomoći. Stoga je 3. lipnja 1462. otkazao sultanu [[Mehmed II.|Mehmedu II.]] plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet [[Mleci]]ma upozoravajući ih da Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u [[Dalmacija|Dalmaciji]].
 
=== Pad Bosne ===
Velika osmanska vojska pod vodstvom [[Mehmed II.|Mehmeda II. Osvajača]] okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu ([[Edirne|Edirnu]]) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević je pobjegao iz kraljevskoga grada [[Bobovac|Bobovca]], koji je bez otpora predao zapovjednik Radak 20. svibnja 1463. godine. Stjepan Tomašević se najprije sklonio u Jajce, a onda u utvrđeni grad [[Ključ (BiH)|Ključ]] na [[Sana|Sani]]. Tu se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide kamo hoće ako preda grad. Kad se nakon pregovora predao, zarobio ga je i odveo sultanu Mehmedu II. u Jajce, koji ga je natjerao da potpiše naredbu svim zapovjednicima da predaju gradove Osmanlijama. Ujedno je sultan Mehmed II. zakletvu proglasio nevaljanom i u svom taboru pred Jajcem 25. svibnja dao pogubiti kraljaStjepana Tomaševića, njegovog strica [[Radivoj Ostojić|Radivoja]] i mnogo bosanske vlastele. Tako je smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna izgubila svoju samostalnost i postala osmanski [[Bosanski sandžak]].
 
Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su u [[Franjevci|Franjevačkom]] samostanu u [[Jajce|Jajcu]], a uspomena na njega i danas je u narodu živa i mnogi hodočaste na Kraljev grob na brdu iznad Jajca.