Razlika između inačica stranice »Pokolj u Travniku listopada 1944.«

bez sažetka
{{Jednostrano}}
'''Pokolj u Travniku''', '''Travnički holokaust''' bio je čin [[genocid]]a u [[ratni zločin|ratnom zločinu]] koji su počinili jugopartizanipartizani listopada 1944. godine. {{ni}}
 
Zbio se nakon partizanske blokade Travnika koja je potrajala do [[19. listopada]] 1944., nakon čega je uslijedio [[Bitka za Travnik listopada 1944.|napad]] na grad jačim snagama razine divizija. Grad su uspjeli osvojiti [[22. listopada]] 1944. godine. U Titovoj JugoslavijiSFRJ ovaj je dan bio slavljen kao "dan oslobođenja grada". Travnik je tad bio prepun [[izbjeglica]] koje su se s pravom bojale Titovih boljševika i četniko-partizana.{{ni}} Uslijedilo je pravo [[etničko čišćenje]]. Uslijedilo je pokolj u "čišćenju" grada koji je trajao osam dana. Samo u pokolju počinjenom 24. listopada ubili su oko 800 građana Travnika i manji broj hrvatskih vojnika. Zbog razmjera pokolja to je "čišćenje" poprimio je razmjere genocida. Grad je bio praktično popločan ljudskim kosturima. <ref name="HU Benedikt">[http://hu-benedikt.hr/?p=6310 Hrvatska udruga Benedikt] ''Travnički holokaust '', postavljeno 28. siječnja 2013. Za Hrvatski program [[Radio Vatikan]]a pripremio [[Željko Tomašević]], član Predsjedništva [[Hrvatsko žrtvoslovno društvo|Hrvatskog žrtvoslovnog društva]]. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)</ref><ref name="Sjemenište">[https://web.archive.org/web/20180901081216/http://sjemeniste-travnik.info/sadrzaj/travnicki-holokaust Nadbiskupsko sjemenište 'Petar Barbarić' - Travnik] ''Travnički holokaust '' postavljeno 12. siječnja 2015. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)</ref><ref name="Radio Vatikan">[http://hr.radiovaticana.va/storico/2013/01/27/travni%C4%8Dki_holokaust/cro-659541 Vatikanski radio] Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio [[Željko Tomašević]], član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. ''Travnički holokaust'', 27. siječnja 2013. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)</ref><ref name="YouTube">[https://www.youtube.com/watch?v=fFhS-v1UATI YouTube - Božja ljubav] Zvučni zapis vijesti s Vatikanskog radija. Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio [[Željko Tomašević]], član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva. ''Travnički holokaust'', Datum objavljivanja: 22. pro 2015. (pristupljeno 1. studenoga 2018.)</ref>{{bolji izvor}}
 
Pokolje je uslijedio odmah po "oslobađanju". [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|Partizani]] i [[četnici]] pobili su brojne civile i zarobljene hrvatske [[Vojnik|vojnike]]. Tzv. [[NOV|“Narodno-oslobodilačka vojska“]] je u travničkoj bolnici poubijala još na bolničkim krevetima 70 ranjenika, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Svjedok ubojstava je p. Maslać koji je išao iza ubojica i davao odrješenje umirućima. Zarobljene hrvatske vojnike koji su bili pripadnici Ustaške vojnice, partizani su ih sve svukli do gola pa ih zatim zaklali. Također su usmrtili šest učenika [[Nadbiskupska gimnazija u Travniku|nadbiskupske gimnazije]] u Travniku. <ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>{{bolji izvor}}
Dana 24. listopada 1944. počinili su masovno ubojstvo koje su poslije često primijenili sa zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima s Bleiburga i drugih mjesta na Križnim putevima. Oko 800 građana Travnika te manji broj hrvatskih vojnika pobili su tako što su ih zatvorili u gradsko sklonište, kojemu su potom minirali vrata i sve otvore.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/><ref> Podatak navodi [[Vjenceslav Topalović]] u svojoj knjizi ''Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.'' </ref> Svjedok navodi da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana miniranjem zatrpano znatno više od tih 800 osoba.<ref> Svjedok Čedo Kobić, u knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“</ref>
Oko 500 domobrana predalo se partizanima, a samo 18-oro njih je ostalo živo. Časnike su razdvojili od vojnika, šestoricu časnika odmah su ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, dok su partizani i četniko-partizani ostale časnike ubijali dvojicu po dvojicu sljedeća dva dana. <ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>
 
Dana 24. listopada 1944. počinili su masovno ubojstvo koje su poslije često primijenili sa zarobljenim hrvatskim civilima i vojnicima s Bleiburga i drugih mjesta na Križnim putevima. Oko 800 građana Travnika te manji broj hrvatskih vojnika pobili su tako što su ih zatvorili u gradsko sklonište, kojemu su potom minirali vrata i sve otvore.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/><ref>{{bolji Podatak navodi [[Vjenceslav Topalović]] u svojoj knjizi ''Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.'' </ref> Svjedok navodi da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana miniranjem zatrpano znatno više od tih 800 osoba.<ref> Svjedok Čedo Kobić, u knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“</ref>izvor}}
Osam dana, danonoćno trajalo je tzv. "čišćenje" grada. Po gradu je povremeno odjekivala pucnjava. Partizani i četniko-partizani pretraživali su kuću po kuću. Ako itko od stanara nije mogao dokazati da je član dotične obitelji, izveli bi ga iz kuće i ubili na najbližem prostoru: na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugdje. Akcija "čišćenja" trajala je osma dana i smatra se da su tad pobili oko 2.500 ljudi, žena i djece. Sljedećih osma dana nisu dopuštali ukapanje niti jedne žrtve. Nakon toga su zapovijedili da se mrtve ukopava gdje su poginuli ili ubijeni. Tek su mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dopustili ukopati sve ubijene u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bi bilo puno grobova. Travnik je time bio praktički popločan ljudskim kosturima.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>
 
Podatak navodi [[Vjenceslav Topalović]] u svojoj knjizi ''Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-1950/1991-1995.'' </ref> Svjedok navodi da je u skloništu tadašnje Tvornice duhana miniranjem zatrpano znatno više od tih 800 osoba.<ref> Svjedok Čedo Kobić, u knjizi „Bleiburg i Križni put – zločin bez kazne“</ref>{{bolji izvor}}
Neku su skupinu od oko 350 ljudi su partizani bosonoge gonili preko [[Komar]]a ka [[Donje Uskoplje|Donjem Uskoplju]] (Donjem Vakufu). Preživjeli su samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja ali zato jer su potrebni partizanskim snagama. Jedan od preživjelih poslije je posvjedočio što se sve zbivalo u vojarni i kakva je bila sudbina zarobljenih.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>
 
Oko 500 domobrana predalo se partizanima, a samo 18-oro njih je ostalo živo. Časnike su razdvojili od vojnika, šestoricu časnika odmah su ubili ispred Gospine špilje, na južnoj strani sjemenišnog igrališta, dok su partizani i četniko-partizani ostale časnike ubijali dvojicu po dvojicu sljedeća dva dana. <ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>{{bolji izvor}}
 
Osam dana, danonoćno trajalo je tzv. "čišćenje" grada. Po gradu je povremeno odjekivala pucnjava. Partizani i četniko-partizani pretraživali su kuću po kuću. Ako itko od stanara nije mogao dokazati da je član dotične obitelji, izveli bi ga iz kuće i ubili na najbližem prostoru: na cesti, u kanalu, dvorištu, vrtu ili drugdje. Akcija "čišćenja" trajala je osma dana i smatra se da su tad pobili oko 2.500 ljudi, žena i djece. Sljedećih osma dana nisu dopuštali ukapanje niti jedne žrtve. Nakon toga su zapovijedili da se mrtve ukopava gdje su poginuli ili ubijeni. Tek su mladim sjemeništarcima, sedmašima i osmašima, dopustili ukopati sve ubijene u jednu rupu kod Gospine Špilje, da im dvorište ne bi bilo puno grobova. Travnik je time bio praktički popločan ljudskim kosturima.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>{{bolji izvor}}
 
Neku su skupinu od oko 350 ljudi su partizani bosonoge gonili preko [[Komar]]a ka [[Donje Uskoplje|Donjem Uskoplju]] (Donjem Vakufu). Preživjeli su samo vozači, mehaničari, krojači, postolari i ljudi sličnih zanimanja ali zato jer su potrebni partizanskim snagama. Jedan od preživjelih poslije je posvjedočio što se sve zbivalo u vojarni i kakva je bila sudbina zarobljenih.<ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>{{bolji izvor}}
 
Povremena ubijanja trajala su nakon krvava tjedna sve dok hrvatske snage nisu opet oslobodile Travnik od jugopartizansko-četničke krvave okupacije [[8. siječnja]] 1945. godine. Predah od strahovlade potrajao je kratko, jer su već 22. veljače 1945. četniko-partizani opet [[Bitka za Travnik siječnja 1945.|zauzeli]] grad i uslijedilo je drugo poluvrijeme Travničkog holokausta. Novo jugopartizansko osvajanje donijelo je izgaranje grada do temelja. Zapalili su velebno vjersko središte, a u požaru su izgorjeli arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje. Tzv. partizanski “oslobodioci” 22. veljače 1945. ubili su 13 profesora i učenika [[Isusovačka gimnazija u Travniku|Isusovačke gimnazije]] u Travniku, brojne civile i vojno osoblje. <ref name="HU Benedikt"/><ref name="Sjemenište"/><ref name="Radio Vatikan"/><ref name="YouTube"/>