Bitka za Vukovar: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →Hrvatske: sitna lektura (točke) |
|||
Redak 277:
Bitka za Vukovar i tragedija njegova pada u suvremenoj [[hrvatska književnost|hrvatskoj književnosti]] uglavnom su obrađene unutar žanra traumatske proze. Istaknuto mjesto u »kulturi sjećanja« Vukovara zauzima zbirka [[kratka priča|kratkih priča]] ''Priče iz Vukovara'' [[Siniša Glavašević|Siniše Glavaševića]] (1992.), novinara [[Hrvatski radio Vukovar|Hrvatskog radija Vukovar]] i žrtve [[Ovčara|pokolja na Ovčari]], koja je nsatajala tijekom same opsade grada te ju je Glavašević poslao u Zagreb neposredno prije svoje smrti. Glavašević u svojim pričama ne imenuje neprijatelja (»Netko je dirao moje parkove...«) niti u njima ima tragova razaranja, već je Vukovar gotovo [[Nadrealizam|nadrealistično]] preobražen u »simbol krhke ljepote i apstraktne patnje, mitsko mjesto istinskoga života i neimenovane boli, žrtvovani grad bez naznaka kako je i zašto postao grad-žrtva« ([[Dubravka Oraić-Tolić]])<ref name=tolic> [[Dubravka Oraić-Tolić|Oraić-Tolić, Dubravka]]. [https://www.matica.hr/hr/461/Pam%C4%87enje%20Vukovara/ Pamćenje Vukovara / Hrvatska traumatska proza na prijelazu 20. i 21. stoljeća] ''[[Hrvatska revija]]'' 3 (2015.), pristupljeno 5. siječnja 2020. </ref> Glavaševićeva ''Priča o gradu'' ubraja se među najznačajnije antologijske prozne ostvaraje hrvatske književnosti na temu Domovinskog rata, ali i izvan nje, posebno zbog svoje općeljudske poruke sažete u posljednjim rečenicama priče: »A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.« Glavaševićeva kolegica s HRV-a, svjedokinja vukovarske tragedije, [[Alenka Mirković]], autorica je antologijskog romana ''91,6 MHZ: Glasom protiv topova'' (1997.), u kojem [[Autobiografija|autobiografsko]]-[[memoari|memoarskim]] stilom iznosi vlastito svjedočanstvo opsade grada i svog [[Novinarstvo|novinarska rada]] u ratnim uvjetima. Dok Glavašević ratno stradanje Vukovara iskazuje ''in statu nascendi'' (u vrijeme opsade grada), Mirković svjedočanstvo iznosi s vremenskim odmakom, ''post festum'', i to iz dvaju motrišta - slike razrušenog grada i ratnih razaranja očima djevojčice i očima ratne izvjestiteljice.<ref> Blažević, Dea. [http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/5743/ Slika ratnog Vukovara u romanima Ivane Simić Bodrožić i Alenke Mirković] Odsjek za hrvatski jezik i književnost [[FFZG|Filozofskog fakulteta u Zagrebu]], 2015. </ref>
[[Nedjeljko Fabrio]], koji je kao predsjednik [[Društvo hrvatskih književnika|Društva hrvatskih književnika]] u vrijeme opsade Vukovara bio angažiran u javnim istupima protiv velikosrpske agresije, vukovarska ratna razaranja literarno obrađuje [[intertekstualnost|intertekstualnim]] smještanjem [[Lav Tolstoj|Tolstoj]]evog junaka Vronskog iz ''[[Ana Karenjina|Anje Karenjine]]'' na vukovarsku bojišnicu, u ulogu srbijanskog vojnika, koji svjesnim ulaženjem u minsko polje na samom kraju Fabrijeva postmodernističkog romana ''Smrt Vronskog: Deveti dio Ane Karenjine; Romanzetto alla Russa'' (1994.) izražava osudu srbijanske agresije na Vukovar.<ref> Kuzmić, Tatiana. [https://d1wqtxts1xzle7.cloudfront.net/56734010/Po-Yu_Vronsky.pdf?1528225241=&response-content-disposition=inline%3B+filename%3DTolstois_Count_Vronsky_in_the_Post_Yugos.pdf&Expires=1609813607&Signature=MiZn~stZImKJuebZQ1YXWbuV97SQUogHf60E-qQieuSwU3O8h0HpyZjg81pGPU8PO4MlM2p2-7erES8MqN~nK6kYTdHz3sS4UL-LJrnq4gkmqxeSNmvr3GVOoya9BJSJe0LvX7CEYH7ZCj3RPMT3~cYOD9nIAIiGF-8x9nfHab60WEvLOES3NSB4nWnDCv65XXXcMz4Z1LXSIkqqyon7NVGzmtP1xeQCa1gCAdy1DoUzXyw0cUgYD0jzSdxwiFOGNZK-8kf-FXzkhHSE5C2HGzSWwyO91~MMxmAoMnRd2Pzs0c21ZxK3IM4R7rLBaSkY5kH-7bLsS0AmgJ7oGz~EjA__&Key-Pair-Id=APKAJLOHF5GGSLRBV4ZA TOLSTOI’S COUNT VRONSKY IN THE POST-YUGOSLAV IMAGINATION: A CASE OF POLITICIZED FAN FICTION] ''Slavic and East European Journal'', sv. 61, br. 4 (2016.), str. 805-806. </ref> Rođeni Vukovarac [[Pavao Pavličić]] u svojim autobiografskim zapisima grada i njegovih stanovnika obrađuje i tematiku Domovinskog rata, napose u ''Vukovarskim razglednicama'', ''Vodiču po Vukovaru'' i ''Šapudlu'' (1995.), u kojem »oživljava« Vukovar svoje mladosti, oslikavajući život grada u [[Socijalizam|socijalizmu]] iz postsocijalističkog motrišta.<ref> Cestarić, Marija. Pavličićev Šapudl „u potrazi za blagostanjem“, ''Jat: časopis studenata kroatistike'', sv. 1, br. 3 (2017.), str. 90. {{Hrčak|id=284761}} </ref> Maša Kolanović u svojoj ''Sloboština Barbie'' (2008.) prikazuje rat iz viđenja dječje igre [[Barbie|lutkama Barbie]] prognane vukovarske djevojčice u skloništima [[Sloboština (Zagreb)|zagrebačke Sloboštine]] tijekom jeseni i zime 1991. Sraz dječje igre i ozbiljnosti rata ogleda se u gotovo [[groteska|grotesknom]] ozračju na vrhuncu romana, u kojem autorica zajedničku traumu [[Hrvati|naroda]] pogođenog ratom iskazuje višestrukim ponavljanjem skladnjom jednostavne, ali [[semantika|semantički]] višeslojne rečenice »Pao je Vukovar!«<ref name=tolic/> Na istom životnom iskustvu posrednog svjedočenja rata i neposrednog svjedočenja traume [[prognanik|prognaništva]] Ivana Simić Bodrožić gradi svoj autodijagenetski roman ''Hotel Zagorje'' (2010.)<ref> Kuraja, Ivana. [https://zir.nsk.hr/islandora/object/hrstud%3A1688 Naratološki aspekti romana Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić] [[Fakultet hrvatskih studija]], Zagreb, 2018. </ref>, no pristup tematici je umnogome različit od Kolanovićinog. Junakinja djela također je prognanica iz Vukovara smještena u Zagrebu, no ona je svojim podrijetlom i govornom karakterizacijom traumatizirana gotovo svakodnevno u novoj, zagrebačkoj sredini (ali i među [[Hrvatsko zagorje|zagorskim]] domaćinima), pa u romanu prevladava ogorčenost i svojevrsna »poetika traume« iz koje se junakinja ne uspijeva istrgnuti.<ref> Ott Franolić, Marija. Hotel Zagorje: infantilno o ozbiljnom ili pokušaj rješavanja traume pisanjem, u: Ryznar, Anera (ur.) ''Vila-Kiklop-Kauboj'', Zagreb, Zagrebačka slavistička škola, 2012., str. 111-130. {{CROSBI|id=753637}} </ref> Traumu [[silovanje|silovanja]] žene tijekoom srbijanske okupacije Vukovara razrađuje [[Julienne Eden Bušić]] u romanu ''Živa glava'' (2012.), koji predstavlja romansirani [[životopis]] zarobljene i silovane Vukovarke, koja »živu glavu« spašava postajući seksualnom robinjom svoga sugrađanina, Srbina. Radnja romana zbijena je u uzak vremenski okvir jednoga dana i prisjećanje je junakinje o traumi silovanja dok kao [[majka]] doji [[dijete]], obavlja kućanske poslove i vodi [[Parnica|pravosudnu bitku]] protiv svoga silovatelja, koji slobodno šeće gradom u odori [[Hrvatska policija|hrvatske policije]]. Na koncu je silovatelj oslobođen po svim točkama optužnice jer sud nije mogao dokazati silovanje. U suprotnosti s [[Marko Marulić|Marulić]]evom ''[[Judita (Marko Marulić)|Juditom]]'', »Bušićkina je Vukovarka slaba žena koja ne bira herojsku smrt, nego pristaje na silovanje kako bi spasila goli život i sačuvala ga za djecu i obitelj. (...) Bušićkina žena-žrtva [[metonimija]] je [[Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja|mirne reintegracije Vukovara]] kao grada-žrtve« (Dubravka Oraić-Tolić).<ref name=tolic/> Među djelima memoarske proze ističe se autobiografski roman Vilima Karlovića ''Preživio sam Vukovar i Ovčaru'' (2011.), u kojem Karlović ne podliježe jednostranom obradu proživljenih povijesnih događaja, nastojeći postići veću objektivnost u prosuđivanju svog iskustva [[Ratni zarobljenik|ratnog zarobljeništva]].<ref> Vranješ, Antonija. Poratna književnost kao nositelj kulture sjećanja na traumu Domovinskoga rata na hrvatskom istoku na primjeru odabranih književnih djela, u: Brekalo, Miljenko (gl. ur.). ''Hrvatski istok u Domovinskom ratu - iskustva, spoznaje i posljedice'', Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek, 2015., str. 271-282. {{CROSBI|id=788625}} </ref> Sudbine 34 poginule djece tijekom opsade Vukovara literarno je, u obliku kratkih priča, obradila Ani Galović u djelu ''Mama, ne vidim nebo'' (2020.).<ref> [https://radio.hrt.hr/aod/mama-ne-vidim-nebo/358327/ »Mama, ne vidim nebo«] ''[[Hrvatski radio]]''. 20. listopada 2020., pristupljeno 8. siječnja 2021. </ref>
=== Filmska umjetnost ===
| |||