Pitagorejska škola: razlika između inačica

Pitagorejci su oživjeli staru ideju o moći duše i njenom nepomućenom životu i nakon smrti, sve to u suprotnosti s [[homer]]skom koncepcijom o sjenama umrlih. [[Diogen Laertije]] spominje jednu [[Ksenofan]]ovu [[Poema|poemu]] u kojoj ovaj pripovjeda o tome kako je [[Pitagora]], ugledavši nekog čovjeka kako kažnjava svog psa ovome naredio da prestane, jer je u skvičanju psa prepoznao glas jednog svog prijatelja. On sam je tvrdio da je nekoliko stoljeća prije bio junak tijekom [[Trojanski rat|opsjedanja Troje]]. Između pitagorizma i [[Orfizam|orfizma]] postoji nekoliko značajnih dodirnih točaka, vjerojatno zbog orfičkog utjecaja na pitagorejce. Orfizam je bio povezan sa obožavanjem boga [[Dionis]]a, koje je u Grčku došlo iz [[Trakija|Trakije]] ili [[Skitija|Skitije]], koje je bilo strano[[olimp]]skom duhu i pored toga što je njegov "entuzijastički" i "ekstatički" karakter našao odjeka kod Grka. Uskom krugu upućenih u orfičke tajne, koji su inače bili organizirani u zatvorene zajednice, objašnjavalo se učenje o seobi duša ([[Metempsihoza|metempsihozi]]). Po njihovom učenju najvažniji dio čovjeka je duša, a ne tijelo koje nas drži zarobljenima. Duša je biti prava osoba, a ne puka sjena kao kod Homera. Iz toga proizlazi i značaj njegovanja i samoočišćenja duše, što je uključivalo i poštovanje takvih pravila kao što je zabrana mesa u jelu.