Uvertira: razlika između inačica

'''Uvertira''' (iz francuskog ''ouverture'' , otvaranje) u glazbi je izvorno bila instrumentalni uvod u [[balet]] , [[Opera|operu]] ili [[oratorij]] u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] .<ref>Temperley 2001.</ref>. Tijekom ranog [[Romantizam|romantizma]], skladatelji poput [[Ludwig van Beethoven|Beethovena]] i [[Felix Mendelssohn|Mendelssohna]] skladali su uvertire koje su bile neovisna instrumentalna odnosno programska djela koja su prethodila žanrovima[[glazbeni oblici|glazbenim oblicima]] poput [[Simfonijska pjesma|simfonijske pjesme]]. <ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63536 uvertira]. [[Hrvatska enciklopedija]], mrežno izdanje. [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]], 2020. Pristupljeno 18. 12.prosinca 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63536>.</ref>

Ideja instrumentalnog uvoda za operu nastala je tijekom 17. stoljeća. Opera ''Euridice'' [[Jacopo Peri|Jacopa Perija]] započinje kratkim instrumentalnim ''ritornellom'', [[Claudio Monteverdi|Monteverdijeva]] opera [[Orfej (razdvojba)|Orfej]] (''L'Orfeo'' , 1607.) otvara se [[Toccata|toccatom]], u ovom slučaju [[Fanfare|fanfarama]] za prigušene trube. Važniji je ipak bio prolog, koji se sastojao od otpjevanog dijaloga alegorijskih likova koji jesu uveotako krupnenajavili teme prikazanih priča .<ref>Carter i drugi</ref>.

Kao glazbeni oblik, francuska uvertira prvo se pojavljuje u dvorskim baletima i operama [[Jean-Baptiste Lully|Jeana-Baptiste Lullyja]] ,<ref>Waterman i Anthony 2001</ref>, koje je razradio iz sličnog, dvodijelnog oblika nazvanog ''Ouverture'', pronađenog u francuskim baletima ''de cour baletima'' (''ballet de cour'') već 1640-ih .<ref>Temperley 2001</ref>. Ovakva francuska uvertira sastojala se od sporog uvoda s istaknutim [[Punktirani ritmam|punktiranim ritmom]], praćenog živahnim pokretom u stilu [[Fuga (glazba)|fuge]]. Uvertira je često praćena nizom plesnih melodija prije nego što se zastor podigne, a često bi se vraćala slijedeći Prolog da uvede akciju pravilno. Ovaj stil uvertira također je bio korišten u engleskom operi, poglavito u operi "Didona i Eneja" [[Henry Purcell|Henryja Purcella]]. Njegen karakteristični ritmički profil i funkcija doveli su do francuskog stila uvertire kakav je pronađen u djelima kasnobaroknih skladatelja kao što su Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Händel i Georg Philipp Telemann. Stil se najčešće koristi u preludijima i suitama, a može se naći i u insceniranim vokalnim djelima poput [[kantata]], na primjer u uvodnom zboru [[Johann Sebastian Bach|Bachove]] kantate "''Nun komm, der Heiden Heiland, BWV 61''" . [[Georg Friedrich Händel|Handel]] također koristi francuski stil uvertira u nekimanekim ofsvojim svojihtalijanskim talijanskihoperama, operaprimjerice poputu opereoperi "Julije Cezar" (''Giulio Cesare)'' .<ref>Burrows 2012.</ref>.

U [[Italija|Italiji]] je poseban oblik nazvan "uvertira" nastao 1680-ih, a posebno se istaknuo u operama [[Alessandro Scarlatti|Alessandra Scarlattija]]. Ovaj se oblik proširio i cijelom Europom zamijenivši francuski oblik kao standardne operne uvertire do sredine 18. stoljeća .<ref>Fisher 2001.</ref>. Njegov uobičajeni oblik nalazi se u tri općenito [[Homofonija|homofona]] stavka: brzi – spori – brzi. Prvi stavak obično je bio u dvodobnoj mjeri i u [[Dur|duru]]. Drugi, spori stavak u ranijim primjerima obično je bio prilično kratak, te je najčešće bio u kontrastnom [[Tonalitet|tonalitetu]]. Zaključni, treći stavak, bio je plesan,plesni i najčešće s ritmovima [[gigue]] ili [[Menuet|menueta]], te se vratio tonalitetu početnog stavka. Kako se forma razvijala, prvi je stavak često uključivao elemente fanfara i poprimao obrazac takozvanog sonatinskog oblika ([[sonatni oblik]] bez tzv. provedbe), dok je drugi stavak postao je prošireniji i lirski .<ref>Fisher 2001.</ref>. Talijanske uvertire često su se odvajale od njihovih opera i izvodile kao neovisne koncertne skladbe. U tom su kontekstu one postale važne u ranoj povijesti [[Simfonija|simfonije]]. <ref>Larue 2001.</ref>.

Prije 18. stoljeća, simfonija i uvertira bile su kao oblik gotovo iste, te se ne bi razlikovale ukoliko bi se uvertire izdvojile iz opera i izvodile kao samostalna instrumentalna djela, dok bi se simfonije izvodile prije opere kao uvertira <ref>Taruskin n. d.</ref>. Nakon što je ''opera seria'' (ozbiljna opera) reformirana, uvertira se počela uvelike razlikovati od simfonije, a skladatelji su počeli dramatično i emotivno povezivati ​​sadržaj uvertira sa svojim operama. Uvertira bi sadržavala elemente same opere, prateći reformsku ideologiju kojom glazba i svi drugi elementi na pozornicama služe za poboljšanje zapleta. Tipičan primjer takvih uvertira bila je ''La Magnifique,'' autora [[André Ernest Modeste Grétry|André Ernesta Modeste Grétryja]], u kojoj je glazbeno citirano nekoliko [[arija]] .<ref>Charlton i Bartlet n. d.</ref>.

U operi 19. stoljeća uvertira, ''vorspielVorspiel'' , ''einleitungEinleitung'', ''introductionIntroduction'' ili kako se god još može nazvati, općenito nije ništa drugo do li glazba koja se odvija prije podizanja zastora. ''Vorspiel'' [[Richard Wagner|Richarda Wagnera]] za operu ''Lohengrin'' kratki je samostalni stavak utemeljen na glazbi Grala. U talijanskoj operi nakon oko 1800. "uvertira" je postala poznata kao ''sinfonia'' .<ref>Fisher 1998.</ref>. Fisher također primjećuje da je pojam ''Sinfonia avanti l'opera'' (doslovno: "simfonija prije opere") bio "rani izraz za sinfoniju koja se koristila za početak opere, tj. kao uvertira“ uvertira".<ref>Fisher 1998.</ref>.

Iako su se do kraja osamnaestog stoljeća operne uvertire već počele izvoditi kao zasebnezasebni stavkestavci u koncertnoj dvorani, "koncertna uvertira", namijenjena posebno kao pojedinačnosamostalno koncertno djelo bezneovisno obzira naod scenskiscenskih nastupizvedba i općenito temeljeno na nekoj književnoj temi, počela se pojavljivati ​​već početkom doba [[romantizam|romantizma]]. [[Carl Maria von Weber]] napisao je dvije koncertne uvertire, ''Der Beherrscher der Geister'' ('Vladar duhova', 1811. , reviziju uvertira za svoju nedovršenu operu ''Rübezahl'' iz 1805.) i ''Jubel-Ouvertüre'' ('Jubilarna uvertira', 1818., inkorporirajući himnu ''[[God Save the Queen|God save the king]]'' u svomnjenom vrhuncu). Ipak, uvertira ''Ein Sommernachtstraum'' [[Felix Mendelssohn|Felixa Mendelssohna]] (1826.) općenito se smatra prvom koncertnom uvertirom .<ref>Temperley 2001.</ref>. Ostali Mendelssohnovi doprinosi ovom žanruobliku uključuju njegove uvertire ''Meeresstille und glückliche Fahrt'' (1828), ''Die Hebriden'' (1830; poznata i kao ''Fingalova špilja''), ''Die schöne Melusine'' (Sajam''Lijepa MelusineMelusina'', 1834.) i ''Ruy Blas'' (1839.). Ostale zapažene rane koncertne uvertire napisaliskladao suje [[Hector Berlioz]] (npr. ''Les Francs juges'' (1826.) i ''Le corsaire'' (1828.)).

U 1850-im koncertnu je uvertiru zamijenila [[simfonijska pjesma]], oblik koji je osmislio [[Franz Liszt]] u nekoliko djela koja su započela kao dramatične uvertire. Razlika između dva žanra bila je sloboda oblikovanja glazbene forme prema vanjskim programskim zahtjevima .<ref name="TEMPERLEY">Temperley 2001.</ref>. Simfonijska pjesma postala je preferirani oblik za „naprednije“"naprednije" skladatelje, poput [[César Franck|Césara Francka]], [[Camille Saint-Saëns|Camillea Saint-Saënsa]] , [[Richard Strauss|Richarda Straussa]] , [[Aleksandar Scriabin|Aleksandra Scriabina]] i [[Arnold Schönberg|Arnolda Schoenberga]] , dok su konzervativniji skladatelji poput [[Anton Rubinstein|Antona Rubinsteina]], [[Čajkovski|Čajkovskog]], [[Johannes Brahms|Johannesa Brahmsa]], [[Robert Schumann|Roberta Schumanna]] i [[Arthur Sullivan|Arthura Sullivana]] ostali vjerni uvertirama .<ref>Temperley 2001.<name="TEMPERLEY"/ref>. U doba kad je simfonijska pjesma već postala popularna, Brahms je napisao svoju Uvertiru''Svečanu zaakademsku akademski festivaluvertiru'' (op. 80) i ''Tragičnu uvertiru'' (op. 81). Primjer očitog utjecaja simfonijske pjesme kao oblika na uvertiru jest ''Uvertira iz 1812. godine'' Petra Iljiča Čajkovskog (op. 49., 1880.) . NjegoviNjegova podjednakojednako poznatipoznata ''Romeo i Julija'' također suje klasificiraniklasificirana kao 'fantastična uvertira'-fantazija.

U europskoj glazbi nakon 1900., tipičan primjer činjenice kako uvertira počinje imati vezu s tradicionalnim oblicima je ''Svečana uvertira'' [[Dmitrij Šostakovič|Dmitrija Šostakoviča]] (op. 96, 1954.), podjeljena nau dva odjeljkapovezana -dijela: „Allegretto“"Allegretto" i „Presto“ "Presto".<ref>Temperely 2001<name="TEMPERLEY"/ref>. "''Velika, velika uvertira"'' (''A grand, grand overture'') [[Malcolm Arnold|Malcolma Arnolda]] (op. 57; 1956.), također jedan od primjera uvertire 20. stoljeća, parodija je na temu uvertira s prijelaza 19. na 20. stoljeće izvođenaskladana odza velikogveliki orkestra[[orkestar]] s [[orgulje|orguljama]], dodatnimproširenom limenimsekcijom puhačima,[[limena tepuhačka sglazbala|limenih ''obbligato''puhača]] dijelovimai obveznim dionicama za četiri puške, tri HooverHooverova usisivača i jedan električni čistač podova, a posvećena je američkom predsjedniku [[Herbert Hoover|H. C. Hooveru]].<ref>Anon. 1957 ; Maycock 2009 ; Burton-Page nd</ref>.

== VidiVanjske jošpoveznice ==