Razlika između inačica stranice »Bosanska Banovina«

m
uklonjena promjena suradnika Mhare (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Vrtleska225
(uklanjanje izmjene 5712216 suradnika Ceha (razgovor) uporno vraćanje izmišljenih pojmova)
Oznake: uklanjanje Uklonjeno uređivanje
m (uklonjena promjena suradnika Mhare (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Vrtleska225)
Oznaka: brzo uklanjanje
| izvorno_ime = Banovina Bosna
| genitiv =
| status = Banovina Hrvatsko-ugarskogugarske kraljevstvadržave
| status_tekst =
| kontinent = Europa
| fusnote =
| carstvo =
| vlada_tip = Banovina Hrvatsko-UgarskogUgarske Kraljevstvadržave|
| zastava =
| zastava_tip =
[[Slika:Ploča_Kulina_bana.jpg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/File:Plo%C4%8Da_Kulina_bana.jpg|alt=|mini|200x200px|Povelja Kulina bana iz 1193. pronađena u [[Biskupići]]ma.|lijevo]]
[[Datoteka:Bosnian Banate in 1204.svg|alt=Bosanska Banovina za vrijeme Kulina bana|mini|Kulinova banovina]]
Godine 1203. veliki župan Raške [[Vukan Nemanjić]] optužio je bosanskog bana da podržava [[Krivovjerje|heretike]]. Na [[Bilino polje|Bilinom polju]] je potom održan zbor, poznat kao bilinopoljska abjuracijam javno odricanje od krivovjerja predstavnika "bosanskih krstjana" što su ga 8. rujna 1203. dali u nazočnosti bana Kulina papinskomu izaslaniku Ivanu de Casamarisu, čime je spriječio miješanje drugih država u politiku Bosanske banovine.<ref>{{Citiranje weba|url=https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=7642|title=bilinopoljska abjuracija {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> Uspio je sačuvati [[Bosanska biskupija|Bosansku biskupiju]] unutar [[Dubrovačka nadbiskupija|Dubrovačke nadbiskupije]]; ispostavilo se da su greške koje su Bosanci priznalipriznane bile uglavnom zbog neznanja i nepoznavanja propisa, a ne zbog heretičkih doktrina.{{sfn|Fine|1994|p=47}} Kulin je tad još jednom potvrdio svoju odanost Mađarimahrvatsko-ugarskom kralju iako je njihovanjegova vlast nad Bosnom većinom bila nominalna.{{sfn|Fine|1994|p=47}}
 
Kulin umire 1204. i svome nasljedniku ostavlja državu koja je uz jezgru Bosne obuhvaćala [[Usora (upravna jedinica)|Usoru]], [[Banovina Soli|Soli]], te župe u [[Dolnji kraji|Donjim Krajima]]: Luku, Plivu i Vrbanju.<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11188|title=Hrvatski biografski leksikon|author=Pejo Ćošković|date=|work=hbl.lzmk.hr|language=|publisher=|accessdate=2020-12-19|quote=...nakon čega o Kulinu – utemeljitelju razvoja srednjovjekovne bosanske države koja je obuhvaćala Usoru, Soli, župe Luku, Plivu i Vrbanju (Donji kraji) – više nema vijesti.}}</ref> Njega će naslijediti njegov sin Stjepan Kulinić koji će više podržavati Rimokatoličku Crkvu nego njegov otac. To je dovelo do toga da su 1232. službenici bosanske Crkve svrgnuli njegova sina i umjesto njega na vlast postavili [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]]. U isto vrijeme njegov rođak [[Prijezda I. Kotromanić|Prijezda I.]] napustio je bosansku Crkvu i ponovno je prešao na rimokatoličku vjeru. Hrvatsko-ugarski kralj [[Andrija II.]] dao je 1234. bosansku banovinu na upravljanje hercegu [[Koloman (herceg)|Kolomanu]], a u isto vrijeme legitimni nasljednik Stjepana, njegov sin [[Sibislav, knez Usore|Sibislav]], knez Usore,<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=63423|title=Usora {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-13}}</ref> počeo je napadati Ninoslava u pokušaju preuzimanja vlasti nad ostatkom države.
 
=== Križarski rat ===
[[Bosanski križarski rat|Križarski rat]] pokrenut protiv Ninoslava na čelu s hercegom Kolomanom trajao je pet godina.<ref name="Fine1">{{citation|last=Van Antwerp Fine|first=John|title=The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest|pages=277|year=1994|publisher=University of Michigan Press|isbn=0472082604|author-link=John Van Antwerp Fine, Jr.}}</ref> Papin napad na Bosnu doveo je samo do veće podrške Ninoslavu jer je samo Sibislav stao na stranu pape i križarskog rata. Ninoslav je izdao ukaz Dubrovačkoj Republici 22. svibnja 1240. u kojem je tražio zaštitu u slučaju da ga napadne srpski kralj [[Vladislav Nemanjić]]. Upravljanje nad Bosanskom banovinom u Bonsi Koloman je predao Prijezdi koji će uspjeti ostati na vlasti dvije ili tri godine. [[Tatari]] su 1241. provalili u Ugarsku, pa se Koloman morao povući iz Bosne, što je odmah iskoristio Matej Ninoslav i ponovno preuzeo vlast, a i Prijezda je pobjegao u Ugarsku. Ninoslav će kasnije biti umiješan i u građanski rat koji je izbio u Hrvatskoj između [[Trogir]]a i [[Split]]a.<ref>{{Citiranje weba|url=https://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43874|title=Ninoslav, Matej {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref>
 
Ostatak svoje vladavine Ninoslav se bavio unutrašnjim pitanjima u Bosnibanovini, a njegova smrt oko 1250. donijet će nove sukobe oko vlasti. U konačnici kralj [[Bela IV.]] osvojio je Bosnu i na vlast postavio Ninoslavovog rimokatoličkog rođaka Prijezdu koji će proganjati pripadnike bosanske Crkve. Još jedna Ugarska vojna kampanja pokrenuta je protiv Bosne 1253., ali ne postoji dokaz da su došli do središta banovine. Ugarsko kraljevstvo na sjeveru je postavilo vazalne vladare u [[Usora|Usori]] i [[Soli]]ma. Središte banovine vjerojatno je i dalje ostalo ''de facto'' nezavisno.{{sfn|Fine|1994.|p=148}}
 
=== Dinastija Kotromanića ===
S njima je ban ratovao više godina, s banom Mladinom I. borio se 1302. u Podrinju, a 1304. Bribirac je poginuo slamajući otpor svojoj vladavini. Taj pothvat uskoro je dovršio njegov brat ban Pavao I. i već 21. veljače 1305. naziva se »gospodarom čitave Bosne«, u kojoj je za bana postavio svojega sina Mladina II. Stjepan je održao posjede u sjeveroistočnom dijelu današnje BiH i Bribirci ga više nisu uznemirivali.
 
Od 1302. do 1322. vlada hrvatska feudalna obitelj [[Šubići|Šubić]]. Iskoristivši rascjepkanost feudalnih vladara, [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavao I. Šubić]] ovladao je čitavomcijelom Bosnombanovinom i postao njen gospodar te mu je 1308. kralj Karlo I. Robert potvrdio nasljednu vlast u Bosni.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9489|title=Bribirski, Pavao I. {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> BosnomPodručjem je potom upravljao Mladen II. koji se u međuvremenu izmirio sa Stjepanom II. Kotromanićem. Godine 1322. izbile su pobune protiv vladavine Mladena II. u Trogiru i Splitu<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9487|title=Bribirski, Mladin II. {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref> što će kulminirati [[Bitka kod Bliske|Bitkom kod Bliske]] gdje je on i zarobljen, a hrvatsko-ugarski kralj [[Karlo I. Robert]] će Kotromanićima vratiti vlast nad banovinom.<ref>Mladen ANČIĆ, 1997, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zadru.https://www.bib.irb.hr/40904#page=103</ref>{{sfn|Fine|1994|p=277}} Stjepan II. Kotromanić bio je bosanski ban Bisbe od 1314., ali u stvarnosti pod kontrolom Mladena II. sve do njegovog zarobljavanja, a njegova stvarna vlast nad banovinom trajat će od 1322. do 1353., s njegovim bratom Vladislavom.{{sfn|Fine|1994|p=277}}
 
[[Datoteka:Bosnian Banate in 1326.svg|mini|Banovina Stjepana II]]
Godine [[1326.]] BosanskaKotromanići Banovinaće dobitsvoju ćevlast proširiti i izlazim izlaz na Jadransko more Stjepan II. Tada je Stjepan II. odvojio [[Humska zemlja|Humsku zemlju]] od Srbije,{{sfn|Fine|1994|p=278}} i time dobio pristup od ušća [[Neretva|Neretve]] do [[Konavle|Konavala]].<ref name="Fine-20">{{cite book|title=The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest|date=1994|url=https://books.google.com/books?id=LvVbRrH1QBgC&q=Ston&pg=PA20|language=en|publisher=University of Michigan Press|accessdate=16 October 2018|isbn=0472082604|last1=Fine|first1=John V. A.|page=20}}</ref> Nakon smrti srpskog kraljavladara [[Uroš II. Milutin|Uroša II. Milutina]] 1321. prisvojioproširio je vlasn na i Usoru i Soli 1324., koji su bili u zajedničkoj banovini s Mačvom{{sfn|Fine|1994|p=277}} Uspio je značajno povećati područje kojim je vladao i time je ostvario nezavisnost koju su mu priznavali i okolni vladari.{{sfn|Fine|1994|p=280}} Ratovanjem je dovršio teritorijalno širenje kojim je udvostručio područje Bosanske Banovine koja se prostirala "od [[Sava|Save]] do mora i od [[Cetina|Cetine]] do [[Drina|Drine]]".<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249|title=Hrvatski biografski leksikon|author=Pejo Ćošković|date=|work=hbl.lzmk.hr|language=|publisher=|accessdate=2020-12-20|quote=Tim ratovanjem dovršeno je teritorijalno širenje kojim je Stjepan udvostručio područje bosanske države i u njoj učvrstio vlast, pa je njegov dijak Pribislav mogao u ispravi napisati (nakon 1329) kako njegov gospodar drži zemlje »od Save do mora i od Cetine do Drine«.}}</ref> Tada se razvijaju [[rudarstvo]] (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva).<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249#StjepanII|title=Hrvatski biografski leksikon|author=Pejo Ćošković|date=|work=hbl.lzmk.hr|language=|publisher=|accessdate=2020-12-20|quote=Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskomu oporavku zemlje; razvijaju se rudarstvo (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva).}}</ref>
 
Za vrijeme njegove vlasti uspostavljen je Franjevački vikarijat 1342.,{{sfn|Fine|1994|p=281}} a područje kojim je vladao uključivalo je tri crkve: rimokatoličku, pravoslavnu, kao i odmetnute krstjane. Stjepan II. uspio je podići ugled Kotromanića u srednjovjekovnom svijetu, pa je na ugarski dvor otišla njegova kćerka [[Elizabeta Kotromanić|Elizabeta]] i udala se za hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I.<ref>{{Citiranje časopisa|author=Dženan Dautović|last=|first=|authorlink=|coauthors=|title=Bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka Ludovika I Velikog i Elizabete, kćerke Stjepana II Kotromanića|url=https://www.academia.edu/7118585/Bosansko_ugarski_odnosi_kroz_prizmu_braka_Ludovika_I_Velikog_i_Elizabete_k%C4%87erke_Stjepana_II_Kotromani%C4%87a_Relations_between_Bosnia_and_Hungary_through_the_prism_of_the_Marriage_between_Louis_the_Great_and_Elizabeth_the_Daughter_of_Stjepan_II_Kotromani%C4%87_|date=|year=|month=|journal=|volume=|issue=|pages=145|id=|language=bs|accessdate=2020-12-16}}</ref>
 
Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II. proveo je u miru, izuzev manjih raspravi s [[Dubrovačka Republika|Dubrovačkom]] i [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]] oko opljačkanih karavana po Bosnisvojoj banovini. Umro je 28. rujna 1353. i pokopan je u sklopu franjevačkog samostana u [[Mile (Visoko, BiH)|Milama]] kod Visokog. Godine 1354. godine prvi put se spominje i staleško tijelo – [[stanak]] "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanskekrupnog plemstva vlastelebanovine.<ref>{{Citiranje knjige|title=Putanja klatna: Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću|first=Mladen|last=Ančić|date=1997|url=https://books.google.ba/books?id=Om1pAAAAMAAJ&q=%22sva+bosna%22+stanak&dq=%22sva+bosna%22+stanak&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwitlLj04q7sAhVrTRUIHaxUCZQQ6AEwCnoECCAQAg|language=hr|publisher=Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|isbn=978-953-154-308-8}}</ref>
 
=== Mladi ban Tvrtko ===
[[File:TvrtkoPoveljaMoštre.jpg|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/File:TvrtkoPoveljaMo%C5%A1tre.jpg|alt=|lijevo|mini|200x200px|Tvrtkova povelja pisana u Moštrima kod Visokog.]]
Nakon iznenadne smrti Stjepana, banovinu je naslijedio 14-godišnji Tvrtko, sin Stjepanovog brata i suvladara Vladislava,<ref name=":0">{{Citiranje časopisa|author=Enes Dedić, Dženan Dautović|last=|first=|authorlink=|coauthors=|title=Povelja kralja Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku (Žrnovnice, 10. april 1378. - Trstivnica, 17. juni 1378)|url=https://www.academia.edu/32763406/Povelja_kralja_Tvrtka_I_Kotromani%C4%87a_Dubrovniku_%C5%BDrnovnice_10_april_1378_Trstivnica_17_juni_1378_The_Royal_Charter_of_king_Tvrtko_I_Kotromani%C4%87_issued_to_the_Ragusan_commune_%C5%BDrnovnice_10th_April_1378_Trstivnica_17th_June_1378_|date=|year=|month=|journal=Godišnjak Centra za Balkanološka istraživanja 45 (2017)|volume=|issue=|pages=225-226|id=|language=bs|accessdate=2020-12-17}}</ref> koji je bio na vlasti kao [[regent]], dok je Tvrtko sa svojom majkom [[Jelena Šubić|Jelenom Šubić]] putovao širom banovine kako bi uredio odnose sa svojim vazalima.{{sfn|Ćošković|2009|p=}} Nakon smrti Vladislava 1354. regentkinja je postala Jelena koja će odmah otputovati u MađarskuUgarsku kako bi dobila pristanak [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika I]] za mladog bana. Odmah po povratku održala je stanak u Milama kojim je dobila potvrdu svih posjeda i privilegija vlastele "sve Bosne, Donjih Krajeva, Zagorja i Huma".{{sfn|Ćirković|1964|p=122}}
 
Iako je na početku vladavine povećao svoju moć,{{sfn|Fine|1994|p=369}} godine 1363. izbiti će rat s Ugarskom.{{sfn|Fine|1994|p=369}} Stvarni uzrok rata nije poznat, ali sam Ludovik u jednoj povelji piše da naređuje da osvoje Usoru i iskorijene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“ te da „da unište drskost nekih pobunjenika“.
 
 
Ludovik je prvo napao Donje kraje, područje s podijeljenim plemstvom gdje su jedni podržavali Tvrtka, a drugi hrvatsko-ugarskog kralja.{{sfn|Fine|1994|p=369}} [[Vlatko Vukoslavić]] priklonio se Ludoviku i predao tvrđavu u Ključu, ali je [[Vukac Hrvatinić]] uspio obraniti tvrđavu Soko grad u župi Pliva.{{sfn|Fine|1994|p=369}} Mjesec dana kasnije napadnuta je i Usora te je i nju napala velika kraljevska vojska,{{sfn|Fine|1994|p=369}} međutim tvrđava u Srebreniku je odoljela napadima te je čak uspjela zarobiti kraljev pečat. To je bila prva Tvrtkova pobjeda protiv hrvatsko-ugarskog kralja koji će se sa svojom vojskom vratiti u Mađarsku. Jedinstvo bosanskelokalnog vlasteleplemstva nije dugo trajalo, pa su u veljači 1366. svrgnuli Tvrtka{{sfn|Fine|1994|p=369}} i zamijenili s njegovim mlađim bratom Vukom.[[Slika:Zadar_Treaty_1358.png|poveznica=https://en.wikipedia.org/wiki/File:Zadar_Treaty_1358.png|alt=|mini|200x200px|BosanskaStjepanova Banovina 1358. nakon [[Zadarski mir|Zadarskog mira]].]]Tvrtko je pobjegao na ugarski dvor gdje ga je primio hrvatsko-ugarski kralj, njegov dojučerašnji neprijatelj.{{sfn|Fine|1994|p=369}} Prihvativši ponovo ugarsko suverenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu tijekom ožujka 1366. Do kraja mjeseca vratio je neke dijelove svoje državebanovine, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići i često su mijenjali strane. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom se vlašću nalazio veliki dio Huma između Nevesinja, Konjica i obale. U drugoj polovici 1367. on se nagodio s Tvrtkom,{{sfn|Fine|1994|p=369}} pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.{{sfn|Fine|1994|p=370}}
 
Do kraja 1367. Tvrtko je vratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz koga je tražio pomoć sa strane, posebice od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Pošto je ovaj put Ugarska bila na Tvrtkovoj strani, križarskog rata nije bilo, a do 1374. Vuk se izmirio s Tvrtkom.{{sfn|Ćirković|1964|p=132}} NarednihSljedećih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 1370-ih godina Tvrtko je toliko ojačao da se počeo upletati u međusobne sukobe srpskog plemstva, te će nakon smrti srpskog cara Uroša iskoristiti razjedinjenost srpskih velikaša kako bi osvojio njihove posjede.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=62877|title=Tvrtko I. Kotromanić {{!}} Hrvatska enciklopedija|work=www.enciklopedija.hr|accessdate=2020-12-18}}</ref>
 
==== Širenje ====
Bosna je s Kulinom i njegovim ugovorom s [[Dubrovačka Republika|Dubrovnikom]] 1189. ostvario slobode u trgovini i time povećao promet roba. Izvoz metalnih ruda [[Srebro|srebra]], [[Bakar (element)|bakra]] i [[Olovasta rudoliska|olova]] bili su stup razvoja bosanskog gospodarstva u srednjem vijeku. I ostala dobra kao što su [[vosak]], [[zlato]], [[med]] i [[Koža (materijal)|koža]] prevožena je preko [[Dinaridi|Dinarida]] do obale preko [[Neretvanski put|Neretvanskog puta]], a otkupljivali su ih uglavnom trgovci iz Dubrovnika i [[Mletačka Republika|Mlečani]].{{sfn|Ćirković|1964|p=141}} Puni pristup Neretvanskom putu bio je ključan za gospodarstvo banovine kada je ban Stjepan II. uspio ovladati čitavim njenim putem osvajanjem Huma. Glavna trgovačka središta u unutrašnjosti bili su [[Fojnica]] i [[Podvisoki]].
 
Širom Bosanske Banovine u Bosni postojale su [[Carina|carine]] koje su kao naknadu uzimale deseti dio prodane robe, a uvedene su za vrijeme vladavine Stjepana II. Kotromanića. Kao rezultat, javilo se [[krijumčarenje]] a najviše se zloupotrebljavalo pretvaranje slobodnih ljudi u [[Robovlasništvo|roblje]] i njihova preprodaja, trgovina neoznačenim srebrom i prodaja soli ispod cijene. Trgovinski promet odvija se ključnim putevima koji primorje povezuju s unutrašnjošću. To su [[Dubrovački put|Via Drine]] (Dubrovački put) i [[Neretvanski put|Via Narenta]] (Neretvanski put), dva ključna puta kojima su ostala naselja i lokalne sredine međusobno povezani. Trgovački prijevoz uglavnom se bazira na [[Karavana|karavanskoj]] trgovini u kojoj su [[Vlasi]] sa svojim životinjama ugovarali prijevoz robe iz Dubrovnika do predviđenih destinacija. Na čelu karavana je kramar (primićur), a sudionici u karavanu se nazivaju ponosnicima.{{sfn|Kurtović|2019|p=102}}
 
Domaći majstori, [[Obrt|obrtnici]] i [[Umjetnost|umjetnici]] svoj doprinos iskazuju domaćim proizvodima kao što su teški srebreni pojasevi, [[Mač|mačevi]], [[Štit|štitovi]], ukrašene tacne/pladnjevi, kupe i pehari, naušnice, vijenci i prstenje s oznakom da su izrađeni “na bosanski način”, od čega su najcjenjeniji bili srebrni bosanski pojasevi koji se ističu vrijednošću i težinom.{{sfn|Kurtović|2019|p=131}}
5.039

uređivanja