Razlika između inačica stranice »Dolnji kraji«

Dodana 164 bajta ,  prije 3 mjeseca
m
uklonjena promjena suradnika Mhare (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Ceha
(uklanjanje izmjene 5712727 suradnika Ceha (razgovor) ignoriranje argumenata na SZR, uporno vraćanje izmišljenih pojmova)
Oznake: uklanjanje Uklonjeno uređivanje
m (uklonjena promjena suradnika Mhare (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Ceha)
Oznake: brzo uklanjanje Uklonjeno uređivanje
'''Donji krajevi''' ([[hrvatski jezik|starohrv.]] ''Dolnji kraji'', [[latinski jezik|lat.]] ''Partes inferiores'')<ref name="LZMK">[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8456 Hrvatska enciklopedija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20160306061730/http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8456 |date=6. ožujka 2016. }} Doljni kraji</ref> ili '''Donji kraji''' (u starijoj literaturi) su povijesna regija, poluatonomno granično područje između hrvatske jezgre i [[srednjovjekovna bosanska država|srednjovjekovne banovine Bosne]], koja je nastala iz župa: Plive, Luke, Uskoplja i Pseta.<ref name="Kruno">[[Krunoslav Draganović]], ''Herceg-Bosna i Hrvatska'', Nova tiskara, Sarajevo, 1940.</ref> Prostirali su se od Vrbanje i [[Vrbas]]a na istoku do [[Sana|Sane]] na zapadu.<ref name="LZMK" /> Donji krajevi prvi se put spominju 1244. zajedno s [[Usora i Soli|Usorom i Solima]] kao jedan od dijelova [[Banovina Bosna|Banovine Bosne]].
 
[[BosnaVrhbosna|Pravoj Bosni]] na zapad i sjeverozapad pripadali su se krajevi, koji su pripadali [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskom Kraljevstvu]]. [[Konstantin Porfirogenet]] spominje među [[starohrvatske županije|12 župa Bijele Hrvatske]]: [[Livno (županija)|Hlivno]] (današnje [[Livanjsko polje]]), Pset (oko Bosanske Krupe i [[Bosanski Petrovac|Bosanskog Petrovca]]) i Plivu (oko [[Jajce|Jajca]] i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i [[skopaljska dolina|Uskoplje]] oteti su već prije [[Kulin ban|Kulina bana]] od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]] (1325.) širi se vlast bosanskih banova preko starohrvatske župe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoč). Ta se oblast kasnije zove [[Završje, BiH|Završje]] ili Zapadna strane. Župa Pset nije nikada Bosni pripadala do [[Turska Hrvatska|dolaska Turaka]].<ref name="Kruno" />
 
Oko Jajca i srednjeg [[Vrbas]]a počelo stvarati područje pod imenom '''Donjih krajeva''' od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske banovine. Bilo je to u 12. i 13. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko [[Ključ (BiH)|Ključa]]), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko [[Vrbanja (rijeka u BiH)|istoimene rijeke]]), a kasnije Glaž na međi [[Usora i Soli|Usore]] i krajeva. Još godine 1372. piše papa [[Grgur XI.]], da je župa Glaž (oko današnjeg [[Prnjavor]]a i Ukrine) "u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja",<ref name="Acta">Acta Bosnae, br. 207</ref> a malo kasnije dobiva je [[Tvrtko I.|ban Tvrtko]]. U Donjim Krajevima od [[Kotor-Varoš]]a preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva [[Hrvatinići]]ma. Iz nje potječe najsilniji velikaš srednjovjekovne Bosne [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]], "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski". Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na [[Kotor Varoš]] i ušće Ukrine bio odavna hrvatski, ne treba dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na [[Turska Hrvatska|sjever i sjeverozapad Donjih krajeva]].<ref name="Kruno" />
Iz navedenih krajeva potječu glasoviti hrvatski velikaški rodovi: [[Babonići]] Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonići iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonić postao bečkim kardinalom-nadbiskupom), Kobašići od Brekovice, Šturlići, Jelačići, Farkašići, Alapići, Križanići, Kopčići, Korići, Nemčići (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu [[Frankopani]] (Trzac), Keglevići (Buzim), [[knezovi Zrinski|Šubići Zrinski]] (Ostrovicu), Karlovići i Kružići, sve sama velika imena u [[Hrvatska povijest|hrvatskoj povijesti]]. Od katoličkih hrvatskih plemića potječu među ostalim begovska obitelj Poprženovića, Beširevića, Badnjevića, Grošića i Evlijića. Sačuvan je veći broj [[glagoljica|glagoljaških]] listina, pisanih u [[Bihać]]u, Krupi i drugdje. U tim krajevima nađen je veći broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemića. U Slatini kraj Banje Luke i kod Gradiške pronađeni su glagoljaški natpis na kamenu.<ref>Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35</ref> Sve gore spomenuto upućuje na pripadnost krajeva, koji će poslije biti poznati kao [[Turska Hrvatska]].<ref name="Kruno" />
 
== Srednjovjekovna istočnohrvatska država u Bosni ==
== Bosanska banovina ==
 
=== 13. stoljeće i prva veza s banovinom u Bosnom ===
[[Datoteka:State_of_croatia-hungary.png|thumb|right|140px|Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo u 13. i 14. stoljeću]]
Donji se krajevi prvi put spominju 20. srpnja 1244. uz [[Usora i Soli|Usoru i Soli]], kao sastavni dio [[Banovina Bosna|Banovine Bosne]], koja je tada (za [[Matej Ninoslav|Mateja Ninoslava]]) bila dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Kralj [[Bela IV.]] naime odredi spomenutog dana, da biskup bosanski (a tada je to bio dominikanac Ponsa) i kaptol njegov imaju pravo skupljati u ime svojih prihoda desetinu u Usori, Solima i Donjim krajevima.<ref name="str.3" /> Na taj način je područje po prvi puta povezano s istočnohrvatskom banovinom u Bosni. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko [[Ključ (BiH)|Ključa]]), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko [[Vrbanja (rijeka u BiH)|istoimene rijeke]]), a kasnije Glaž na međi [[Usora i Soli|Usore]] i Krajeva.
 
Sljedeći ban [[Prijezda I. Kotromanić|Prijezda]], kao vazal hrvatsko-ugarskog kralja [[Bela IV.|Bele IV]] prepušta cijelu župu Resnik/Zemljanik svome zetu, slavonskom [[Stjepan Babonić|banu Stjepanu Baboniću]], koji je imao sjedište u župi Sani, gradu Blagaju, po kojima je ta plemenićka obitelj bila kasnije poznata. Babonići su u 13. stoljeću kao [[Banovina Slavonija|slavonski banovi]] okupili golem posjed između Gvozda te rijeka Kupe, Save i Bosne i Drine na istoku.
Za vrijeme Hrvatina Stipanića (1299-1304.), koji se spominje kao knez u Donjim krajima, malena kneževina potpada pod vlast njegova rođaka hrvatskog bana [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavla I Šubića, bribirskog]], koji uzima i titulu "Gospodara cijele Bosne". U zamjenu za prihvaćenje vlasti hrvatskog bana Šubića, Hrvatin Stjepančić je utvrdio svoju vlast i proširio utjecaj svoje obitelji u Donjim Krajima, stekavši naziv kneza Donjih Kraja. Nakon njegove smrti 1315, njegovi sinovi Vukoslav, Pavle i Vukac nakon njega postaju vođe tog roda.
 
Povelja iz 1323, potvrđuje da je Vukoslav sin vojvode Hrvatina iz Ključa, te pokazuje da je glavno uporište kneževa Donjih Kraja bilo u gradu Ključu, središtu župe Banica. [[Šubići]] su vladali Donjim Krajima, skupa s Primorskom/Hrvatskom banovinom i banovinom u Bosni krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Nakon njihovog sloma u [[Bitka kod Bliske|bitci kod Bliske]], njihovi rođaci [[Kotromanići]] su postali jači i ponovno preuzeli vlast u Bosniistočnohrvatskom prostoru, te se nastavili širiti. [[Stjepan II. Kotromanić|Ban Stjepan II]] (1320-53) je proširio svoju vlast, kao novog bana hrvatsko-ugarskog kraljevstva, na Hum, područja oko Neretve, primorja, kao i na stare hrvatske župe oko [[Livno|Livna]], koje je preoblikovao u [[Završje, BiH|Završje]], te obnovio vlast svoje dinastije u Donjim Krajima i Usori sa Solima (gdje su prije toga vladali [[Babonići]]). Tako je preuzeo vlast nad većinom zemalja Šubićeve banovine, osim krajnjeg zapada, zapadno od rijeke Cetine.
 
Donji Kraji, pod nazivom Olfeld, se spominju u povelji [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II]], bana u Bosni, iz 1332, kao jedno od područja pod njegovom vlašću, gdje stoluju njegovi vazali, poznati hrvatski plemenitaški rod Stipanići, koji su se kasnije prozvali [[Hrvatinić|Hrvatinićima]]. Stjepan II, bosanskihrvatski ban u Bosni, potvrđuje njihovu Hrvatinićima vlast u starinskim župama Banici i Vrbanji, s gradovima [[Ključ (BiH)|Ključem]] i [[Kotor Varoš|Kotorom]], te im omogućuje širenje vlasti na župu Zemljanik, koja je ranije pripadala [[Babonići|Babonićima]]. Godina dana nakon toga Hrvatinići, uz blagoslov Stjepana II, šire svoju vlast na skoro sve ostale župe i uspostavljaju svoju vlast u Donjim Krajima. Međutim, Stjepan II im ne dodjeljuje titulu kneza Donjih kraja, nego im ostavlja lokalne titule, kao u primjeru Vukoslava, koji sebe naziva knezom Ključa. Treći Hrvatinov sin Vukac je vladao župom Vrbanjom. Trend davanja zemlje i gradova se nastavio i u zadnjoj povelji bana Stjepana iz 1351, koja potvrđuje Pavla i Vuka, nasljednicima kneza Vukoslava, nasljeđene posjede. Grad Ključ je bio dodjeljen trećem sinu, Vlatku Vukoslaviću. Uz Vukokoslaviće, Pavlovići (sinovi kneza Pavla) i Vlatko Vukoslavić je isto tražio za sebe pravo vladanja župom Banjicom. Vukac Hrvatinić je preuzeo župa Luka po blagoslovu novog bana u Bosni, Stjepanovog nećaka, [[Tvrtko I. Kotromanić|Tvrtka I]], u povelji izdanoj 11. kolovoza 1366. za njegovu vjernost u bitkama koje je Tvrtko vodio protiv svoga suverena, hrvatsko-ugarskog kralja [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovika Velikog]], koji je i oženio [[Elizabeta Kotromanić|Stjepanovu kćerku]].
 
Njihov najpoznatiji predstavnik je [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić|Hrvoje]], koji je kasnije postao Veliki vojvoda i potkralj Bosne (de facto stvarni vladar) i herceg Splita<ref name="Kruno" />, te kraljev namjesnik u Hrvatskoj i Dalmaciji. On je bio jedan od najutjecajnijih plemića tog vremena, najstariji sin kneza Vukca Hrvatinića, koji je oženio Jelenu Nelipčić, unuku moćnog hrvatskog bana Ivana I Nelipca (kneževa Nelipići) i sestru Ivana III Nelipca (Ivaniša Nelipića). Kada je hrvatsko-ugarski kralj [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovik Veliki]] umro, uključio se u dinastičke sukobe, pomažući [[Ladislav Napuljski|Ladislavu Napuljskom]] da postane kralj. Za nagradu je dobio na upravu velika područja i titulu splitskog hercega i potkralja Dalmacije i Hrvatske, Velikog bana Banovine Vrbas, Velikog Vojvode Bosne i Donjih Kraja, u zbilji vladara Bosne i većine Hrvatske i Dalmacije. Za vrijeme vrhunca svoje moći je utemeljio grad Jajce.
Još godine 1372. piše papa [[Grgur XI.]], da je župa Glaž (oko današnjeg [[Prnjavor]]a i Ukrine) "u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja",<ref name="Acta" /> a malo kasnije dobiva je [[Tvrtko I.|ban Tvrtko]].
 
Godine 1406. otpremi hrvatsko-ugarski vazalni ban i kralj Bosne [[Stjepan Tvrtko II. Kotromanić|Stjepan Tvrtko II.]] u dogovoru s hercegom Hrvojem, vojvodom [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljem Hranićem]] i ostalim plemićima poslanike svoje na napuljski dvor kralju Ladislavu te ga zamoli da potvrdi bosanskom[[Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku|hrvatskom kraljevstvu u Bosni]], stare granice, kakve su bile u doba bana Kulina (1180.-1204.), a u prvom redu, one prema prema ostatku hrvatsko-ugarske države. [[Ladislav Napuljski]], veoma obradovan poslanstvom svoga "premiloga rođaka" bosanskog kralja u Bosni, je to rado učinio (prema njegovim uputama).<ref name="str.3" />
 
Granice Donjih krajeva prema ostatku Hrvatske ostale su iste kao u vrijeme [[Ban Kulin|bana Kulina]] (tj. početkom 13. stoljeća bile su iste kao i godine 1406.). Granicu je predstavljala crta povučena od planine [[Grmeč]] jugoistočno do [[Skopaljska dolina|Skoplja na Vrbasu]] ili drugim riječima, tada je Donje krajeve činio čitav prostor od Vrbasa na zapad, gdje su se nalazile župe Plivska, Zemljička, Vrbanjska i Mrenska. To je čisto hrvatski predio, koji je pripadao za [[Trpimirovići|narodne dinastije]] [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskome Kraljevstvu]], i baš je uz njega prvobitno i bilo vezano ime Donji kraji.<ref name="str.4">[[Ferdo Šišić]], ''Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)'', Matica hrvatska, Zagreb, 1902., 4.</ref>
*[[Starohrvatske županije]]
*[[Hrvatinići]]
*[[Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku|Istočnohrvatska država u Bosni]]
*[[Bosanska Banovina|Bosanska banovina]]
**[[Vrhbosna]], [[Usora i Soli]], [[Podrinje]],
**[[Završje, BiH|Završje]], [[Zahumlje]], [[Travunja]]
5.039

uređivanja