Suradnik:Dean72/radovi: razlika između inačica

Utjecaj neoklasicizma najprije se proširio u Engleskoj i Francuskoj, preko generacije francuskih studenata umjetnosti školovanih u Rimu i pod utjecajem Winckelmannovih djela, te je brzo prihvaćen u progresivnim krugovima drugih zemalja kao npr. u Švedskoj i Rusiji. U početku se klasicistički dekor nadodavao ustaljenim ukrasnim formama u EvropiEuropi onog doba. Karakterističan primjer je interijer za grofa [[Grigorij Orlov|Grigorija Orlova]], ljubavnika [[Katarina Velika|Katarine Velike]], kojeg je osmislio italijanskitalijanski arhitekt s grupom italijanskihtalijanskih ''[[Štuko|stuccadora]]'': samo su pojedinačni ovalni medaljoni slični [[kameo|kameima]] i ukrasni [[reljefReljef (skulpturaumjetnost)|reljefi]] iznad vratiju u neoklasičnom stilu, dok su ostali ukrasi bili u punom italijanskomtalijanskom [[rokoko]]u.

Drugi val neoklasicizma, puno stroži, unaprijed osmišljen i isprojektiran (kroz medijum [[grafika|grafike]]) i svjesnije inspiriran arheologijom, pojavljuje se s usponom [[Napoleon I Bonaparte|Napoleona Bonapartea]]. U Francuskoj se prva faza neoklasicizma označava pojmom "stil Luja XVI.", a druga faza pojmovima "Directoire" ili ''[[Ampir]]''. Rokoko ostaje popularan u Italiji sve dok napoleonov režim nije sa sobom donio i novi "arheološki" klasicizam, kojeg su odmah prihvatili mladi, progresivni i urbani djelovi italijanskogtalijanskog stanovništva sas republikanskim sklonostima.

U dekorativnoj umjetnosti, najbolji primjeri neoklasicizma su namještaj u stilu ampir proizveden u [[Pariz]]u, [[London]]u, [[New York]]u i [[Berlin]]u; namještaj [[biedermeier]] izrađen u Austriji;, u muzejima [[Karl Friedrich Schinkel|Karla Friedricha Schinkela]] u Berlinu, [[John Soane]]ova ''Bank of England'' u Londonu i novoizgrađeni "Kapitol" u [[Capitol (SAD)|CapitolWashington]]" <nowiki/>u Washingtonu DC, kao i [[Josiah Wedgwood|Wedgwoodovi]] niski reljefi i vaze u "crnom bazaltu". Neoklasicizam je internacionalnimeđunarodni stil, škotski arhitekt [[Charles Cameron]] je npr. stvorio palatinski "italijanskitalijanski" interijer za [[Katarina Velika|Katarinu Veliku]] njemačkog poreklapodrijetla, u ruskom [[Sankt Peterburg]]u.

U unutrašnjosti građevina, neoklasicizam ponovo otkriva istinski klasični interijer, inspiriran otkrićem [[Pompeji|Pompeja]] i [[Herculaneum]]a. Proces započinje u kasnim [[1740-ih|1740-ima]], ali dolazi do široke publike u [[1760-ih|1760-ima]],<ref name="Gontar">Gontar</ref> s objavljivanjem prvih raskošno ilustriranih svezaka djela ''[[Le Antichità di Ercolano]]'' ("Starine Herculaneuma"). Ovo djelo otkriva da su i najklasičniji interijeri [[barok]]a, i "najrimskije" sobe [[William Kent|Williama Kenta]] bile utemeljene na elementima vanjske arhitekture antičkih [[bazilika]] i [[hram]]ova jednostavno preslikanim u unutrašnjost, što je razlog često bombastičnog izgleda u modernim očima: prozorni okviri sa [[zabat]]om preneseni na pozlaćena ogledala i kamine s frontama u obliku antičkih hramova. Novi interijer inspiriran otkrićem [[Pompeji|Pompeja]] i [[Herculaneum]]a nastojao je oživjeti autentično rimski i izvorno interijrističkiinterijerstički izražaj. Nove tehnike obuhvataleobuhvaćale su plošnije i laganije motive oblikovane u niskom reljefu sličnom onima na [[friz]]evima, zidne slike u izoliranim medaljonima sličnim kameu (''[[Camaieu|en camaïeu]]''), slike vaza, poprsja, [[bukranij]]a ili drugih motiva, obešenimaobješenima na svežnjeve lovora ili vrpce, s vitkim arabeskama nasuprot pozadine, sve u blijedim ili "pompejansko crvenim" ili zemljanim bojama. Stil u Francuskoj bio je izvorno pariški stil, ''[[Goût grec]]'' ("grčki stil"), nikako dvorski stil. Za dolaska [[LouisLuj XVI., odkralj Francuske|LouisaLuja XVI.]] na prijestolje [[1774.]], njegova supruga [[Marija AntoinetaAntoaneta]] prihvatila je ovaj stil i uvela ga na dvor, koji tada postaje "stil Luja XVI.". Međutim, nije bilo istinskih pokušaja upotrebe bazičnih formi rimskog namještaja do otprilike prijelaza vijekastoljeća, a majstori izrade namještaja radije su kopirali od antičke arhitekture, kao što su i majstori obrade srebra radije oponašali antičko posuđe nego sami stvarali: "umjetnici i zanatlije ... izgleda da su doživljavali gotovgotovo perverzni užitak u prebacivanju motiva iz jednog medija u drugi".<ref>Honour, 110.-111., 110. citat</ref>

Od [[1800.]] došlo je do novog utjecaja, pogotovo u tehnikama [[bakropis]]a i [[Graviranje|gravura]], poznatog kao [[grčki preporod]] koji je kao primjer uzeo elemente grčke arhitekture i dao novi svježi impuls neoklasicizmu. Istovremeno se stil [[ampir]] etablirao kao najgrandiozniji oblik neoklasicističke arhitekture i dekorativnih umjetnosti. Inspiriran uglavnom umjetnošću [[Antički Rim|Antičkog Rima]], ampir stil je postao dominantan za vladavine [[Napoleon I Bonaparte|Napoleona Bonapartea]] za [[Prvo Francusko Carstvo|Prvog Francuskog Carstva]], i imao je ulogu idealizacije Napoleona i Francuske države. Ampir se podudara s više buržujskim stilom [[bidermajer]] u zemljama njemačkog govornog područja, [[federalna arhitektura|federalnim stilom]] u [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]],<ref name="Gontar"/>, [[Regency stil|regency stilom]]u u Britaniji i ''Napoleonstil'' u Švedskoj. Prema historičarupovjesničaru umjetnosti [[Hugh Honour|Hughu Honouru]] "daleko od toga, kao što je trebao biti, vrhunac neoklasicističkog pokreta, stil ampir označava brzo propadanje i još jednu transformaciju u puko kopiranje antike, ispražnjen od svih veleumnih ideja i uvjerenja koje su inspirirale antička remek-djela".<ref>Honour, 171.-184., 171. citat</ref> Ranija faza stilanazivastila naziva se stil "Adam" u Velikoj Britaniji i stil Louis"Luj XVI" u Francuskoj.

Neoklasicizam je nastavio biti dominantan u akademskoj umjetnosti kroz cijelicijelo [[19. vijekstoljeće - građanska epoha|19. stoljeće]] i kasnije, u stalnoj antitezi s [[romantizam|romantizmom]] i [[neogotika|neogotikom]]. Od kasnog 19. vijekastoljeća mnogi uvaženi kritičari doživljavali su neoklasicizam kao antimoderan i reakcionaran stil. Centri mnogih evropskiheuropskih gradova, kao npr. [[Sankt Peterburg]] i [[München]], počeli su nalikovati na muzeje neoklasične arhitekture.

Arihetktura [[Neogotika|neogotike]] (često povezana s kulturnim pokretom romantizma), pojavila se u 18. vijekustoljeću i postala vrlo popularna kroz 19. vijekstoljeće i otvoreno se protivila normama neoklasicizma. Dok je neoklasicizam karakterizirala inspiracija umjetnošću Antičke Grčke i Rima, geometrijske linije i red, neogotika je davala naglasak na srednjovjekovni izgled građevina, često izgrađene tako da imaju rustikalan "romantični" izgled.

U Engleskoj, augustovska književnost imala je direktnog uporednikapandana sas augustovskim stilom dizajna krajolika. Veze su bile jasno vidljive u djelima [[Alexander Pope|Alexandera Popea]]. Najbolji preostali primjeri neoklasičnih engleskih vrtova su [[Chiswick House]], [[Stowe House]] i [[Stourhead]].<ref>{{cite book|last=Turner|first=Turner|title=British gardens: history, philosophy and design, Chapter 6 Neoclassical gardens and landscapes 1730-1800|year=2013|publisher=Routledge|location=London|isbn=978-0415518789|pages=456}}</ref>

Modu je za vrijeme neoklasicizma karakterizirala veća jednostavnost ženske odjeće i dugotrajna zaokupljenost bijelom bojom, još mnogo prije [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]], ali tek nakon iste su minuciozni pokušaji imitiranja antičkog stila postali pomodni u Francuskoj, bar što se tiće ženske odjeće. Antičku nošnju su odavno nosile žene koje su slijedile modu dok su u portretima pozirale "kao" likovi iz starogrčkih i starorimskih mitova (kao model za portrete u [[1780-ih|1780-ima]] posebno je bila tražena mlada [[Emma Hamilton]]), ali ovi kostimi su se nosili samo za potrebe slikanja portreta ili [[maskenbal]]a sve de razdoblja Revolucije. Međutim modni stil prisutan u portretima [[Juliette Récamier]], [[Joséphine de Beauharnais]], [[Thérésa Tallien|Thérése Tallien]] i ostalih pariških modnih poznavateljica bile su namijenjene i nošenju u javnosti. Vidjevši gospođu Mme Tallien u pozorištukazalištu, [[Charles Maurice de Talleyrand]] se ovako našalio: "''Il n'est pas possible de s'exposer plus somptueusement!''" ("Nitko ne može biti tako raskošno razodjeven"). Godine [[1788.]], neposredno prije Revolucije, dvorski portretist [[Louise Élisabeth Vigée Le Brun]] je organizirao "grčku večeru" gdje su dame odijevale jednostavne bijele "grčke" tunike.<ref>Hunt, str. 244.</ref> Kraće klasične frizure, ako je moguće s uvojcima, postale su manje kontroverzne i vrlo su se brzo proširile, a kosa se više nije pokrivala ni izvan kuće;, osim kod večernje odjeće s kojom se u pravilu nosio ženski šešir. Za vezanje ili ukrašavanje kose često su se koristile uske trake koje su oponašale grčki stil.

Vrlo lagana i široka odjeća, uglavnom bijele boje i često sa skandalozno razgolićenim rukama, roseišla sheerje fromod thegležnja ankledo toneposredno justispod below the bodiceprsa, wheregdje therese wasprijelaz ajako stronglynaglašavao emphasizedtrakama thinoko hemcijelog or tie round the bodytijela, oftenčesto in au differentrazličitoj colourboji. Ovaj oblik se danas često naziva "ampir silueta", mada je njena pojava prethodila Napoleonovo [[Prvo Francusko Carstvo]], ali je prva carica Joséphine de Beauharnais značajno utjecala u njegovu širenju EvropomEuropom. U hladnijem razdoblju se nosio dugi pravougaonipravokutni šal ili ogrtač, vrlo često potpuopotpuno crvene boje, u portretima i s ukrašenim rubovima, koji se čini se motao oko struka i prsa, što je favoriziralo izvaljeni poluležeći položaj.<ref>Hunt, str. 244.-245.</ref> Početkom 19. vijekastoljeća ovi su se modni stilovi proširili diljem EvropeEurope.

Neoklasicistička moda za muškarce bila je problematičnija i nikad se nije uistinu odrazila na ništa drugo osim kose, gdje se nametnuo običaj kraćih frizura i prekinuo običaj korištenja [[perika]], kasnije i bijelog pudera za mlade muškarce. Hlače su bile simbol barbarstva u doba antičkih Grka i Rimljana, ali izvan slikarskih i pogotovo vajarskihkiparskih ateljea, vrlo je malo muškaraca bilo voljno napustiti ih. Dapače, ovaj je period donio pobjedu pravih hlača u odnosu na ''cullottes'' ili hlačehlača koje su završavale ispod koljena tipičnih za [[Ancien Regime]]. Čak kad je David [[1792.]] na zahtjev vlade dizajnirao novo francusko "nacionalno ruho" na krilima revolucionarnog entuzijazma za potpunom promjenom, osmislio je prilično uske tajice ispod kaputa koje su završavale iznad koljena. Veliki broj mladih ljudi proveo je mnogo vremena u vojnoj službi za izbijanja [[Francuski revolucionarni ratovi|Francuskih revolucionarnih ratova]], a vojne uniforme tog doba davale su veliki naglasak na jakne koje su bile kratke u prednjem dijelu i potpuno otkrivale uskopripijeneusko pripijene hlače. Vojnici su obično nosili uniformu i izvan službe radi podizanja prestiža, što je uvelike utjecalo na mušku modu tog doba.

Umjetnici i kritičari umjetnosti prepoznali su problem uskih nogavica prepoznali kao branu u staranjustvaranju suvremene [[historijska umjetnost|historijskepovijesne umjetnosti]], pošto su ih smatrali nepopravljivo ružnima i neherojskima. Kako bi se izbjegao njihov prikaz u modernim prizorima koristili su se različiti trikovi. Na slici ''James Dawkins i Robert Wood otkrivaju ruševine Palmire'' ([[1758.]]) slikara [[Gavin Hamilton|Gavina Hamiltona]], dvoje istraživača prikazenaprikazana su u arapskoj nošnji sličnoj [[toga]]ma. uU ''[[Watson i morski pas]]'' ([[1778.]]) američkog slikara [[John Singleton Copley|Johna Singletona Copleya]], glavni je lik prikazan gol, a od svih ostalih osam muških likova na slici samo se jednom vidi jedna noga s podrapanim hlačama. Međutim drugi američki slikari kao [[Benjamin West]] i drugi uspješno su dokazali da se tajice mogu prikazati i u herojskim scenama, kao u Westovom djelu ''[[Smrt generala Wolfea]]'' (1770.) i Copleyevoj slici ''[[Smrt majora Peirsona, 6. januara 1781.|Smrt majora Peirsona, 6. sječnja 1781.]]'' (1783.). Prikaz tajica je, međutim, pažljivo izbjegnut u u slici ''[[Splav Meduze]]'' završenoj [[1819.]]

Muška frizura inspirirana klasikom proširila se kao imitacija frizure koju je osmislio radikalistički političar [[Francis Russell]], 5. vojvoda od Bedforda]] kao protest protiv poreza na puder za kosu. Poticao je svoje prijatelje da i oni prihvate taj stil tako što se kladio s njima da se oni neće usuditi to učiniti. Još jednoj utjecajnoj frizuri tog doba Francuzi su dali ime ''titus'' po rimskom caru [[Tit]]u, kopirajući je iz [[bista]] s njegovim likom, koja je predviđala kratku ravnu kosu ali malo podignutu u obliku krune, često s uvojcima koje vise prema dolje. Varijante takve frizure mogu se vidjeti u umjetničkim prikazima [[Napoleon]]a i [[GeorgeĐuro IV od Velike Britanije.|Georgea IV.]]. Smatra se da je ovaj stil proširio glumac [[François-Joseph Talma]] zajedno sa drugim glumcima u pozorišnimkazališnim prikazima djela kao što je [[Voltaire]]ov ''Brutus'' u kojima su nosili perike s ''titus'' frizurom. Godine [[1799.]] pariški modni časopis napisao je da bi čak i ćelavi ljudi morali usvojiti ''titus'' perike,<ref>Hunt, str. 243.</ref> a stil se potom proširio i na žensku modu. Godine [[1802.]] ženski je časopis ''[[Journal de Paris]]'' napisao da "više od polovice elegantnih dama nosi frizure ili perike ''à la Titus''.<ref>Rifelj, str. 35.</ref>

FileDatoteka:PortraitMadame deRécamier madamepainted deby Verninac byJacques-Louis David Louvre RF1942-16in n21800.jpg|''[[Portret Madame Raymond de VerninacRécamier]]'', u odjeći i na stolici u stilu [[Directoire]]. [[Jacques-Louis David]], "godina 7.", što je 1798.-17991800.