Razlika između inačica stranice »Neoklasicizam«

Dodana 42.693 bajta ,  prije 1 mjesec
proširenje članka - sh.wiki i en.wiki
m (→‎Kiparstvo: ispravak)
(proširenje članka - sh.wiki i en.wiki)
 
[[File:Psyche revived Louvre MR1777.jpg|mini|250px|[[Antonio Canova]], ''Oživljenje Psihe nakon Amorovog poljupca'']]
[[Datoteka:Pantheon_wider_centered.jpg|500px|mini|Panoramski pogled unutrašnjosti pariškog ''[[Panthéon]]a''.]]
[[File:FuseliArtistMovedtoDespair.jpg|mini|250px|[[Henry Fuseli]], ''Umjetnik očajava pred veličanstvenošću antičkih ostataka'', 1778. – 1779.]]
'''Neoklasicizam''' je umjetnički pravac koji se uvelike oslanja na klasičnu [[umjetnost stare Grčke]] i [[Umjetnost starog Rima|Rima]]. Kolijevkom neoklasicizma smatra se [[Rim]] u trećoj četvrtini [[18. stoljeće|18. stoljeća]], no razvio se tek u [[Francuska|Francuskoj]] zahvaljujući [[racionalizam|racionalizmu]] francuskog duha, prosvijećenosti [[enciklopedija|enciklopedista]] i novim [[društvo|društvenim]] odnosima koje je donijela [[Francuska revolucija]].
 
'''Neoklasicizam''' (o [[grčki|grčkog]]: νέος ''nèos''-"novi" i κλασσικός ''klassikòs''-"klasičan")<ref>{{Cite web | url=http://www.myetymology.com/english/neoclassicism.html| title=Etymology of the English word neoclassicism | accessdate=22. februara 2012.| publisher=myetymology.com}}</ref> je naziv za pokret u [[likovna umjetnost|likovnoj umjetnosti]], [[književnost]]i, [[kazalište|kazalištu]], [[glazba|glazbi]] i [[arhitektura|arhitekturi]] u [[Zapadni svijet|Zapadnom svijetu]], koja se crpila inspiraciju iz "klasične" umjetnosti [[Antička Grčka|Antičke Grčke]] i [[Stari Rim|Starog Rima]]. Neoklasicizam je rođen u Rimu sredinom 1700-ih, ali njegova je popularnost vrlo brzo rasla diljem Europe, nakon što je generacija europskih studenata likovnih umjetnosti završila svoj [[Grand Tour]] u Italiji i vratila se u matične zemlje s ponovo otkrivenim grčko-rimskim idealima.<ref>[http://archiv.ub.uni-heidelberg.de/artdok/volltexte/2010/978 Put od Rima do Paziza. Rođenje modernog neoklasicizma]</ref> Pokret neoklasicizma uvelike se preklopio s [[prosvjetiteljstvo]]m u [[18. stoljeće]] i trajao je do ranog [[19. stoljeće]], te je pri kraju ušao u konkurenciju s [[romantizam|romantizmom]]. Ovaj se stil u arhitekturi nastavio kroz cijelo [[19. stoljeće|19.]], [[20. stoljeće|20.]], sve do [[21. stoljeće]].
==Osobitosti==
 
==Pregled==
[[Datoteka:British Museum from NE 2.JPG|mini|200px|''[[Britanski muzej]]'' u [[London]]u.]]
Neoklasicizam je ponovno oživljenje stilova i duha klasične antike direktno inspirirano samim antičkim periodom,<ref name=Irwin>{{cite book |title = Neoclassicism A&I (Art and Ideas)| last=Irwin| first=David G.| publisher = Phaidon Press|year = 1997. | pages = | isbn=978-0-7148-3369-9}}</ref> koja se podudarala i koja je reflektirala nova saznanja u [[filozofija|filozofiji]] i drugim područjima tokom [[prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]]. Započeo je kao reakcija na pretjeranost prethodnog [[rokoko]] stila.<ref>Honour, 17-25; Novotny, 21</ref> Iako se ovaj pokret često opisuje kao suprotnost periodu [[romantizam|romantizma]], to je pretjerano pojednostavljenje i kao teza postaje neobranjivo ako se analiziraju različiti autori i njihova djela. Posebno je vidljivo na primjeru glavnog predstavnika kasnog neoklasicizma [[Jean-Auguste-Dominique Ingres|Jeana-Augustea-Dominiquea Ingresa]].<ref>Ponavljajuća tema u Clark: 19.-23., 58.-62., 69., 97.-98. (o Ingresu); Honour, 187.-190.; Novotny, 86.-87.</ref> Buđenje interesa za antičku umjetnost može se povezati s osnivanjem formalne [[arheologija|arheologije]] kao znanstvene discipline.<ref name=Lingo>{{cite book |title = François Duquesnoy and the Greek ideal| last=Lingo| first=Estelle Cecile| publisher = Yale University Press; First Edition|year = 2007.| pages = [http://books.google.com/books?id=Wlq67ikF0OEC&pg=PA161&dq=Winckelmann+Neoclassicism&hl=en&sa=X&ei=zGxFT-GiPMHWiAKY_dypDg&ved=0CEEQ6AEwAw#v=onepage&q=Winckelmann%20Neoclassicism&f=false 161]| isbn=978-0-300-12483-5}}</ref><ref>{{cite book |title = Classical Savannah: fine & decorative arts, 1800-1840| last=Talbott | first=Page| publisher = University of Georgia Press |year = 1995.| pages = 6.| isbn=978-0-8203-1793-9 }}</ref>
Krajem 18tog stoljeća [[Engleska umjetnost|Engleski]] i [[Francuska umjetnost|Francuski]] umjetnici su reagirali protiv lakomosti [[Rokoko]]a tako što su stvarali "ozbiljniju" umjetnost pravilnijih linija s jasnijim krivuljama koje su zagospodarile na svim poljima umjetnosti, od [[Arhitektura|arhitekture]] i dekoracija [[Dizajn interijera|interijera]] do [[kiparstvo|skulpture]]. Za stvaranje takve umjetnosti gledali su natrag u prošlost, u [[Antika|Antiku]], u želji da ostvare novu "klasičnu" umjetnost, iako nisu koristili izraz "Neoklasicizam" ("Klasika" u ovom kontekstu označava ne samo [[Umjetnost stare Grčke|klasičnu grčku umjetnost]], nego cijelu umjetnost antičkih Grčke i [[Umjetnost starog Rima|Rima]]). U isto vrijeme pokušavali su biti precizniji, vjerniji modelu, u skladu s razvojem znanosti i ukusom vremena koje je uživalo u antičkim djelima koja su se naveliko skupljala. Na pojavu novog stila utjecala su i nove iskopine u [[Pompeji]]ma i [[Herkulanej]]u, gdje se otkrilo kako je grčka umjetnost bila originalni izvor klasičnog stila.
 
Književna djela [[Johann Joachim Winckelmann|Johanna Joachima Winckelmanna]] bila su vrlo važna za oblikovanje ovog pokreta kako u arhitekturi, tako i u likovnoj umjetnosti. Njegove knjige, ''Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst'' ("Razmišljanja o oponašanju grčkih djela u arhitekturi i slikarstvu i kiparstvu", 1750.) i ''Geschichte der Kunst des Alterthums'' ("Povijest antičke umjetnosti", 1764.) bile su prve u kojima se navodila jasna razlika između antičke grčke i starorimske umjetnosti, u kojima su se definirali periodi unutar starogrčke umjetnosti i gdje je opisan put od razvoja do zrelosti grčke umjetnosti potom do imitiranja ili dekadencije koja nastavlja imati posljedice do današnjih dana. Winckelmann je vjerovao da umjetnost mora stremiti ka "plemenitoj jednostavnosti i mirnoj veličanstvenosti",<ref>Honour, 57.-62., 61 citat</ref> i veličao je idealizam grčke umjetnosti u kojoj, prema njegovim riječima, možemo naći: "ne samo prirodu u svojoj ljepoti već nešto više od prirode, naime određene idealne forme njene ljepote, koje, kako nas antički filozof [[Platon]] uči, dolaze iz slika stvorenih samim umom." Teorija nije bila ništa novo u zapadnoj umjetnosti. Naglasak na striktnom kopiranju grčkih antičkih modela je prema njegovom mišljenju: "Jedini put za sve nas da postanemo veliki ili ako je moguće jedinstveni".<ref> Oba citata su iz prve stranice "''Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke in der Malerei und Bildhauerkunst''"</ref>
==Arhitektura==
{{glavni|Arhitektura neoklasicizma}}
Veliki broj raznolikih građevina u Grčkom i Rimskom stilu nastalo je na prijelazu iz 18tog u 19to stoljeće, sve od ladanjskih kuća do velikih javnih zgrada (npr. ''[[Britanski muzej]]'' u [[London]]u). Jedna od prvih jasnih reakcija protiv rokokoa je ujedno i najveći spomenik neoklasicizma je ''[[Panteon (Pariz)|Panteon]]'' u [[Pariz]]u (1755.-92), [[Jacques Germain Soufflot|Jacquesa Germaina Soufflota]] (1713.-80). Glatke, oskudno ukrašene površine apstraktno su pravilne, stroge, ozbiljne, dok je ogroman [[portal]] rađen direktno prema antičkim uzorima [[Rimski hram|rimskih hramovima]]. Jedan od rijetkih uspješnih rješenja koja su iskoristila grčki [[dorski stil]] bila su i ''[[Brandenburška vrata]]'' u [[Berlin]]u (1788.-91).
 
S pojavom običaja [[Grand Tour]]a, započela je i moda sakupljanja antičkih umjetnina što je bilo temelj formiranja mnogih velikih kolekcija koje su proširile neoklasični preporod diljem Europe.<ref>{{cite book |title = In Pursuit of Ancient Pasts: A History of Classical Archaeology in the Nineteenth and Twentieth Centuries| last= Dyson| first=Stephen L.| publisher = Yale University Press |year = 2006.| pages = xii | isbn=978-0-300-11097-5}}</ref> "Neoklasicizam" u svakoj umjetnosti implicira specifičan kanon "klasičnog" modela.
Sličan se razvoj dogodio u [[SAD]]-u, gdje je [[Thomas Jefferson]] svojim građevinama, ''vilom [[Monticello]]'' i ''vijećnicom (Capitol) u [[Richmond, Virginia|Richmondu]]'', započeo tzv. "[[Kolonijalni stil]]" koji se bazirao na [[Paladijanizam]] ili rimski neoklasicizam.
[[File:Johann Joachim Winckelmann (Anton von Maron 1768).jpg|thumb|left|250px|Johann Joachim Winckelmann, poznat i kao "otac arheologije"<ref>{{cite book |title = Culture and values: a survey of the humanities| last=Cunningham, Reich| first= Lawrence S., John J. | publisher = Wadsworth Publishing; 7 edition|year = 2009.| pages = 104. | isbn=978-0-495-56877-3}}</ref>]]
 
Pojam "neoklasicizam" se primarno koristi u području likovnih umjetnosti. Sličan pokret u engleskoj književnosti počeo je bitno ranije i naziva se [[augustanska književnost]] i dominirala je nekoliko desetljeća, te počela propadati baš u vrijeme kad je neoklasicizam u likovnoj umjetnosti postao popularan. Iako različito po terminologiji i stanje u francuskoj književnosti bilo je vrlo slično. U ovom je periodu u glazbi došlo do razvoja [[klasična glazba|klasične glazbe]] što je nastavljeno sve do 20. stoljeća. Opere [[Christoph Willibald Gluck|Christopha Willibalda Glucka]], međutim predstavljaju tipičan neoklasični pristup, objašnjen u predgovoru opere ''[[Alceste (Gluck)|Alceste]]'' (1769.), koji ima za cilj reformu opere putem uklanjanja ornamentacije u muzici i povećanja uloge zbora u skladu s [[grčka tragedija|grčkom tragedijom]] i korištenjem jednostavnijih nekićenih muzičkih motiva.<ref>Honour, 21.</ref>
==Slikarstvo==
 
Pojam "neoklasičan" skovan je otprilike sredinom 19. stoljeća i u to je doba opisivan u terminima "istinskog stila", "reformiranog" i "oživljenog", s tim da je značajno variralo ono što se smatralo "oživljenim". Antički modeli su sigurno bili vrlo prisutni, ali stil se može smatrati i oživljenjem [[renesansa|renesanse]], a posebno u Francuskoj i povratkom na stroži i plemenitiji [[barok]] iz doba [[Louis XIV.|Louisa XIV.]] za kojim se razvila znatna nostalgija nakon što je francuska politička i vojna pozicija ozbiljno počela slabiti.<ref>Honour, 11, 23-25</ref> [[Ingres]]ov portret krunidbe Napoleona je čak posuđen iz kasnoantičkog konzularnog [[diptih]]a i karolinške umjetnosti na opće neodobravanje kritike.
[[Datoteka:David-Oath of the Horatii-1784.jpg|mini|lijevo|250px|[[Jacques-Louis David]], ''[[Zakletva Horacija]]'', 1784., ulje na platnu, 329.8 x 424.8 cm, [[Louvre]].]]
U neoklasicizmu crtež postaje primarno sredstvo izražavanja, dok boja ima drugorazredni značaj i svodi se na akromatske tonove. Prostor je skučen i često iza figure u prvom planu.
S obzirom da je [[Umjetnost starog Rima|rimsko slikarstvo]] bilo slabo poznato, slikari su se trudili da ostvare "[[Stari Rim|rimska]]" samosvjesna i ponosna stremljenja. U tome je možda prvi bio [[Amerikanci|Amerikanac]] [[Benjamin West]] sa svojim slikama herojskih tema koje su veličale [[Britansko Carstvo]] kao što je npr. ''Smrt generala Wolfea''.
U slikarstvu je klasičnim korijenima najbliži bio [[Francuzi|Francuz]] [[Jacques Louis David]] (1748.-1825.). Likovi na njegovim slikama se šire kao kakav antički reljef, a likovi su čvrsti i nepomični kao kipovi, ali je David unio i realizam u detalje koji nije postojao u [[Renesansa|renesansi]]. Tema visokog morala, jasnih linija i strogih boja njegove slike ''[[Zakletva Horacija]]'' započela je kult [[republika]]nskih vrlina u Francuskoj koji je uskoro ostvaren u stvarnosti u [[Francuska revolucija|Francuskoj revoluciji]]. David je aktivno sudjelovao u revoluciji i tijekom nekoliko godina upravljao je umjetničkim poslovima nacije (Takoreći – nametnuo je svoj stil!). U tom razdoblju naslikao je svoju najveću sliku – ''[[Mrtvi Marat]]''. Ovo platno posvećeno heroju mučeniku predstavlja povijesnu činjenicu na vjerski način; priziva [[Caravaggio]]vsku tradiciju religijskog slikarstva.
Kad je David upoznao [[Napoleon]]a, postao je njegov vatreni sljedbenik i naslikao je nekoliko slika koje slave cara. Njegova slika ''[[Napoleon prelazi Alpe]]'' se može smatrati političkim [[Romantizam|romantizmom]]. Neoklasicizam za vladanja Napoleona se naziva "[[ampir]] stil" (francuski ''empire'' = carski). Davida je na tom mjestu naslijedio njegov učenik [[Antoine-Jean Gros]] (1771.-1835.), a njega isto Davidov učenik [[J. A. D. Ingres]]. Kod obojice, iako su slijedili svog učitelja, osjetila se težnja [[barok]]noj dramatičnosti i egzotičnosti boja. (Ingres – ''[[Napoleon kao Jupiter]]'' – 1804., ''[[Odaliska]]'' – 1814.).
 
Neoklasicizam je bio najjače definiran u [[arhitektura|arhitekturi]], [[kiparstvo|kiparstvu]] i [[dekorativna umjetnost|dekorativnim umjetnostima]], gdje su klasični modeli u istom medijumu bili relativno brojni i dostupni. Primjeri antičkog [[slikarstvo|slikarstva]] koji prikazuju kvalitete opisane Winckelmannovim djelima u vezi kiparstva ne postoje. Winckelmann je bio jedan od autora koji je širio znanje o prvim velikim rimskim slikama otkrivenim u [[Pompeiji]]ma i [[Herculaneum]]u i, kao većina suvremenika osim [[Gavin Hamilton|Gavina Hamiltona]], nije bio njima impresioniran, te je citirao komentare [[Plinije mlađi|Plinija mlađeg]] o propadanju slikarstva tog perioda.<ref>Honour, 44-46; Novotny, 21</ref>
[[Datoteka:Psyche revived Louvre MR1777.jpg|mini|lijevo|200px|[[Antonio Canova]], ''Amor i Psiha'', 1793., mramor 165 x 168 x 101 cm, [[Louvre]].]]
 
Europski neoklasicizam u likovnoj umjetnosti započinje oko [[1760.]] kao reakcija na tada dominantni [[barok]] i [[rokoko]]. Arhitektura rokokoa naglašavala je gracioznost, ukrašavanje i asimetriju, dok se neoklasična arhitektura temelji na principima jednostavnosti i simetrije, doživljavane kao vrline umjetnosti [[Antički Rim|Antičkog Rima]] i [[Antička Grčka|Antičke Grčke]] i direktno preuzete iz renesanse. Svaki "neo"- klasicizam izabire neke od modela u cijelom spektru mogućih klasika na raspolaganju i zanemaruje druge. Neoklasični pisci i govornici, patroni i kolekcionari, slikari i kipari od 1765.–1830. odavali su počast idejama generacije [[Fidija|Fidije]] ali primjeri skulptura koje su prigrlili su više bile rimske kopije helenističkih djela. Oni su zanemarivali umjetnost arhajskog grčkog perioda i djela kasne antike. Otkrivena "rokoko" umjetnost antičke [[Palmira|Palmire]] kroz Woodove grafike ''The Ruins of Palmyra'' došle su kao otkrivenje. Čak je i sama Grčka bila malo posjećena zbog njezine teritorijalne pripadnosti [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]], tako da se neoklasicističko divljenje grčkoj arhitekturi zbivalo putem crteža i grafika, što je suptilno često i nesvjesno izgladilo i uredilo, "ispravilo" i "restauriralo" grčke spomenike.
 
Što se slikarstva tiče, grčko je slikarstvo potpuno izgubljeno, stoga su ga neoklasični slikari pokušali oživjeti, djelomično kroz niski reljef, mozaik i oslikane vaze, djelomično kroz primjere slikarstva i dekoracije visoke [[renesansa|renesanse]] [[Rafael|Rafaelove]] generacije, kroz Neronovu ''[[Domus Aurea]]'', kroz [[Pompeji|Pompeje]] i [[Herkulaneum]] i kroz ponovljeni interes za [[Nicholas Poussin|Nicholasa Poussina]]. Mnoge "neoklasične" slike čine jače klasičnim svoje likove od bilo koje druge epohe. Oštra polemika u vezi zasluga grčke i rimske umjetnosti vodila se desetljećma, s Winckelmannom i njegovim helenistima uglavnom na pobjedničkoj strani.<ref>Honour, str. 43.-62.</ref>
 
==Slikarstvo i grafika==
[[File:(20) Flaxman Ilias 1795, Zeichnung 1793, 194 x 338 mm.jpg|mini|270px|Grafika prema crtežu [[John Flaxman|Johna Flaxmana]] scene iz [[Homer]]ove ''[[Ilijada|Ilijade]]'', 1795.]]
 
Teško je ponovo prikazati radikalnu i uzbudljivu prirodu ranog neoklasičnog slikarstva suvremenoj publici; sada se i njemu naklonjenim piscima on doima kao "neukusan" i "nama gotovo potpuno nezanimljiv" — neki od komentara [[Kenneth Clark|Kennetha Clarka]] o ambicioznom djelu ''Parnassus'' u [[Villa Albani|Villi Albani]] autora [[Anton Raphael Mengs|Antona Raphaela Mengsa]],<ref>Clark, 20 (citirano); Honour, 14; [[:File:Mengs Parnasus.jpg|slika u pitanju]] (pravo rečeno, druga Mengsova djela bila su uspješnija)</ref> umjetnika kojeg je njegov prijatelj Winckelmann opisao kao "najvećeg umjetnika vlastitog, a možda i kasnijih vremena".<ref>Honour, 31-32 (31 citirano)</ref> Crteži [[John Flaxman|Johna Flaxmana]], kasnije pretvoreni u tisak, upotrebljavali su vrlo jednostavno crtanje linija (smatrano najčišćim klasičnim medijem<ref>Honour, 113-114</ref>) i likove uglavnom u profilu kako bi prikazali ''[[odiseja|Odiseju]]'' i ostale teme, i nekada su "uspaljivali umjetničku mladež Europe", ali su sada "zanemareni",<ref>Honour, 14</ref> dok povijesne slike [[Angelica Kauffman|Angelice Kauffman]], uglavnom portretiskinje, [[Fritz Novotny]] opisuje kao da posjeduju "zanosnu mekost i monotoniju".<ref>Novotny, 62</ref> Lakomislenost [[Rokoko|rokokoa]] i [[Barok|barokni]] pokret oduzeti su, ali su se mnogi umjetnici mučili smjestiti bilo što na njihovo mjesto, a u odsustvu antičkih primjera za povijesne slike, osim [[starogrčko slikarstvo|grčkih vaza]] koje je koristio Flaxman, običavalo se koristiti [[Rafael]]a kao zamjenskog modela, kao što je preporučivao Winckelmann.
[[File:David-Oath of the Horatii-1784.jpg|mini|lijevo|270px|[[Jacques-Louis David]], ''[[Zakletva Horacijeva]]'', ulje na platnu 1784.]]
 
Djela drugih umjetnika, koja se ne bi lako mogla opisati kao neukusna, spajala su aspekte [[Romantizam|romantizma]] sa generalno neoklasičnim stilom i formiraju dio povijesti oba poketa. Njemačko-danski slikar [[Asmus Jacob Carstens]] završio je vrlo malo velikih mitoloških djela koja je planirao, ostavivši većinom crteže i studije u boji koje su obično uspijevale dostići Winckelmannov propis "otmjene jednostavnosti i mirne raskoši".<ref>Novotny, 51-54</ref> Za razliku od Carstensovih neostvarenih planova, [[bakropis]]i [[Giovanni Battista Piranesi|Giovannija Battiste Piranesija]] bili su brojni i unosni, i vraćeni od strane onih koji su išli na [[Grand Tour]] u sve dijelove Europe. Njegova glavna tema bile su građevine i ruševine Rima i više ga je stimuliralo antičko nego moderno. Pomalo uznemirujuća atmosfera mnogih njegovih ''Veduta'' (pogleda) postala je dominantna u njegovoj seriji od 16 [[Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu|grafika]] ''Carceri d'Invenzione'' ("Zamišljeni zatvori"), čija "ugnjetavačka kiklopska arhitektura" prenosi "snove straha i frustracije".<ref>Clark, 45-58 (47-48 citirano); Honour, 50-57</ref> Rođen u Švicarskoj, [[Johann Heinrich Füssli]] je proveo većinu svoje karijere u Engleskoj, i, dok se njegov temeljni stil zasnivao na neoklasičkim principima, njegove teme i tretiranje istih češće je odražavalo "gotičku" nit [[romantizam|romantizma]] i nastojalo prizvati dramu i uzbuđenje.
 
Neoklasicizam u slikarstvu zadobio je novi osjećaj pravca sa senzacionalnim uspjehom ''[[Zakletva Horacijeva|Zakletve Horacijeve]]'' autora [[Jacques-Louis David]]a u [[Salon (Pariz)|Pariškom salonu 1785]]. Unatoč njegovom dozivanju republikanskih vrijednosti, to je djelo naručeno od strane kraljevske vlade, od koje je David insistirao da sliku naslika u Rimu. David je uspio kombinirati idealistički stil sa dramom i energičnošću. Središnja perspektiva okomita na površinu slike, učinjena je empatičnijom mutnim nadsvođenim prolazom u pozadini, nasuprot kojeg su herojski likovi izbačeni kao u [[friz]]u, s nagovještajem umjetnog osvjetljenja i uprizorenja [[opera|opere]], i klasičnim bojenjem [[Nicholas Poussin|Nicholasa Poussina]]. David je ubrzo postao vođa francuskog slikarstva, a nakon [[francuska revolucija|francuske revolucije]] postao je političar s kontrolom velikog dijela državnog pokroviteljstva u umjetnosti. Uspio je održati svoj utjecaj u [[napoleon]]skom periodu, okrenuvši se iskreno propagandnim djelima, ali je morao napustiti Francusku za egzil u Briselu nakon [[burbonska restauracija|burbonske restauracije]].<ref>Honour, 34-37; Clark, 21-26; Novotny, 19-22</ref>
 
U Davidove mnogobrojne studente spadao je [[Jean-Auguste-Dominique Ingres]], koji je sebe kroz svoju dugu karijeru vidio kao klasičara, unatoč zrelom stilu koji ima dvomislenu vezu sa glavnom strujom neoklasicizma i mnogim kasnijim diverzijama u [[orijentalizam]] i [[trubadurski stil]] koje je teško razlikovati od onih stvorenih od strane njegovih besramno romantičkih savremenika, osim po prvenstvu koje njegova djela uvijek daju crtanju. Izlagao je u Salonu preko 60 godina, od 1802. do početaka [[impresionizam|impresionizma]], ali njegov stil, jednom formiran, malo se mijenjao.<ref>Novotny, 39-47;Clark, 97-145; Honour, 187-190</ref>
 
<center><gallery widths="200px" heights="200px" perrow="4">
File:Antichina piranese.jpg|Fantastični prikaz [[Via Appia|Vie Appie]]; [[Giovanni Battista Piranesi]], [[bakropis]] iz 1756.
File:Angelica Kauffmann - Venus Induces Helen to Fall in Love with Paris - WGA12099.jpg|[[Angelica Kauffman]], ''Venera potiče Helenu da se zaljubi u Parisa'', ulje na platnu 1790.
File:Asmus-jakob-carstens-night-and-her-children-sleep-and-death.jpg|[[Asmus Jacob Carstens]], ''Noć i njena djeca, San i Smrt'', crni ugljen na papiru 745 x 985&nbsp;cm, 1794.
File:IngresOdipusAndSphinx.jpg|[[Jean-Auguste-Dominique Ingres|Ingres]]' neoklasicistička verzija, ''Edipa i Sfinge'', ulje na platnu 1808.
</gallery></center>
 
==Kiparstvo==
[[File:Canova-Hebe 30 degree view.jpg|mini|250px|left|''[[Heba]]'', [[Antonio Canova]] (1800.–1805.) u prikladnom neoklasičnom okruženju muzeja [[Ermitaž]]]]
Ako je neoklasično slikarstvo trpjelo od nedostatka antičkih modela, neoklasično je kiparstvo pak imalo višak modela. Mada su primjeri grčke skulpture "klasičnog perioda" s početkom oko 500. godine pr. Kr. vrlo rijetki, većina modela su u biti [[Stari Rim|starorimske]] kopije.<ref>Novotny, str. 378.</ref> Vodeći neoklasični kipari uživali su u svoje vrijeme vrlo visoku reputaciju, ali su danas nešto manje cijenjeni. Izuzetak je [[Jean-Antoine Houdon]] čija su dijela uglavnom portreti, vrlo često [[bista|biste]]. On ne želi žrtvovati prikaz karaktera i osobnosti ličnosti koju prikazuje zbog klasičnog idealizma. Njegov je stil u nastavku karijere postajao sve više klasičan i predstavlja uglavnom postupnu progresiju od [[rokoko]] šarma u neoklasično dostojanstvo. Za razliku od mnogih drugih neoklasičnih kipara koji su često tjerali svoje sestre da poziraju u "starorimskoj" nošnji ili gole, on nije inzistirao u traženju ženskih modela za svoja djela. Houdon je portretirao većinu velikih ličnosti [[prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]] i za svog boravka u [[SAD]]-u izradio statue [[George Washington|Georgea Washingtona]], te biste [[Thomas Jefferson|Thomasa Jeffersona]], [[Benjamin Franklin|Benjamina Franklina]] i drugih značajnih političara nove repubilke.<ref>Novotny, 378.–379.</ref><ref>Chinard, Gilbert, ed., Houdon in America'' Arno PressNy, 1979., ranije izdanje od Johns Hopkins University, 1930.</ref>
 
Dvoje najznačajnijih skulptora neoklasicizma [[Antonio Canova]] i [[Danci|Danac]] [[Bertel Thorvaldsen]] živjeli su i radili u [[Rim|Rimu]] i stvorili su mnoga ambiciozna djela velikih dimenzija. Obojica su imala tendenciju jakog idealiziranja figura tipičnu za neoklasisicističko kiparstvo. Canovina djela zrače lakoćom i gracioznošću, dok su Thorvaldsenova puno stroža. Razlika je evidentna u njihovim prikazima ''Tri Gracije''.<ref>Novotny, 379-384</ref> Obojica su još uvijek bila aktivna u [[1820-ih|1820-ima]], a pošto je [[romantizam]] vrlo sporo mijenjao trendove u skulpturi, neoklasicistički prikaz ostaje dominantan kroz cijelo 19. stoljeće.
 
Rani neoklasicistički kipari bili su i Šveđanin [[Johan Tobias Sergel]],.<ref>Novotny, 384-385</ref> i [[John Flaxman]], koji se bavio druglim likovnim tehnikama. Flaxman je stvorio brojne neoklasične reljefe, stilom vrlo slične njegovim grafikama, a nekoliko se godina bavio osmišljavanjem i modeliranjem neoklasične keramike za [[Josiah Wedgwood|Josiaha Wedgwooda]]. [[Johann Gottfried Schadow]] i njegov sin [[Rudolph Schadow|Rudolph]], jedan od rijetkih neoklasičnih kipara koji su umrli mladi, bili su vodeći njemački kipari,<ref>Novotny, 388-389</ref> zajedno s [[Franz Anton von Zauner|Franzom Antonom von Zaunerom]] u Austriji. Kasnobarokni austrijski kipar [[Franz Xaver Messerschmidt]] okrenuo se neoklasicizmu sredinom svoje karijere, kratko prije jakog psihološkog poremećaja od kojeg je patio, nakon kojeg se usmjerava na stvaranje vrlo karakterističnih "karakternih glava", ćelavih likova s ekstremnim ekspresijama lica.<ref>Novotny, 390-392</ref> Kao i Piranesijevi ''Carceri'', ove "karakterne glave" doživljavaju velik preporod i izazivaju jak interes u doba eksplozije [[psihoanaliza|psihoanalize]] u ranom 20. vijeku. Nizozemski neoklasični kipar [[Mathieu Kessels]] učio je i radio s Thorvaldsenom gotovo cijelo vrijeme u Rimu.
 
Prije [[1830-ih]] [[Sjedinjene Američke Države]] nisu imale vlastitu tradiciju kiparstva, osim ukrašavanja grobnih spomenika, vjetrokaza i ukrašavanja pramaca brodova.<ref>Gerdts, William H., ‘’American Neo-Classic Sculpture: The Marble Resurrection’’, Viking Press, New York, 1973. str. 11.</ref>. Počelo se sa izgradnjom kiparske tradicije prema europskom neoklasičnom modelu, a najznačajnija djela američkog neoklasičnog perioda su djela [[Horatio Greenough|Horatia Greenougha]], [[Hiram Powers|Hirama Powersa]], [[Randolph Rogers|Randolpha Rogersa]] i [[William Henry Rinehart|Williama Henryja Rineharta]].
 
 
 
 
<center><gallery widths="200px" heights="200px" perrow="4">
File:Sergelfaun.jpg|''Faun koji se odmara'', 1770., [[Johan Tobias Sergel]]
File:Voltaire by Jean-Antoine Houdon (1778).jpg|[[Voltaire]], [[Jean-Antoine Houdon|Jeana-Antoinea Houdona]], 1778., jedna od mnogih različitih verzija.
File:Copernicus by Thorwaldsen Warsaw 02.jpg|Spomentik [[Kopernik]]u, [[Bertel Thorvaldsen|Bertela Thorvaldsena]], [[Varšava]]
File:Le triomphe de 1810 jean-pierre cortot.jpg|''Le triomphe de 1810'', [[Jean-Pierre Cortot]], sa ''[[Arc de triomphe]]''
File:Schadow Herkules und die Rosse des Diomedes 2.JPG|''[[Heraklo]] i [[Diomed]]ovi konji'', [[Johann Gottfried Schadow]], studija za slavoluk [[Brandenburška vrata|Brandenburških vrata]]
File:Discobole lançant le disque-ChatsworthHouse.jpg|''Diskobolos se priprema za bacanje'', [[Mathieu Kessels]], [[Chatsworth House]]
File:Emotions X.jpg|jedna od "karakternih glava", [[Franz Xaver Messerschmidt|Franza Xavera Messerschmidta]]
File:Nydia-3, Randolph Rogers.jpg|''Nidija'', [[Randolph Rogers]], 1859.
</gallery></center>
 
==Arhitektura i dekorativna umjetnost==
 
[[Image:Home House 05.jpg|mini|300px|left|[[Stil Adam]], interijer ''[[Home House]]'' u Londonu, projektant [[Robert Adam]], 1777.]]
Utjecaj neoklasicizma najprije se proširio u Engleskoj i Francuskoj, preko generacije francuskih studenata umjetnosti školovanih u Rimu i pod utjecajem Winckelmannovih djela, te je brzo prihvaćen u progresivnim krugovima drugih zemalja kao npr. u Švedskoj i Rusiji. U početku se klasicistički dekor nadodavao ustaljenim ukrasnim formama u Europi onog doba. Karakterističan primjer je interijer za grofa [[Grigorij Orlov|Grigorija Orlova]], ljubavnika [[Katarina Velika|Katarine Velike]], kojeg je osmislio talijanski arhitekt s grupom talijanskih ''[[Štuko|stuccadora]]'': samo su pojedinačni ovalni medaljoni slični [[kameo|kameima]] i ukrasni [[Reljef (umjetnost)|reljefi]] iznad vratiju u neoklasičnom stilu, dok su ostali ukrasi bili u punom talijanskom [[rokoko]]u.
 
Drugi val neoklasicizma, puno stroži, unaprijed osmišljen i isprojektiran (kroz medijum [[grafika|grafike]]) i svjesnije inspiriran arheologijom, pojavljuje se s usponom [[Napoleon Bonaparte|Napoleona Bonapartea]]. U Francuskoj se prva faza neoklasicizma označava pojmom "stil Luja XVI.", a druga faza pojmovima "Directoire" ili ''[[Ampir]]''. Rokoko ostaje popularan u Italiji sve dok napoleonov režim nije sa sobom donio i novi "arheološki" klasicizam, kojeg su odmah prihvatili mladi, progresivni i urbani djelovi talijanskog stanovništva s republikanskim sklonostima.
 
U dekorativnoj umjetnosti, najbolji primjeri neoklasicizma su namještaj u stilu ampir proizveden u [[Pariz]]u, [[London]]u, [[New York]]u i [[Berlin]]u; namještaj [[biedermeier]] izrađen u Austriji, u muzejima [[Karl Friedrich Schinkel|Karla Friedricha Schinkela]] u Berlinu, [[John Soane]]ova ''Bank of England'' u Londonu i novoizgrađeni "Kapitol" u [[Washington]]<nowiki/>u, kao i [[Josiah Wedgwood|Wedgwoodovi]] niski reljefi i vaze u "crnom bazaltu". Neoklasicizam je međunarodni stil, škotski arhitekt [[Charles Cameron]] je npr. stvorio palatinski "talijanski" interijer za [[Katarina Velika|Katarinu Veliku]] njemačkog podrijetla, u ruskom [[Sankt Peterburg]]u.
 
U unutrašnjosti građevina, neoklasicizam ponovo otkriva istinski klasični interijer, inspiriran otkrićem [[Pompeji|Pompeja]] i [[Herculaneum]]a. Proces započinje u kasnim [[1740-ih|1740-ima]], ali dolazi do široke publike u [[1760-ih|1760-ima]],<ref name="Gontar">Gontar</ref> s objavljivanjem prvih raskošno ilustriranih svezaka djela ''[[Le Antichità di Ercolano]]'' ("Starine Herculaneuma"). Ovo djelo otkriva da su i najklasičniji interijeri [[barok]]a, i "najrimskije" sobe [[William Kent|Williama Kenta]] bile utemeljene na elementima vanjske arhitekture antičkih [[bazilika]] i [[hram]]ova jednostavno preslikanim u unutrašnjost, što je razlog često bombastičnog izgleda u modernim očima: prozorni okviri sa [[zabat]]om preneseni na pozlaćena ogledala i kamine s frontama u obliku antičkih hramova. Novi interijer inspiriran otkrićem [[Pompeji|Pompeja]] i [[Herculaneum]]a nastojao je oživjeti autentično rimski i izvorno interijerstički izražaj. Nove tehnike obuhvaćale su plošnije i laganije motive oblikovane u niskom reljefu sličnom onima na [[friz]]evima, zidne slike u izoliranim medaljonima sličnim kameu (''[[Camaieu|en camaïeu]]''), slike vaza, poprsja, [[bukranij]]a ili drugih motiva, obješenima na svežnjeve lovora ili vrpce, s vitkim arabeskama nasuprot pozadine, sve u blijedim ili "pompejansko crvenim" ili zemljanim bojama. Stil u Francuskoj bio je izvorno pariški stil, ''[[Goût grec]]'' ("grčki stil"), nikako dvorski stil. Za dolaska [[Luj XVI., kralj Francuske|Luja XVI]] na prijestolje [[1774.]], njegova supruga [[Marija Antoaneta]] prihvatila je ovaj stil i uvela ga na dvor, koji tada postaje "stil Luja XVI.". Međutim, nije bilo istinskih pokušaja upotrebe bazičnih formi rimskog namještaja do otprilike prijelaza stoljeća, a majstori izrade namještaja radije su kopirali od antičke arhitekture, kao što su i majstori obrade srebra radije oponašali antičko posuđe nego sami stvarali: "umjetnici i zanatlije ... izgleda da su doživljavali gotovo perverzni užitak u prebacivanju motiva iz jednog medija u drugi".<ref>Honour, 110.-111., 110. citat</ref>
 
[[File:Château de Malmaison - Appartement de Joséphine 003.jpg|thumb|300px|''[[Château de Malmaison]]'', 1800., soba carice [[Joséphine de Beauharnais]], na prijelazu iz stila [[Directoire]] u stil [[Ampir]]]]
 
Od [[1800.]] došlo je do novog utjecaja, pogotovo u tehnikama [[bakropis]]a i [[Graviranje|gravura]], poznatog kao [[grčki preporod]] koji je kao primjer uzeo elemente grčke arhitekture i dao novi svježi impuls neoklasicizmu. Istovremeno se stil [[ampir]] etablirao kao najgrandiozniji oblik neoklasicističke arhitekture i dekorativnih umjetnosti. Inspiriran uglavnom umjetnošću [[Antički Rim|Antičkog Rima]], ampir stil je postao dominantan za vladavine [[Napoleon Bonaparte|Napoleona Bonapartea]] za [[Prvo Francusko Carstvo|Prvog Francuskog Carstva]], i imao je ulogu idealizacije Napoleona i Francuske države. Ampir se podudara s više buržujskim stilom [[bidermajer]] u zemljama njemačkog govornog područja, [[federalna arhitektura|federalnim stilom]] u [[Sjedinjene Američke Države|Sjedinjenim Američkim Državama]],<ref name="Gontar"/> [[Regency stil|regency stilom]] u Britaniji i ''Napoleonstil'' u Švedskoj. Prema povjesničaru umjetnosti [[Hugh Honour|Hughu Honouru]] "daleko od toga, kao što je trebao biti, vrhunac neoklasicističkog pokreta, stil ampir označava brzo propadanje i još jednu transformaciju u puko kopiranje antike, ispražnjen od svih veleumnih ideja i uvjerenja koje su inspirirale antička remek-djela".<ref>Honour, 171.-184., 171. citat</ref> Ranija faza stila naziva se stil "Adam" u Velikoj Britaniji i stil "Luj XVI" u Francuskoj.
 
Neoklasicizam je nastavio biti dominantan u akademskoj umjetnosti kroz cijelo [[19. stoljeće - građanska epoha|19. stoljeće]] i kasnije, u stalnoj antitezi s [[romantizam|romantizmom]] i [[neogotika|neogotikom]]. Od kasnog 19. stoljeća mnogi uvaženi kritičari doživljavali su neoklasicizam kao antimoderan i reakcionaran stil. Centri mnogih europskih gradova, kao npr. [[Sankt Peterburg]] i [[München]], počeli su nalikovati na muzeje neoklasične arhitekture.
 
Arihetktura [[Neogotika|neogotike]] (često povezana s kulturnim pokretom romantizma), pojavila se u 18. stoljeću i postala vrlo popularna kroz 19. stoljeće i otvoreno se protivila normama neoklasicizma. Dok je neoklasicizam karakterizirala inspiracija umjetnošću Antičke Grčke i Rima, geometrijske linije i red, neogotika je davala naglasak na srednjovjekovni izgled građevina, često izgrađene tako da imaju rustikalan "romantični" izgled.
 
<center><gallery widths="200px" heights="200px" perrow="4">
File:BLW Egg Cup (1).jpg|zlatni držač za jaja u stilu ''gout Grec'' (grčkom stilu), Pariz 1762.-1763.
File:Table Empire.jpg|Stol u stilu [[Ampir]]
File:Vase-BlackBasalt-Wedgwood-BMA.jpg|Vaza [[Wedgwood]] u stilu grčkih antičkih vaza, oko 1815.
File:Museo delle porcellane di Firenze, servizio di elisa baciocchi, sevres, 1809-1810 03.JPG|Posuda za umak u stilu [[Ampir]], porculan iz [[Sèvres]]a, 1809.–1810.
</gallery></center>
 
==Neoklasični vrt==
U Engleskoj, augustovska književnost imala je direktnog pandana s augustovskim stilom dizajna krajolika. Veze su bile jasno vidljive u djelima [[Alexander Pope|Alexandera Popea]]. Najbolji preostali primjeri neoklasičnih engleskih vrtova su [[Chiswick House]], [[Stowe House]] i [[Stourhead]].<ref>{{cite book|last=Turner|first=Turner|title=British gardens: history, philosophy and design, Chapter 6 Neoclassical gardens and landscapes 1730-1800|year=2013|publisher=Routledge|location=London|isbn=978-0415518789|pages=456}}</ref>
 
==Neoklasicizam i moda==
[[File:Marie-Guillemine Benoist - Portrait of a Lady (San Diego Museum of Art.jpg|mini|250px|[[Thérésa Tallien]] 1800-ih.]]
Modu je za vrijeme neoklasicizma karakterizirala veća jednostavnost ženske odjeće i dugotrajna zaokupljenost bijelom bojom, još mnogo prije [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]], ali tek nakon iste su minuciozni pokušaji imitiranja antičkog stila postali pomodni u Francuskoj, bar što se tiće ženske odjeće. Antičku nošnju su odavno nosile žene koje su slijedile modu dok su u portretima pozirale "kao" likovi iz starogrčkih i starorimskih mitova (kao model za portrete u [[1780-ih|1780-ima]] posebno je bila tražena mlada [[Emma Hamilton]]), ali ovi kostimi su se nosili samo za potrebe slikanja portreta ili [[maskenbal]]a sve de razdoblja Revolucije. Međutim modni stil prisutan u portretima [[Juliette Récamier]], [[Joséphine de Beauharnais]], [[Thérésa Tallien|Thérése Tallien]] i ostalih pariških modnih poznavateljica bile su namijenjene i nošenju u javnosti. Vidjevši gospođu Mme Tallien u kazalištu, [[Charles Maurice de Talleyrand]] se ovako našalio: "''Il n'est pas possible de s'exposer plus somptueusement!''" ("Nitko ne može biti tako raskošno razodjeven"). Godine [[1788.]], neposredno prije Revolucije, dvorski portretist [[Louise Élisabeth Vigée Le Brun]] je organizirao "grčku večeru" gdje su dame odijevale jednostavne bijele "grčke" tunike.<ref>Hunt, str. 244.</ref> Kraće klasične frizure, ako je moguće s uvojcima, postale su manje kontroverzne i vrlo su se brzo proširile, a kosa se više nije pokrivala ni izvan kuće, osim kod večernje odjeće s kojom se u pravilu nosio ženski šešir. Za vezanje ili ukrašavanje kose često su se koristile uske trake koje su oponašale grčki stil.
 
Vrlo lagana i široka odjeća, uglavnom bijele boje i često sa skandalozno razgolićenim rukama, išla je od gležnja do neposredno ispod prsa, gdje se prijelaz jako naglašavao trakama oko cijelog tijela, često u različitoj boji. Ovaj oblik se danas često naziva "ampir silueta", mada je njena pojava prethodila Napoleonovo [[Prvo Francusko Carstvo]], ali je prva carica Joséphine de Beauharnais značajno utjecala u njegovu širenju Europom. U hladnijem razdoblju se nosio dugi pravokutni šal ili ogrtač, vrlo često potpuno crvene boje, u portretima i s ukrašenim rubovima, koji se motao oko struka i prsa, što je favoriziralo izvaljeni poluležeći položaj.<ref>Hunt, str. 244.-245.</ref> Početkom 19. stoljeća ovi su se modni stilovi proširili diljem Europe.
 
Neoklasicistička moda za muškarce bila je problematičnija i nikad se nije uistinu odrazila na ništa drugo osim kose, gdje se nametnuo običaj kraćih frizura i prekinuo običaj korištenja [[perika]], kasnije i bijelog pudera za mlade muškarce. Hlače su bile simbol barbarstva u doba antičkih Grka i Rimljana, ali izvan slikarskih i pogotovo kiparskih ateljea, vrlo je malo muškaraca bilo voljno napustiti ih. Dapače, ovaj je period donio pobjedu pravih hlača u odnosu na ''cullottes'' ili hlača koje su završavale ispod koljena tipičnih za [[Ancien Regime]]. Čak kad je David [[1792.]] na zahtjev vlade dizajnirao novo francusko "nacionalno ruho" na krilima revolucionarnog entuzijazma za potpunom promjenom, osmislio je prilično uske tajice ispod kaputa koje su završavale iznad koljena. Veliki broj mladih ljudi proveo je mnogo vremena u vojnoj službi za izbijanja [[Francuski revolucionarni ratovi|Francuskih revolucionarnih ratova]], a vojne uniforme tog doba davale su veliki naglasak na jakne koje su bile kratke u prednjem dijelu i potpuno otkrivale usko pripijene hlače. Vojnici su obično nosili uniformu i izvan službe radi podizanja prestiža, što je uvelike utjecalo na mušku modu tog doba.
[[File:5th Duke of Bedford.png|mini|250px|Francis Russell, 5. vojvoda od Bedforda s karakterističnom frizurom]]
 
 
 
Umjetnici i kritičari umjetnosti prepoznali su problem uskih nogavica kao branu u stvaranju suvremene povijesne umjetnosti, pošto su ih smatrali nepopravljivo ružnima i neherojskima. Kako bi se izbjegao njihov prikaz u modernim prizorima koristili su se različiti trikovi. Na slici ''James Dawkins i Robert Wood otkrivaju ruševine Palmire'' ([[1758.]]) slikara [[Gavin Hamilton|Gavina Hamiltona]], dvoje istraživača prikazana su u arapskoj nošnji sličnoj [[toga]]ma. U ''[[Watson i morski pas]]'' ([[1778.]]) američkog slikara [[John Singleton Copley|Johna Singletona Copleya]], glavni je lik prikazan gol, a od svih ostalih osam muških likova na slici samo se jednom vidi jedna noga s podrapanim hlačama. Međutim drugi američki slikari kao [[Benjamin West]] i drugi uspješno su dokazali da se tajice mogu prikazati i u herojskim scenama, kao u Westovom djelu ''[[Smrt generala Wolfea]]'' (1770.) i Copleyevoj slici ''[[Smrt majora Peirsona, 6. januara 1781.|Smrt majora Peirsona, 6. sječnja 1781.]]'' (1783.). Prikaz tajica je, međutim, pažljivo izbjegnut u slici ''[[Splav Meduze]]'' završenoj [[1819.]]
 
Muška frizura inspirirana klasikom proširila se kao imitacija frizure koju je osmislio radikalistički političar [[Francis Russell]], 5. vojvoda od Bedforda kao protest protiv poreza na puder za kosu. Poticao je svoje prijatelje da i oni prihvate taj stil tako što se kladio s njima da se oni neće usuditi to učiniti. Još jednoj utjecajnoj frizuri tog doba Francuzi su dali ime ''titus'' po rimskom caru [[Tit]]u, kopirajući je iz [[bista]] s njegovim likom, koja je predviđala kratku ravnu kosu ali malo podignutu u obliku krune, često s uvojcima koje vise prema dolje. Varijante takve frizure mogu se vidjeti u umjetničkim prikazima [[Napoleon]]a i [[Đuro IV.|Georgea IV.]] Smatra se da je ovaj stil proširio glumac [[François-Joseph Talma]] zajedno sa drugim glumcima u kazališnim prikazima djela kao što je [[Voltaire]]ov ''Brutus'' u kojima su nosili perike s ''titus'' frizurom. Godine [[1799.]] pariški modni časopis napisao je da bi čak i ćelavi ljudi morali usvojiti ''titus'' perike,<ref>Hunt, str. 243.</ref> a stil se potom proširio i na žensku modu. Godine [[1802.]] ženski je časopis ''[[Journal de Paris]]'' napisao da "više od polovice elegantnih dama nosi frizure ili perike ''à la Titus''.<ref>Rifelj, str. 35.</ref>
<center><gallery widths="200" heights="200" perrow="4">
Datoteka:Hamilton Palmyra.JPG|''[[James Dawkins]] i Robert Wood otkrivaju ruševine [[Palmira|Palmire]]'', [[Gavin Hamilton]] (1758.)
Datoteka:Portrait de madame de Verninac by David Louvre RF1942-16 n2.jpg|''[[Madame Raymond de Verninac]]'' u odjeći i na stolici u stilu [[Directoire]]. [[Jacques-Louis David]], "godina 7.", što je 1798.-1799.
Datoteka:Madame Récamier painted by Jacques-Louis David in 1800.jpg|''[[Portret Madame Récamier]]'', Jacques-Louis David, 1800.
Datoteka:Elizabeth Alexeevna with mirror by J.L.Mosnier (1802, Tretyakov gallery).jpg|Princeza Elizabeta Alekseevna (Louisa od Badena), 1802.
</gallery></center>
 
==Kasniji "neoklasicizmi"==
U američkoj arhitekturi, neoklasicizam je bio jedan izraz [[američka renesansa|američkog renesansnog]] pokreta, od [[1890.]] do[[1917.]] Njegova posljednja manifestacija bila je u vidu [[Beaux-Arts arhitektura|Beaux-Arts arhitekture]], a njegovi posljednji, veliki javni projekti bili su [[Lincolnov memorijal]] (vrlo kritiziran u to vrijeme), [[Nacionalna galerija umjetnosti]] u [[Washington|Washingtonu]] (također vrlo kritizirana od strane arhitektonske zajednice kao nazadna po razmišljanju i staromodna u dizajnu) i Rooseveltov memorijal [[Američki prirodoslovni muzej|Američkog prirodoslovnog muzeja]]. Kada su završeni, smatrani su stilističkim anakronizmima. U britanskoj Indiji, monunmentalno gradsko planiranje za [[New Delhi]] sir [[Edwin Lutyens|Edwina Lutyensa]] označava slavan zalazak sunca za neoklasicizam. [[Drugi svjetski rat]] srušio je čežnju za mitskim, herojskim vremenima, kao i njihovo imitiranje.
 
Konzervativni [[modernizam|modernistički]] arhitekti poput [[Auguste Perret|Augustea Perreta]] u Francuskoj zadržali su ritam i razmještaj stupolike arhitekture čak i u tvorničkim građevinama. Gdje bi [[kolonada]] bila osuđena kao "reakcionarna," [[Pilastar|pilastarske]] [[Kanelira|naborane]] ploče ispod repetitivnog [[friz]]a građevine izgledale su "progresivno." [[Pablo Picasso]] je eksperimentirao s motivima koji su se povinovali principima klasicizma u godinama koje su uslijedile nakon [[prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], a [[Art Deco]] stil koji je došao do izražaja nakon ''Exposition des Arts Décoratifs'' 1925. u Parizu često je koristio neoklasične motive izražavajući ih otvoreno: ozbiljne, kockaste [[komoda|komode]] [[Émile-Jacques Ruhlmann|E. J. Ruhlmanna]] ili [[Sue et Mare]]a; svježi, izuzetno niskoreljefni frizovi gospođica i gazela u svakom medijumu; moderne haljine koje su ogrnute ili izrezane ukoso kako bi se ponovo stvorile grčke linije; umjetnički ples [[Isadora Duncan|Isadore Duncan]]; [[Streamline Moderne]] stilsko oblikovanje američkih poštanskih ureda i okružnih zgrada suda sagrađenih tek 1950. godine; i [[Dajm (SAD kovanica)|Rooseveltovih deset centi]].
 
U 20. stoljeću postojao je čitav pokret u umjetnostima koji se također nazivao neoklasicizam. Obuhvaćao je glazbu, filozofiju i književnost. Trajao je između kraja [[prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i kraja [[drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]].
 
Taj književni neoklasički pokret odbacio je ekstremni romantizam (na primjer) [[dada|dade]], u korist uzdržanosti, religije (naročito kršćanstva) i reakcionarnog političkog programa. Iako je temelje za taj pokret u [[engleska književnost|engleskoj književnosti]] postavio[[T. E. Hulme]], najpoznatiji neoklasičari bili su [[T. S. Eliot]] i [[Wyndham Lewis]]. U [[Rusija|Rusiji]], pokret se kristalizirao već 1910. pod nazivom [[akmeizam]], sa [[Ana Ahmatova|Anom Ahmatovom]] i [[Osip Mandeljštam|Osipom Mandeljštamom]] kao vodećim predstavnicima.
 
===Glazba===
[[File:Dmitri Shostakovich credit Deutsche Fotothek adjusted.jpg|220px|thumb|left|[[Dmitrij Šostakovič]] je bio jedan od pionira neoklasicizma u klasičnoj muzici, zajedno sa [[Igor Stravinski|Stravinskim]] i [[Sergej Prokofjev|Prokofjevom]].]]
[[Neoklasicizam (muzika)|Neoklasicizam u glazbi]] je pokret koji se javio tek u [[20. stoljeće|20. stoljeću.]] U ovom je slučaju došlo do obnove [[klasicizam|klasicističke glazbe]] s kraja [[18. stoljeće|18. stoljeća]] i početka [[19. stoljeće|19. stoljeća]], a ne muzike [[Antika|antičkog svijeta]]. U konačnici to je bila reakcija na njemački modernizam, koji se javio u prvoj polovici [[20. stoljeće|20. stoljeća]]. Bio je to antiprogresivni, antiindustrijski i antiinovativni muzički stil. Cijeli pravac bio je inspiriran onim skladateljma koji su tvrdili da je čovjek inherentno "dijatoničan" i "tonalan". Bila je to sušta suprotnost naglašeno modernističkim pravcima koji su se razvijali u to doba, poput [[dodekafonija|dodekafonije]]. Skladatelji neoklasicizma su se okretali ranijim kompozitorima prilikom traganja za utjecajem. Iako praksa posuđivanja muzičkih stilova iz prošlosti nije bila nepoznata u povijesti glazbe, većinom se tu radilo o kombiniranju novih tehnika sa starim harmonijama kako bi se stvorila nova djela. Najvažnije odlike glazbenog neoklasicizma su povratak tonalitetu i konvencionalnim formama (plesne [[suita|suite]], ''[[concerto grosso|concerti grossi]]'', [[sonata|sonatne]] forme, [[etc.]]), povratak ideji apsolutne glazbe, korištenje laganih muzičkih tekstura i konciznost glazbene ekspresije. U klasičnoj glazbi, ovaj je pravac bio najizraženiji između [[1920-ih]] i [[1950-ih]]. [[Igor Stravinski]] je danas najpoznatiji kompozitor koji je skladao u ovom stilu. Glazbenu revoluciju efektivno je započeo svojim [[Oktet (Stravinski)|Oktetom za puhačke instrumente]] ([[1923.]]), komponiranim u [[Johann Sebastian Bach|Bachovom]] stilu. Još jedno značajno neoklasicističko djelo je i [[Sergej Prokofjev|Prokofjevljeva]] [[Klasična simfonija]] br. 1 u D-duru, koja podsjeća na simfonijska djela [[Joseph Haydn|Haydn]]a ili [[Wolfgang Amadeus Mozart|Mozart]]a. Značajan doprinos pravcu, barem u svojim ranijim radovima, dao je i [[Dmitrij Šostakovič]]. [[Neoklasicistički balet]] nastaje u istom razdoblju, a za cilj je imao dovesti u red ruski imperijalni stil u smislu koraka i priče, ali uz zadržavanje tehničkih inovacija.
 
=== Arhitektura u Rusiji i Sovjetskom Savezu ===
[[File:Ostdv5.jpg|thumbnail|right|300px|[[Palača Ostankino]], projektant [[Francesco Camporesi]]. Dovršena 1798. u [[Moskva|Moskvi]], [[Rusija]]]]
Između [[1905.]] i [[1914.]] ruska je arhitektura prošla kroz kratak, ali utjecajan period [[ruski neoklasički preporod|neoklasičkog preporoda]]. Taj je trend započeo s ponovnom uporabom carskog stila [[Aleksandar I od Rusije|aleksandrinskog]] perioda i ubrzo se proširio u mnogo neo[[renesansa|renesansnih]], [[paladijanizam|paladijanističkih]] i moderniziranih, ali prepoznatljivih klasičnih škola. Vodili su ih arhitekti rođeni [[1870-ih]], koji su postigli stvaralački vrhunac prije [[prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], kao što su [[Ivan Fomin]], [[Vladimir Šuko]] i [[Ivan Žoltovski]]. Kada se tijekom [[1920-ih]] ekonomija oporavila, ti arhitekti i njihovi sljedbenici nastavili su raditi u prevashodno [[moderna arhitektura|modernističkoj]] okolini. Neki (Žoltovski) su strogo slijedili klasički kanon, ostali (Fomin, Šuko, [[Ilja Golosov]]) su razvili vlastite modernizirane stilove.<ref>{{cite web|url=http://content.cdlib.org/xtf/view?docId=ft1g5004bj&brand=eschol |title=The Origins of Modernism in Russian Architecture |publisher=Content.cdlib.org |date= |accessdate=2012-02-12}}</ref>
 
Uz ograničavanje neovisnosti arhitekata i službeno odbijanje modernizma (1932), što je demonstrirano međunarodnim takmičenjem za [[Palača Sovjeta|Palaču Sovjeta]], neoklasicizam je odmah promoviran kao jedan od izbora u [[staljinistička arhitektura|staljinističkoj arhitekturi]], iako ne kao jedini. Koegzistirao je sa umjereno modernističkom arhitekturom [[Boris Iofan|Borisa Iofana]], graničeći s tadašnjim [[Art Deco]] stilom (Šuko). Opet, najčišće primjere tog stila stvorila je Žoltovskijeva škola, koja je ostala izoliran fenomen. Politička intervencija bila je katastrofa za [[konstruktivistička arhitektura|konstruktivističke]] vođe, ali je za arhitekte klasičkih škola bila dobrodošla.
 
Neoklasicizam je bio jednostavan izbor za [[Sovjetski Savez|SSSR]] budući da se nije oslanjao na moderne tehnologije za izgradnju ([[čelični okvir]] ili [[armirani beton]]) i mogla se reproducirati tradicionalnim [[kameni zid|zidarstvom]]. Tako su dizajni Žoltovskija, Fomina i ostalih starih majstora lako mogli replicirati u udaljenim gradovima i uz strogo [[racioniranje]] materijala. Napredovanje tehnologije građenja nakon [[drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] omogućilo je staljinističkim arhitektima da se upuste u izgradnju nebodera, iako u stilističkom smislu ti neboderi (uključujući "izvezenu" arhitekturu [[Palače kulture i znanosti]] u [[Varšava|Varšavi]] i [[šangaj]]skog Međunarodnog kongresnog centra) imaju malo zajedničkog s klasičkim modelima. Neoklasicizam i neorenesansa održali su se u manje zahtjevnim stambenim i poslovnim projektima do [[1955.]] godine, kada je [[Nikita Hruščov]] zaustavio skupu staljinističku arhitekturu.
 
===Arhitektura u 21. stoljeću===
[[File:Schermerhorn.jpg|thumb|right|300px|''[[Simfonijski centar Schermerhorn]]'']]
 
Nakon pauze tijekom razdoblja dominacije moderne arhitekture (otprilike nakon [[Drugi svjetski rat|2. svjetskog rata]] da [[1980-ih]]), neoklasicizam je djelomično oživio.
 
Do prvog desetljeća [[21. stoljeće|21. stoljeća]], suvremena neoklasična arhitektura se obično klasificira pod općim terminom [[Nova klasična arhitektura]]. Ponekad se također naziva i neohistoricizam ili tradicionalizam.<ref>[http://arch-tour.blogspot.com/2009/03/neo-classicist-architecture.html Neo-classicist Architecture. Traditionalism. Historicism.]</ref> Također, mnogi primjeri [[postmoderna arhitektura|postmoderne arhitekture]] inspirirani su ili eksplicitno se odnose prema neoklasicizmu kao što su [[Antigone, Montpellier|distrikt Antigone]] u [[Pariz]]u ili [[Teatre Nacional de Catalunya|Katalonski nacionalni teatar]] u [[Barcelona|Barceloni]]. [[Postmoderna arhitektura|U postmodernoj arhitekturi]] ponekad su prisutni klasični elementi kao što su stupovi, kapiteli ili [[timpanon]].
 
Pojam [[Vernakularna arhitektura|tradicionalna ili vernakularna arhitektura]] se uglavnom koristi za pravi tradicionalni arhitektonski stil koji se drži tradicije regionalne arhitekture u materijalima i tehnici građenja. [[Nagrada Driehaus]] se dodjeljuje arhitektima najznačajnijih djela na području tradicionalne i klasične arhitekture 21. stoljeća, s dvostruko većom novčanom nagradom od "modernističke" [[Nagrada Pritzker|Nagrade Pritzker]].<ref>[http://architecture.nd.edu/about/driehaus-prize/ Driehaus Prize for New Classical Architecture at Notre Dame SoA] - ''Together, the $200,000 Driehaus Prize and the $50,000 Reed Award represent the most significant recognition for classicism in the contemporary built environment.''; 7. mart 2014.</ref>
[[Datoteka:Ваза. 1830-ые..jpg|mini|Porculanska "Medici Vaza" dekorirana u "Pompejskom" crno-crvenom stilu, [[Sankt-Peterburg]], oko 1830.]]
Na [[kiparstvo]] je u istoj mjeri kao na slikarstvo utjecala [[antika]]. Otkriće grčkih kipova kao što je bio ''[[Apolon Belvederski]]'' potakle su umjetnika kao što je bio [[Antoine Houdon|Antoinea Houdona]] da svojim kipovima pored jakog individualnog karaktera doda antičke elemente (npr. draperije rimskih [[toga]]) da bi dobili antičku dostojanstvenost (njegovi portreti ''[[Voltaire]]'' iz [[1781.]] ili ''[[George Washington]]'' iz [[1792.]] g.).
[[Antonio Canova]] doslovno kopira antičke poze u [[portret]]ima svojih suvremenika, kao što je ''portret Napoleonove sestre [[Paulina Borghese|Pauline Borghese]]'' ([[1808.]]) koji se uklapa u "Empir stil" čistog neoklasicizma.
 
U [[SAD|Sjedinjenim Američkim Državama]] mnogi suvremeni javni objekti izgrađeni su u neoklasičnom stilu, značajan primjer iz [[2006.]] je [[Simfonijski centar Schermerhorn]] u [[Nashville]]u.
==Primijenjene umjetnosti==
 
U [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Ujedinjenom Kraljevstvu]] su mnogi arhitekti radili u neoklasicističkom stilu. Najpoznatiji primjeri njihovih radova su dvije sveučilišne knjižnice: knjižnicaa Quinlan Terry i Maitland Robinson u [[Downing College]]u i knjižnica Sackler arhitekta Roberta Adama.
Neoklasicizam je bio uspješan i u [[Primijenjene umjetnosti|primijenjenim umjetnostima]] kao što je [[Dizajn interijera|uređenje interijera]]. To je najočitije u genijalnim rješenjima [[Škoti|škotskog]] arhitekta [[Robert Adam|Roberta Adama]] koji je uređivao i svoje i građevine drugih arhitekata. Takve unutarnje dekoracije su slijedile rimski stil, ali u isto vrijeme njegovi [[stup]]ovi, [[friz]]ovi, [[Vijenac|vijenci]] i [[Urna|urne]] stvaraju jednu [[Reinterpretacija|reinterpretaciju]] koja je vesela i svježa. Tako je [[trpezarija]] u ''Saltram House-u'' svijetlog prozračnog ugođaja postignutog [[pastel]]nim bojama s plastičnim [[reljef]]ima, elegantnim namještajem i blagim [[pejzaž]]nim slikama.
Brojna [[keramika]] koju je razvijao [[Josiah Wedgwood]] u svojoj tvornici u [[Staffordshire]]u posjeduje istu vještinu aranžiranja bijelih reljefnih ukrasa. Te se posude i danas prodaju širom svijeta u originalnim dizajnima iz 19tog stoljeća.
 
==Izvori==
[[Ampir]], kao umjetnički stil i odraz ukusa na početku 19. stoljeća (1800.-1830.) prožeti će cjelokupan životni ambijent i ponašanje ondašnjeg društva. Najviše se odrazio na [[Primijenjene umjetnosti|umjetnički obrt]] - izradu pokućstva, [[nakit]]a, opremu knjiga, pri čemu se uzorci traže iz [[Antika|antike]], poglavito [[Umjetnost starog Rima|Rima]] i [[Umjetnost drevnog Egipta|starog Egipta]].
{{Reflist|2}}
 
==Dodatna literatura==
==Glazba==
* Eriksen, Svend. ''Early Neoclassicism in France'' (1974)
Kompozicije skladane u 20. stoljeću čiji je glazbeni slog (ne stil) koncipiran po uzoru na kompozicije iz vremena [[Bečka Klasika|Klasike]].
* Friedlaender, Walter (1952). ''David to Delacroix'' (originally published in German; reprinted 1980)
* Gromort, Georges, with introductory essay by [[Richard Sammons]] (2001). [http://www.books-by-isbn.com/0-393/0393730514-The-Elements-of-Classical-Architecture-Georges-Gromort-Henry-Hope-Reed-0-393-73051-4.html ''The Elements of Classical Architecture'' (Classical America Series in Art and Architecture)]
* Harrison, Charles; Paul Wood and Jason Gaiger (eds) (2000; repr. 2003). ''Art in Theory 1648–1815: An Anthology of Changing Ideas''
* Hartop, Christopher, with foreword by [[Tim Knox]] (2010). ''The Classical Ideal: English Silver, 1760–1840'', exh. cat. Cambridge: [[John Adamson (publisher)|John Adamson]] ISBN 978-0-9524322-9-6
* Irwin, David (1966). ''English Neoclassical Art: Studies in Inspiration and Taste''
* Rosenblum, Robert (1967). ''Transformations in Late Eighteenth-Century Art''
*[[Kenneth Clark|Clark, Kenneth]], ''The Romantic Rebellion: Romantic versus Classic Art'', 1976, Omega. ISBN 0-86007-718-7.
* [[Hugh Honour|Honour, Hugh]], ''Neo-classicism. Style and Civilisation'' 1968 (reprinted 1977).
*Gontar, Cybele, "Neoclassicism", In Heilbrunn Timeline of Art History. New York: The Metropolitan Museum of Art, 2000– [http://www.metmuseum.org/toah/hd/neoc_1/hd_neoc_1.htm online]
* Hunt, Lynn, "Freedom of Dress in Revolutionary France", in ''From the Royal to the Republican Body: Incorporating the Political in Seventeenth- and Eighteenth-Century France'', Editors: Sara E. Melzer, Kathryn Norberg, 1998, University of California Press, 1998, ISBN 0520208072,9780520208070
* [[Fritz Novotny]], ''Painting and Sculpture in Europe, 1780–1880'', 2nd edition (reprinted 1980).
* Rifelj, Carol De Dobay, ''Coiffures: Hair in Nineteenth-Century French Literature and Culture'', 2010, University of Delaware Press, ISBN 0874130999, 9780874130997, [http://books.google.co.uk/books?id=fFdBoGMJktgC&dq=titus+cut+hair&source=gbs_navlinks_s google books]
 
==Poveznice==
* [[Klasicizam]]
* [[Likovna umjetnost u Hrvatskoj#Umjetnost 19. stoljeća|Neoklasicizam u Hrvatskoj]]
* [[Nova klasična arhitektura]]
* [[Directoire|Stil Directoire]]
* [[Federalna arhitektura]]
* [[Nacistička arhitektura]]
* [[Socijalistički klasicizam]]
 
==Vanjske poveznice==
* [http://www.znanje.org/i/i26/06iv06/06iv0624/NEOKLASICIZAM.htm Neoklasicizam na Znanje.org]
* [http://www.all-art.org/history356_contents_neoclassicism.html Neoklasicizam na "History of Art" (engl.)]
*[http://www.all-art.org/history356_contents_neoclassicism.html Neoclassicism in the "History of Art"]
* {{cite web |publisher= [[Victoria and Albert Museum]]
|url= http://www.vam.ac.uk/vastatic/microsites/british_galleries/bg_styles/Style05a/index.html
|title= Neoclassicism Style Guide
|work=British Galleries
|accessdate= 2007-07-17}}
*[http://www.vlaamsekunstcollectie.be/index.aspx?local=en&p=themaspub&query=identifier=797&toppub=797&page=1 Neo-classical drawings in the Flemish Art Collection]
*[http://sculpturehellenisticinfluenced.blogspot.com 19th Century Sculpture Derived From Greek Hellenistic Influence:] [[Jacob Ungerer]]
*[http://creadm.solent.ac.uk/custom/rwpainting/ch2/ch2.1.html The Neoclassicising of Pompeii]
{{Zapadnaumjetnost}}
{{Klasicizam i prosvjetiteljstvo}}