Razlika između inačica stranice »Suradnik:Dean72/radovi«

Dodano 169.727 bajtova ,  prije 1 mjesec
bez sažetka
(Kako se ono tu kaže? Bjelidba?)
Oznake: bjelidba uklanjanje ručnim načinom
Oznaka: Uklonjeno uređivanje
[[Datoteka:Encyclopedie frontispice full.jpg|thumb|250px|''Ako postoji nešto što znaš, izreci to. Ako postoji nešto što ne znaš, istraži to.''<div style="text-align:right;">— Ilustracija na naslovnici francuske ''[[Encyclopédie]]'' iz 1772.; [[Istina]] u središtu slike okružena je svjetlom, a predstavljaju je dvije figure desno [[Filozofija]] i [[Razum]].</div>]]
 
'''Prosvjetiteljstvo''' - '''iluminizam''' (ili '''doba razuma''') je razdoblje od [[1650-ih]] do [[1780-ih]] tokom kojeg su intelektualne i kulturalne snage u Evropi davale naglasak razumu (v. [[racionalizam]]), analizi, i [[individualizam|individualizmu]] nasuprot tradicionalnim linijama autoriteta. Promicali su ga [[filozofija|filozofi]] i lokalni intelektualci u urbanim kavanama, salonima i [[masonska loža|masonskim ložama]]. Zagovornici prosvjetiteljstva dovodili su u pitanje i izazvali autoritet institucija koje su bile duboko ukorijenjene u društvu, kao npr. [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] i zalagali se za reformu društva utemeljenom na [[tolerancija|toleranciji]], nauci i [[skepticizam|skepticizmu]].
 
Mnogi filozofi i naučnici kao [[Francis Bacon]] (1562.-1626.), [[René Descartes]] (1596.-1650.), [[John Locke]] (1632.–1704.), [[Baruch Spinoza]] (1632.–1677.), [[Pierre Bayle]] (1647.–1706.), [[Voltaire]] (1694.–1778.), [[Francis Hutcheson]] (1694.–1746.), [[David Hume]] (1711.–1776.), [[Cesare Beccaria]] (1738.-1794.), U Njemačkoj najpoznatiji prosvjetitelji su bili [[Gotthold Ephraim Lessing|Lessing]], Nicolai, [[Hermann Samuel Reimarius|Reimarus]], [[Georg Christoph Lichtenberg|Lichtenberg]] i Kant. [[Immanuel Kant]] (1724.-1804.), i [[Isaac Newton]] (1642.–1727.)<ref>Sootin, Harry. "Isaac Newton." New York, Messner(1955.)</ref> utjecali su na društvo objavljujući vrlo popularne radove. Pod utjecajem ideja prosvjetiteljstva, mnogi su se vladari sastajali s intelektualcima tog doba i pokušavali primijeniti njihove reforme, uvodeći princip tolerancije i prihvaćajući suživot različitih religija, započevši proces koji će se kasnije zvati [[prosvijećeni apsolutizam]]. U istom razdoblju prosvjetiteljstva zbivala se [[naučna revolucija]], predvođena Isaacom Newtonom.
 
Nove ideje i vjerovanja širile su se kontinentom potencirane i povećanjem pismenosti uslijed udaljavanja od isključivo religioznih tekstova. Među najznačajnijim prosvjetiteljskim djelima bila je ''[[Encyclopédie]]'' (1751.–1772.) koju su uredili [[Denis Diderot]] i (nakon 1759.) [[Jean le Rond d'Alembert]]. Uz [[Montesquieu|Montesquieua]], [[Voltaire|Voltairea]] i [[Jean-Jacques Rousseau|Rousseaua]] krug enciklopedista je bio filozofski najradikalniji (još i [[Claude Adrien Helvetius|Helvetius]], [[Paul Henri Thiry d’Holbach|Holbach]]) Prodano je oko 25 000 kopija ove enciklopedije u 35 svezaka, polovica od njih izvan [[Francuska|Francuske]]. Književna djela kao [[Voltaire]]ovi ''[[Dictionnaire philosophique]]'' (Filozofski rječnik, 1764.) i ''[[Lettres philosophiques]]'' (1733.) bili su revolucionarna štiva koja su širila ideale prosvjetiteljstva. Neki od tih ideala pokazala su se vrlo utjecajnim i odlučujućim tokom [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] 1789. godine. Nakon revolucije uslijedio je suprotni intelektualni pokret poznat kao [[romantizam]].
 
== Korištenje pojma ==
 
Pojam "prosvjetiteljstvo-iluminizam" ([[njemački]] ''Aufklärung'', [[engleski]] ''Enlightenment'', [[italijanski]] ''illuminismo'') proizlazi iz francuske filozofije kao ekvivalent [[francuski|francuskog]] pojma '''''Lumières''''' (prvi ga je put koristio Dubos 1733. a postao je uobičajen oko 1751). Na njemačkom govornom području ustalio se pojam ''Aufklärung'' (od ''aufklären'' = osvjetliti; ''sich aufklären'' = razbistriti) prema [[Immanuel Kant|Kantovom]] eseju iz 1784. "''Beantwortung der Frage: Was ist Aufklärung?''" ("Odgovoriti na pitanje: što je to prosvjetiteljstvo?").
 
Međutim, historičari se nikad nisu slagali oko definicije prosvjetiteljstva, kao ni oko njegovog kronološkog i geografskog raspona. Pojmovi kao "''les Lumières''" (francuski), "''illuminismo''" (italijanski), "''ilustración''" (španski) i "Aufklärung" (njemački) odnosili su se na samo djelomično preklapajuće pokrete. Tek nakon kasnog [[19. vijek]]a engleski su se naučnici složili što podrazumijevaju pod pojmom "prosvjetiteljstva".<ref name="Thomas, 2014"/><ref>{{cite journal |first=John |last=Lough |title=Reflections on Enlightenment and Lumieres |publisher=Journal for Eighteenth-Century Studies |year=1985 |volume= 8#1 |pages= 1–15 |url=http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/j.1754-0208.1985.tb00093.x/full}}</ref>
 
Historiografija prosvjetiteljstva počela je istovremeno kad i sam period, iz djela samih "figura prosvjetiteljstva" koji su pisali o vlastitim djelima. Dominantni element je intelektualni nazor kojeg su oni zauzeli. [[Jean d'Alembert|D'Alembertovo]] djelo ''Preliminary Discourse of l'Encyclopédie'' pruža čitatelju uvid u historiju prosvjetiteljstva kao i kronološku listu dostignuća u području općeg znanja, od kojih je ''[[Encyclopédie]]'' predstavljena kao vrhunac.<ref>Jean le Rond d'Alembert, ''Discours préliminaire de l'Encyclopédie''</ref>
 
Drugi, više filozofski primjer toga je takmičenje u pisanju eseja iz 1783. (takmičenja u pisanju bila su uobičajena pojava u ono doba) u organiziaciji berlinskog časopisa ''Berlinische Monatsschrift'' na zadanu temu: "Što je prosvjetiteljstvo?". Jevrejski filozof [[Moses Mendelssohn]] bio je među onima koji su se odazvali, te je definirao prosvjetiteljstvo kao proces kojim se čovjek educira koristiti razum (''Jerusalem'', 1783).<ref>Outram, 1. D'Alembert's introduction to l'Encyclopédie, for example, along with Immanuel Kant's essay response (the "independent thinkers"), both support the later model.</ref>
 
Immanuel Kant je također napisao odgovor i definirao prosvjetiteljstvo kao "čovjekovo oslobođenje od vlastitiog samonametnutog starateljstva", starateljstva opisanog kao "čovjekovu nesposobnost u korištenju svog razumijevanja bez usmjeravanja izvana".<ref>Immanuel Kant, "What is Enlightenment?", 1.</ref> Za Kanta je prosvjetiteljstvo bilo "konačno odrastanje čovječanstva, emancipacija čovjekove svijesti od nezrelog stanja neznanja."<ref>{{harvnb|Porter|2001|p=1}}</ref> Prema historičaru [[Roy Porter|Royu Porteru]], teza o oslobođenju ljudskog uma od dogmatskog stanja neznanja koja je prema njegovom tumačenju bila prevalentna u ono doba srž je onoga što je doba prosvjetiteljstva pokušalo doseći.
 
Prema [[Bertrand Russell|Bretrandu Russelu]], međutim, prosvjetiteljstvo je faza jednog postepenog razvoja, koji je započeo još u antici, a razum i preispitivanje postojećeg poretka bili su stalni ideali kroz cijelu historiju.<ref name="Russell, Bertrand p492-494">Russell, Bertrand. ''A History of Western Philosophy''. str. 492. – 494.</ref> Russell objašnjava da je prosvjetiteljstvo na poslijetku proizašlo iz [[protestantizam|protestantske]] reakcije na [[katoličanstvo|katoličku]] [[protureformacija|protureformaciju]], kad su se filozofski stavovi iz zadnje dvije stotine godina konačno kristalizirali u koherentan svjetonazor. Russel smatra da su se mnogi od filozofskih stavova, kao preferiranje demokracije u odnosu na monarhiju, u početku pojavili među protestantima ranog [[16. vijek]]a kao opravdanje njihove želje za raskidom odnosa s [[papa|papom]] i [[Katolička crkva|Katoličkom crkvom]]. Premda su mnoge od tih filozofskih ideala kasnije preuzeli i katolici tokom [[18. vijek]]a, prosvjetiteljstvo je prema Russelovom mišljenju glavna manifestacija raskola kojeg je započeo [[Martin Luther]].<ref name="Russell, Bertrand p492-494"/>
 
Chartier (1991.) objašnjava da je prosvjetiteljstvo izmišljeno u kasnijem razdoblju u svrhu postizanja političkih ciljeva. On tvrdi da su osnovni tekst kanona prosvjetiteljstva izmislili vođe [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]], tako što su izabrali određene autore i identificirali ih sa samim pokretom prosvjetiteljstva kako bi legitimirali svoju republikansku političku agendu.<ref>Chartier, Roger. ''The Cultural Origins of the French Revolution'' (1991). The argument is expanded in Daniel Brewer, ''The Enlightenment Past: Reconstructing Eighteenth-Century French Thought'' Cambridge University Press, 2008.</ref>
 
Jonathan Israel odbacuje pokušaje [[postmodernizam|postmodernih]] i [[marksizam|marksističkih]] historičara da se revolucionarne ideje tog razdoblja interpretiraju kao puki nusprodukti socijalnih i ekonomskih transformacija.<ref>Israel, Jonathan I. ''A Revolution of the Mind: Radical Enlightenment and the Intellectual Origins of Modern Democracy''. Princeton, 2010., str. 49. – 50.</ref> On se umjesto toga fokusirao na historiju ideja u razdoblju od [[1650.]] do kraja 18. vijeka, te tvrdi da su same ideje uzrokovale promjene koje su najzad dovele do revolucija u zadnjoj polovici 18. i početkom [[19. vijek]]a.<ref>Israel, Jonathan I. ''Enlightenment Contested''. Oxford University Press, 2006, pp. v - viii.</ref> Israel objašnjava da se zapadna civilizacija do [[1650-ih]] temeljila "na široko prihvaćenoj jezgri vjere, tradicije i autoriteta".<ref>Israel, Jonathan I. ''Radical Enlightenment; Philosophy and the Making of Modernity 1650–1750''. Oxford University Press, 2002., str. 3.</ref>
 
Do tog razdoblja većina intelektualnih rasprava vrtila se oko "konfesionalnog" – tj. oko [[katoličanstvo|katoličkih]], [[luteranizam|luteranskih]], [[kalvinizam|kalvinističkih]] i [[Anglikanstvo|ananglikanskih]] pitanja, a glavni cilj tih diskusija bilo je određivanje koji će vjerski blok imati "monopol istine i Bogom dan naslov autoriteta".<ref name="Israel 2002, p. 4.">Israel 2002., str. 4.</ref> Nakon tog razdoblja sve što se prije temeljilo na tradiciji dovedeno je u pitanje i često zamijenjeno novim konceptima u svjetlu filozofskog razmišljanja. Nakon druge polovice [[17. vijek]]a i tokom [[18. vijek]]a "ustalio se opći proces racionalizacije i sekularizacije i ubrzo je potisnuo stoljećima staru hegemoniju teologije na području znanja", tako da su religijske rasprave postale od sekundarnog značenja u korist "ekskalirajućeg konteksta konfrontacije između vjere i skepse".<ref name="Israel 2002, p. 4."/>
 
=== Vremensko razdoblje ===
Ne postoji suglasje oko točnog početka doba prosvjetiteljstva, najčešće se kao početak prosvjetiteljstva uzima početak [[18. vijek]]a (1701.) ili sredina [[17. vijek]]a (1650.). Ako se njegov početak povuče natrag do sredine 17. vijeka, prosvjetiteljstvo vuče svoje porijeklo iz [[René Descartes|Descartesovog]]' ''Discours de la méthode'', objavljenog [[1637.]] U Francuskoj se često kao početak smatra [[Isaac Newton|Newtonova]] ''[[Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica|Principia Mathematica]]'' iz [[1687.]]<ref>J. B. Shank, ''The Newton Wars and the Beginning of the French Enlightenment'' (2008.), "Introduction"</ref> Mnogi historičari i filozofi smatraju da je prosvjetiteljstvo počelo kad je Descartes pomaknuo epistemološku bazu od vanjskog autoriteta na unutarnju izvjesnost njegovom frazom ''[[cogito ergo sum]]'' objavljenom 1637.<ref name="Heidegger1938emancipated">Martin Heidegger [1938] (2002) ''The Age of the World Picture'' quotation: {{quote|For up to Descartes...a particular ''sub-iectum''...lies at the foundation of its own fixed qualities and changing circumstances. The superiority of a ''sub-iectum''...arises out of the claim of man to a...self-supported, unshakeable foundation of truth, in the sense of certainty. Why and how does this claim acquire its decisive authority? The claim originates in that emancipation of man in which he frees himself from obligation to Christian revelational truth and Church doctrine to a legislating for himself that takes its stand upon itself.}}</ref><ref name="Ingraffia95p126">Ingraffia, Brian D. (1995) [http://books.google.com/books?id=LHjZYbOLG8cC&pg=PA126 ''Postmodern theory and biblical theology: vanquishing God's shadow''] p.126</ref><ref>Norman K. Swazo (2002) [http://books.google.com/books?id=INP_cy6Mu7EC&pg=PA97 ''Crisis theory and world order: Heideggerian reflections''] str. 97. – 99.</ref>
 
Kao kraj prosvjetiteljstva većina naučnika uzima zadnje godine 18. vijeka: ili [[Francuska revolucija|Francusku revoluciju]] [[1789.]] ili početak [[Napoleonski ratovi|Naoleonskih ratova]] ([[1804.]] – [[1815.]]).<ref>{{citation|url=http://www.martinfrost.ws/htmlfiles/enlightenment_age.html|title=The age of Enlightenment|author=Frost, Martin|year=2008.|accessdate=18. januar 2008.}}</ref>
 
Osim toga, pojam "prosvjetiteljstvo" smatra se anakronim i često se primjenjuje i na druga razdoblja. U svom djelu "Dijalektika prosvjetiteljstva", Max Horkheimer i Theodor W. Adorno vide, na primjer, nagli razvoj društva u [[20. vijek]]u kao kasnu posljedicu prosvjetiteljstva: ljudi su se samoproglasili "gospodarima" svijeta oslobođenog magije; istina se podrazumijeva kao sustav; racionalnost je postala instrument i ideologija kojom aparati moći čuvaju vlast; civilizacija je kliznula u [[barbarstvo]] i [[fašizam]]; civilizacijski efekti prosvjetiteljstva preokrenuli su se u njihovu suprotnost; i baš je to, kako tvrde oni, posljedica problematične strukture načina razmišljanja u prosvjetiteljstvu. [[Jürgen Habermas]] se ne slaže s nazorom svojih učitelja (Adorna i Horkheimera) o prosvjetiteljstvu kao procesu propadanja. On priča o "nedovršenom projektu modernosti"<ref>Die Moderne – Ein unvollendetes Projekt. Philosophisch-politische Aufsätze, Leipzig 1990.</ref> koji, u procesu komunikacijskog djelovanja, uvijek zahtijeva racionalno razmišljanje.
 
== Ciljevi ==
[[Datoteka:Immanuel Kant (painted portrait).jpg|thumb|200px|upright|Njemački filozof [[Immanuel Kant]]]]
Mada su mislioci prosvjetiteljstva općenito dijelili sličan skup vrijednosti, njihova su se filozofska gledišta i metodološki pristup u postizanju ciljeva bitno razlikovali i često su bili kontradiktorni. Kao što je Outram primijetio, prosvjetiteljstvo je obuhvaćalo "mnoge različite puteve, koji su se i geografski i vremenski razlikovali, ka postizanju zajedničkih ciljeva napretka, tolerancije i uklanjanja zlouporaba unutar crkve i države".<ref>Outram, Dorinda. ''Panorama of the Enlightenment''. Getty Publications, 2006., str. 29.</ref>
 
U svojem eseju "[[Što je prosvjetiteljstvo?]]" (1784.), Immanuel Kant ga jednostavno opisuje kao slobodu pojedinca da koristi vlastitu inteligenciju.<ref>{{citation|url=http://www.stewarthomesociety.org/ai.htm|author=Blissett, Luther|title=Anarchist Integralism: Aesthetics, Politics and the Après-Garde|year=1997.|accessdate=18. januar 2008.| archiveurl= http://web.archive.org/web/20071222225043/http://www.stewarthomesociety.org/ai.htm| archivedate= 22. decembar 2007. <!--DASHBot-->| deadurl= no}}</ref> U širem smislu, prosvjetiteljstvo je okarakterizirano povećanim [[empirizam|empirizmom]], naučnom preciznošću i [[redukcionizam|redukcionizmom]], paralelno s povećanim dovođenjem u pitanje religiozne ortodoksije.
 
Historičar [[Peter Gay]] tvrdi da je prosvjetiteljstvo provalilo kroz tzv. "sveti krug,"<ref>{{citation|author=Gay, Peter|title=The Enlightenment: An Interpretation|publisher=W. W. Norton & Company|year=1996.|isbn=0-393-00870-3}}</ref> čija je dogma ograničavala razmišljanje. "Sveti krug" je pojam kojeg on koristi za opis međuzavisnog odnosa između nasljedne [[aristokracija|aristokracije]], crkvenih vođa i biblijskih tekstova. Ova se međuzavisnost manifestira kod prizivanja doktrine "Božjeg prava kraljeva na vladavinu" od strane samih kraljeva. Crkva je stoga blagoslivljala vladavinu kralja, a kralj je štitio crkvu.
 
Zafirovski (2010.) tumači da je prosvjetiteljstvo bilo izvor ideja kao što je centalnost [[sloboda|političke slobode]], [[demokracija|demokracije]], i razuma kao primarnih vrijednosti u društvu nasuprot božanskom pravu kraljeva i tradicije kao vladajućeg autoriteta.<ref>Milan Zafirovski, ''The Enlightenment and Its Effects on Modern Society'' (201) str. 144.</ref> Ovaj nazor implicira da će uspostava prava na ugovornoj bazi dovesti do razvoja [[tržišna ekonomija|tržišnog modela]] i [[kapitalizam|kapitalizma]], razvoja [[naučna metoda|naučne metode]], religijske [[tolerancija|tolerancije]], i organizacije države kao samovladajuće republike na [[demokracija|demokratskim osnovama]]. Prema ovom nazoru, posebno je tendencija primjene [[racionalizam|racionalnosti]] smatrana suštinskom promjenom.<ref>Lorraine Y. Landry, ''Marx and the postmodernism debates: an agenda for critical theory'' (2000.) str. 7.</ref> Kasnije kritike prosvjetiteljstva, kao one [[Romantizam|romantičara]] u [[19. vijek]]u, tvrdile su da su ciljevi za postizanje racionalnosti u čovječjim poslovima previše ambiciozni da bi se mogli postići.<ref>Thomas D. D'Andrea, ''Tradition, rationality, and virtue: the thought of Alasdair MacIntyre'' (2006.) str. 339.</ref>
 
Različiti pokreti u 19. vijeku, uključujući i [[liberalizam]] i [[neoklasicizam]], temelje svoje intelektualno nasljeđe u prosvjetiteljstvu.<ref>Eugen Weber, ''Movements, Currents, Trends: Aspects of European Thought in the Nineteenth and Twentieth Centuries'' (1992)</ref>
 
== Varijacije među zemljama ==
[[Datoteka:Europe, 1700—1714.png|thumb|center|upright=2|Evropa na početku rata za špansku sukcesiju, 1700.]]
Prosvjetiteljstvo se kao pokret uspostavilo u većini evropskih zemalja, često sa specifičnim lokalnim različitostima. U [[Francuska|Francuskoj]] je, na primjer, asociran s protuvladinim i protucrkvenim [[radikalizam|radikalizmom]], dok je u [[Njemačka|Njemačkoj]] prodro duboko u srednji sloj i poprimio je [[spiritualizam|spiritualistički]] i [[nacionalizam|nacionalistički]] ton bez da ugrožava vlast ili crkvu.<ref>David N. Livingstone and Charles W. J. Withers, ''Geography and Enlightenment'' (1999.)</ref>
 
Odgovor vlasti se uvelike razlikovao. Vlast u Francuskoj bila je neprijateljski orijentirana prema prosvjetiteljstvu i njegovi su se pristaše borili protiv [[cenzura|cenzure]], a često su bili [[zatvor|zatvarani]] i tjerani u [[egzil]]. Britanska vlast je uglavnom ignorirala vođe prosvjetiteljstva u [[Engleska|Engleskoj]] i [[Škotska|Škotskoj]], mada je [[Isaac Newton|Isaacu Newtonu]] dodijelila titulu [[vitez]]a i vrlo dobro plaćenu službu u vladi.
 
=== Prosvijećeni apsolutizam ===
{{Main|Prosvijećeni apsolutizam}}
U mnogim su nacijama moćni vladari, koje historičari nazivaju "prosvijećenim despotima", pozdravljali vođe prosvjetiteljstva na svom dvoru i tražili pomoć od njih u stvaranju zakona i programa reformi političkog i društvenog sistema, usmjerenih uglavnom na razvoj jakih [[nacionalna država|nacionalnih država]].<ref>Stephen J. Lee, ''Aspects of European history, 1494–1789'' (1990.) str. 258. – 266.</ref> Najistaknutiji među tim vladarima bili su [[Fridrik II. Veliki]] kralj [[Prusija|Prusije]], [[Katarina Velika]], ruska carica od [[1762.]] do [[1796.]], [[Leopold II od Svetog Rimskog Carstva|Leopold II]], koji je vladao [[Veliko Vojvodstvo Toskana|Velikim Toskanskim Vojvodstvom]] od [[1765.]] do [[1790.]] i [[Joseph II od Svetog Rimskog Carstva|Josip II]], austrijski car od [[1780]]. do [[1790.]] Josip je bio pretjerani entuzijast, te je započeo mnoge reforme koje su imale vrlo malu podršku izazvavši tako mnoge pobune. Njegova je vladavina postala predmetom ismijavanja i gotovo svi programi reformi su naposlijetku povučeni.<ref>Nicholas Henderson, "Joseph II", ''History Today'' (March 1991) 41:21-27</ref> Stariji ministri [[Sebastião José de Carvalho e Melo]] u [[Portugal]]u i [[Johann Friedrich Struensee]] u [[Danska|Danskoj]] također su vladali u skladu s idealima prosvjetiteljstva.
 
=== Britanija ===
 
==== Škotska ====
[[Datoteka:AdamSmith.jpg|thumb|upright|left|200px|Jedan od predvodnika škotskog prosvjetiteljstva bio je [[Adam Smith]], otac moderne ekonomske nauke.]]
 
Do [[1750.]] u većim [[Škotska|škotskim]] gradovima već je bila stvorena umrežena intelektualna infrastruktura [[univerzitet]]a, debatnih društava, [[biblioteka]], časopisa, [[muzej]]a i [[masonska loža|masonskih loža]].<ref>Jonathan I. Israel, ''Democratic Enlightenment: Philosophy, Revolution, and Human Rights, 1750-1790'' (2013.) str. 248.-249.</ref> Ova mreža institucija u Škotskoj bila je "pretežno liberalno kalvinistička, njutonska i po karakteru orijentirana na 'dizajn'‏ što je igralo veliku ulogu u daljem razvoju prekoatlantskog prosvjetiteljstva".<ref name="HermanTwo">A. Herman, ''How the Scots Invented the Modern World'' (Crown Publishing Group, 2001).</ref> [[Voltaire]] je u [[Francuska|Francuskoj]] izjavio "mi gledamo na Škotsku za sve naše ideje o civilizaciji," a Škoti su isto tako budno pratili francuske prosvjetiteljske ideje.<ref>{{cite book|last=Harrison|first=Lawrence E.|title=Jews, Confucians, and Protestants: Cultural Capital and the End of Multiculturalism|url=http://books.google.com/books?id=Rbqn4RfUMioC&pg=PA92|year=2012|publisher=Rowman & Littlefield|page=92}}</ref> Historičar Bruce Lenman je izjavio da je "središnje dostignuće Škota bila nova sposobnost prepoznavanja i interpretacije društvenih prilika."<ref>R. A. Houston and W. W. J. Knox, ''The New Penguin History of Scotland'' (2001.) str. 342.</ref> Prvi značajni filozof škotskog prosvjetiteljstva bio je [[Francis Hutcheson]], profesor filozofije na [[Univerzitet u Glasgowu|Univerzitetu u Glasgowu]] od [[1729.]] do [[1746.]] Bio je filozof [[moral]]a koji je osmislio alternativu idejama [[Thomas Hobbes|Thomasa Hobbesa]], a jedna od njegovih značajnijih doprinosa filozofiji je [[Utilitarizam|utilitaristički]] i [[konzekvencijalizam|konzekvencijalistički]] princip da je vrlina ono što po njegovim riječima "donosi najveću sreću što većem broju ljudi". Veliki dio njegovih misli inkorporiran je u [[naučna metoda|naučnu metodu]] (priroda znanja, dokaza, iskustva i uzroka), a neke moderne stavove o odnosu nauke i religije razvili su njegovi štićenici [[David Hume]] i [[Adam Smith]].<ref name="Denby">{{Citation |last= |title=The Scottish enlightenment and the challenges for Europe in the 21st century; climate change and energy |journal=The New Yorker | date = 11. oktobar 2004. | url = http://www.newyorker.com/archive/2004/10/11/041011crat_atlarge| archiveurl =http://www.webcitation.org/5z3E5hVjt| archivedate =17. maj 2011.}}</ref> Hume je postao značajna ličnost tradicije [[skepticizam|skepticizma]] i [[empirizam|empirizma]] u filozofiji. On i drugi mislioci škotskog prosvjetiteljstva razvili su '[[nauka o ljudskoj prirodi|nauku o ljudskoj prirodi]]',<ref name="Magnusson">{{Citation| last=M. Magnusson |title=Review of James Buchan, ''Capital of the Mind: how Edinburgh Changed the World'' | journal=New Statesman | date=10. novembra 2003. | url = http://www.newstatesman.com/200311100040 |archiveurl=http://www.webcitation.org/5z3JQonlV |deadurl=yes |archivedate=25. maja 2011.|accessdate=27. aprila 2014.}}</ref>, historijski izraženu u djelima [[James Burnett|Jamesa Burnetta]], [[Adam Ferguson|Adama Fergusona]], [[John Millar|Johna Millara]], i [[William Robertson|Williama Robertsona]]. Oni su spojili naučne studije o tome kako se ljudi ponašaju u drevnim i primitivnih kulturama s jakom svješću o determinantnim silama [[modernitet]]a. Iz ovog se pokreta razvila moderna [[sociologija]]<ref>A. Swingewood, "Origins of Sociology: The Case of the Scottish Enlightenment", ''The British Journal of Sociology'', svezak 21, broj 2 (juni 1970.), str. 164.-180. [http://www.jstor.org/pss/588406 in JSTOR].</ref> i Humeovi su filozofski koncepti izravno utjecali na [[James Madison|Jamesa Madisona]] (posljedično i na [[Ustav Sjedinjenih Američkih Država]]) i popularizirani od [[Dugald Stewart|Dugalda Stewarta]], te su tako postali temelj klasičnog [[liberalizam|liberalizma]].<ref>D. Daiches, P. Jones and J. Jones, ''A Hotbed of Genius: The Scottish Enlightenment, 1730-1790'' (1986.).</ref> Adam Smith objavljuje "Bogatstvo nacija" (''[[The Wealth of Nations]]''), često smatranog prvim djelom moderne ekonomije. Ono je imalo trenutni učinak na britansku ekonomsku politiku koja traje i danas u [[21. vijek]]u.<ref name="Fry">M. Fry, ''Adam Smith's Legacy: His Place in the Development of Modern Economics'' (Routledge, 1992.).</ref> Fokus škotskog prosvjetiteljstva kretao se od intelektualnih i ekonomskih tema do naučnih, kao što su radovi fizičara i kemičara [[William Cullen|Williama Cullena]], [[agronomija|agronoma]] [[James Anderson|Jamesa Andersona]], kemičara i fizičara [[Joseph Black|Josepha Blacka]] i [[James Hutton|Jamesa Huttona]], prvog modernog [[geologija|geologa]].<ref name="Denby"/><ref name="Repcheck">J. Repcheck, ''The Man Who Found Time: James Hutton and the Discovery of the Earth's Antiquity'' (Basic Books, 2003.), str. 117.–143.</ref>
 
[[Francis Hutcheson]], [[Adam Smith]] i [[David Hume]] utrli su put modernizaciji Škotske i cijelog atlantskog svijeta.<ref>Israel 2011, pp. 233-269, 443-479.</ref> Hutcheson, otac škotskog prosvjetiteljstva, zagovarao je političku slobodu i pravo naroda na pobunu protiv tiranije. Adam Smith, u svom monumentalnom djelu ("Bogatstvo nacija") (''Wealth of Nations'') (1776.), promicao je slobodu u sferi trgovine i svjetske ekonomije. Hume je pak razvio filozofske koncepte koji su izravno utjecali na [[James Madison|Jamesa Madisona]] i posljedično na Ustav SAD-a.<ref>David Daiches, Peter Jones and Jean Jones, ''A Hotbed of Genius: The Scottish Enlightenment, 1730–1790'' (1986)</ref>
 
Na napredak u nauci je između ostalog utjecalo otkriće [[ugljični dioksid|ugljičnog dioksida]] od strane kemičara [[Joseph Black|Josepha Blacka]], [[James Hutton]]ov argument dubokog vremena u [[geologija|geologiji]] i [[James Watt|Wattovo]] otkriće [[parni stroj|parnog stroja]].<ref>Bruce P. Lenman, ''Integration and Enlightenment: Scotland, 1746–1832'' (1993.) [http://www.amazon.com/dp/0748603859 excerpt and text search]</ref> Na sličan način, Medicinska škola [[Univerzitet u Edinburghu|Univerziteta u Edinburghu]] je nedvojbeno bila vodeća naučna institucija Evrope. Studenti iz daleka dolazili su na ovaj univerzitet kako bi izučavali kemiju s Williamom Cullenom, Jamesom Blackom i [[Thomas Charles Hope|Thomasom Charlesom Hopeom]], [[prirodoslovlje]] s [[John Hope|Johnom Hopeom]], [[John Walker|Johnom Walkerom]] i [[Robert Jameson|Robertom Jamesom]], te anatomiju s Alexanderom Monroom [[Alexander Monro (primus)|primusom]], [[Alexander Monro (secundus)|secondusom]] i [[Alexander Monro (tertius)|tertiusom]].<ref name="Eddy 2008">{{cite book|last=Eddy|first=Matthew Daniel|title=The Language of Mineralogy: John Walker, Chemistry and the Edinburgh Medical School, 1750-1800|year=2008.|publisher=Ashgate|url=https://www.academia.edu/1112014/The_Language_of_Mineralogy_John_Walker_Chemistry_and_the_Edinburgh_Medical_School_1750-1800_2008_}}</ref>
 
Drugu fazu škotskog prosvjetiteljstva, od [[1780-ih]] do [[1810-ih]], činila je mlađa generacija naučnika usmjerena ka popularizaciji ideja svojih prethodnika. Krajnji rezultat bila je reinterpretacija i popularizacija škotskog prosvjetiteljstva kao skupa ideala koji su pak imali bitan utjecaj na razvoj liberalne politike i na univerzitetski sistem [[Britanija|Britanije]], [[SAD]]-a i, kasnije, [[Australija|Australije]]. Vođa ovog pokreta je ''de facto'' bio Dugald Stewart. Ostali značajni pripadnici mlađe generacije škotskih prosvjetitelja bili su [[Walter Scott]], [[Alexander Fraser Tytler]], [[James Hall]] i [[John Playfair]].
 
Dugald Stewart je bio student Adama Fergusona u [[Edinburgh]]u. Kasnije je proveo [[1771.]] i [[1772.]] godinu pod učenjem Thomasa Reida u [[Glasgow]]u; Reid je imao presudan utjecaj na Stewartov filozofski razvoj, više nego Ferguson. Od mlade dobi, [[Dugald Stewart]] je pokazivao tipičnu inteligenciju [[polimat]]a. Mada je negov osnovni interes bila filozofija, njegovim talentom za matematiku dobio je prvi posao, u svojoj 25. godini života, kao profesor matematike u Edinburghu. Držao je tu poziciju najprije sa svojim ocem Matthewom Stewartom, a kasnije ga je i naslijedio. Privremeno je i zamjenjivao Fergusona na katedri moralne filozofije od [[1778.]] do [[1779.]], dok je on boravio u Americi po nalogu britanske vlade, da bi u konačnici preuzeo poziciju svog oca [[1785.]] Držao je tu katedru 25 godina i toliko je dobro predavao da je u trenutku umirovljenja [[1810.]] imao istaknutu reputaciju u Evropi i Sjevernoj Americi.<ref>Haakonssen, Knud. Special Issue: Dugald Stewart: His Development in British and European Context. Abingdon: Routledge, 2012. Print.</ref> Stewart je imao ogromni utjecaj na intelektualnu klimu svog vremena, djelom kroz svoja predavanja, a djelom kroz pisana djela. Privlačio je studente iz [[Engleska|Engleske]], Evrope i Amerike, kao i lokalne studente, u brojkama koje nikad prije nisu bile viđene. Njegov je utjecaj bio izuzetan. Lord Cockburn, Stewartov student i kasnije istaknuti škotski sudac, zabilježio je: "Za mene su Stewartova predavanja bila kao otvaranje nebesa. Osjećao sam tada kao da sam imao dušu. Dugald Stewart je jedan od najvećih didaktičkih govornika". Stewart je predavao na [[Univerzitet u Edinburghu]] tokom [[1790-ih]]<ref>{{cite journal|last=Eddy|first=Matthew Daniel|title=The Medium of Signs: Nominalism, Language and Classification in the Early Thought of Dugald Stewart|journal=Studies in the History and Philosophy of Biological and Biomedical Sciences|year=2006 |volume=37|pages=373.–393.|url=https://www.academia.edu/3426698/The_Medium_of_Signs_Nominalism_Language_and_Classification_in_the_Early_Thought_of_Dugald_Stewart_Studies_in_the_History_and_Philosophy_of_Biological_and_Biomedical_Sciences_37_2006_373-393|doi=10.1016/j.shpsc.2006.06.013}}</ref>, a kasnije je iznosio svoje stavove britanskoj publici preko svojih knjiga i niza eseja objavljenim u časopisima koji su izlazili u [[Britansko Carstvo|Britanskom Carstvu]]. Ove kasnoprosvjetiteljske publikacije, u kombinaciji s mnogim njegovim knjigama, imale su duboki utjecaj na [[utilitarizam]], [[psihologija|psihologiju]], [[metafizika|metafiziku]], političku ekonomiju i presudno na klasični liberalizam [[19. vijek]]a.
 
==== Engleska ====
Godine [[1651.]] [[Thomas Hobbes]] objavljuje knjigu ''[[Leviathan]]'', stvarajući tako osnove za teoriju [[društveni ugovor|društvenog ugovora]]. Iako je bio zagovaratelj [[apsolutizam|apsolutističke monarhije]], Hobbes je također razvio neke od osnova evropske [[klasični liberalizam|liberalne misli]]: pravo pojedinca, prirodnu jednakost svih ljudi, artificijelni karakter političkog uređenja (koji je kasnije doveo do razlikovanja između [[civilno društvo|civilnog društva]] i [[država|države]]), nazor da svaka legitimna politička vlast mora biti "zastupnička" i utemeljena na pristanku ljudi, te liberalno tumačenje zakona koja ostavlja ljude slobodnima činiti što god žele sve dok to nije eksplicitno zabranjeno zakonom.<ref>Pierre Manent, ''An Intellectual History of Liberalism'' (1994.) str. 20.–38.</ref>
 
[[John Locke]] je bio jedan od najutjecajnijih mislilaca prosvjetiteljstva.<ref>{{cite web|url=http://plato.stanford.edu/entries/locke/influence.html |title=John Locke > The Influence of John Locke's Works (Stanford Encyclopedia of Philosophy) |publisher=Plato.stanford.edu |date= |accessdate=14. januar 2014.}}</ref> Utjecao je na mnoge druge mislioce, između ostalih i na [[Rousseau]]a i [[Voltaire]]a. "On je jedan od otprilike tucet mislilaca koji su ostali u sjećanju po utjecajnim doprinosima u širokom spektru filozofskih podpodručja&nbsp;– u Lockeovom slučaju to je [[epistemologija]], filozofija jezika, filozofija uma, [[metafizika]], racionalna teologija, [[etika]], i politička filozofija."<ref>{{citation|first =Eric|last=Mack|title=John Locke: 2 (Major Conservative and Libertarian Thinkers)|year=2009.|page=3}}</ref>
 
Čvrsto vezan za [[Anthony Ashley Cooper|Anthonyja Ashleyja Coopera, prvog grofa Shaftesburyja]], vođe parlamentarne skupine koja je kasnije izrasla u partiju [[Vigovci|vigovaca]], Locke je i danas poznat po svom liberalizmu u političkoj teoriji. Poznat je po tome što je dodatno razvio teoriju društvenog ugovora, ideju u političkoj filozofiji tipično povezanu za Lockea i [[Rousseau]]a. Teorija navodi da vlada i njezini subjekti ulaze u neizgovoreni ugovor kad vlada preuzme moć. Ugovor pretpostavlja da u zamjenu za prijenos nekih društvenih sloboda na vladu i prava vlade da uspostavi zakone, ljudi dobivaju i imaju pravo dobivati zaštitu. Autoritet vlade leži u pristanku onih kojima se vlada.<ref>Lessnoff, Michael H. Social Contract Theory. New York: New York U, 1990. Print.</ref> Locke je dobro poznat po svojoj izjavi da pojedinci imaju pravo na "život, slobodu i vlasništvo", i po svojem vjerovanju da prirodno pravo na vlasništvo proizlazi iz rada. Pod podučavanjem Lockea, [[Anthony Ashley Cooper|Anthony Ashley Cooper, treći grof Shaftesburyja]] napisao je [[1706.]]: "Postoji snažno svijetlo koje se širi svijetom, posebno iz ovih dviju slobodnih nacija Engleske i Nizozemske prema kojima se evropski poslovi sada okreću".<ref>{{citation|first =B.|last=Rand|title=The Life, Unpublished Letters and Philosophical Regimen of Anthony, Earl of Shaftesbury|year=1900.|page=str. 353.}} citirano u
{{citation|first=Roy|last=Porter|title=Enlightenment, Britain and the Creation of the Modern World|publisher=Allen Lane, The Penguin Press|year=2000.|page=str. 3.}}
</ref>
 
[[Mary Wollstonecraft]] je bila jedna od najranijih engleskih [[feminizam|feminističkih]] filozofkinja.<ref>{{cite web|author=Steven Kreis |url=http://www.historyguide.org/intellect/wollstonecraft.html |title=Mary Wollstonecraft, 1759-1797 |publisher=Historyguide.org |date=2012-04-13 |accessdate=2014-01-14}}</ref> Zalagala se za društvo utemeljeno na razumu, i da žene isto kao i muškarci budu tretirane kao razumna bića. Najviše je poznata po svom djelu ''[[A Vindication of the Rights of Woman]]'' ([[1791.]]).<ref>Mary Wollstonecraft, ''A Vindication of the Rights of Woman'' (Renascence Editions, 2000.) [https://scholarsbank.uoregon.edu/xmlui/bitstream/handle/1794/785/vindication.pdf?sequence=1 online]</ref>
 
==== Trinaest američkih kolonija ====
 
Mnogi Amerikanci, posebno [[Benjamin Franklin]] i [[Thomas Jefferson]], imali su značajnu ulogu u prijenosu ideja prosvjetiteljstva u [[Novi svijet]], a istovremeno su utjecali na britanske i francuske mislioce.<ref>Henry F. May, ''The Enlightenment in America'' (1978)</ref>
[[Datoteka:Declaration of Independence (1819), by John Trumbull.jpg|thumb|left|300px|[[John Trumbull]]ovo ulje na platnu "Deklaracija o nezavisnosti" prikazuje komitet za izradu deklaracije kako predstavlja svoj rad Američkom kongresu.]]
 
Američki mislioci čvrsto su slijedili političke ideje engleskih i škotskih prosvjetitelja, kao i nekih francuskih mislioca, primjerice, [[Montesquieu]]a.<ref>Paul M. Spurlin, ''Montesquieu in America, 1760.–1801.'' (1941.)</ref> Kao [[deizam|deisti]], bili su pod utjecajem ideja [[John Toland|Johna Tolanda]] (1670.–1722.) i [[Matthew Tindal|Matthewa Tindala]] (1656.–1733.).<ref>{{cite web|url=http://www.britannica.com/EBchecked/topic/1272214/The-Founding-Fathers-Deism-and-Christianity| title=The Founding Fathers, Deism, and Christianity | author=Davdi L. Holmes| publisher=[[Encyclopædia Britannica]]}}</ref> Za vrijeme prosvjetiteljstva u američkim se kolonijama davao jak naglasak na [[Libertarijanizam|slobodarstvo]], [[demokracija|demokraciju]], [[republikanizam]] i [[Sloboda religije|religijsku toleranciju]]. Pokušaji pomirenja nauke i religije rezultirali su masovnim odbacivanjem [[Proročanstvo|proročanstava]], [[čudo|čuda]] i [[otkrivenje|otkrivenja]], te preferiranja [[deizam|deizma]], što je vidljivo u [[Thomas Paine|Paineovom]] djelu "Doba razuma" (''[[The Age of Reason]]'') i kod [[Thomas Jefferson|Thomasa Jeffersona]] u njegovoj kratkoj [[Jeffersonova Biblija|Bibliji]], iz koje su uklonjeni svi nadnaravni aspekti.
 
Benjamin Franklin je imao velik utjecaj u [[Engleska|Engleskoj]], [[Škotska|Škotskoj]] i [[SAD|Sjedinjenim Američkim Državama]]<ref>Michael Atiyah, "Benjamin Franklin and the Edinburgh Enlightenment," ''Proceedings of the American Philosophical Society'' (decembar 2006.) 150#4 str.&nbsp;591.–606.</ref> i [[Francuska|Francuskoj]], zbog svog političkog aktivizma i zbog otkrića u [[fizika|fizici]].<ref>Jack Fruchtman, Jr., ''Atlantic Cousins: Benjamin Franklin and His Visionary Friends'' (2007.)</ref>
 
Kulturalna razmjena tokom prosvjetiteljstva tekla je u oba smjera preko [[Atlantik]]a. Historičar Charles C. Mann ističe da su mislioci kao Paine, Locke i Rousseau uzimali običaje američkih Indijanaca kao primjer prirodne slobode.<ref>Charles C. Mann, ''1491'' (2005.)</ref>
 
=== Nizozemska ===
[[Datoteka:Frans Hals - Portret van René Descartes.jpg|thumb|left|200px|Francuski filozof [[René Descartes]] (1596.-1650.)]]
 
U [[Nizozemska|Nizozemskoj]] se prosvjetiteljstvo razvilo za vrijeme [[nizozemsko zlatno doba|nizozemskog zlatnog doba]].
Dostignuća onog doba imati će duboki utjecaj u oblikovanju zapadne civilizacije, pošto je nauka, umjetnost, filozofija i ekonomski razvoj u Nizozemskoj procvjetao. Neke od ključnih ličnosti nizozemskog prosvjetiteljstva bile su: [[René Descartes]], tvorac izreke ''[[cogito ergo sum]]'', [[Baruch Spinoza]], filozof koji je pisao o [[panteizam|panteizmu]] i filozofiji jedne tvari kao kritici [[Kartezije]]vog [[dualizam|dualizma]]; [[Pierre Bayle]], francuski filozof koji se zalagao za odvajanje nauke od religije; [[Eise Eisinga]], astronom i graditelj prvog [[planetarij]]a; [[Lodewijk Meyer]], radikalni mislilac koji je tvrdio da je [[Biblija]] mračna i sumnjiva; [[Adriaan Koerbagh]], mislilac i kritičar religije i konvencionalnog morala; i prirodoslovac [[Burchard de Volder]].<ref>{{cite book|author=Wiep Van Bunge, ed.|title=The Early Enlightenment in the Dutch Republic, 1650-1750|url=http://books.google.com/books?id=TO7cTNpqDFIC&pg=PR5|year=2003|publisher=BRILL|page=5}}</ref>
 
=== Grčka ===
 
Prosvjetiteljstvu u [[Grčka|Grčkoj]] značajan su poticaj dali dobrostojeći grčki trgovci u velikim gradovima [[Otomansko Carstvo|tomanskog Carstva]]. Najvažniji centri grčkog učenja, škole i univerziteti, bili su u [[Janjina|Janjini]], [[Kios]]u, [[Smirna|Smirni]] (İzmir) i [[Ajvalik]]u.<ref name="BritannicaB">Encyclopædia Britannica, ''Greek history, The mercantile middle class'', 2008 ed.</ref> Prijenos ideja prosvjetiteljstva u grčku kolektivnu misao, također je utjecao na razvoj nacionalne svijesti. Publikacija časopisa ''[[Hermes o Logios]]'' ojačao je ideje prosvjetiteljstva. Cilj ovog časopisa bio je jačanje grčke nauke, filozofije i kulture. Dvije značajnije ličnosti grčkog prosvjetiteljstva su, [[Rigas Feraios]] i [[Adamantios Korais]], ohrabrivali su grčke nacionaliste na prihvaćanje moderne političke misli.<ref>{{cite book | last= M. Kitromilides |first= Paschalis | title=The Dialectic of Intolerance: Ideological Dimensions of Ethnic Conflict | publisher=Journal of the Hellnice Diaspora | year=1979. | editor= |url= http://triceratops.brynmawr.edu/dspace/bitstream/handle/10066/5243/Kitromilides_6_4.pdf;jsessionid=D85E79913BFF8FCAF6D4228BE8B3CEAC?sequence=1 | isbn= | page =str. 4.}}</ref>
 
=== Italija ===
U [[Italija|Italiji]] je došlo do velikih promena za vrijeme prosvjetiteljstva, što je imalo utjecaj i na italijansku filozofiju.<ref name="history-world.org">{{cite web|url=http://history-world.org/enlightenment_throughout_europe.htm |title=The Enlightenment throughout Europe |publisher=History-world.org |date= |accessdate=25. mart 2013.}}</ref> Prosvijećeni mislioci često su se okupljali u privatnim salonima i kavanama, te organizirali debate, najviše u [[Milano|Milanu]], [[Torino|Torinu]] i [[Venecija|Veneciji]]. Gradovi s važnim univerzitetima kao [[Padova]], [[Bologna]], [[Napulj]] i [[Rim]] ostali su, međutim, veliki centri školstva s istaknutim intelektualcima kao što je [[Giambattista Vico]] (1668.–1744.)<ref>{{cite book|author=John Robertson|title=The Case for The Enlightenment: Scotland and Naples 1680-1760|url=http://books.google.com/books?id=ansSvH8-pG0C&pg=PA45|year=2005.|publisher=Cambridge University Press|page=45}}</ref> i [[Antonio Genovesi]].<ref>John Robertson, "Antonio Genovesi: The Neapolitan Enlightenment and Political Economy," ''History of Political Thought'' (1987.) 8#2 str.: 335.–344.</ref> Djelovi italijanskog društva dramatično su se promenili tokom prosvjetiteljstva, [[Leopold II od Toskane]] je na primjer ukinuo [[smrtna kazna|smrtnu kaznu]] u Toskani. Utjecaj crkve je značajno smanjen, što je dovelo do razdoblja jakog intelektualnog razvoja i izuma, tokom kojeg su naučnici [[Alessandro Volta]] i [[Luigi Galvani]] došli do novih otkrića i izrazito mnogo pridonijeli zapadnoj nauci.<ref name="history-world.org" /> [[Cesare Beccaria]], jedan od najvećih italijanskih pisaca prosvjetiteljstva, postao je poznat po svom kapitalnom djelu ''O zločinima i kaznama'' (1764.), kasnije prevedenom na 22 jezika.<ref name="history-world.org" /> Drugi istaknuti intelektualac bio je [[Francesco Mario Pagano]], autor važnijih studija kao što su ''Saggi Politici'' ("Politički eseji", 1783.), jedan od značajnijih djela prosvjetiteljstva u Napulju, i ''Considerazioni sul processo criminale'' ("Osvrti o kriminalnom procesu", 1787.), koji su ga uzdigli na status internacionalnog autoriteta u kriminalnom pravu.<ref>Roland Sarti, ''Italy: A Reference Guide from the Renaissance to the Present'', Infobase Publishing, 2009., str. 457.</ref>
 
=== Francuska ===
[[Datoteka:Atelier de Nicolas de Largillière, portrait de Voltaire, détail (musée Carnavalet) -002.jpg|thumb|right|200px|[[Voltaire]] (1694.-1778.)]]
[[Datoteka:Encyclopedie de D'Alembert et Diderot - Premiere Page - ENC 1-NA5.jpg|thumb|right|200px|Prva stranica ''[[Encyclopedie]]'' objavljena između 1751. i 1766.]]
 
Sredinom [[18. vijek]]a, [[Pariz]] je postao centrom prave eksplozije filozofske i naučne aktivnosti koja je izazivala tradicionalne doktrine i dogme. Francuski historičari obično smještaju ovaj period, nazvan ''Siècle des Lumières'' (vijek prosvjetitelja), između [[1715.]] i [[1789.]], od početka vladavine [[Louis XV od Francuske|Louisa XV]] do [[Francuska revolucija|francuske revolucije]]. Filozofski pokret predvođen [[Voltaire]]om i [[Jean-Jacques Rousseau]]om, na osnovu principa da bi se društvo trebalo temeljiti na razumu umjesto na vjeri i katoličkoj doktrini, zalagao se za uspostavu novog građanskog poretka prema prirodnom zakonu i na nauci utemeljenoj na eksperimentima i promatranju. Filozof politike [[Montesquieu]] uveo je ideju [[podjela vlasti|podjele vlasti]] kod vladanja državom, koncept kojeg su s entuzijazmom prihvatili autori [[Ustav Sjedinjenih Američkih Država|Ustava Sjedinjenih Američkih Država]]. Mada mislioci francuskog prosvjetiteljstva nisu bili revolucionari, a mnogi od njih bili su pripadnici [[plemstvo|plemstva]], njihove su ideje igrale veliku ulogu u u potkopavanju legitimiteta [[Ancien Régime|Starog poretka]] i oblikovanju [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]].{{sfn|Petitfils|2005|pages=99-105}}
 
Veći dio naučne aktivnosti zbivao se u [[Louvre]]u, gdje se nalazi [[Francuska akademija nauka]] osnovana [[1666.]], a imala je sekcije za geometriju, astronomiju, mehaniku, anatomiju, kemiju i botaniku. Pod vladavinom Louisa XVI dodane su sekcije fizika, prirodoslovlje i mineralogija. Francuski naučnici bili su na istoj razini s britanskim naučnicima u matematici i astronomiji i napredniji u kemiji i prirodoslovlju. Biolog i prirodoslovac [[Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon]] vodio je botanički vrt ''[[Jardin des Plantes]]'' i učinio ga vodećim središtem istraživanja u botanici. Matematičari [[Joseph-Louis Lagrange]], [[Jean-Charles de Borda]] i [[Pierre-Simon Laplace]]; botaničar [[René Louiche Desfontaines]], kemičari [[Claude Louis Berthollet]], [[Antoine François, comte de Fourcroy]] i [[Antoine Lavoisier]], pridonijeli su novoj naučnoj revoluciji koja se zbila u Parizu.{{sfn|Petitfils|2005|pages=99-105}}
 
Pariški izdavači knjiga su svojom aktivnošću proširili diljem Evrope nove ideale i otkrića tog razdoblja. Između 1720. i 1780., udvostručio se broj knjiga o nauci i umjetnosti izdanih u Parizu, dok je u isto vrijeme broj knjiga o religiji pao na samo jednu desetinu ukupno izdanih knjiga. {{sfn|Petitfils|2005|pages=99-105}}
[[Denis Diderot]] i [[Jean le Rond d'Alembert]] objavili su između [[1751.]] i [[1766.]] svoje enciklopedijsko djelo ''[[Encyclopedie]]'' u sedamnaest svezaka. To je omogućilo intelektualcima diljem Evrope visokokvalitetni pregled ljudskog znanja. Naučnici iz cijele Evrope i Sjedinjenih Američkih držaqva dolazili su u Pariz na razmjenu ideja; [[Benjamin Franklin]] je [[1767.]] doputovao u Pariz da bi upoznao [[Voltaire]]a i da bi prikazao svoje eksperimente s [[elektricitet]]om.
 
Neka od otkrića pariških naučnika, pogotovo na području kemije, brzo su ušla u praktičnu uporabu. Eksperimenti Lavoisiera našli su primjenu u stvaranju prvih modernih kemijskih postrojenja u Parizu, a proizvodnja [[vodonik]]a omogućila je [[braća Montgolfier|braći Montgolfier]] pokretanje prvog čovječjeg leta balonom [[21. novembra]] [[1783.]], iz dvorca ''[[Château de la Muette]]'' u blizini parka ''[[Bois de Boulogne]]''.<ref>Sarmant, Thierry, ''Histoire de Paris'', str. 120.</ref>
 
=== Poljska ===
 
Prosvjetiteljstvo je došlo do [[Poljska|Poljske]] kasnije nego do Njemačke ili Austrije, kad je utjecaj kulture tamošnjeg plemstva ([[sarmatizam]]) zajedno s poljsko-litvanskim političkim sistemom ([[Zlatne slobode]]) bio u dubokoj krizi. Razdoblje poljskog prosvjetiteljstva počeo je [[1730-ih]] – [[1740-ih]], s vrhuncem tokom vladavine posljednjeg poljskog kralja [[Stanisław August Poniatowski|Stanisława Augusta Poniatowskog]] (druga polovica 18. vijeka), krenulo je slabiti s [[Treća podjela Poljske|trećom podjelom Poljske]] (1795.), i završilo je 1822., zamijenjeno [[romantizam|romantizmom]]. Ustav iz 1791. izražavao je ideale prosvjetiteljstva ali bio je na snazi samo godinu dana, dok Poljsku nisu podelile susjedne nacije. Nešto trajnija su bila dostignuća u kulturi, koja su izgradila duh nacionalizma u Poljskoj.<ref>John Stanley, "Towards A New Nation: The Enlightenment and National Revival in Poland", ''Canadian Review of Studies in Nationalism'', 1983., svezak 10, broj 2, str.&nbsp;83.–110.</ref>
 
=== Prusija i Njemačke države ===
Njemački pokret prosvjetiteljstva se do sredine 18. vijeka razvio kao intelektualna snaga u muzici, nauci i književnosti. [[Fridrik II. Veliki]] (1712.–1786.), kralj [[Prusija|Prusije]] 1740.–1786., vidio je sebe kao predvodnika prosvjetiteljstva, te su pod njegovim pokroviteljstvom na dvoru u Berlinu djelovali mnogi filozofi i nučnici. Bio je oduševljen francuskim [[klasicizam|klasicizmom]] i kritizirao je germansku kulturu, bio je svjestan značajnog napretka kojeg on donosi. Voltaire, kojeg je francuska vlast lišila slobode i zlostavljala, bio je željan prihvatiti Frederickov poziv da živi na njegovom dvoru. Frederick je tvrdio, "Moja osnovna preokupacija je borba protiv neznanja i predrasude&nbsp;... za prosvjetljenje umova, gajenje morala, i činjenje ljudi što sretnijima u skladu s ljudskom prirodom, koliko god mi dozvole sredstva na mom raspolaganju."<ref>Giles MacDonogh, ''Frederick the Great: A Life in Deed and Letters'' (2001) str. 341.</ref> Drugi su vladari također podržavali ova nastojanja, kao [[Karl Frederick od Badena]], koji je vladao Badenom 73 godine. (1738.–1811.).<ref>John G. Gagliardo, ''Germany under the Old Regime, 1600–1790'' (1991.) str.&nbsp;217.–234., 375.-395.</ref>
[[Datoteka:Oer-Weimarer Musenhof.jpg|thumb|300px|''Weimarsko dvorište muza'' prikazuje važnost Weimara. Schiller u prvom planu čita, krajnje lijevo (sjede) Wieland i Herder, Goethe desno stoji ispred stupa. Ulje na platnu [[Theobald von Oer|Theobalda von Oera]] iz 1860.]]
 
Pisac [[Christian Wolff]] (1679.–1754.) bio je preteča koji je izložio prosvjetiteljstvo njemačkim čitateljima, te je legitimizirao [[njemački jezik]] kao jezik filozofije.<ref>Matt Hettche, "Christian Wolff" ''Stanford Encyclopædia of Philosophy'' (2006.) [http://plato.stanford.edu/entries/wolff-christian/ online]</ref> [[Johann Gottfried von Herder]] (1744.–1803.) otvorio je nova područja u filozofiji i poeziji, pogotovo s [[romantizam|protoromantističkim]] pokretom [[Sturm und Drang]]. [[Weimarski klasicizam]] ("''Weimarer Klassik''") bio je kulturalni i književni pokret utemeljen u [[Weimar]]u, s nastojanjem da uspostavi novi humanizam sintezom ideja romantizma, klasicizma i prosvjetiteljstva. Pokret je trajao od [[1772.]] do [[1805.]], a u njemu su osim Herdera sudjelovali pisac [[Johann Wolfgang von Goethe]] (1749.–1832.) i pjesnik i historičar [[Friedrich Schiller]] (1759.–1805.). Herder je tvrdio da svaki narod ima svoj poseban identitet, koji se izražava kroz jezik i kulturu. To je dalo legitimizaciju promicanju njemačkog jezika i kulture i olakšalo oblikovanje i razvoj njemačkog [[nacionalizam|nacionalizma]]. Schillerova djela izražavala su nemirni duh njegove generacije, prikazujući herojsku borbu pojedinaca protiv društvenih pritisaka i snaga sudbine.<ref>Simon J. Richter, ed. ''The Literature of Weimar Classicism'' (2005.)</ref>
 
Njemačka muzika, pod sponzorstvom visokih društvenih slojeva, sazrela je s kompozitorima kao [[Carl Philipp Emanuel Bach]] (1714.–1788.), [[Joseph Haydn]] (1732.–1809.) i [[Wolfgang Amadeus Mozart]] (1756.–1791.).<ref>Samantha Owens et al. eds. ''Music at German Courts, 1715–1760: Changing Artistic Priorities'' (2011.)</ref>
 
U udaljenom [[Königsberg]]u, filozof [[Immanuel Kant]] (1724.–1804.) pokušava pomiriti [[racionalizam]] i religiozno vjerovanje, slobodu pojedinca i politički autoritet, ali i iscrtati nazor o javnoj sferi kroz privatno i javno rezoniranje.<ref>{{cite web|url=http://web.mnstate.edu/gracyk/courses/web%20publishing/KantOnElightenment.htm|title="An Answer to the Question: What is Enlightenment?" (Was ist Äufklarung?)| author=Immanuel Kant| publisher=http://web.mnstate.edu/}}</ref> Kantovo djelo sadržava temeljne napetosti koje će nastavljati oblikovati njemačku misao i cijelu evropsku filozofiju do duboko u [[20. vijek]].<ref>Manfred Kuehn, ''Kant: A Biography'' (2001).</ref>
 
Njemačko prosvjetiteljstvo dobilo je podršku prinčeva, artistokrata i srednje klase i zauvijek je preoblikovalo tamošnju kulturu.<ref>Richard Van Dulmen and Anthony Williams, eds. ''The Society of the Enlightenment: The Rise of the Middle Class and Enlightenment Culture in Germany'' (1992.)</ref>
 
=== Rusija ===
 
Prosvjetiteljstvo u [[Rusija|Rusiji]] započelo je sredinom [[18. vijek]]a vladinim aktivnim promicanjem umjetnosti i nauka. U to doba otvorili su se prvi [[univerzitet]]i, [[biblioteka|biblioteke]], [[kazalište|kazališta]], javni [[muzej]]i i nezavisna [[štampa]]. Kao i ostali [[prosvijećeni apsolutizam|prosvijećeni apsolutisti]], [[Katarina Velika]] igra glavnu ulogu u poticanju umjetnosti, nauka i obrazovanja. Promicala je svoju vlastitu interpretaciju ideala prosvjetiteljstva, uz savjete značajnih internacionalnih eksperata kao što je [[Voltaire]] s kojim je vodila pisanu korespondenciju, ali i svjetski poznatih naučnika koji su djelovali u Rusiji kao što su [[Leonhard Euler]], [[Peter Simon Pallas]], [[Teodor Janković-Mirijevski]] i [[Anders Johan Lexell]]. Rusko prosvjetiteljstvo razlikovalo se od svoje zapadnoevropske varijante time što je promicalo dalju [[modernizacija|modernizaciju]] svih aspekata ruskog života s posebnim naglaskom na borbi protiv [[kmetstvo|kmetstva]] u Rusiji. Historičari objašnjavaju da se rusko prosvjetiteljstvo fokusiralo na pojedinca, hrabreći ga da živi prosvijećenim životom, umjesto naglaska na društvenim promjenama.<ref>Elise Kimerling Wirtschafter, "Thoughts on the Enlightenment and Enlightenment in Russia", ''Modern Russian History & Historiography'', 2009, svezak 2, broj 2, str.&nbsp;1.–26.</ref><ref>Israel, Jonathan I. ''Democratic Enlightenment: Philosophy, Revolution, and Human Rights 1750–1790''. Oxford University Press, 2011., str. 609.-632.</ref>
 
=== Španija ===
{{main|Prosvjetiteljstvo u Španiji}}
[[Karlo III., španjolski kralj|Karlo III.]], kralj Španije od [[1759.]] do [[1788.]], pokušao je spasiti svoje carstvo od zaostalosti kroz temeljite reforme kao što je slabljenje [[Katolička crkva|Crkve]] i njenih [[manastir]]a, promicanje nauka i univerzitetskog istraživanja, olakšavanje trgovine, modernizacija [[poljoprivreda|poljoprivrede]] i sistematsko izbjegavanje ulaska u ratove. Nije uspio kontrolirati deficit u državnom budžetu i sve se više zaduživao. Nakon njegove smrti Španija je ponovo započela zaostajati.<ref>Nicholas Henderson, "Charles III of Spain: An Enlightened Despot", ''History Today'', novembar 1968., svezak 18, broj 10, str.&nbsp;673.–682. i broj 11, str.&nbsp;760.–768.</ref><ref>Israel 2011., str. 374.-412.</ref>
 
== Historiografija ==
 
=== Debate ===
Historičar [[Nemanja Janic]] tvrdi da je prosvjetitelstvo oduvijek bilo kontroverzno područje. Njegovi ga pobornici:
{{citat|veličaju kao izvor svega naprednog što se desilo u svijetu. Za njih on podrazumjeva slobodu mišljenja, racionalno istraživanje, kritičko razmišljanje, religijsku toleranciju, političke slobode, napredak u naukama, potragu za srećom i nadu u bolju budućnost.<ref>Keith Thomas, "The Great Fight Over the Enlightenment," [http://www.nybooks.com/articles/archives/2014/apr/03/great-fight-over-enlightenment/ ''The New York Review'' 3. aprila 2014.]</ref>}}
On tvrdi da ga, međutim: {{citat|"njegovi neprijatelji optužuju za površni racionalizam, naivni optimizam, nerealistični universalizam, i moralni mrak."}}
 
Thomas ističe da je od samog njegovog početka postojalo [[protuprosvjetiteljstvo]], tokom kojeg su klerikalni i konzervativni pobornici tradicionalne religije napadali [[materijalizam]] i [[skepticizam]] kao zle sile koje potiču nemoral. Od [[1794.]], oni ukazuju na teror tokom [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]] kao potvrdu njihovih predviđanja. Krajem razdoblja prosvjetiteljstva, nove generacije filozofa [[Romantizam|romantizma]] tvrdili su da je pretjerana zavisnost o razumu bila greška koju je prosvjetiteljstvo održavalo, jer je zanemarivalo čvrste veze historije, [[mit]]ova, vjere i tradicije koje su potrebne da drže društvo na okupu.<ref name="Thomas, 2014">Thomas, 2014</ref>
 
=== Politička misao ===
[[Datoteka:Rousseau.jpg|thumb|left|200px|Kao i ostali filozofi prosvjetiteljstva, [[Rousseau]] je bio kritičan prema [[Atlantska trgovina robljem|atlantskoj trgovini robljem]].<ref>"[http://abolition.nypl.org/print/abolition/ The Abolition of The Slave Trade]"</ref>]]
 
Kao i [[Francuska revolucija]], prosvjetiteljstvo se dugo slavilo kao temelj moderne zapadne političke i intelektualne kulture <ref>Daniel Brewer, ''The Enlightenment Past: reconstructing eighteenth-century French thought'' (2008.), str. 1.</ref> i često se vezalo za Francusku revoluciju [[1789.]] Međutim, kao što Roger Chartier ističe, možda je revolucija "izmislila prosvjetiteljstvo u pokušaju učvršćenja svog legitimiteta u korpusu tekstova i u pomirenim i ujedinjenim autorima utemeljiteljima&nbsp;... u njihovoj pripremi za prekid sa starim svijetom".<ref>Roger Chartier, ''The Cultural Origins of the French Revolution'', (1991.) str. 5.</ref>
 
Drugim riječima, revolucionari su podigli filozofe kao [[Voltaire]]a i [[Jean-Jacques Rousseau|Rousseaua]] na status heroja, kako bi ih koristili za opravdanje njihovog radikalnog prekida s [[Ancien Régime]]om. U svakom slučaju, dvoje historičara prosvjetiteljstva iz [[19. vijek]]a, [[Hippolyte Taine]] i [[Alexis de Tocqueville]], puno su učinili da bi učvrstili ovu vezu prosvjetiteljstva kao uzroka revolucije, kao i intelektualne percepcije samog prosvjetiteljstva.
 
Alternativni pogled na problematiku je da filozofski princip "dopuštenja onih nad kojima se vlada" kojeg je definirao Locke u svom djelu ''[[Two Treatises of Government]]'' (1689.) predstavlja pomak od paradigme stare feudalne vladavine poznat kao "[[božansko pravo kraljeva]]". Prema tom viđenju, revolucije kasnih 1700-ih i ranih 1800-ih bile su izazvane činjenicom da se taj pomak u paradigmi vladavine nije mogao riješiti mirnim putem, stoga su se kao rezultat toga zbile nasilne revolucije. Jasno je da je filozofija vladavine prema kojoj kralj nikad nije u krivu u izravnoj suprotnosti filozofiji gdje građani po prirodnom zakonu dopuštaju vladavinu vlastitih tijela vlasti.
 
[[John Locke]] je bio sposoban učvrstiti svoju filozofiju vladavine na principu [[društveni ugovor|društvenog ugovora]], kao pretežnu temu koja je prožimala političku misao u doba prosvjetiteljstva. Formalno je engleski filozof [[Thomas Hobbes]] taj koji je još [[1651.]] uveo tu misao u diskurs sa svojim djelom ''[[Leviathan]]''. John Locke i Jean-Jacques Rousseau obojica su razvili vlastitu teoriju društvenog ugovora u djelima ''Two Treatises of Government'' i ''[[Discourse on Inequality]]''. Iako vrlo različita, sva ta tri djela tvrde da je društveni ugovor nužan čovjeku kako bio živio u građanskom društvu.
 
Za Hobbesa, prirodno stanje čovjeka je stanje siromaštva, nasilja i anarhije u kojem je život pojedinca "usamljen, siromašan, gnusan, brutalan i kratak".<ref>Leviathan</ref> Kako bi se oduprlo tome, Hobbes objašnjava da društvo sklapa društveni ugovor sam sa sobom kako bi izabralo svemoćnog, apsolutnog vođu, odričući se djela osobnih sloboda u zamjenu za sigurnost i zaštitu zakona.
 
Godine [[1689.]] John Locke objavljuje svoje djelo ''Two Treatises of Government''. U njemu, on definira prirodno stanje čovjeka kao stanje u kojem su ljudi racionalni i slijede prirodni zakon, prema kojemu su svi ljudi rođeni kao jednaki i s pravom na život, slobodu i vlasništvo. Međutim, ako jedan građanin prekrši prirodni zakon, i on i žrtva ulaze u stanje rata iz kojeg se prividno ne može izaći. Stoga, Locke objašnjava da pojedinci postaju djelom društva kako bi zaštitili njihova prirodna prava putem “nepristranog suđenja” ili zajedničkog autoriteta, kao što su [[sud]]ovi kojima se obratiti.
 
U kontrastu s Lockeom, Rousseauova koncepcija prirodnog zakona i građanskog društva, te kako čovjek prelazi iz jednog u drugi, temelji se na pretpostavci da je civilizirani čovjek iskvaren. U svom djelu ''Discourse on Inequality'', Rousseau tvrdi da je prirodni čovjek svjesno biće koje nema želju koju sam ne može ispuniti. Prirodni čovjek je bio istrgnut iz svog prirodnog stanja “kad je prvi pojedinac ogradio dio zemlje od onih kojima je ona bila potrebna i prisvojio je za sebe, te našao dovoljno jednostavnih ljudi koji su mu to povjerovali, taj je čovjek bio prvi pravi utemeljitelj civilnog društva".<ref>Discourse on the Origin of Inequality</ref> Jednom kad se nejednakost utemeljena na privatnom vlasništvu uspostavila, društvo se iskvarilo te nastavilo učvršćivati nejednakost kroz podjelu rada i u konačnici odnosima moći. S tim na umu, Rousseau u svom djelu ''[[On the Social Contract]]'' sriče svoju teoriju ugovora. On tumači da se ljudi udružuju u građansko društvo putem društvenog ugovora kako bi postigli jedinstvo zadržavajući osobnu slobodu. To je utjelovljeno u [[suverenitet]]u [[opća volja|opće volje]], moralnom i kolektivnom zakonskom tijelu konstituiranom od građana.
 
Premda su političkom misli prosvjetiteljstva uvelike dominirali teoretičari društvenog ugovora, i [[David Hume]] i [[Adam Ferguson]] kritizirali su to područje. U svom eseju, ''Of the Original Contract'', Hume tumači da je vlast koja proizlazi iz pristanka rijetko viđena, prije je građanska vlast utemeljena na vladarevu autoritetu i sili. Upravo je zbog vladarevog autoriteta koji je iznad i protiv individue, razlog da ga pojedinac prešutno poštuje. Hume tvrdi da pojedinci "nikad ne bi mogli zamisliti da ih njihova saglasnost čini suverenima", prije će autoritet to postići.<ref>Of the Original Contract</ref> Slično njemu, Ferguson nije vjerovao da su građani izgradili državu, već je rather "polities" izrastao iz društvenog razvoja. U svom djelu iz [[1767.]] ''[[An Essay on the History of Civil Society]]'', Ferguson koristi četiri razvojna stupnja, teoriju koja je svojevremeno bila vrlo popularna u Škotskoj, kako bi objasnio čovjekov razvoj od zajednice [[lovci-sakupljači|lovaca-sakupljača]] do trgovačkog i građanskog društva bez da "potpiše" društveni ugovor.
 
Rousseauov i Lockeov društveni ugovor se oboje temelje na pretpostavci da čovjek ima [[prirodno pravo]]. Prirodno pravo nije dano čovjeku putem prava i običaja, već je nešto što svi ljudi imaju u predpolitičkim zajednicama, stoga je univerzalno i neotuđivo. Najpoznatija formulacija o prirodnom pravu je ona Johna Lockea u njegovom ''Second Treatise'', u kojem on uvodi koncept prirodnog stanja. Kao što je prethodno obrađeno, čovjek je savršeno slobodan u prirodnom stanju, unutar zakona prirode i razuma. Za Lockea je zakon prirode utemeljen na uzajamnoj sigurnosti, ili ideji da nitko ne može prekršiti prirodno pravo drugoga, pošto je svaki čovjek jednak i ima ista neotuđiva prava. Ta prirodna prava uključuju savršenu jednakost i slobodu, te pravo na očuvanje života i vlasništva.
 
Na temelju te formulacije, John Locke je argumentirao svoj stav protiv [[ropstvo|ropstva]] na temelju činjenice da porobljavanje sebe krši prirodni zakon; osoba ne se ne može predati svojim vlastitim pravima, sloboda osobe je apsolutna i nitko joj je ne može oduzeti. Osim toga, Locke tumači da jedan pojedinac ne može porobiti drugoga zato što je to [[moral]]no neprihvatljivo. Locke je uveo iznimku u svoju osudu ropstva, on je vjerovao da pojedinac može postati robom za vrijeme rata ili sukoba, pošto je to jednostavno produženje stanja rata. Stoga, nitko ne može prodati drugog pojedinca u roblje, ali ako netko zakonom postane rob, njegovo se ropstvo ne kosi s njegovim prirodnim pravom.
 
Lockeova teorija o prirodnim pravima utjecala je na mnoge političke dokumente uključujući primjerice [[Deklaracija o pravima čovjeka i građana|Deklaraciju o pravima čovjeka i građana]] Francuske nacionalne ustavotvorne skupštine i [[Američka Deklaracija nezavisnosti|Američku deklaraciju nezavisnosti]].
 
U svom djelu ''L’Ancien Régime'' (1876.), [[Hippolyte Taine]] vuče porijeklo Francuske revolucije natrag u francuski [[klasicizam]]. To, međutim, ne bi bilo moguće bez pomoći prosvjetiteljskog svjetonazora, koji je srušio "monarhijsku i religijsku dogmu starog režima".<ref>From Taine's letter to Boutmy of 31 July 1874, taken from Chartier, 8.</ref> Drugim riječima, Taine je bio zainteresiran prosvjetiteljstvom u toj mjeri koliko je to vodilo naprednom znanstvenom diskursu i prenosilo ono što on smatra intelektualnim naslijeđem francuskog klasicizma.
 
[[Alexis de Tocqueville]] je u svom djelu ''L'Ancien Régime et la Révolution'' (1850.) više elaborirano oslikao prosvjetiteljstvo. Za de Tocquevillea, Revolucija je bila neizbježan rezultat radikalnog surotstavljanja u [[18. vijek]]u između [[monarhija|monarhije]] i mislilaca prosvjetiteljstva. Ovi mislioci bili vrsta "alternativne aristokracije koja je bila i svemoćna i bez realne moći". Ova prividna moć proizlazila je iz podizanja "javnog mnijenja", rođenog nakon što je apsolutistička [[centralizacija]] uklonila plemstvo i buržoaziju iz političke sfere. "Književna politika" koja je iz toga proizašla, promovirala je diskurs o jednakosti, te je stoga bila u radikalnoj opreci s monarhijskim režimom.<ref>Chartier, 8. See also Alexis de Tocqueville, ''L'Ancien Régime et la Révolution'', 1850, Book Three, Chapter One.</ref>
 
[[Datoteka:Struensee - miniature portrait.jpg|thumb|200px|Danski ministar [[Johann Friedrich Struensee|Johann Struensee]], društveni reformator ispred svog vremena, bio je pogubljen 1772.]]
De Tocqueville "jasno ocrtava&nbsp;... kulturalne efekte ove transformacije u obliku korištenja moći".<ref>Chartier, 13.</ref> Ipak je bio potreban još jedan vijek prije nego je kulturalni pristup postao centralan u historiografiji, kao što je naglasio Robert Darnton, ''The Business of Enlightenment: A Publishing History of the Encyclopédie, 1775–1800'' (1979).
 
De Dijn tumači da je [[Peter Gay]], u svom djelu ''The Enlightenment: An Interpretation'' (1966.), prvi formulirao interpretaciju da je prosvjetiteljstvo donijelo političku modernizaciju na Zapadu, u smislu uvođenja demokratskih vrijednosti i institucija i stvaranja modernih liberalnih demokracija. Iako ova teza ima mnogo kritičara, nju su široko prihvatili anglofoni naučnici i bila je ojačana temeljitim studijama [[Robert Darnton|Roberta Darntona]], [[Roy Porter|Roya Portera]] i u posljednje vrijeme Jonathana Israela.<ref>Annelien De Dijn, "The Politics of Enlightenment: From Peter Gay to Jonathan Israel", ''Historical Journal'' (2012.) 55#3 str.&nbsp;785.–805.</ref>
 
=== Debata o religiji ===
Debata o religiji u doba prosvjetiteljstva bila je odgovor na prethodni vijek religijskog ratovanja u Evropi, pogotovo [[Tridesetogodišnji rat]].<ref>Margaret C. Jacob, ed. ''The Enlightenment: Brief History with Documents'', Boston: Bedford/St. Martin's, 2001, Introduction, str.&nbsp;1.–72.</ref> Teolozi prosvjetiteljstva željeli su reformirati svoju vjeru općenito na temeljima nekonfrontacije i ograničiti mogućnost da se religijske kontroverzije preliju u politiku i ratovanje, još uvijek zadržavajući istinsku vjeru u [[Bog]]a.
 
Za umjerene kršćane to je značilo povratak [[Sveto pismo|Svetom pismu]]. John Locke napušta korpus teoloških komentara u korist "proučavanja same Božje riječi bez predrasuda". On je odredio da je bit [[kršćanstvo|kršćanstva]] vjera u [[Krist]]a Spasitelja, te savjetuje izbjegavanje detaljnije debate.<ref>{{cite web |first=John |last=Locke |title=Reasonableness of Christianity |volume= "Preface" The Reasonableness of Christianity, as delivered in the Scriptures |year= 1695. |url=http://oll.libertyfund.org}}</ref> [[Thomas Jefferson]] je u ''[[Jeffersonova Biblija|Jeffersonovoj Bibliji]]'' otišao dalje; izostavio je sve djelove koji opisuju čuda, posjete anđela, i Kristovo uskrsnuće nakon smrti. Pokušao je izvući samo praktični kršćanski moralni kodeks iz [[Novi zavjet|Novog zavjeta]].<ref>{{cite book|author=R. B. Bernstein|title=Thomas Jefferson|url=http://books.google.com/books?id=4vrD1WKLicwC&pg=PA179|year= 2003.|publisher=Oxford University Press|page=179.}}</ref>
 
Mislioci prosvjetiteljstva nastojali su umanjiti političku moć [[organizirana religija|organizirane religije]] i time spriječiti novo doba netolerancije i religioznih ratova.<ref>{{cite book|author1=Ole Peter Grell|author2=Roy Porter|title=Toleration in Enlightenment Europe|url=http://books.google.com/books?id=JPTdIQBIvS0C|year=2000.|publisher=Cambridge University Press|pages=str. 1. – 68.}}</ref> [[Spinoza]] je bio odlučan u uklanjanju i onovremene i historijske teologije (izostavljajući npr. [[Halakha|židovski zakon]]) iz politike.<ref>Baruch Spinoza, ''Theologico-Political Treatise,'' "Preface," 1677., http://www.gutenburg.com</ref> [[Moses Mendelssohn]] je savjetovao nedavanje nikakve političke težine organiziranoj religiji, već preporuča da svaka osoba slijedi ono što mu se čini najuvjerljivije.<ref>Moses Mendelssohn, ''Jerusalem: Or on Religious Power and Judaism,'' 1783., http://www.earlymoderntexts.com/pdf/</ref> Dobra religija utemeljena na instinktivnom [[moral]]u i vjeri u Boga ne bi teoretski trebala silu kako bi držala red među svojim sljedbenicima, a Mendelssohn i Spinoza oboje vrednuju religiju na temelju njenih moralnih plodova, a ne po logici njenih teolgija.<ref>{{cite book|author=Willi Goetschel|title=Spinoza's Modernity: Mendelssohn, Lessing, and Heine|url=http://books.google.com/books?id=CYcOfkrduWYC&pg=PA126|year=2004|publisher=Univ of Wisconsin Press|page=126}}</ref>
 
S vjerom u prosvjetiteljstvo javljaju se mnoge nove religijske ideje, uključujući [[deizam]] i diskusiju o [[ateizam|ateizmu]]. Deizam, prema [[Thomas Paine|Thomasu Paineu]], je jednostavno vjerovanje u Boga stvoritelja, bez ikakve reference na [[Biblija|Bibliju]] ili ikoji drugi nadnaravni izvor. Umjesto toga, deist se oslanja isključivo na vlastiti razum koji vodi njegovu vjeru,<ref>Thomas Paine, ''Of the Religion of Deism Compared with the Christian Religion,'' 1804., Internet History Sourcebook</ref> što je sukladno razmišljanju većine mislilaca onog doba.<ref>{{cite book|author1=Ellen Judy Wilson|author2=Peter Hanns Reill|title=Encyclopedia Of The Enlightenment|url=http://books.google.com/books?id=t1pQ4YG-TDIC&pg=PA148|year=2004.|publisher=Infobase Publishing|page=148.}}</ref>
 
Ateizam je bio predmet mnogih diskusija, ali bilo je malo njegovih zagovornika. Wilson i Reill primjećuju da su "u biti, vrlo malo intelektualaca prosvjetiteljstva bili ateisti, čak i oni koji su bili glasni kritičari kršćanstva. Više su bili kritičari ortodoksnog vjerovanja i naginjali skepticizmu, deizmu, vitalizmu i možda panteizmu."<ref>{{cite book|author1=Wilson and Reill|title=Encyclopedia Of The Enlightenment|url=http://books.google.com/books?id=t1pQ4YG-TDIC&pg=PA26|year=2004.|publisher=Infobase Publishing|page=str. 26.}}</ref>
 
Neki su slijedili misao [[Pierre Bayle|Pierrea Baylea]] i tumačili da ateisti zaista mogu biti moralni ljudi.<ref>{{cite book|author=Anthony Pagden|title=The Enlightenment: And Why it Still Matters|url=http://books.google.com/books?id=GnURng7tsWIC&pg=PA100|year=2013|publisher=Oxford University Press|page=100}}</ref> Mnogi drugi, kao npr. [[Voltaire]], imali su stav da bi bez Boga koji kažnjava zlo, moralni red društva bio narušen. Smatraju da bi ateisti bili puno više skloni remećenju društva, pošto ne slijede nikakav viši autoritet i njegove zakone.<ref>{{cite book|author=Stuart Brown|title=British Philosophy and the Age of Enlightenment: Routledge History of Philosophy|url=http://books.google.com/books?id=EoIafbj8pFgC&pg=PA256|year=2003|publisher=Taylor & Francis|page=256.}}</ref> Pierre Bayle (1647.–1706.) je primijetio da je u njegovo vrijeme "oprezna osoba uvijek održavala prividnu religioznost". On je vjerovao da i ateisti mogu imati koncept časti i prijeći preko vlastitih interesa kako bi stvorili i interagirali s društvom.<ref>{{cite book|author=Pierre Bayle|title=A general dictionary: historical and critical: in which a new and accurate translation of that of the celebrated Mr. Bayle, with the corrections and observations printed in the late edition at Paris, is included; and interspersed with several thousand lives never before published. The whole containing the history of the most illustrious persons of all ages and nations particularly those of Great Britain and Ireland, distinguished by their rank, actions, learning and other accomplishments. With reflections on such passages of Bayle, as seem to favor scepticism and the Manichee system|url=http://books.google.com/books?id=qmNZAAAAYAAJ&pg=PA778|year=1741|page=778}}</ref> Locke je smatrao da bi posljedice za društvo u kojem ne postoji Bog i Božji zakon bili moralna [[anarhija]]. Svaki pojedinac “ne bi imao zakon, već samo svoju volju, nikakvog autoriteta osim sebe. Bio bi bog samom sebi i zadovoljenje svoje vlastite volje bila bi jedina mjera i cilj svega njegovog djelovanja”.<ref>{{cite web|url=http://ndpr.nd.edu/news/23410-god-locke-and-equality-christian-foundations-of-locke-s-political-thought/| title=God, Locke and Equality: Christian Foundations of Locke's Political Thought| author=Jeremy Waldron| date=2002| publisher=Cambridge University Press}}</ref>
 
=== Intelektualna historija ===
U to je vrijeme intelektualna historija ostala dominantni historiografski trend. Njemački naučnik [[Ernst Cassirer]] u svom djelu ''Filozofija u prosvjetiteljstvu'' (1932.) piše da je prosvjetiteljstvo "dio posebne faze u ukupnom intelektualnom razvoju čovjeka kroz koji je moderna filozofska misao dobila ono karakteristično samopouzdanje i samosvijest". Posuđujući od [[Immanuel Kant|Kanta]], Cassirer tvrdi da je prosvjetiteljstvo proces putem kojeg duh "postiže jasnoću i dubinu razumijevanja o njegovoj prirodi i sudbini i njegovom vlastitom karakteru i misiji".<ref>Ernst Cassirer, ''The Philosophy of the Enlightenment'', (1951.), p. vi</ref> Ukratko, prosvjetiteljstvo je niz filozofskih, naučnih i intelektualnih dostignuća koja su se zbila uglavnom u 18. vijeku - vremenu rođenja intelektualne modernosti.
 
=== Suvremene analize ===
Tek je [[1970-ih]] došlo do šireg i heterogenijeg sagledavanja i interpretacije prosvjetiteljstva, čak i izvan evropske perspektive. [[A. Owen Aldridge]] je dokazao kako su se ideje prosvjetiteljstva širile u španske [[kolonijalizam|kolonije]] i kako su interagirale s domorodačkim kulturama, dok je Franco Venturi istraživao utjecaj prosvjetiteljstva u obično neproučenim sredinama kao [[Italija|Italiji]], [[Grčka|Grčkoj]], [[Balkan]]u, [[Poljska|Poljskoj]], [[Mađarska|Mađarskoj]] i [[Rusija|Rusiji]].<ref>Outram, 6. See also, A. Owen Alridge (ed.), ''The Ibero-American Enlightenment'' (1971)., Franco Venturi, ''The End of the Old Regime in Europe 1768–1776: The First Crisis''.</ref>
 
Kulturalni pristup [[Robert Darnton|Roberta Darntona]] pokrenuo je novu dimenziju proučavanja tog područja. On je izjavio:
 
<blockquote>
"Možda je prosvjetiteljstvo bilo puno prizemnije od uzvišene intelektualne klime kakvom je opisuju autori knjiga, i mi bi trebali dovesti u pitanje tu odveć uzvišenu, odveć metafizičku viziju intelektualnog života u 18. vijeku."<ref>Robert Darnton, ''The Literary Underground of the Old Regime'' (1982.), str. 2.</ref>
</blockquote>
 
Darnton analizira podzemlje francuske industrije knjiga u 18. vijeku, proučavajući svijet krijumčarenja knjiga i živote njihovih pisaca ("Grub Street Hacks") koji nikad nisu dosegli uspjeh svojih ''[[philosophe]]<!-- "philosophe" is correct -->'' rođaka. Ukratko, umjesto da se drži kanona prosvjetiteljstva, Darnton proučava "što su Francuzi željeli čitati", i tko je to pisao, objavljivao i distribuirao.<ref>Darnton, ''The Literary Underground&nbsp;...'', 2.</ref>
Slično tome, u svom djelu ''The Business of Enlightenment. A Publishing History of the Encyclopédie 1775–1800'', Darnton tvrdi da nema potrebe proučavati samu [[Encyclopédie]], pošto je "knjiga analizirana i antologizirana tucet puta: rekapitulirati sve studije o njenom intelektualnom sadržaju bilo bi redundantno".<ref>Robert Darnton, ''The Business of Enlightenment. A Publishing History of the Encyclopédie 1775–1800'' (1979), 5.</ref> On je umjesto toga, kako sam naslov njegovog djela sugerira, proučio društvene uvjete koje su dovele do pisanja ''Encyclopédie''. To je reprezentativno za socijalnu interpretaciju u cijelosti, istraživanje društvenih uvjeta koji su doveli do ideja prosvjetiteljstva, a ne proučavanje samih ideja.
[[Datoteka:Josef II medal.jpg|thumb|300px|Prigodna medalja iskovana u vrijeme vladavine [[Joseph II od Svetog Rimskog Carstva|Josepha II od Svetog Rimskog Carstva]], obilježava priznanje religijskih sloboda [[Jevrej]]ima i [[Protestanti]]ma u Mađarskoj. Druga važna reforma Josepha II bila je ukidanje [[kmetstvo|kmetstva]].]]
Rad njemačkog filozofa [[Jürgen Habermas|Jürgena Habermasa]] bila je ključna u interpretiranju društtvenih uvjeta. Njegov pionirski rad "Strukturalna transformacija javne sfere" (objavljena pod naslovom ''Strukturwandel der Öffentlichkeit'' 1962.) prevedena je na engleski [[1989.]] Knjiga ocrtava stvaranje "buržoaske javne sfere" u Evropi 18. vijeka. U biti, ova javna sfera opisuje nova sastajališta i načine komunikacije koja su omogućila razmjenu ideja utemeljenima na razumu u 18. vijeku. Habermas objašnjava da je javna sfera bila buržujska, [[egalitarizam|egalitarna]], racionalna i nezavisna od države, čineći je idealnim sastajalištem intelektualaca koji su kritički preispitivali tadašnju politiku i društvo, daleko od ometanja zvaničnog autoriteta.
 
Habermasov rad, iako utjecajan, bio je napadnut na svim frontovima. Dok je javna sfera općenito bila inegralni dio socijalnih interpretacija prosvjetiteljstva, brojni historičari doveli su u pitanje da li je javna sfera bila buržujska, opozicijska u odnosu na državu, nezavisna od države i egalitarna.<ref>Na primjer, Robert Darnton, Roger Chartier, Brian Cowan, Donna T. Andrew.</ref>
 
Ovaj historiografski razvoj je mnogo učinio za otvaranje studija prosvjetiteljstva raznovrsnim interpretacijama. U svom djelu ''A Social History of Truth'' (1994.), na primjer, Steven Shapin iznosi u velikoj mjeri sociološki argument da je u Engleskoj [[17. vijek]]a moda društvenosti kao znak civiliziranosti izrastao u osnovni diskurs o istini. Za tvrdnju koja ima potencijal da bude istinita, bilo je nužno da se izrazi u skladu s pravilima civilnog društva.
 
Prema mišljenju [[Jonathan Israel|Jonathana Israela]], u ovom su se razdoblju obikovale dvije jasne linije prosvjetiteljske misli:<ref name="Israel 2006, p. 11">Israel 2006, str. 11.</ref><ref name="Israel 2010, p. 19">Israel 2010, str. 19.</ref> Prvo, "radikalno prosvjetiteljstvo", uglavnom inspirirano na filozofiju jedne tvari [[Spinoza|Barucha Spinoze]], koja se u svom političkom obliku priklanja: "demokraciji; rasnoj i spolnoj jednakosti; osobnoj slobodi životnog stila; potpunoj slobodi mišljenja, izražavanja i štampe; iskorjenjivanju religijskog autoriteta iz zakonodavnog procesa i edukacije; te potpunu odvojenost crkve od države".<ref name="Israel 2010, p. vii-viii">Israel 2010, p. vii-viii.</ref>
 
Drugo, "umjereno prosvjetiteljstvo", koje u mnogim različitim filozofskim sistemima, kao onima u djelima [[Descartes]]a, [[John Locke|Johna Lockea]], [[Isaac Newton|Issaca Newtona]] ili [[Christian Wolff|Christiana Wolffa]], izražava određenu podršku kritičkom preispitivanju i obnovi starih načina razmišljanja, ali su u drugim područjima tražili prilagođenje starim sistemima moći i vjere.<ref>Israel 2010, str. 15ff.</ref> Ove su se dvije struje razmišljanja pak susretale s konzervativnim protuprosvjetiteljstvom, koji obuhvaća one mislioce koji su se držali tradicionalnog sistema razmišljanja utemeljenog na vjeri.
 
Pojavile su se i [[feminizam|feminističke]] interpretacije, [[Dena Goodman]] je istaknuti primjer. U svom djelu ''The Republic of Letters: A Cultural History of the French Enlightenment'' (1994.), Goodman tumači da su mnoge žene u biti imale značajne uloge u francuskom prosvjetiteljstvu, zbog njihove uloge ''salonnières'' u pariškim salonima. Ovi su saloni "postali radni prostori projekta prosvjetiteljstva" i žene su, kao ''salonnières'', bile "legitimne upraviteljice potencijalno buntovnih diskursa" koji su se u njima zbivali.<ref>Dena Goodman, ''The Republic of Letters: A Cultural History of the French Enlightenment'' (1994.), str. 53.</ref> S druge strane, Carla Hesse, u djelu ''The Other Enlightenment: How French Women Became Modern'' (2001.), objašnjava da je "participacija žena u javnom kulturnom životu Starog režima bila... relativno marginalna".<ref>Carla Hesse, ''The Other Enlightenment: How French Women Became Modern'' (2001), 42.</ref> Francuska je revolucija, s uništenjem starih kulturalnih i ekonomskih restrikcija i [[korporativizam|korporativizma]] ([[gilda]]), ta koja je otvorila francusko društvo ženskoj participaciji, posebno u književnoj sferi.
 
== Socijalna i kulturalna interpretacija ==
U opreci s intelektualnim [[historiografija|historiografskim]] pristupom prosvjetiteljstvu, koji proučava različite struje ili diskurse intelektualne misli unutar evropskog konteksta u 17. i 18. vijeku, kulturalni (socijalni) pristup proučava promjene koje su se zbile u evropskoj kulturi i društvu. Prema tom pristupu, prosvjetiteljstvo je manje koherentan skup ideja, a više proces promjene u društvu i u kulturi - i "sadržaj" i proces kojim se taj sadržaj prenosio su važni u jednakoj mjeri. [[Roger Chartier]] to objašnjava na slijedeći način:
 
{{quote|Ovo kretanje [s intelektualnog na kulturni/socijalni pristup] implicira bacanje sumnja na dvije ideje: prvo, da se prakse mogu deducirati iz diskursâ koji ih autorizira ili opravdava; drugo, da je moguće latentno značenje socijalnih mehanizama prevesti u termine eksplicitne ideologije.<ref>Roger Chartier, ''The Cultural Origins of the French Revolution'' (1991), 18.</ref>}}
 
Jedan od primarnih elemenata kulturalne interpretacije prosvjetiteljstva ja uspon javne sfere u Evropi. [[Jürgen Habermas]] je utjecao na promišljanje o javnoj sferi više od bilo koga drugoga, iako se njegov model sve više dovodi u pitanje. Ključni problem na kojeg je Habermas pokušao odgovoriti tiče se uvjeta za "racionalnu, kritičku i iskreno otvorenu diskusiju o javnim stvarima". Ili, još jednostavnije, društvene uvjete potrebne da bi se ideje prosvjetiteljstva širile i raspravljale. Njegov odgovor bilo je formiranje tokom kasnog 17. vijeka i 18. vijeka "buržoaske javne sfere", a "kraljevstvo komunikacije obiljženo novim poprištima debate, otvoreniji i pristupačniji oblici urbanog javnog prostora i socijalizacije i eksplozija štampanog sadržaja".<ref>James Van Horn Melton, ''The Rise of the Public in Enlightenment Europe'' (2001), 4.</ref> Habermas naglašava tri ključna elementa javne sfere:
# bila je egalitaristička;
# raspravljala je o domeni "zajedničke brige";
# argumenti su utemeljeni na razumu.<ref>Jürgen Habermas, ''The Structural Transformation of the Public Sphere'', (1989), 36, 37.</ref>
 
[[Datoteka:Alexandre humboldt.jpg|thumb|200px|Njemački istraživač [[Alexander von Humboldt]] izražavao je gađenje prema robovlasništvu i često kritizirao kolonijalnu politiku. Uvijek je djelovao u duboko humanističkom uvjerenju, rođenom iz ideja prosvjetiteljstva.<ref>Nicolaas A. Rupke (2008). "''[http://books.google.com/books?id=_fXXRzidVKMC&pg=&dq&hl=en#v=onepage&q=&f=false Alexander Von Humboldt: A Metabiography]''". University of Chicago Press. str.138 ISBN 0-226-73149-9</ref>]]
James Van Horn Melton daje dobar pregled vrijednosti buržoaske javne sfere: njegovi članovi su slavili razum kao vrhunac, sve je bilo podložno kritici (javna sfera je [[kritičko razmišljanje|kritička]]) i njeni su se sudionici protivili bilo kojoj vrsti tajnosti.<ref>Melton, 8.</ref> To olakšava objasniti što je Habermas mislio pod domenom "zajedničke brige". Habermas koristi ovaj termin za opis onih područja političkog/društvenog znanja i rasprave koja je prije bila ekskluzivni teritorij države i religijskog autoriteta, a sada se otvara kritičkom ispitivanju od strane javne sfere.
 
Habermas smatra da su dva dugoročna historijska trenda zaslužna za razvoj javne sfere: pojava moderne nacionalne države i pojava [[kapitalizam|kapitalizma]]. Moderna [[nacionalna država]] i njeno konsolidiranje javne moći stvorio je kao protutežu jedan privatni krug društva neovisan o državi, omogučivši tako nastanak javne sfere. [[Kapitalizam]] je pak povećao [[autonomija|autonomiju]] i [[samosvijest]] društva i povećanu potrebu za razmjenom informacija. Kako se nastajuća javna sfera širila, uključivala je razne [[institucija|institucije]]. Najcitiranije su kavane, debatni saloni i literarna javna sfera, svi figurativno smješteni u ''Res publica letteraria''.<ref>Melton, 4, 5. Habermas, 14–26.</ref>
 
Dorinda Outram dalje opisuje jačanje javne sfere. Kontekst njenog jačanja bile su ekonomske i društvene promjene vezane za [[Industrijska revolucija|industrijsku revoluciju]]: "ekonomska ekspanzija, povećana urbanizacija, povećanje broja stanovnika, i poboljšanje komunikacija u usporedbi sa stagnacijom u prethodnom vijeku"."<ref>Outram, Dorinda. ''The Enlightenment'' (2. izdanje). Cambridge University Press, 2005, str. 12.</ref> Povećana efikasnost tehnika proizvodnje smanjilo je cijenu proizvoda široke potrošnje istovremeno s povećanjem raznolikosti dostupnih proizvoda potrošačima (uključujući i literaturu, nužnu za razvoj javne sfere). Istovremeno je interakcija s [[kolonija]]ma (većina evropskih država u 18. vijeku imala je kolonijalna carstva) izložila evropsko društvo ekstremno heterogenim kulturama. Outram piše da da je krajnji rezultat bio rušenje "barijera između kulturalnih sistema, religioznih podjela, rodnih razlika i geografskih područja".<ref>Outram 2005, str. 13.</ref>
 
Redukcionistički pogled Habermasovog modela korišten je kao poticaj za historijska istraživanja razvoja javne sfere. Postoje mnogi primjeri sudjelovanja i [[plemstvo|plemstva]] i nižih klasa u krugovima kao što su kavane ili masonske lože, što dokazuje da je javna sfera [[buržoazija|buržoaskog]] doba bila obogaćena međuklasnim utjecajima. Grubom opisu javne sfere kao nezavisne i kritičke u odnosu na državu proturječe različiti slučajevi državno sponzoriranih javnih institucija i sudjelovanje vlade u debati, kao i istovremeni slučajevi korištenja javih prostora od strane privatnih osoba za promoviranje [[status quo]]a.
 
=== Ekskluzivnost javne sfere ===
Riječ "javno" implicira najviši nivo inkluzivnosti - javna sfera bi po definiciji trebala biti otvorena svima. Međutim, analiza mnogih "javnih" institucija prosvjetiteljstva pokazati će da je javna sfera bila javna samo do određene mjere. Kao što to ističe [[Roger Chartier]], mislioci prosvjetiteljstva su vrlo često suprotstavljali svoju koncepciju "javnog" s koncepcijom običnih ljudi: Chartier citira [[Condorcet]]a, koji suprotstavlja "mišljenje" s populace; [[Jean-François Marmontel|Marmontel]] suprotstavlja "mišljenje učenih ljudi" nasuprot "mišljenja mnoštva", a [[Jean d'Alembert|d'Alembert]], suproststavlja "istinski prosvijećenu javnost" nasuprot "slijepog i bučnog mnoštva".<ref>Chartier, 27.</ref> Aristokracija je u Francuskoj odigrala ključnu ulogu u javnoj sferi otkad se prebacila iz [[Versailles]]a u sam Pariz [[1720.]] Njihovo trošenje novca stimuliralo je trgovinu skupim i raskošnim proizvodima i umjetničkim djelima, posebno likovnim djelima visoke umjetnosti.<ref>{{cite book|author=Daniel Brewer, ed.|title=The Cambridge Companion to the French Enlightenment|url=http://books.google.com/books?id=mry1BAAAQBAJ&pg=PT91|year=2014|publisher=Cambridge UP|pages=91ff}}</ref>
 
Kao što ističe Mona Ozouf, javno mišljenje se definiralo u opoziciji s širokom populacijom. Iako je prirodu javnog mnijenja u prosvjetiteljstvu teško definirati kao što je ona danas, jasno je da su nositelji javne sfere tog doba ekskluzivni više nego inkluzivni. Ovo opažanje postaje još više izraženo kod opisa institucija javne sfere, većina kojih isključuje žene i nižu klasu.<ref>Mona Ozouf, "'Public Opinion' at the End of the Old Regime</ref>
 
=== Socijalne i kulturalne implikacije u muzici ===
Pošto je davalo poseban naglasak na razum a ne na praznovjerje, prosvjetiteljstvo je gajilo umjetnost.<ref>David Beard and Kenneth Gloag, ''Musicology, The Key Concepts'' (New York: Routledge, 2005), 58.</ref> Naglasak na učenju, umjetnosti i muzici počeo je se sve više širiti, posebno u sve brojnijoj srednjoj klasi. Područja učenja Areas of study such as literature, philosophy, science, and the fine arts increasingly explored subject matter that the general public in addition to the previously more segregated professionals and patrons could relate to.<ref>J. Peter Burkholder, Donald J. Grout and Claude V. Palisca, ''A History of Western Music, Seventh Edition'', (New York: W.W. Norton & Company, Inc., 2006), 475.</ref>
 
[[Datoteka:Georg Friedrich Händel.jpg|thumb|left|200px|[[Georg Friedrich Händel]]]]
Kako su muzičari sve više postajali ovisni o općoj publici, javni su koncerti postajali sve popularniji i donosili su dodatne prihode izvođačima i kompozitorima. Koncerti su im olakšavali doprijeti do šire publike. [[Georg Friedrich Händel|Händel]] je, na primjer, to sažeo u svojoj javnoj muzičkoj aktivnosti u [[London]]u. Tamo se značajno proslavio sa svojim operama i oratorijima. [[Joseph Haydn|Haydnova]] i [[Mozart]]ova muzika, sa svojim bečkim klasičnim stilom, obično se smatrala kao najviše u skladu s idealima prosvjetiteljstva.<ref name="ReferenceA">Beard and Gloag, ''Musicology'', 59.</ref>
 
Jedno važno djelo koje je nastalo kao posljedica vrijednosti prosvjetiteljstva bilo je "Opća historija muzike: od najranijeg doba do današnjice" (''A General History of Music: From the Earliest Ages to the Present Period'') [[Charles Burney|Charlesa Burneya]] originalno objavljeno [[1776.]] Ovo je djelo historijski pregled muzike i pokušaj sistematske racionalizacije elemenata muzike kroz vrijeme.<ref name="ReferenceB">Beard and Gloag, ''Musicology'', 60.</ref>
 
S povećanjem bogatstva srednje klase, povećavao se i broj muzičara amatera. Jedna od tih manifestacija je obuhvaćala i žene, koje su se uklučile u svijet glazbe na javnoj razini. Žene su i prije bile angažirane u ulozi profesionalnih pjevačica, ali sad su povećale svoju prisutnost na amaterskoj izvođačkoj sceni, pogotovo u izvođenju na klaviaturama.<ref name="ReferenceC">Burkholder, Grout and Palisca, ''A History of Western Music'', 475.</ref>
 
Želja za istraživanjem, bilježenjem i sistematizacijom znanja imalo je značajan efekt na objavljivanje muzičkih djela. [[Jean-Jacques Rousseau|Rousseauov]] ''Dictionnaire de musique'' (objavljen [[1767.]] u Ženevi i [[1768.]] u Parizu) bio je vodeće djelo iz tog područja u kasnom 18. vijeku.<ref name="ReferenceA"/> Ovaj široko dostupan rječnik dao je kratke definicije riječi kao genije ili ukus, i jasno je na njega utjecao pokret prosvjetiteljstva. Osim toga, muzički izdavači počeli su pružati usluge i muzičarima amaterima, tako što su izdavali muziku koju su amateri mogli razumjeti i svirati. Većina objavljenih radova bila je za klavijature, pjevanje i klavijature ili [[komorni orkestar]].<ref name="ReferenceC"/>
 
Nakon što su se od sredine 18. vijeka na dalje ovi početni žanrovi popularizirali, amaterske skupine počinju pjevati u zborovima, što dovodi do novog trenda na kojima su izdavači mogli zaraditi. Povećano proučavanje lijepe umjetnosti, kao i olakšani pristup amaterima muzičkom izdavaštvu, dovelo je do povećanog broja ljudi koji su se počeli zanimati za muziku i raspravljati o njoj. Počeli su se objavljivati muzički časopisi, recenzije i djela muzičke kritike prilagođene i amaterima i poznavaocima.<ref name="ReferenceC"/>
 
Mada su ideali prosvjetiteljstva odbačeni u [[postmodernizam|postmodernizmu]], oni su još čvrsto bili prisutni u [[modernizam|modernizmu]] i održali su se daleko nakon 18. vijeka, čak do danas. Nedavno su muzikolozi pokazali obnovljeni interes za ideje i posljedice prosvjetiteljstva. Na primjer, [[Rose Rosengard Subotnik]] u svojim "Dekonstruktivnim varijacijama" (''Deconstructive Variations'') (s podnaslovom ''Music and Reason in Western Society'') uspoređuje Mozartov ''Die Zauberflöte'' (1791.) koristeći prosvjetiteljsku i romantičarsku perspektivu i zaključuje da je ovo djelo "idealni muzički prikaz prosvjetiteljstva".<ref name="ReferenceB"/>
 
=== Odvajanje crkve od države ===
{{main|odvajanje crkve od države}}
Prema Jonathanu Israelu, ovaj je period doživio oblikovanje "radikalnog prosvjetiteljstva",<ref name="Israel 2006, p. 11"/><ref name="Israel 2010, p. 19"/> koji je promovirao koncept odvajanja crkve od države.<ref name="Israel 2010, p. vii-viii"/> Ovaj je koncept često pripisivan radovima engleskog filozofa [[John Locke|Johna Lockea]] (1632–1704).<ref name=AFP>Feldman, Noah (2005). ''Divided by God''. Farrar, Straus and Giroux, pg. 29 ("It took [[John Locke]] to translate the demand for liberty of conscience into a systematic argument for distinguishing the realm of government from the realm of religion.")</ref> Prema svom principu [[društveni ugovor|društvenog ugovora]], Locke objašnjava da vlada nema autoriteta u području individualne savjesti i to je nešto što razumna osoba ne smije prepustiti vladi ili drugome u kontrolu. Za Lockea, to generira prirodno pravo na temelju slobode [[savjest]]i, koje prema njegovom mišljenju mora ostati zaštićeno od autoriteta vlasti.
 
Ovi pogledi na religijsku toleranciju i važnost savjesti pojedinca, zajedno s društvenim ugovorom, postaju posebno utjecajni u Američkim kolonijama i kod pisanja [[Ustav SAD|Ustava SAD-a]].<ref>Feldman, Noah (2005). ''Divided by God''. Farrar, Straus and Giroux, str. 29.</ref> U njemu [[Thomas Jefferson]] poziva na zid razdvajanja između crkve i države na federalnom nivou. On je prethodno podržavao uspješna nastojanja da odvoji [[Anglikanska crkva|Anglikansku crkvu]] od vlasti u [[Virginia|Virginiji]],<ref>[[#Ferling2000|Ferling, 2000]], str. 158</ref> i napisao je "[[Virginijski statut religijskih sloboda]]".<ref>[[#Mayer|Mayer, 1994]] str. 76</ref> Na [[Thomas Jefferson|Jeffersonove]] političke ideale uvelike je utjecao rad [[John Locke|Johna Lockea]], [[Francis Bacon|Francisa Bacona]], i [[Isaac Newton|Isaaca Newtona]]<ref>[[#Kayes|Hayes, 2008]], str. 10</ref> koje je smatrao trojicom najznačajnijih ljudi koji su ikad postojali.<ref>[[#Cogliano|Cogliano, 2003]], str. 14</ref>
 
== Širenje ideja ==
Mislioci prosvjetiteljstva (''philosophes'') ulagali su veliku energiju u širenje svojih ideja među obrazovanim muškarcima i ženama u kozmopolitnim urbanim sredinama. Koristili su se mnogim sastajalištima, nekima od njih prilično novima.
 
=== ''Res publica literaria'' ===
{{Main|Res publica literaria}}
[[Datoteka:Pierre Bayle.jpg|thumb|left|upright|200px|Francuski filozof [[Pierre Bayle]]]]
 
Pojam "''Res publica literaria''" osmislio je francuski filozof [[Pierre Bayle]] [[1664.]], u svom časopisu ''Nouvelles de la République des Lettres''. Oko kraja [[18. vijek]]a, izdavač književnog časopisa ''Histoire de la République des Lettres en France''opisao je pojam ''Res publica literaria'' kao:
 
<blockquote>
Usred svih tih vlada koje odlučuju čovjekovu sudbinu; u naručju tolikih država, većina kojih su despotske&nbsp;... postoji jedno carstvo koje vlada jedino nad razumom‏&nbsp;... kojeg mi slavimo pod imenom Republika, pošto ono čuva mjeru nezavisnosti, i pošto je sloboda gotovo njegova bit. To je carstvo talenta i znanja.<ref name="Outram, 21"/>
</blockquote>
 
Ideal ''Res publicae literariae'' je zbroj većeg broja ideala prosvjetiteljstva: [[egalitarizam|egalitarno]] carstvo vođeno znanjem, koje može djelovati preko granica suparničke moći države.<ref name="Outram, 21"/> Ono je bilo mjesto razmjene ideja koji je podržavalo "slobodno javno preispitivanje pitanja religije i zakonodavstva".<ref>Chartier, 26.</ref> [[Immanuel Kant]] je smatrao pisanu komunikaciju osnovnom za njegovu koncepciju javne sfere. Jednom kad svatko bude dio "čitajuće publike", društvo će se moći nazivati prosvijećenim.<ref>Chartier, 26, 26. Kant, "What is Enlightenment?"</ref> Osobe koje su sudjelovale u pokretu ''Res publica literaria'', kao [[Diderot]] i [[Voltaire]], danas su najčešće poznati kao važne ličnosti prosvjetiteljstva. Ličnosti koje su pisale Diderotovu ''Encyclopédie'', nedvojbeno su činili mikrokozmos šire "republike".<ref>Outram, 23.</ref>
 
Dena Goodman tumači da su žene odigrale značajnu ulogu u francuskim salonima – ''salonnières'' kao komplementarne muškim ''philosophes''. Diskurzivno, one su temeljile ''Res publicu literariu'' na pristojnoj komunikaciji i pisanju pisama, a njihova osnovna društvena institucija je bio salon.<ref>Goodman, 3.</ref>
 
Robert Darntonovo djelo ''The Literary Underground of the Old Regime'' bilo je prvo važnije historisko djelo koje je iznijelo kritiku tog idealnog modela.<ref>Darntonovo se djelo primarno fokusira na francusko prosvjetiteljstvo. Kao rezultat toga, njegovi se opći zaključci ne mogu, bez daljeg istraživanja, preslikati na ostale kulturalne kontekste.</ref> On tumači da su učeni ljudi (''gens de lettres'') sredine 18. vijeka bili fokusirani na elitu (''les grands'') francuskog društva. To je vidljivo kod definicije pojma "Goût" (ukus), kako ga je prenio [[Voltaire]] u ''Dictionnaire philosophique'' (definiciju je posudio od Darntona): "Ukus je kao filozofija. Ona pripada vrlo malom broju privilegiranih duša&nbsp;... Nepoznata je u buržujskim familijama, u kojima su članovi neprestano obuzeti pažnjom za vlastito bogatstvo". U riječima Darntona, Voltaire "je našao ideju da bi prosvjetiteljstvo trebalo početi s elitom ("''grands''").<ref>Darnton, ''The Literary Underground'', 13.</ref> Historičari nalaze slične stavove i kod d'Alemberta i [[Louis Sébastien Mercier|Louisa Sébastiena Merciera]].<ref>Darnton, ''The Literary Underground'', 13, 17.</ref>
 
=== ''Grub Street'' ===
[[Datoteka:Gentleman's Magazine 1731.JPG|thumb|200px|Naslovnica časopisa ''[[The Gentleman's Magazine]]'', januar 1731.]]
Darnton objašnjava da je rezultat "fuzije ''gens de lettres'' i ''grands''" bio nastanak opozicijske literarne sfere: ''[[Grub Street]]'', domena "mnoštva stihotvoraca i nadripisaca".<ref>Crébillon fils, quoted from Darnton, ''The Literary Underground'', 17.</ref> Ovi ljudi, privučeni slavom ''Res publice literarie'', dolaze u [[London]] kako bi postali pisci, samo da bi otkrili da su njihovi snovi književne slave tek nešto više od iluzija. Tržište književnosti jednostavno nije moglo podnijeti velik broj pisaca, njih su u svakom slučaju [[gilde]] izdavača i prodavača knjiga loše plaćale.<ref>Darnton, ''The Literary Underground'', 19, 20.</ref> Pisci iz Grub Street, tzv. ''Grub Street Hacks'', osjećali su krajnju gorčinu u prema relativnom uspjehu njihovih literarnih rođaka, učenih ljudi (''men of letteres'').<ref>Darnton, "The Literary Underground", 21, 23.</ref>
 
Ova gorčina i mržnja ispoljila se u literaturi proizvedenoj u Grub Streetu, obilježenoj kao ''libelle''. Pisani uglavnom kao [[pamfleti]], ''libelle'' su "klevetale dvor, crkvu, aristokraciju, akademije, salone, i sve uzvišeno i ugledno, uključujući i samu monarhiju".<ref>Darnton, ''The Literary Underground'', 29</ref> Darnton imenuje ''Le Gazetier cuirassé'' Charleasa Théveneau de Morandea kao prototip ovog žanra.
 
Literaturu iz Grub Streeta su najviše čitale pismene mase u vrijeme prosvjetiteljstva.<ref>Outram, 22.</ref> Još važnije, Darnton objašnjava da su pisci Grub Streeta naslijedili "revolucionarni duh" kojeg su nekad pokazivali ''philosophes'', te su otvorili put Francuskoj revoluciji time što su desakralizirali figure političkog, moralnog i religijskog autoriteta u Francuskoj.<ref>Darnton, ''The Literary Underground'', 35–40.</ref>
 
=== Proizvodnja knjiga ===
[[Datoteka:1477-1799 ESTC titles per decade, statistics.png|thumb|240px|[[English Short Title Catalogue|ESTC]] podaci od 1477. do 1799. po dekadi, diferencirani po regiji.]]
Jedna od ključnih karakteristika "društvenog" prosvjetiteljstva bila je povećana potražnja za pisanim materijalom svih vrsta. Tehnološki razvoj u [[industrijska revolucija|industrijskoj revoluciji]] omogućio je proizvodnju robe široke potrošnje u većim količinama i po manjoj cijeni, što je potaknulo veću dostupnost knjiga, pamfleta, novina i časopisa - "medija za prijenos ideja i stavova". Razvoj trgovine je pak povećao potražnju za informacijama, zajedno s povećanjem populacije i pojačanom urbanizacijom.<ref>Outram, 17, 20.</ref> Potražnja za pisanim materijalom se, međutim, širila izvan domene same trgovine i izvan visoke i srednje klase, kao što je evidentno s [[Bibliothèque Bleue]]. Teško je odrediti stupanj pismenosti, ali Robert Darnton piše da se, bar u Francuskoj, stopa pismenosti udvostručila tokom 18. vijeka.<ref>Darnton, "The Literary Underground", 16.</ref>
 
Tokom 18. vijeka čitanje je prošlo temeljite promjene. Posebno je Rolf Engelsing naglašavao postojanje prave ''[[revolucija čitanja|revolucije čitanja]]''. Do [[1750.]], čitanje je bilo "intentenzivno", čitatelji su uglavnom posjedovali mali broj knjiga koje su više puta čitali, često i na glas pred manjom publikom. Nakon 1750., ljudi su počeli čitati "ekstenzivno", nalazili su što više knjiga, i sve više ih čitali sami.<ref>from Outram, 19. See Rolf Engelsing, "Die Perioden der Lesergeschichte in der Neuzeit. Das statische Ausmass und die soziokulturelle Bedeutung der Lektüre", Archiv für Geschichte des Buchwesens, 10 (1969), cols. 944–1002 and Der Bürger als Leser: Lesergeschichte in Deutschland, 1500–1800 (Stuttgart, 1974).</ref> To je bilo potaknuto povećanom stopom pismenosti, posebno među ženama.<ref>{{cite web| url=http://www.britannica.com/EBchecked/topic/482597/history-of-publishing/28681/Developments-in-the-18th-century| title=History of publishing - Developments in the 18th century| author=David H. Tucker| publisher=[[Encyclopædia Britannica]]}}</ref>
 
Naravno da si najveći broj pismenih ljudi nije mogao priuštiti vlastitu privatnu biblioteku. Iako je većina državnih "univerzalnih biblioteka" osnovana u 17. i 18. vijeku bila otvorena za javnost, to nije bio jedini izvor pisanog materijala.
 
Na jednom kraju spektra nalazimo ''Bibliothèque Bleue'', zbirku jeftino proizvedenih knjiga izdanih u [[Troyes]]u u Francuskoj. Osmišljena za uglavnom seosku i polupismenu publiku, ova zbirka je sadržavala između ostalog [[almanah]]e, prepričane srednjovjekovne [[romansa|romanse]] i sažete verzije popularnih [[novela]]. Dok historičari, kao Roger Chartier i Robert Darnton, tumače da se prosvjetiteljstvo loše probilo do niže klase, Bibliothèque Bleue, u najmanju ruku predstavlja želju za sudjelovanjem u društvenim promjenama prosvjetiteljstva, nezavisno o tome je li se to uspjelo postići.<ref>Outram, 27–29</ref>
 
Pomičući se prema višim klasama, veliki je broj institucija nudio čitateljima pristup knjigama bez potrebe plaćanja. Započela je pojava biblioteka koje su iznajmljivale pisani materijal za nisku cijenu, a ponekad su trgovine knjigama nudile klijentima u najam cijele male biblioteke. Kavane su često nudile svojim mušterijama knjige, novine i ponekad čak i popularne novele. ''[[Tatler (1709)|The Tatler]]'' i ''[[The Spectator]]'', dva utjecajna časopisa u prodaji od [[1709.]] do [[1714.]], bili su tijesno vezani za kulturu kavana u Londonu, i bili su čitani i proizvedeni u različitim ustanovima u gradu.<ref>Erin Mackie, ''The Commerce of Everyday Life: Selections from The Tatler and The Spectator'' (Boston: Bedford/St. Martin's, 1998), 16.</ref> To je doista bio primjer trostruke ili čak četverostruke funkcije kavana onog doba: pisani materijal se često nabavljao, čitao, diskutirao ili čak štampao sve u istim prostorijama.<ref>See Mackie, Darnton, ''An Early Information Society''</ref>
 
[[Datoteka:Denis Diderot 111.PNG|thumb|200px|[[Denis Diderot]] je najpoznatiji kao urednik ''[[Encyclopédie]]''.]]
Kao što Darnton opisuje u svom djelu ''The Literary Underground of the Old Regime'', izuzetno je teško odrediti što su u stvari ljudi u doba prosvjetiteljstva čitali. Proučavajući, na primjer, kataloge privatnih biblioteka onog doba ne samo da bi se dobila iskrivljena slika u korist onoga što su čitali dovoljno bogati društveni slojevi koji su si mogli priuštiti biblioteku, već se zanemaruju cenzurirana djela. Zbog toga Darnton objašnjava da bi proučavanje izdavaštva trebalo biti puno plodnije u spoznavanju čitalačkih navika.<ref>In particular, see Chapter 6, "Reading, Writing and Publishing"</ref>
 
Diljem kontinentalne Evrope, posebno u Francuskoj, trgovci knjiga i izdavači morali su pregovarati o strogoći zakona o [[cenzura|cenzuri]]. ''[[Encyclopédie]]'' je, na primjer, tijesno izbjegla cenzuru. Spasio ju je [[Guillaume-Chrétien de Lamoignon de Malesherbes|Malesherbes]], čelni čovjek francuske cenzure. Mnoge izdavačke kuće su oportuno premjestile svoja sjedišta izvan Francuske u pokušaju da izbjegnu prerevne francuske cenzore. Oni su švercali svoju robu, piratske kopije i cenzurirana djela, preko granice, gdje su ih prodavali u ilegalnim trgovinama knjigama ili kod sitnih uličnih [[kriminal]]aca.<ref>See Darnton, ''The Literary Underground'', 184.</ref>
 
Darnton iznosi detaljnu evidenciju aktivnosti ilegalnih prodavača knjiga (jedan od njih je de Mauvelain) u gradu [[Troyes]]u. U to vrijeme je broj stanovnika grada bio oko 22 000. Imao je jednu [[masonstvo|masonsku]] ložu i jednu "važnu" biblioteku, iako je stopa pismenosti bila manja od 50%. Mauvelainova evidencija daje nam dobar prikaz što su pismeni Francuzi tog doba uistinu čitali, pošto je tajna priroda njegovog posla omogućavala manje restriktivan izbor. Najpopularnija kategorija knjiga bila je ona politička (naručeno 319 kopija).<ref name="autogenerated1">Darnton, ''The Literary Underground'', 135–147.</ref>
 
Evidencija je uključivala i pet kopija [[Paul Henri Thiry d’Holbach|D'Holbachovog]] "Društvenog sistema" (''Système social''), ali i oko 300 tužbi i [[pamflet]]a. Čitatelji su puno više bili zainteresirani za kriminalce i političku [[korupcija|korupciju]] nego za samu političku teoriju. Druga najpopularnija kategorija, "opći radovi" (ove knjige "nisu imale dominantni motiv, već su sadržavale nešto što vrijeđa gotovo svakoga na vlasti"), također odaje visoku potražnju za općenito [[Subverzija|subverzivnom]] literaturom niske razine. Ovi radovi, kao i velika većina radova proizvedenih od Darntonovih "grub street hacks", nikad nisu postali dijelom literarnog kanona i su danas uglavnom zaboravljeni.<ref name="autogenerated1"/>
 
Prosvjetiteljstvo nije bilo ekskluzivna domena ilegalne literature, što je vidljivo po zdravoj i većim dijelom legalnoj izdavačkoj djelatnosti koja je postojala u cijeloj Evropi. "Većim dijelom legalnoj" pošto su se čak i afirmirani izdavači i prodavači knjiga povremeno upuštali u protuzakonite aktivnosti. ''[[Encyclopédie]]'' koju je, na primjer, osuđivao ne samo kralj već i papa [[Klement XII.]], ipak je pronašla svoj put do štampe uz pomoć gore spomenutog ''Malesherbes'' i kreativne interpretacije francuskog zakona o cenzuri.<ref>Darnton, ''The Business of Enlightenment'', 12, 13. Za detaljniji opis francuskog zakona o cenzuri vidi, Darnton, ''The Literary Underground''</ref>
 
Mnogi radovi su pak prodavani bez ikakvih problema sa zakonom. Evidencije posuđivanja iz biblioteka u Londonu, Njemačkoj i Sjevernoj Americi pokazali su da su više od 70% posuđenih knjiga bili romani, a manje od 16% knjiga bilo je religizone tematike, što je reflektiralo generalni trend pada religioznosti.<ref name="Outram, 21">Outram, 21.</ref>
 
=== Prirodoslovlje ===
{{Main|Prirodoslovlje}}
[[Datoteka:Buffon 1707-1788.jpg|thumb|upright|200px|[[Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon|Georges Buffon]] se najviše pamti kao autor djela {{lang|fr|''Histoire naturelle''}}, enciklopedije u 44 sveska koja opisuje svo znanje prirodnog svijeta.]]
Žanr kojiemu je značajno povećana važnost je naučna literatura. Posebno je [[prirodoslovlje]] postajalo sve više popularno među pripadnicima visoke klase. Neki od važnijih radova iz prirodoslovlja su ''Histoire naturelle des insectes'' [[René-Antoine Ferchault de Réaumur|Renéa-Antoinea Ferchaulta de Réaumur]] i ''La Myologie complète, ou description de tous les muscles du corps humain'' (1746) [[Jacques Gautier d'Agoty]]a. Međutim, kako to tumači François-Alexandre Aubert de La Chesnaye u Boisovu ''Dictionnaire de la Noblesse'' (1770), prirodoslovlje je vrlo često bilo i političko pitanje. E. C. Spary piše da klasifikacija koju su naturalisti koristili "klizi između prirodnog svijeta i društvenog&nbsp;... kako bi uspostavila ne samo stručnost prirodoslovaca nad prirodnim, već i prevlast prirodnog nad društvenim".<ref>Emma Spary, "The 'Nature' of Enlightenment" in ''The Sciences in Enlightened Europe'', William Clark, Jan Golinski, and Steven Schaffer, eds. (Chicago: University of Chicago Press, 1999), 281, 282.</ref> Iz tih temelja, prirodoslovci mogu izgraditi svoje vlastite društvene ideale bazirane na svojim naučnim djelima.<ref>See Thomas Laqueur, ''Making sex: body and gender from the Greeks to Freud'' (1990).</ref>
 
Ciljana publika prirodoslovlja bilo je francusko otmjeno društvo, što dokazuje više specifičan diskurs žanra nego općenito visoke cijene djela o njemu. Prirodoslovci su svojim radovima služili želju visokog društva za erudicijom, mnogi su, naime, tekstovi imali eksplicitno edukativnu namjenu. Ali je ideja ukusa (''le goût'') bila pravi društveni indikator: za biti istinski sposoban kategorizirati prirodu, mora se imati pravi ukus, sposobnost diskrecije koju su dijelili svi pripadnici visokog društva. Na taj način prirodoslovlje je proširilo mnoge od naučnih dostignuća tog doba, ali je omogućilo novi izvor legitimiteta dominantnoj klasi.<ref>Spary, 289–293.</ref>
 
Izvan francuskog ''[[ancien régime]]'', prirodoslovlje je činilo važan dio medicine i industrije obuhvaćajući područja [[botanika|botanike]], [[zoologija|zoologije]], [[meteorologija|meteorologije]], [[hidrologija|hidrologije]] i [[mineralogija|mineralogije]]. Studenti na univerzitetima i akademijama prosvjetiteljstva učili su te predmete kako bi se obrazovali za širok spektar karijera od medicine do teologije. Kako je ukazao M. D. Eddy, prirodoslovlje je u tom kontekstu bilo prava težnja srednje klase i funkcionirala je kao plodno interdisciplinarno područje razmjene različitih naučnih ideja.<ref name="Eddy 2008"/>
 
=== Naučni i književni časopisi ===
Mnogi naučni i književni časopisi (uglavnom recenzije knjiga) objavljeni u ovom periodu također predstavljaju dokaz intelektualnog duha prosvjetiteljstva. Jonathan Israel objašnjava da su stručni časopisi od [[1680-ih]] nadalje, utjecali na evropsku intelektualnu kulturu u većoj mjeri od bilo koje druge "kulturalne inovacije".<ref>Israel, ''Radical Enlightenment'', 142.</ref>
 
Prvi se časopis pojavljuje [[1665.]], to je pariški ''[[Journal des Sçavans]]'', ali se revije nisu počele značajnije proizvoditi sve do [[1682.]] Dominanti jezici u revijama bili su francuski i latinski jezik, no bilo je i stalne potražnje za materialom na njemačkom i holadskom jeziku. Potražnja za tekstovima na engleskom jeziku bila je vrlo mala u kontinentalnoj Evropi, kao što su posljedično u Engleskoj bili malo traženi časopisi na francuskom. Za širenje časopisa bila je važnija međunarodna trgovina od samog jezika, tako da su publikacije na npr. danskom, španskom ili portugalskom imali manji uspjeh, dok su se u pravilu koristili više rašireni jezici korišteni u trgovini. Iako su na njemačkom jeziku izlazile brojne kvalitetne publikacije, francuski je jezik polako zamjenjivao status latinskog kao ''[[lingua franca]]'' intelektualnih krugova. To je potaknulo razvoj industrije publikacija u Nizozemskoj, gdje se štampala velika većina tih revija na francuskom jeziku.<ref>Israel, ''Radical Enlightenment'', 143, 144.</ref>
 
Israel dijeli intelektualnu važnost tih časopisa na četiri elementa. Prvi je njihova uloga u skretanju pažnje "kultivirane publike" daleko od "zvaničnih autoriteta" prema "onome što je novo, inovativno, i izazovno." Drugo, oni su mnogo učinili u promicanju "'prosvjetiteljskih' ideala tolerancije i intelektualne objektivnosti." Treće, časopisi su bili implicitna kritika postojećih ideja o univerzalnoj istini monopoliziranoj od strane monarhija, parlamenata, i religijskih autoriteta. Ovi su časopisi promicali novi izvor znanja kroz nauku i razum, koji je potkopavao stare izvore autoriteta. I najzad, oni su predstavili kršćansko prosvjetiteljstvo koje potvrđuje "legitimitet od Boga proizašlog autoriteta" — [[Biblija|Biblije]] — prema kojemu mora postojati slaganje između biblijskih i prirodnih teorija.<ref>Israel, ''Radical Enlightenment'', 150, 151.</ref>
 
=== Škole i univerziteti ===
 
Većina djela prosvjetiteljstva imalo je tendenciju naglašavati što intelektualci misle o tome kako bi obrazovanje trebalo biti, a ne kako je obrazovanje bilo u vrijeme 17. i 18. vijeka. Vodeći teoretičari obrazovanja, kao [[John Locke]] u Engleskoj i [[Jean Jacques Rousseau]] u Švajcarskoj naglašavali su važnost ranog oblikovanja mladih umova. U kasnom prosvjetiteljstvu povećala se potražnja za univerzalnijim pristupom obrazovanju, posebno nakon [[Američka revolucija|Američke]] i [[Francuska revolucija|Francuske revolucije]].
 
Djecu su u prosvjetiteljstvu učili da memoriziraju činjenice putem oralnih i grafičkih metoda utvrđenih tokom [[renesansa|renesanse]].<ref>{{cite book|last=Hotson|first=Howard|title=Commonplace Learning: Ramism and Its German Ramifications 1543-1630|year=2007|publisher=Oxford University Press|location=Oxford}}</ref> Dominantna obrazovna psihologija od [[1750-ih]] nadalje, pogotovo u zemljama Sjeverne Evrope bila je [[asocijacionizam]], misao da um asocira i disocira ideje putem rutine ponavljanja. Osim što je uvodio prosvjetiteljske ideologije slobode, samoodređenja, i lične odgovornosti, nudio je i praktičnu teoriju uma koja je omogućavala učiteljima da transformiraju oblike kulture štampe i rukopisa u efikasne grafičke alate učenja za nižu i srednju klasu.<ref>{{cite journal|last=Eddy|first=Matthew Daniel|title=The Shape of Knowledge: Children and the Visual Culture of Literacy and Numeracy|journal=Science in Context|year=2013 |volume=26|pages=str. 215.–245.|url=https://www.academia.edu/1817033/The_Shape_of_Knowledge_Children_and_the_Visual_Culture_of_Literacy_and_Numeracy_Science_in_Context_26_2013_215-245|doi=10.1017/s0269889713000045}}</ref>
 
Mnogi vodeći univerziteti koji su prihvatili progresivne principe prosvjetiteljstva smješteni su u Sjevernoj Evropi, najpoznatiji među njima su univerziteti u Leidenu, Göttingenu, Halleu, Montpellieru, Uppsali and Edinburghu. Iz ovih univerziteta, pogotovo onog edinburškog, proizašli su profesori čije su ideje imale značajan utjecaj na [[Trinaest kolonija|Britanske Sjevernoameričke Kolonije]] i, kasnije, na [[SAD|Američku Republiku]]. Među prirodnim naukama, edinburški medicinski stručnjaci isticali su se u kemiji, anatomiji i farmakologiji.<ref>{{cite book|last=Eddy|first=Matthew Daniel|title=The Language of Mineralogy: John Walker, Chemistry and the Edinburgh Medical School, 1750-1800|year=2008.|publisher=Ashgate|location=Aldershot|url=https://www.academia.edu/1112014/The_Language_of_Mineralogy_John_Walker_Chemistry_and_the_Edinburgh_Medical_School_1750-1800_2008_}}</ref>
 
Međutim, univerziteti i škole u Francuskoj i većini Evrope općenito su bile bastioni tradicionalizma i nisu bile naklonjene prosvjetiteljstvu. Jedina veća iznimka u Francuskoj bio je medicinski univerzitet u Montpellieru.<ref>Elizabeth Williams, ''A Cultural History of Medical Vitalism in Enlightenment Montpellier'' (2003.) str. 50</ref>
 
=== Akademije ===
[[Datoteka:Académie des Sciences 1671.jpg|thumb|[[Louis XIV]] u posjeti [[Francuska akademija nauka|Akademiji nauka]] 1671. "Široko je prihvaćeno da se 'moderna nauka' pojavila u Evropi 17. vijeka, i donijela novo razumijevanje prirodnog svijeta." —Peter Barrett<ref>Peter Barrett (2004.), ''[http://books.google.com/books?id=fwxViwX6KuMC&pg=PA14&dq&hl=en#v=onepage&q=&f=false Science and Theology Since Copernicus: The Search for Understanding]'', str. 14, Continuum International Publishing Group, ISBN 0-567-08969-X</ref>]]
 
Historija akademija u Francuskoj započinje s osnivanjem [[Francuska akademija nauka|akademije nauka]], [[1635.]] godine u Parizu. Bila je čvrsto vezana za francusku državu i djelovala je kao vladin produžetak u nedostatku vladinih naučnika. Pomagala je u promicanju i organiziranju novih disciplina i obrazovala je nove naučnike. Sudjelovala je u jačanju društvenog statusa naučnika i smatrala ih je "najkorisnijima od svih građana". Akademija je pokazivala [[Naučna revolucija|povećani interes za nauku]] zajedno s povećanom [[sekularizacija|sekularizacijom]], što je vidljivo iz malog broja članova svećenika (oko 13%).<ref>Daniel Roche'', France in the Enlightenment'', (1998.), str. 420.</ref>
{{Quote box |quoted=true |bgcolor=#FFFFF0 |salign=center |align=left|width=44% |quote="U prvom zanosu naučne smjelosti, mislioci prosvjetiteljstva su pokušali prenijeti temeljne principe u svaki čovječji intelektualni pothvat, slično onome što je s velikim uspjehom ostvareno u Newtonovoj fizici. Ova potraga donijela je i skeptični stav prema autoritetu, odbacujući sve što nema sigurne temelje u iskustvenom. U historijskom smislu, ovaj je stav u prosvjetiteljstvu privremeno prevladao u domeni morala, metafizike, i književnosti, što je potaknulo izvanredne ambicije francuskih enciklopedista, i njihov materijalistički, gotovo mehanicistički, pogled na Svemir. To je proizvelo političke teorije koje su motivirale Francusku i Američku revoluciju, te sistematska istraživanja u kemiji i biologiji koja su pak dovela do razvoja evolucionizma u 19. vijeku. Dovelo je također i do tehničkih postignuća koja su precipitirala u moderni industrijalizam i premda je time utrt put za nedaće revolucije i tvorničkog rada, to je umove obrazovanih klasa inficiralo vedrinom vidika i povjerenja u ljudske kapacitete koji su odagnali prepade Humeova skepticizma, Viceova antiracionalizma i rastuće introverzije i sudbinom opterećena misticizma romantičara. Ovo je bilo augustovsko doba engleske poezije, doba Johnsona i Goldsmitha, Voltairea, Diderota i Rousseaua, Lessinga i Winckelmanna. Iz perspektive historičara to je vjerojatno najbogatija i najuzbudljivija od svih intelektualnih era, ne toliko zbog sadržaja, koliko zbog utjecaja ideja koje su tada bile zastupljene."<ref>{{Citation |last= Scruton|first=Roger |authorlink= |title=A Short History of Modern Philosophy |url= |year=2001 |publisher=Routledge |location= |isbn=0-415-26763-3 |pages= |page= 41}}</ref>
|source=''A Short History of Modern Philosophy''}}
Prisutnost francuskih akademija u javnoj sferi ne može se objasniti društvenim porijeklom njihovih članova; premda je većina članstva pripadala [[buržoazija|buržoaziji]], ove ekskluzivne institucije bile su otvorene samo elitnim pariškim naučnicima. Oni su sami sebe percipirali kao "tumači nauke za stanovništvo". Doista su s tim na umu akademije krenule u pobijanje popularne pseudonaučne teorije [[mesmerizam|mesmerizma]].<ref>Roche, 515, 516.</ref>
 
Međutim najvažniji oblik sudjelovanja akademija u javnoj sferi bili su ''concours académiques'' ("akademski natječaji") koje su one sponzorirale diljem Francuske. Kao što Jeremy L. Caradonna objašnjava u članku objavljenom u ''Annales'', "Prendre part au siècle des Lumières: Le concours académique et la culture intellectuelle au XVIIIe siècle", ovi akademski natječaji bili su možda najjavnija od svih institucija tokom prosvjetiteljstva.
 
''[[L'Académie française]]'' je oživjela ovu praksu koja datira još iz srednjeg vijeka kad je raspisala javne natječaje sredinom [[17. vijek]]a. Predmet natječaja je u početku uglavnom bi religijske ili monarhijske tematike i obuhvaćao je [[esej]]e, [[poezija|poeziju]] i [[slikarstvo]]. Otprilike oko [[1725.]], međutim, teme natječaja su se radikalno proširile i postale raznolike, a uključivale su i "kraljevsku propagandu, filozofske bitke i kritičke diskusije o društvenim i političkim institucijama Starog režima." Nisu se izbjegavale kontroverzne teme: Caradonna citira kao primjer teorije [[Newton]]a i [[Descartes]]a, [[trgovina robljem|trgovine robljem]], obrazovanje žena i pravdu u Francuskoj.<ref>Jeremy L. Caradonna, "Prendre part au siècle des Lumières: Le concours académique et la culture intellectuelle au XVIIIe siècle", ''Annales. Histoire, Sciences sociales'', vol.64 (mai-juin 2009), n.3, 633–662.</ref>
 
[[Datoteka:Zoom lunette ardente.jpg|thumb|[[Antoine Lavoisier]] izvodi eksperiment sagorijevanja uzrokovanog pajačanjem sunčeve svijetlosti.]]
Još važnije, natječaji su bli otvoreni svima, a prisilna anonimnost svakog doprinosa garantirala je da spol ili društveni status ne mogu utjecati na suđenje. Mada je "velika većina" sudionika doista pripadala dobrostojećim društvenim slojevima ("slobodnim umjetnicima, svećenstvu, pripadnicima sudstva i medicinskih profesijama"), bilo je pojedinačnih slučajeva objavljivanja radova od strane nižih klasa, ponekad i pobjeda.<ref>Caradonna, 634–636.</ref>
 
U natjecanjima je sudjelovao i pobijeđivao značajan broj žena. Od ukupno 2300 nagradnih natječaja održanih u Francuskoj, žene su pobijedile u njih 49. To je možda mali broj prema modernim standardima, ali vrlo značajan u doba kad velika većina žena nije imala akademsko obrazovanje. Većina žena pobjednica bila je u kategoriji poezije, pošto se to područje stimuliralo kod obrazovanja žena.<ref>Caradonna, 653–654.</ref>
 
Londonska [[Royal Society]] je također odigrala značajnu ulogu u širenju ideja prosvjetiteljstva u javnoj sferi Engleske. Ovo društvo osnovala je grupa nezavisnih naučnika, a engleski kralj im je dodijelio povelju [[1662.]]<ref>{{cite web|url=https://royalsociety.org/about-us/history/royal-charters/| title=Royal Charters - First Charter (1662)| publisher=The Royal Society| year=}}</ref> Royal Society je igrala važnu ulogu u širenju [[eksperimentalna filozofija|eksperimentalne filozofije]] [[Robert Boyle|Roberta Boylea]] Evropom i djelovala je kao centar za distribuciju intelektualne korespondencije kao i za razmjenu informacija.<ref>Steven Shapin, ''A Social History of Truth: Civility and Science in Seventeenth-Century England'', Chicago; London: University of Chicago Press, 1994.</ref> Kao što Steven Shapin i Simon Schaffer tumače, Robert Boyle je bio "osnivač svijeta eksperimentiranja unutar kojeg naučnici sada žive i djeluju". Boyleovo sistematizirano znanje utemeljeno je na eksperimentiranju, pri kojem su prisutni svjedoci rezultata eksperimenta što omogućava odgovarajući empirijski legitimitet. Ovdje Royal Society igra važnu ulogu: eksperimentiranje pred svjedocima je morao biti "kolektivni čin", a prostorije vijeća Royal Society bile su idealno mjesto za donekle javna prikazivanja.<ref>Steven Shapin and Simon Schaffer, ''Leviathan and the Air-Pump: Hobbes, Boyle, and the Experimental Life'' (Princeton: Princeton University Press, 1985), 5, 56, 57. Ta ista želja za više svjedoka dovela je do pokušaja repliciranja eksperimenta na drugim lokacijama i razvoja kompleksne ikonografije i književne tehnologije u pokušaju da prikažu vizualni i pisani dokaz eksperimentiranja. See pages 59–65.</ref>
 
Međutim, nije se bilo koji svjedok smatrao pouzdanim: "oksfordski profesori su se smatrali pouzdanijim svjedocima od seljaka iz Oxfordshirea." Dva su se faktora uzimala u obzir: prethodno znanje svjedoka iz tog područja i svjedokov "moralni integritet". Drugim riječima, samo se civilno društvo uzimalo u obzir kao publika za eksperimente.<ref>Shapin and Schaffer, 58, 59.</ref>
 
=== Saloni ===
{{Main|Historiografija salona}}
 
=== Kavane ===
 
[[Datoteka:Voltaire and Diderot at the Café Procope.jpeg|thumb|U [[Café Procope|Caféu Procope]]: u pozadini, s lijeva na desno: [[Condorcet]], [[Jean-François de La Harpe|La Harpe]], [[Voltaire]] (s podignutom rukom) i [[Denis Diderot|Diderot]].]]
 
Kavane su bile poesbno važne u širenju znanja u doba prosvjetiteljstva, jer su stvarale jedinstveni ambijent u kojem su se vrlo različiti ljudi mogli sastajati i razmjenjivati ideje. Kultura kavana je nailazila na kritiku plemstva, koje se bojalo i gnušalo ambijenta u kojem se [[stalež]] i titula s pratećim privilegijama zanemaruje. Ovakav ambijent posebno je plašio kraljeve čija vlast dobrim dijelom proizlazi iz razlika među društvenim klasama. Ako se klase udruže pod utjecajem prosvjetiteljskog načina razmišljanja, mogle bi prepoznati sveobuhvaćajuće ugnjetavanje i zlouporabu od strane vlastitih kraljeva i, zahvaljujući svojoj brojnosti, mogli bi pokrenuti uspješne pobune. Kraljevi su također odbijali ideju da njihovi podanici nastupaju kao jedan kako bi raspravljali politička pitanja, pogotovo pitanja vanjske politike. Monarsi su, naime, smatrali da su politička pitanja isključivo njihova stvar, kao posljedica njihovog navodnog Božjeg prava na vlast.<ref>Klein, Lawrence E. "Coffeehouse Civility, 1660-1714: An Aspect of Post-Courtly Culture in England." Huntington Library Quarterly 59.1 (1996): 30-51. JSTOR. Web. 10. decembar 2014. <http://www.jstor.org/stable/3817904>.</ref>
 
Prva engleska kavana otvorena je u [[Oxford]]u [[1650.]] godine. Historičar Brian Cowan objašnjava da su se oksfordske kavane razvile u "[[penny univerzitet]]e", nudeći mjesto stjecanja znanja koje je bilo manje formalno od strukturiranih institucija. Ovi penny univerziteti zauzimali su značajnu poziciju u oksfordskom akademskom životu, pošto su ih posjećivali virtuozi. Prema Cowanu, "kavane su bile mjesta sastajališta slično mislećih učenjaka, gdje su mogli čitati i učiti od međusobnih debata". One, međutim, nisu bile univerzitetske institucije i tamošnji diskurs je uvelike bio na drugačijoj razini od univerzitetskog učenja."<ref>Cowan, 90, 91.</ref>
 
Mada su mnogi pokrovitelji kavana bili učenjaci, veliki dio njih to nije bio. Kultura kavana privlačila je različite vrste ljudi, ne samo obrazovane i dobrostojeće već i manje obrazovane pripadnike buržoazije, čak i nižu klasu. Iako se moglo činiti pozitivnim da učeni pokrovitelji, kao liječnici, advokati ili trgovci predstavljaju gotovo sve klase, ambijent kavane je budio strah u ljudima koji su zahtijevali očuvanje klasnih razlika. Prema mišljenju historčara Lawrencea E. Kleina, jedna od popularnih kritika kavana tvrdila je da "omogućuje promiskuitetnu asocijaciju među ljudima različitih prečki na društvenoj ljestvici, od obrtnika do aristokrata". Zato ih se je uspoređivalo s Noinom arkom, "koja prima u sebe sve vrste životinja, čiste i nečiste".<ref>Klein, 35.</ref>
 
Ova jedinstvena kultura poslužila je kao katalizator za žurnalizam kada su [[Joseph Addison]] i [[Richard Steele]] prepoznali potencijal koju je ona kao čitalačka publika imala. Steele i Addison su zajedno objavili ''[[The Spectator]]'', dnevno izdanje koje je imalo cilj, preko fikcijskog karaktera Mr. Spectatora, da zabavi i da izazove diskusiju o ozbiljnim filozofskim pitanjima. Steele je samostalno objavio ''[[The Tatler]]'', britanski časopis o književnosti i društvu, koji je obuhvaćao u prvom licu novosti i tračeve iz popularnih kavana.
 
[[Francesco Procopio dei Coltelli]] – François Procope – osnovao je prvu kavanu u Parizu, [[Café Procope]], [[1686.]] godine, a do [[1720-ih]] bilo je oko 400 kavana u gradu. Posebno je Café Procope postao centar prosvjetiteljstva, u kojemu su bile dobrodošle ličnosti kao [[Voltaire]] i [[Rousseau]]. Café Procope je mjesto gdje su [[Diderot]] i [[Jean D'Alembert]] odlučili stvoriti ''[[Encyclopédie]]''.<ref>Colin Jones, ''Paris: Biography of a City'' (New York: Viking, 2004), 188, 189.</ref> Posebno je [[Robert Darnton]] do u detalje proučavao razgovore u pariškim kavanama. On opisuje kako su kavane bile jedni od mnogih "nervnih centara" za publiku glasina, javna šuškanja ili govorkanja. Ova publika glasina je navodno bila puno bolji izvor informacija od novina onog doba.<ref>{{cite journal |first=Robert |last=Darnton |title=An Early Information Society: News and the Media in Eighteenth-Century Paris |publisher=American Historical Review |year=2000 |volume= 105#1 |pages=1–35 |url=http://www.jstor.org/stable/2652433}}</ref>
 
Povrh toga, kavane su predstavljale historijsku prekretnicu tijekom koje su ljudi otkrili da mogu imati ugodni društveni život unutar svojih zajednica. Kavane su po prvi put postajale domovi izvan domova za mnoge koji su tražili sudjelovanje u raspravi sa svojim susjedima i diskutirali o intrigantnim i misaonim temama, posebno onim iz područja filozofije i politike. One su bile ključne za prosvjetiteljstvo, pošto su bile centri slobodoumlja i samootkrivenja.
 
=== Debatna društva ===
{{Main|Londonska debatna društva}}
<ref>This section is based on Donna T. Andrew, "Popular Culture and Public Debate: London 1780", ''This Historical Journal'', Vol. 39, No. 2. (June 1996), str. 405–423.</ref>
 
Debatna društva koja su se pojavila oko [[1780.]] u [[London]]u predstavljaju gotovo savršen primjer javne sfere iz doba prosvjetiteljstva. Donna T. Andrew tvrdi da oni proizlaze iz četiri različite realnosti:
 
* Klubovi od pedesetak ili više ljudi koji su se početkom 18. vijeka, nalazili u [[pub]]ovima i raspravljali o religijskim pitanjima i državnim poslovima.
* Klubovi simuliranog suđenja, česti među studentima prava kako bi vježbali [[retorika|retoriku]].
* Deklamatorski klubovi, osnovani su kako bi pomogli glumcima u vježbanju pozorišnih uloga.
* Oratorij [[John Henley|Johna Henleya]], koji je miješao neobuzdane propovijedi s još apsurdnijim pitanjima poput "Bi li Škotska bila bilo gdje u svijetu?"<ref>Andrew, 406. Andrew gives the name as "William Henley", which must be a lapse of writing.</ref>
 
[[Datoteka:Salon de Madame Geoffrin.jpg|thumb|300px|Primjer francuskog salona]]
U svakom slučaju popularna debatna društva u kasnim su 1770-ima počela ulaziti u "gospodske" ili respektabilne prostorije‏, što je bila promjena koja je pomogla uspostaviti novi standard društvenosti: "red, decentnost, liberalnost", po riječima Religijskog društva Staroportugalske ulice.<ref>From Andrew, 408.</ref> Respektabilnost je također bila poticana visokim cijenama prijema (u rasponu od 6 [[denar]]a do 3 [[šiling]]a‏), što je doprinijelo uzdržavanju novih ustanova. Negativnost ovog razvoja događaja je ono što Andrew naziva "eksplozija interesa o teoriji i praksi javnog govorništva". Debatna društva su bila trgovačka poduzeća koja su odgovorila na tu potražnju, ponekad i vrlo uspješno. Neka društva su, doista, znala ugostiti od 800 do 1200 gledatelja u jednoj večeri.<ref>Andrew, 406–408, 411.</ref>
 
Ova su društva raspravljala o vrlo širokom rasponu tema. Jedno opširno područje bile su žene: društva su raspravljala o "muškim i ženskim kvalitetama", udvaranju, [[brak]]u i ulozi žena u javnoj sferi. Raspravljalo se također o političkim pitanjima, od tekućih događaja do "prirode i ograničenja političkog autoriteta", do prirode prava glasa. Rasprave o religiji zaokružile su tematiku. Važno je naglasiti da se kritičnost tema u tim debatama nije nužno reflektirala u opoziciji vlasti. Drugim riječima, rezultati ovih debata vrlo su često potvrđivali [[status quo]].<ref>Andrew, 412–415.</ref>
 
Iz historijske perspektive, jedna od najvažnijih značajki debatnih društava bila je otvorenost javnosti. Žene su prisustvovale i čak sudjelovale u gotovo svakom debatnom društvu, koji su također bili otvoreni svim društvenim slojevima pod uvjetom da su u stanju platiti ulaznicu. Gledatelji su mogli sudjelovati u vrlo [[egalitarizam|egalitarističkom]] obliku društvenosti što je pomoglo širenju "prosvjetiteljskih ideja".<ref>Andrew, 422.</ref>
 
=== Masonske lože ===
[[Datoteka:Freimaurer Initiation.jpg|thumb|300px|Ceremonija masonske inicijacije]]
 
Historičari su dugo raspravljali do koje je mjere tajna mreža [[masonstvo|masonstva]] igrala ulogu u prosvjetiteljstvu. Oni se slažu da su poznati lideri prosvjetiteljstva, kao na primjer, [[Diderot]], [[Montesquieu]], [[Voltaire]], [[Alexander Pope|Pope]], [[Horace Walpole]], Sir [[Robert Walpole]], [[Mozart]], [[Goethe]], [[Fridrik II. Veliki]], [[Benjamin Franklin]],<ref>{{cite book|author=J. A. Leo Lemay|title=The Life of Benjamin Franklin, Volume 2: Printer and Publisher, 1730-1747|url=http://books.google.com/books?id=KOhKqgMD10cC&pg=PA83|year=2013|publisher=University of Pennsylvania Press|pages=83–92}}</ref> i George Washington.<ref>Steven C. Bullock, "Initiating the Enlightenment?: Recent Scholarship on European Freemasonry", ''Eighteenth-Century Life'', (1996) 20#1 p. 81</ref> pripadali masonima. Prema dugoročnoj historijskoj perspektivi, historičar Norman Davies objašnjava da je masonstvo bilo moćna sila u korist [[Liberalizam|liberalizma]] u Evropi, od [[1700-ih]] do [[20. vijek]]a. U doba prosvjetiteljstva se brzo širilo, te je doprlo do svih zemalja Evrope. Masonstvo je posebno bilo privlačno moćnim [[aristokracija|aristokratima]] i političarima, kao i intelektualcima, umjetnicima i političkim aktivistima.<ref>Norman Davies, ''Europe: A History'' (1996) pp 634–635</ref>
 
Američka historičarka Margaret Jacob objašnjava da je masonstvo u doba prosvjetiteljstva obuhvaćalo internacionalnu mrežu istomislećih ljudi, koji su se često nalazili u tajnosti u svojim ložama i slijedili ritualne programe. Promicali su ideale prosvjetiteljstva i olakšavali širenje istih duž cijele Britanije i Francuske prema drugim zemljama. Masonstvo, kao sustavni kredo s vlastitim mitovima, vrijednostima i sistemom rituala, rođeno je u Škotskoj oko [[1600.]], te se najprije počelo širiti Engleskom i, potom, tokom [[18. vijek]]a duž cijelog kontinenta. Masoni su poticali nova pravila ponašanja, uključujući i javno razumijevanje ideala slobode i jednakosti naslijeđenih iz solidarnosti među [[gilda]]ma: "sloboda, bratstvo i jednakost"<ref>Margaret C. Jacob’s seminal work on Enlightenment freemasonry, Margaret C. Jacob, ''Living the Enlightenment: Free masonry and Politics in Eighteenth-Century Europe'' (Oxford University Press, 1991) str. 49.</ref> Škotski vojnici i škotski [[jakobiti]] proširili su ideal bratstva u Evropu, koji nije reflektirao lokalni sistem škotskih običaja, već institucije i ideale rođene u Engleskoj revoluciji protiv kraljevog [[apsolutizam|apsolutizma]].<ref>Margaret C. Jacob, "Polite worlds of Enlightenment," in Martin Fitzpatrick and Peter Jones, eds. ''The Enlightenment World'' (Routledge, 2004) str. 272-287.</ref> Masonstvo je posebno bilo zastupljeno u Francuskoj. Godine [[1789.]] bilo je više od 100 000 francuskih masona, što je masoneriju činilo najpopularnijom od svih udruženja prosvjetiteljstva.<ref>Roche, 436.</ref> Masoni su pokazivali svoju sklonost tajnovitosti i stvorili su niz novih obreda i činova. Slična društva, koja su djelomično oponašala masonstvo, osnovana su u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Rusiji. Jedan od primjera bili su "[[Illuminati]]" osnovani u Bavarskoj [[1776.]] Oni su preuzeli mnoge karakteristike od masona, ali nikad nisu bili dijelom njihove mreže. Illuminati su bili otvorena politička grupa, dok većina masonskih loža nisu to bile.<ref>Fitzpatrick and Jones, eds. ''The Enlightenment World'' str. 281</ref>
 
Jacob dodatno pojašnjava da su masonske lože stvorile privatni model za javne poslove. Oni su "rekonstruirali politiku i uspostavili ustavni oblik [[samouprava|samouprave]], potpuno s [[ustav]]ima i zakonima, izborima i predstavnicima‏”. Drugim riječima, mikrodruštvo izgrađeno unutar loža činilo je normativni model za društvo u cjelini. To je posebno bilo istaknuto na evropskom tlu: kad su naime [[1730-ih]] osnovane prve lože, njihovo ostvarenje britanskih ideala bilo je viđeno kao prijetnja državnom autoritetu. Parišku su ložu, na primjer, [[1720-ih]] činili engleski [[jakobiti]] u egzilu.<ref>Jacob, str. 20, 73, 89.</ref> Štoviše, masoni diljem cijele Evrope otvoreno su se priklanjali prosvjetiteljstvu u cjelini. U francuskim je ložama, na primjer, rečenica “da budem prosvijećen, tražim prosvijećene‏” bila je dijelom njihovih inicijacijskih obreda. Britanske lože dodijelile su si zadaću da “iniciraju neprosvjetljene”. To nužno ne veže lože za [[ireligioznost]], ali isto tako ih ne isključuje od povremenih epizoda [[hereza|hereze]]. Mnoge su lože, uistinu, slavile Velikog arhitekta, što je masonski termin za [[deizam|deističko]] božanstvo koje je stvorilo i uredilo svemir po pravilima nauke.<ref>Jacob, 145–147.</ref>
 
Njemački filozof Reinhart Koselleck tvrdi da su "na Kontinentu postojale dvije društvene strukture koje su dale sudbonosni pečat dobu prosvjetiteljstva: ''Res publica letteraria'' i masonske lože".<ref>Reinhart Koselleck, ''Critique and Crisis'', str. 62, (The MIT Press, 1988)</ref> Škotski profesor Thomas Munck obrazlaže da "iako su masoni promicali međunarodne i međudruštvene kontakte koji su u suštini bili nereligiozni i u skladu s vrijednostima prosvjetiteljstva, oni se u svojoj biti teško mogu definirati kao značajna radikalna i reformistička mreža."<ref>Thomas Munck, 1994, str. 70.</ref> Čini se da su se mnoge od masonskih vrijednosti vrlo svidjele prosvjetiteljskim misliocima. Diderot u ''D'Alembertovom snu'' razmatra vezu između masonskih ideala i prosvjetiteljstva, proučavajući masonstvo kao način širenja prosvjetiteljskih vjerovanja.<ref>{{cite web|url=https://www.stmarys-ca.edu/sites/default/files/attachments/files/Dalemberts_Dream.pdf| title=D'Alembert's Dream| author=Denis Diderot| year=1769}}</ref> Historičarka Margaret Jacob naglašava važnost masona u neizravnom inspiriranju prosvjetiteljske političke misli.<ref>Margaret C. Jacob, ''Living the Enlightenment: Freemasonry and politics in eighteenth-century Europe'' (Oxford University Press, 1991.)</ref>
 
U negativnom smislu, Daniel Roche osporava tvrdnje da je masonstvo promicalo egalitarizam. On objašnjava da je “prava jednakost loža bila elitistička”, te je privlačila osobe sličnih društvenih statusa.<ref>Roche, 437.</ref> Za prisustvo plemkinja u francuskim "adoptivnim ložama" koje su se formirale [[1780-ih]] uvelike su bile zaslužne bliske veze koje su te lože dijelile s aristokratskim društvom.<ref>Jacob, 139. See also Janet M. Burke, “Freemasonry, Friendship and Noblewomen: The Role of the Secret Society in Bringing Enlightenment Thought to Pre-Revolutionary Women Elites”, ''History of European Ideas'' 10 no. 3 (1989): 283–94.</ref>
 
==== Masoni i Francuska i Američka revolucija ====
Veliki neprijatelj masonstva bila je [[Rimokatolička crkva]], tako da se u zemljama s velikom katoličkom većinom kao npr. Francuskoj, Italiji, Španiji i Meksiku, mnogo okrutnih političkih bitaka zbivalo između, kako ih Davies naziva, reakcionarne crkve i prosvijećenog masonstva.<ref>Davies, ''Europe: A History'' (1996) str. 634.–635.</ref><ref>Richard Weisberger et al., eds., ''Freemasonry on both sides of the Atlantic: essays concerning the craft in the British Isles, Europe, the United States, and Mexico'' (2002)</ref>
 
U pojmovima njihovog utjecaja na revolucionarnu politiku, historičar [[Robert Roswell Palmer]] zaključuje da su čak i u Francuskoj masoni bili politički "bezazleni, ako ne i smiješni" i nisu djelovali kao skupina.<ref>Robert R. Palmer, ''The Age of the Democratic Revolution: The struggle'' (1970) str. 53.</ref> Mada je poznato da su [[Benjamin Franklin]] i [[George Washington]] uistinu bili aktivni masoni, američki historičari umanjili su važnost masonstva kao uzroka [[Američka revolucija|Američke revolucije]], pošto je masonski red bio apolitičan i obuhvaćao je i [[Patrioti (Američka revolucija)|patriote]] i njihove neprijatelje [[Lojalisti (Američka revolucija)|lojaliste]].<ref>Neil L. York, "Freemasons and the American Revolution", ''The Historian'' Volume: 55. Issue: 2. 1993, str. 315+.</ref>
 
== Važni intelektualci ==
[[Datoteka:Voltaire dictionary.jpg||thumb||upright||[[Voltaire]] u sedamdesetoj godini života.]]
 
[[Datoteka:Montesquieu 1.png||thumb||upright||[[Montesquieu]] je poznat po artikuliranju teorije o [[podjela vlasti|podjeli vlasti]].]]
 
[[Datoteka:Benjamin Franklin 1767.jpg||thumb||upright||[[Benjamin Franklin]], jedna od ključnih ličnosti američkog prosvjetiteljstva]]
 
[[Datoteka:Antoine-Laurent Lavoisier (by Louis Jean Desire Delaistre)RENEW.jpg||thumb||upright||[[Antoine Laurent de Lavoisier]], poznat je kao otac moderne kemije.]]
 
[[Datoteka:JohnLocke.png||thumb||upright||[[John Locke]], poznat kao "otac [[klasični liberalizam|klasičnog liberalizma]]".]]
 
[[Datoteka:Sir Isaac Newton (1643-1727).jpg||thumb||upright||Jedna od najvećih figura [[naučna revolucija|naučne revolucije]], Sir [[Isaac Newton]], bio je član engleske [[Royal Society]].]]
 
{|| class="wikitable sortable"
|-
! scope="col" | Ličnost
! scope="col" | Životni vijek
! scope="col" | Nacionalnost
! scope="col" class="unsortable" | Bilješke
|-
| [[Thomas Abbt]] || 1738–1766 || njemačka || Auor djela "''Vom Tode für's Vaterland''" ("O smrti za svoju naciju").
|-
| [[Jean le Rond d'Alembert]] || 1717–1783 || francuska || Matematičar i fizičar, jedan od tvoraca ''[[Encyclopédie]]''.<ref>"The Encyclopedia of Diderot & D'Alembert Collaborative Translation Project." The Encyclopedia of Diderot & D'Alembert Collaborative Translation Project. N.p., n.d. Web. 17 Nov. 2014.</ref>
|-
| [[Francis Bacon]] || 1561–1626 || engleska || Filozof koji je pokrenuo revouciju u empirijskoj misli karakterističnoj za veći period prosvjetiteljstva.<ref>{{citation|url=http://plato.stanford.edu/entries/enlightenment/ |title=Enlightenment (Stanford Encyclopedia of Philosophy) |publisher=Plato.stanford.edu |date=20. august 2010. |accessdate=17. februar 2012.}}</ref>
|-
| [[Pierre Bayle]] || 1647–1706 ||francuska || Književni kritičar poznat po uređivanju časopisa "''Nouvelles de la république des lettres''" i tvorac značajnog djela "''Dictionnaire historique et critique''". Jedan od prvih mislilaca prosvjetiteljstva koji se zalagao za toleranciju između različitih religioznih vjerovanja.
|-
| [[Cesare Beccaria]] || 1738–1794 || italijanska || Reformator zakona o kriminalu, najpoznatiji po traktatu ''[[Dei delitti e delle pene]]'' ("O zločinima i kaznama") (1764).
|-
| [[Balthasar Bekker]] || 1634–1698 || nizozemska || Ključna figura ranog prosvjetiteljstva. U svojoj knjizi ''De Philosophia Cartesiana'' (1668.) Bekker objašnjava da teologija i filozofija imaju svoja odvojena područja spoznaje i da priroda ne može biti objašnjena iz svetih spisa, kao što ni teološka istina ne može biti izvedena iz prirode.
|-
| [[George Berkeley]] || 1685–1753 || irska || Filozof i matematičar poznat po razvoju subjektivnog idelizma.<ref>Downing, Lisa. "George Berkeley." Stanford University. Stanford University, 10. septembar 2004. Web. 16 novembar 2014.</ref>
|-
| [[Justus Henning Boehmer]] || 1674–1749 || njemačka || Crkveni pravnik, jedan od prvih reformatora crkvenog i građanskog prava, koja su bila temelj kasnijih reformi i koje su se očuvale do 20. vijeka.
|-
| [[Ruđer Bošković]] || 1711–1787 || hrvatska || Fizičar, astronom, matematičar, filozof diplomat, pjesnik, teolog i isusovac. Polimat rođen u Dubrovačkoj republici (sadašnjoj Hrvatskoj), studirao je i živio u Italiji i Francuskoj gdje je objavio većinu svojih djela. Osmislio je preteču atomske teorije i zaslužan je za značajne doprinose astronomiji, kao što je prvi geometrijski postupak za određenje ekvatora rotirajućeg planeta iz tri promatranja površinskih svojstava, i za izračun orbite planeta iz tri promatranja jegove pozicije. Godine 1753. otkrio je i nepostojanje atmosfere na Mjesecu.
|-
| [[James Boswell]] || 1740–1795 || škotska || Biograf Samuela Johnsona, doprinijeo je uspostavi općih normi za pisanje biografija.
|-
| [[Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon|G.L. Buffon]] || 1707–1788 || francuska || Biolog, autor djela ''L'Histoire Naturelle'' uzimao je u obzir teoriju prirodne selekcije i proučavao sličnosti između čovjeka i majmuna.
|-
| [[Edmund Burke]] || 1729–1797 || irska || Parlamentarni zastupnik i politički filozof, najpoznatiji po pragmatizmu, smatra se značajnim i za prosvjetiteljsku i za konzervativnu misao.
|-
| [[Dimitrie Cantemir]] || 1673–1723 || moldavska || Filozof, historičar, kompozitor, muzikolog, lingvist, etnograf i geograf.
|-
| [[Émilie du Châtelet]] || 1706–1749 || francuska ||Matematičar, fizičar i prevoditelj. Preveo je Newtonov ''Principia'' s vlastitim komentarom.
|-
| [[Anders Chydenius]] || 1729–1803 || finsko-švedska ||Svećenik i crkveni član Riksdaga, danas poznat kao vodeći klasični liberal u nordijskoj historiji.
|-
| [[Francisco Javier Clavijero]] || 1731–1787 || meksička ||Historičar, najpoznatiji po svom djelu ''Historia Antigua de México'' ("Antička historija Meksika") u kojoj opisuje historiju i kulturu Azteka.
|-
| [[Marquis de Condorcet]] || 1743–1794 || francuska || Filozof, matematičar, i rani politički naučnik who devised the concept of a Condorcet method.
|-
| [[Ekaterina Dashkova]] || 1743–1810 || ruska ||Direktor Carske akademije umjetnosti i nauka (danas Ruska akademija nauka).
|-
| [[Denis Diderot]] || 1713–1784 || francuska || Osnivač Encyclopédie, analizirao problem slobodne volje i vezivanje za materijalne objekte, doprinijeo je teoriji književnosti.
|-
| [[Benito Jerónimo Feijóo y Montenegro]] || 1676–1764 || španjolska || Najistaknutiji zagovarač kritičkog empirizma na samom početku španskog prosvjetiteljstva. Vidi još španjolskg učenjaka [[Martín Sarmiento|Martina Sarmienta]] (1695–1772)
|-
| [[Christlieb Feldstrauch]] || 1734–1799 || ruska i njemačka || Edukator i filozof. Author djela<ref>{{cite web|url=http://philpapers.org/archive/VASPPT.3.pdf| title=Beobachtungen über den Geist des Menschen und dessen Verhältniß zur Welt| author=Christlieb Feldstrauch|date=1790}}</ref> ''Beobachtungen über den Geist des Menschen und dessen Verhältniß zur Welt''
|-
| || 1700-ih || francuska || [[Enciklopedisti]]
|-
| [[Bernard le Bovier de Fontenelle]] || 1657–1757 || francuska || Autor.
|-
| [[Denis Fonvizin]] || 1744–1792 || ruska ||Pisac i dramaturg.
|-
| [[José Gaspar Rodríguez de Francia]] || 1766–1840 || paragvajska || Prvi predsjednik Paragvaja. Uveo je radikalne političke ideje nikad prije primijenjene u Južnoj Americi, svoju je zemlju učinio bogatijom i sigurnijom od bilo koje druge južnoameričke zemlje.
|-
| [[Benjamin Franklin]] || 1706–1790 || američka || Državnik, naučnik, politički filozof, autor. Kao filozof, poznat je po svojim tekstovima o nacionalnosti, ekonomskim pitanjima, aforizmima objavljenim u ''[[Poor Richard's Almanac]]'' i polemikama u korist američke nezavisnosti. Sudjelovao je u pisanju [[Američka Deklaracija nezavisnosti|Američke deklaracije o nezavisnosti]] i Ustava SAD-a iz 1787.
|-
| [[Luigi Galvani]] || 1737–1798 || italijanska || Liječnik, fizičar i filozof, pionir studija o bioelektricitetu.<ref>Sabbatini, Renato. "The Discovery of Bioelectricity. Galvani and Volta." Sabbatini, R.M.E.: The Discovery of Bioelectricity. Galvani and Volta. The State University of Campinas, 1998. Web. 17. novembar 2014.</ref>
|-
| [[Antonio Genovesi]] || 1712–1769 || italijanska || Autor djela o filozofiji i političkoj ekonomiji.
|-
| [[Edward Gibbon]] || 1737–1794 || engleska || Historičar, najpoznatiji po svom djelu ''[[Decline and Fall of the Roman Empire]]'' ("Propast i pad Rimskog Carstva").
|-
| [[Johann Wolfgang von Goethe]] || 1749–1832|| njemačka || Tijesno vezan za vrijednosti prosvjetiteljstva; vođa [[Weimarski klasicizam|Weimarskog klasicizma]].
|-
| [[Olympe de Gouges]] || 1748–1793 || francuska || Dramaturg i aktivist, zalagao se za profeminističku politiku.
|-
| [[Alexander Hamilton]] || 1755–1804 || američka || Ekonomist, politički teoretičar i političar. Glavni protagonist pisanja Ustava Sjedinjenih Američkih Država, i najznačajniji pojedinačni autor dokumenata ''The Federalist Papers'', kojima se zagovara ratifikacija Ustava kroz njegov detaljni pregled, analizu njegovih filozofskih i moralnih temelja, te njegovu namjeru.
|-
| Joseph Haydn || 1732–1809 || austrijska || Kompozitor. Revolucionirao je simfonijski oblik.
|-
| [[Claude Adrien Helvétius]] || 1715–1771 || francuska || Filozof i pisac. Poznat po svom djelu ''De l'esprit'' ("O umu").
|-
| [[Johann Gottfried von Herder]] || 1744–1803 || njemačka || Teolog i lingvist. Predložio je tezu da jezik determinira misao, uveo koncept je etničkih studija i nacionalizma, utjecao je na kasnije romantističke mislioce. Rani pristalica demokracije i republikanske samovladavine.
|-
| [[Thomas Hobbes]] || 1588–1679 || engleska ||Filozof, napisao je djelo ''[[Leviathan]]'', ključni tekst političke filozofije. Mada Hobbes opravdava apsolutističku monarhiju, njegovo je djelo prvo koje postulira da svjetovno pravo monarha ne dolazi od Božje volje da on postane monarh, već od naroda koji slobodno odluči da će vlastitu moć i slbodu staviti u njegove ruke. Drugim riječima, Hobbes zamjenjuje božje pravo kraljeva s ranom formulacijom [[društveni ugovor|društvenog ugovora]]. Hobbesov rad je naišao na osudu i od reformatora zbog njegove obrane apsolutizma i od tradicionalista zbog njegovog zagovaranja ideje da moć vladara proizlazi iz naroda, a ne iz Božje volje.
|-
| [[Baron d'Holbach]] || 1723–1789 || francuska || Autor, enciklopedist i prvi evropski deklarirani ateist. Podigao je jake kontroverzije zbog kritike religije u cijelosti u svom djelu ''[[Système de la Nature ou Des Loix du Monde Physique et du Monde Moral]]''.
|-
| [[Ludvig Holberg]] || 1684-1754 || norveška || Pisac, esejist, filozof,historičar i dramaturg.
|-
| [[Henry Home, Lord Kames]] || 1696–1782 || škotska || Odvjetnik i filozof. Zaštitnik Adama Smitha i Davida Humea
|-
| [[Robert Hooke]] || 1635–1703 || engleska || Vjerojatno vodeći eksperimentator svog vremena, Kustos eksperimenata za Royal Society. U sojim djelima je kvantificirao koncepte kao [[Boyleov zakon]] i obrnuto proporcionalni odnos gravitacije, otac mikroskopije.
|-
| [[Wilhelm von Humboldt]] || 1767–1835 || njemačka || Lingvist, utemeljitelj modernog obrazovnog sistema, filozof i diplomat.
|-
| [[David Hume]] || 1711–1776 || škotska || Historičar, filozof i ekonomist. Najpoznatiji po svom empirizmu i naučnom skepticizmu, naprednim doktrinama naturalizma i materijalnog uzroka. Utjecao je na Kanta i Adama Smitha.<ref>Fieser, James. "David Hume." Internet Encyclopedia of Philosophy. N.p., n.d. Web. 17. novembar 2014.</ref>
|-
| [[Thomas Jefferson]] || 1743–1826 || američka || Državnik, politički filozof i edukator. Kao filozof, najviše je poznat po doprinosima Američkoj deklaraciji o nezavisnosti (1776.), pogotovo po rečenici "[[Svi su ljudi učinjeni jednaki]]," i njegovom zagovaranju demokracije u teoriji i praksi. Kao polimat, poticao je visoko obrazovanje kao način podizanja cijele nacije.
|-
| [[Gaspar Melchor de Jovellanos]] || 1744–1811 || španska || Istaknuti državnik. Glavna ličnost španskog prosvjetiteljstva.
|-
| [[Immanuel Kant]] || 1724–1804 || njemačka || Filozof i fizičar. Uspostavio je kritičku filozofiju na sistematskoj bazi, predložio ja materijalističku teoriju stvaranja sunčevog sistema, pisao je o etici i moralu. Opisao je principe prosvjetiteljstva u svom eseju ''What is Enlightenment?'' (1784.). Utjecali na njega [[David Hume|Hume]] i [[Isaac Newton]]. Najvažnija ličnost njemačkog idealizma i značajan pos svom utjecaju na [[Johann Gottlieb Fichte|Fichtea]] i [[Georg Wilhelm Friedrich Hegel|Hegela]].
|-
| [[Vasilij Karazin]] || 1773–1842 || ruska i ukrajinska || Intelektualac, izumitelj i osnivač Ministarstva nacionalnog obrazovanja u [[Rusko Carstvo|Ruskom Carstvu]]. Objavljivao naučne radove u [[Ukrajina|Ukrajini]]. Osnivač je [[Univerzitet u Harkovu|Univerziteta u Harkovu]], koji i danas nosi njegovo ime. Poznat je i po tome što se opirao, onome što je po njegovom mišljenju, kolonijalna eksploatacija Ukrajine od strane Ruskog Carstva, iako se osjećao Srbin po etnicitetu.
|-
| [[Hugo Kołłątaj]] || 1750–1812 || poljska || Aktivan u Konisijiza nacionalno obrazovanje i Društvu osnovnoškolskih udžbenika, reformirao je Akademiju u Krakowu, čiji je bio rektor od 1783. do 1786. Bio je jedan od autora Poljsko-Litvanskog Ustava iz 3. maja 1791. i osnovao je Skupštinu prijatelja Ustava kaja je pomagala u njegovoj implementtaciji.
|-
| [[Ignacy Krasicki]] || 1735–1801 || poljska || Vodeći pjesnik poljskog prosvjetiteljstva.
|-
| [[Joseph-Louis Lagrange]] || 1736–1813 || italijansko-francuska || Matematičar, poznat po svojim doprinosima matematičkoj analizi, teoriji brojeva, i nebeskoj mehanici.
|-
| [[Antoine Lavoisier]] || 1743–1794 || francuska || Osnivač moderne kemije; osuđen na smrt za vrijeme Francuske revolucije zbog svojih političkih ideja.
|-
| [[Gottfried Leibniz]] || 1646–1716 || njemačka || Filozof i matematičar, Newtonov rival.ewton.
|-
| [[Giacomo Leopardi]] || 1798–1837 || italijan || Pjesnik, esejist, filozof i filolog.
|-
| [[Gotthold Ephraim Lessing]] || 1729–1781 || njemačka || Kazališni pisac, kritičar, politički filozof. Osnovao jekazalište na njemačkom jeziku.
|-
| [[Carl von Linné]] Carl Linnaeus || 1707–1778 || švedska || Botaničar. liječnik i zoolog, stvorio je temelje moderne binomske nomenklature živih bića. Poznat je kao otac moderne taksonomije.
|-
| [[John Locke]] || 1632–1704 || engleska ||Filozof, važni empiričar koji je proširio rad Francisa Bacona i Thomasa Hobbesa. Jedan od prvih mislilaca koji su obađivali odnos države i pojedinca, ugovornog temelja funkcioniranja države i vladavinu zakona. Zalagao se za osobne slobode naglašavajući pravo na vlasništvo.
|-
| [[Mikhail Lomonosov]] || 1711–1765 || ruska ||Polimat, naučnik i pisac, značajno je doprinijeo na području književnosti, obrazovanja i nauke.
|-
| [[James Madison]] || 1751–1836 || američka || Državnik i politički filozof. Imao je ključnu ulogu u pisanju [[Ustav SAD-a|Ustava SAD-a]] i formiranju njegovog teorijskog opravdanja u Federalnim spisima; autor američke "Bill of Rights".
|-
| [[Moses Mendelssohn]] || 1729–1786 || židovsko-njemačko || Filozof židovskog prosvjetiteljstva u Prusiji (Haskalah), [[Gotthold Ephraim Lessing|Gotthold Lessing]] mu je odao počast u drami ''[[Nathan Mudri]]''.
|-
| [[Jean Meslier]] || 1664-1729 || francusko || Rimokatolički svećenik, filozof i prvi ateistički pisac od antike. Autor djela ''Testament'', knjige-eseja čiju su retoriku i argumente koristili drugi autori prosvjetiteljstva kao [[Denis Diderot]], [[Baron d'Holbach]] i [[Voltaire]].
|-
| [[Julien Offray de La Mettrie|La Mettrie]] || 1709-1751 || francuska || Liječnik i rani pristaša filozofskog materijalizma. Najpoznatiji po djelu ''[[L'homme machine]]'' ("Čovjek stroj").
|-
| [[James Burnett, Lord Monboddo]] || 1714–1799 || škotska || Filozof, pravnik, predevolucijski mislilac, doprinijeo je ideji jezične evolucije.
|-
| [[Josef Vratislav Monse]] || 1733–1793 || češka|| Profesor prava na [[Univerzitet u Olomoucu|Univerzitetu u Olomoucu]], vodeća ličnost prosvjetiteljstva u [[Habsburška Monarhija|Habsburškoj monarhiji]]
|-
| [[Charles de Secondat, baron de Montesquieu|Montesquieu]] || 1689–1755 || francuska ||Politički mislilac. Poznat po artikulaciji teorije o [[podjela vlasti|podjeli vlasti]], danas implementiranoj u mnogim ustavima svijeta. Politički naučnik Donald Lutz otkrio je da je Montesquieu najviše citirani autoritet o vladavini u kolonijalnoj Americi.<ref>"The Relative Influence of European Writers on Late Eighteenth-Century American Political Thought", ''American Political Science Review'' 78,1 (March 1984), 189-197.</ref>
|-
| [[Leandro Fernández de Moratín]] || 1760–1828 || španska || Pisac drama i prevoditelj, podržavao je [[republikanstvo]] i slobodno mišljenje. Tranzicijska ličnost prema [[romantizam|romantizmu]].
|-
| [[Wolfgang Amadeus Mozart]] || 1756–1791 || austrijska || Vodeći skladatelj onog doba.
|-
| [[José Celestino Mutis]] || 1755–1808 || španska || Botaničar, vodio je prve ekspedicije u svrhu proučavanja biljaka u Južnoj Americi i skupio je veliku zbirku biljaka.
|-
| [[Isaac Newton]] || 1642–1727 || engleska || Fizičar, matematičar i astronom, prfesor matematike na [[Univerzitet u Cambridgeu|Univerzitetu u Cambridgeu]]. Autor je djela ''[[Philosophiae Naturalis Principia Mathematica]]''.
|-
| [[Nikolay Novikov]] || 1744–1818 || ruska ||Filantrop i novinar, nastojao je podiči kulturu ruskih čitatelja.
|-
| [[Dositej Obradović]] || 1739–1811 || srpska || Pisac, linguist i prosvjetitelj, utjecajni zagovaratelj srpskog kulturalnog nacionalizma i osnivač Ministarstva nacionalnog obrazovanja u Srbiji za vlasti [[Karađorđevići|Karađorđevića]]. Osnovao je i [[Univerzitet u Beogradu]].
|-
| [[Zaharije Orfelin]] || 1726–1785 || srpska || Polimat-pjesnik, pisac, historičar, prevoditelj, grafičar, izdavač itd.
|-
| [[Francesco Mario Pagano]] || 1748–1799 || talijanska || Pravnik i filozof, jedan od pionira modernog kaznenog zakona.
|-
| [[Thomas Paine]] || 1737–1809 || engleska/američka || Pamfletist, najpoznatiji po pamfletu ''[[Common Sense]]'' (1776.) koji poziva na Američku nezavisnost kao najracionalniju soluciju.
|-
| [[Sebastião José de Carvalho e Melo, Marquis of Pombal|Marquis of Pombal]] || 1699–1782 || portugalska ||Državnik, značajan po svom brzom i kompetentnom vodstvu nakon potresa u Lisabonu 1755. Implementirao je ekonomsku politiku koja je regulirala trgovačku aktivnost i standardizirala kvalitetu u zemlji.
|-
| [[Stanisław August Poniatowski]] || 1732–1798 || poljska || Posljednji kralj nezavisne Poljske, vodeća ličnost prosvjetiteljstva poljsko-litvanskog prostora i suautor jednog od prvih modernih ustava u svijetu, poljskog Ustava 3. maja 1791.
|-
| [[François Quesnay]] || 1694–1774 || francuska ||Ekonomist [[fiziokracija|fiziokratske škole]].
|-
| [[Alexander Radishchev]] || 1749–1802 || ruska ||Pisac i filozof. _Istaknuo je tradiciju radikalizma u ruskoj književnosti
|-
| [[Jovan Rajić]] || 1726–1801 || srpska || Pisac, historičar, putnik i pedagog, smatra se jednim od najvećih srpskih akademika 18. vijeka.
|-
| [[Thomas Reid]] || 1710–1796 || škotska || Filozof, razvio je zdravorazumski realizam.
|-
| [[Jean-Jacques Rousseau]] || 1712–1778 || švicarska ||Politički filozof, utjecao je na mnoge ličnosti prosvjetiteljstva, ali nije vjerovao u primat razuma, te je bliži pokretu [[Romantizam|romantizma]].
|-
| [[Adam Smith]] || 1723–1790 || škotska ||Ekonomist i filozof. Napisao je ''[[The Wealth of Nations]]'' ("Bogatstvo nacija"), u kojem objašnjava da bogatstvo nije novac sam po sebi, bogatstvo proizlazi iz odane vrijednosti proizvedenih dobara od strane investiranog kapitala i rada. Ponekad se smatra ocem ekonomske politike laissez-faire, ali se u stvari zalaže za određeni stupanj državne kontrole koja bi održavala jednakost.
|-
| [[Jan Śniadecki]] || 1756–1830 || poljska || Matematičar, filozof i astronom.
|-
| [[Jędrzej Śniadecki]] || 1768–1838 || poljska || Pisac, liječnik, kemičar i biolog
|-
| [[Baruch Spinoza]] || 1632–1677 || nizozemsko-židovska || Filozof koji je pripomogao stvoriti okvir prosvjetiteljstvu 18. vijeka.
|-
| [[Alexander Sumarokov]] || 1717–1777 || ruska ||Pjesnik i kazališni pisac, tvorac klasičnog kazališta u Rusiji.
|-
| [[Emanuel Swedenborg]] || 1688–1772 || švedska || Prirodoslovac i teolog, njegovo proučavanje odnosa duše i tijela dovelo je do detaljnog metafizičkog modela odnosa duhovnog i prirodnog.
|-
| [[Giambattista Vico]] || 1668–1744 || italijanska || Politički filozof, govornik, historičar i pravnik.
|-
| [[Voltaire]] François-Marie Arouet || 1694–1778 || francuska || Vrlo utjecajni pisac, historičar i filozof. Promicao je newtonovo učenje i osuđivao organiziranu religiju kao štetnu.
|-
| [[Adam Weishaupt]] || 1748–1830 || njemačka || osnivač reda [[Iluminati|Iluminata]].
|-
| [[Christian Wolff]] || 1679–1754 || njemačka || filozof
|-
| [[Mary Wollstonecraft]] || 1759–1797 || britanska || Spisateljica i jedna od prvih [[Feminizam|feminiskinja]].
|}
 
== Veze ==
* [[Atlantske revolucije]] ([[Američka revolucija]], [[Francuska revolucija]], revolucije u Latinskoj Americi, itd.)
* [[Obrazovanje u doba prosvjetiteljstva]]
* [[Evropska i američka naučna putovanja]]
* [[Revolucija 1848–1849.]]
* [[Nauka u doba prosvjetiteljstva]]
 
== Izvori ==
{{reflist|3}}
 
== Dodatna literatura ==
 
=== Reference i istraživanja ===
* Becker, Carl L. ''The Heavenly City of the Eighteenth-Century Philosophers.'' (1932), a famous short classic
* [[Stephen Bronner|Bronner, Stephen]]. '' The Great Divide: The Enlightenment and its Critics'' (1995)
* Burns, William. ''Science in the Enlightenment: An Encyclopædia'' (2003) 353pp
* Chisick, Harvey. ''Historical Dictionary of the Enlightenment.'' 2005. 512 pp
* Delon, Michel. ''Encyclopædia of the Enlightenment'' (2001) 1480pp
* [[Louis Dupre|Dupre, Louis]]. ''The Enlightenment & the Intellectual Foundations of Modern Culture'' 2004
* [[Peter Gay|Gay, Peter]]. ''The Enlightenment: The Rise of Modern Paganism'' (1966, 2nd ed. 1995), 952 pp; [http://www.amazon.com/dp/0393313026 excerpt and text search vol 1]; ''The Enlightenment: The Science of Freedom'', (1969 2nd ed. 1995), a highly influential study [http://www.amazon.com/dp/0393313662 excerpt and text search vol 2];
* Greensides F, Hyland P, Gomez O (ed.). ''The Enlightenment'' (2002)
* Fitzpatrick, Martin et al., eds. ''The Enlightenment World.'' (2004). 714pp; 39 essays by scholars
* Hazard, Paul. ''European thought in the 18th century: From Montesquieu to Lessing'' (1965)
* [[Gertrude Himmelfarb|Himmelfarb, Gertrude]]. ''The Roads to Modernity: The British, French, and American Enlightenments'' (2004) [http://www.amazon.com/Roads-Modernity-British-American-Enlightenments/dp/1400077222/ excerpt and text search]
* Israel, Jonathan. ''Democratic Enlightenment: Philosophy, Revolution, and Human Rights, 1750–1790'' (2011), 1152pp; intellectual history focused on radicalism
* Jacob, Margaret ''Enlightenment: A Brief History with Documents'' 2000
* [[Alan Charles Kors|Kors, Alan Charles]]. ''Encyclopædia of the Enlightenment'' (4 vol. 1990; 2nd ed. 2003), 1984pp [http://www.amazon.com/dp/0195104307 excerpt and text search]
* Munck, Thomas. ''Enlightenment: A Comparative Social History, 1721–1794'' England''. (1994)
* Outram, Dorinda. ''The Enlightenment''(1995) 157pp [http://www.amazon.com/dp/0521425344 excerpt and text search]
* Outram, Dorinda. ''Panorama of the Enlightenment'' (2006), emphasis on Germany; heavily illustrated
* {{citation|last=Porter|first=Roy|title=The Enlightenment|edition=2nd|year=2001|url=http://books.google.co.uk/books?id=z6C9zlVo7cAC&printsec=frontcover||isbn=978-0-333-94505-6}}
* {{cite book|last=Petitfils|first=Jean-Christian|title=Louis XVI|year=2005|publisher=Perrin|ISBN=2-7441-9130-2}}
* {{cite book|last=Sarmant|first=Thierry|title=Histoire de Paris: Politique, urbanisme, civilisation|year=2012|publisher=Editions Jean-Paul Gisserot|ISBN=978-2-755-803303}}
* Reill, Peter Hanns, and Wilson, Ellen Judy. ''Encyclopædia of the Enlightenment.'' (2nd ed. 2004). 670 pp.
* Schmidt, James “Inventing the Enlightenment: Anti-Jacobins, British Hegelians, and the ‘Oxford English Dictionary,’” Journal of the History of Ideas 64, no. 3 (July 2003): 421–43 [http://www.jstor.org/stable/3654234].
* Yolton, John W. et al. ''The Blackwell Companion to the Enlightenment.'' (1992). 581 pp.
 
=== Namjenske studije ===
* Aldridge, A. Owen (ed.). ''The Ibero-American Enlightenment'' (1971).
* Andrew, Donna T. "Popular Culture and Public Debate: London 1780". ''The Historical Journal'', Vol. 39, No. 2. (June 1996), pp 405–423. [http://www.jstor.org/stable/2640187 in JSTOR]
* Brewer, Daniel. ''The Enlightenment Past: reconstructing 18th-century French thought''. (2008).
* Broadie, Alexander. ''The Scottish Enlightenment: The Historical Age of the Historical Nation'' (2007)
* Broadie, Alexander. ''The Cambridge Companion to the Scottish Enlightenment'' (2003) [http://www.amazon.com/dp/0521003237 excerpt and text search]
* Bronner, Stephen. ''Reclaiming the Enlightenment: Toward a Politics of Radical Engagement'', 2004
* Brown, Stuart, ed. ''British Philosophy in the Age of Enlightenment'' (2002)
* Buchan, James. ''Crowded with Genius: The Scottish Enlightenment: Edinburgh's Moment of the Mind'' (2004) [http://www.amazon.com/dp/006055889X excerpt and text search]
* Campbell, R.S. and Skinner, A.S., (eds.) ''The Origins and Nature of the Scottish Enlightenment'', Edinburgh, 1982
* Cassirer, Ernst. ''The Philosophy of the Enlightenment.'' 1955. a highly influential study by a neoKantian philosopher [http://www.amazon.com/dp/0691019630 excerpt and text search]
* [[Roger Chartier|Chartier, Roger]]. ''The Cultural Origins of the French Revolution''. Translated by Lydia G. Cochrane. Duke University Press, 1991.
* Cowan, Brian, ''The Social Life of Coffee: The Emergence of the British Coffeehouse''. New Haven: Yale University Press, 2005
* [[Robert Darnton|Darnton, Robert]]. ''The Literary Underground of the Old Regime''. (1982).
* {{cite book |author= | title=[http://libmma.contentdm.oclc.org/cdm/compoundobject/collection/p15324coll10/id/59328/rec/1 ''Europe in the age of enlightenment and revolution''] | location=New York | publisher=The Metropolitan Museum of Art | year=1989 | isbn=0870994514}}
* Edelstein, Dan. ''The Enlightenment: A Genealogy'' (University of Chicago Press; 2010) 209 pages
* Golinski, Jan. "Science in the Enlightenment, Revisited," ''History of Science'' (2011) 49#2 pp&nbsp;217–231
* Goodman, Dena. ''The Republic of Letters: A Cultural History of the French Enlightenment''. (1994).
* Hesse, Carla. ''The Other Enlightenment: How French Women Became Modern''. Princeton: Princeton University Press, 2001.
* Hankins, Thomas L. ''Science and the Enlightenment'' (1985).
* Israel, Jonathan I. ''Enlightenment Contested: Philosophy, Modernity, and the Emancipation of Man 1670–1752'' (2008)
* Israel, Jonathan. ''Radical Enlightenment: Philosophy and the Making of Modernity, 1650–1750''. (2001).
* Israel, Jonathan. ''A Revolution of the Mind - Radical Enlightenment and the Intellectual Origins of Modern Democracy''. (2009).
* May, Henry F. ''The Enlightenment in America.'' 1976. 419 pp.
* Melton, James Van Horn. ''The Rise of the Public in Enlightenment Europe''. (2001).
* Porter, Roy. ''The Creation of the Modern World: The Untold Story of the British Enlightenment.'' 2000. 608 pp. [http://www.amazon.com/dp/0393322688 excerpt and text search]
* Redkop, Benjamin. ''The Enlightenment and Community'', 1999
* Reid-Maroney, Nina. ''Philadelphia's Enlightenment, 1740–1800: Kingdom of Christ, Empire of Reason.'' 2001. 199 pp.
* Roche, Daniel. ''France in the Enlightenment''. (1998).
* Sorkin, David. ''The Religious Enlightenment: Protestants, Jews, and Catholics from London to Vienna'' (2008)
* Staloff, Darren. ''Hamilton, Adams, Jefferson: The Politics of Enlightenment and the American Founding.'' 2005. 419 pp. [http://www.amazon.com/dp/080905356X excerpt and text search]
* Till, Nicholas. ''Mozart and the Enlightenment: Truth, Virtue, and Beauty in Mozart's Operas.'' 1993. 384 pp.
* Tunstall, Kate E. ''Blindness and Enlightenment. An Essay. With a new translation of Diderot's Letter on the Blind'' (Continuum, 2011)
* Venturi, Franco. ''Utopia and Reform in the Enlightenment''. George Macaulay Trevelyan Lecture, (1971)
 
=== Primarni izvori ===
* Broadie, Alexander, ed. ''The Scottish Enlightenment: An Anthology'' (2001) [http://www.amazon.com/dp/0862417384 excerpt and text search]
* Diderot, Denis. ''Rameau's Nephew and other Works" (2008) [http://www.amazon.com/Rameaus-Nephew-Other-Works-Diderot/dp/0872204863 excerpt and text search].
* Diderot, Denis. "Letter on the Blind" in Tunstall, Kate E. ''Blindness and Enlightenment. An Essay. With a new translation of Diderot's Letter on the Blind'' (Continuum, 2011)
* Diderot, Denis. ''The Encyclopédie of Diderot and D'Alembert: Selected Articles'' (1969) [http://www.amazon.com/dp/0521076048 excerpt and text search]
* Gay, Peter, ed. ''The Enlightenment: A Comprehensive Anthology'' (1973) [http://www.amazon.com/The-Enlightenment-comprehensive-anthology-Peter/dp/0671217070]
* Gomez, Olga, et al. eds. ''The Enlightenment: A Sourcebook and Reader'' (2001) [http://www.amazon.com/dp/0415204496 excerpt and text search]
* Kramnick, Issac, ed. ''The Portable Enlightenment Reader'' (1995) [http://www.amazon.com/dp/0140245669 excerpt and text search]
* Schmidt, James, ed. ''What is Enlightenment?: Eighteenth-Century Answers and Twentieth-Century Questions'' (1996) [http://www.amazon.com/dp/0520202260 excerpt and text search]
 
{{Commonscat|Age of Enlightenment}}
{{klasicizam i prosvjetiteljstvo}}
 
{{Izabran}}
 
[[Kategorija:Prosvjetiteljstvo| ]]
[[Kategorija:Filozofska terminologija]]
[[Kategorija:Historija književnosti]]