Hrvatski jezik: razlika između inačica

'''Hrvatski jezik''' (ISO 639-3: [http://www.sil.org/iso639-3/documentation.asp?id=hrv hrv]) skupni je naziv za nacionalni [[standardni jezik]] [[Hrvati|Hrvata]], te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori okoviše od 5,546.5905 milijuna ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.).<ref Takođername=":0">{{Citiranje weba|url=http://ihjj.hr/|title=O hrvatskome jeziku|archiveurl=https://web.archive.org/web/20201111204646/http://ihjj.hr/stranica/o-hrvatskome-jeziku/26/|archivedate=2020-11-11|author=|date=|work=Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje|language=|publisher=|accessdate=2021-01-21}}</ref> Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; [[Sjedinjene Države|Sjedinjenim Američkim Državama]] (58.400; popis iz 2000.)<ref name="Ethnologue">M. Paul Lewis, ur., ''Ethnologue: Languages of the World'', XVI. izd., Dallas, Tex.: SIL Int., 2009., {{ISBN|978-1-55671-216-6}}, mrježovnica dostupna na jednoobraznome tražitelju izvora (JTI): [http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=hrv http://www.ethnologue.com/.] {{jezikk|engl}}</ref>; [[Austrija|Austriji]], 19.400 (popis iz 2001.); [[Srbija|Srbiji]] 19.223 [http://popis2011.stat.rs/ popis 2011.]; [[Mađarska|Mađarskoj]], (14.300; popis iz 2001.); [[Italija|Italiji]] (3.500; Vincent 1987.); [[Crna Gora|Crnoj Gori]] (6.810; 2006.); [[Slovačka|Slovačkoj]], 890; popis iz 2001.).

Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.<ref name=":0" />

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela -– pa i gramatike -– pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici<ref>[http://webograd.tportal.hr/Miha29/hrvatskijezik/kratkapovijesthrvatskogajezika "Povijest hrvatskoga jezika"], članak s kronološkim pregledom povijesnih gramatika hrvatskog književnog jezika kod "tportal.hr", posjećeno 12. kolovoza 2015.

</ref> (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom [[Ilirski pokret|Ilirskog pokreta]] sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan ''Hrvatski pravopis'' [[Ivan Broz|Ivana Broza]] iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se -– uz manje promjene -– kao '''standardni hrvatski jezik''' koristi do danas.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom [[Zapadnoštokavsko narječje|zapadnoštokavska dijalekta]], a to su [[slavonski dijalekt|sjeverni (slavonski) dijalekt]] kojim govore samo Hrvati, [[zapadni dijalekt|zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt]] kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, [[istočnobosanski dijalekt|istočni (istočnobosanski) dijalekt]] kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te [[novoštokavski jekavski dijalekt|južni (novoštokavska jekavica) dijalekt]] koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem [[Dubrovnik|dubrovačkom]]e području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.<ref name=":0" />

Početak oproštajnog pisma [[Petar Zrinski|Petra Zrinskog]] (1621. -– 1671.) svojoj supruzi [[Katarina Zrinski|Katarini]], pred pogubljenje. Njih dvoje ubrajaju se među pisce [[Hrvatska barokna književnost#Ozaljski krug|Ozaljskog kruga]], čiji su pripadnici stvarali književni izričaj uz maksimalno korištenje potencijala sva tri hrvatska narječja -– čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Tek od sredine 19. stoljeća je konačno prevladala opcija da se hrvatski književni standard što dosljednije osloni na novoštokavski (“dubrovački“) govor.

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski [[tekst]]ovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo [[Glagoljica|glagoljicom]]. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, [[hrvatska ćirilica|hrvatsku ćirilicu]] (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj [[hrvatska redakcija crkvenoslavenskog jezika|hrvatske redakcije]] crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon [[stogodišnji hrvatsko-turski rat|provale Turaka]] u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. stoljeću hrvatska čakavska i osobito štokavska [[književnost]] dosežu europsku literarnu razinu.<ref name=":0" />

Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku ''Institutionum linguae Ilyricae'', kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta ''Rituala Rimskog'' i koja slijedom tog "službenog molitvenika" znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava -– koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme [[barok]]na hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga ([[Petar Zrinski]] prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep ''[[Adrianskoga mora sirena]],'' kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat [[Nikola VII. Zrinski|Nikola Zrinski]]; [[Ana Katarina Zrinska]] piše molitvenik ''[[Putni tovaruš]]'', a [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] zbirku pjesama ''[[Gartlic za čas kratiti]]'') stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.

U to vrijeme se -– zahvaljujući politici [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]] koja brigu za slavenske narode i njihove jezike iskazuje promovirajući izučavanje upravo hrvatskog jezika -– hrvatski jezik obavezno izučava na svim sveučilištima diljem [[Europa|Europe]]. Smatralo se tada da zapravo svi Slaveni govore istim jezikom, koji ima različita narječja -– pa se kao "slavenski" izučavao zapravo tadašnji hrvatski jezik.<ref>[http://www.matica.hr/knjige/375/ "Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću: Hrvatski među šest svjetskih jezika"] prezentacija knjige prof. dr. Stjepana Krasića, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

Paralelno se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija kajkavski standardni jezik; na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru se temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskoga narodnog preporoda]] u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju [[dijakritički znakovi]].<ref name=":0" />

Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika [[Šime Starčević]]a ''Nova ričoslovnica ilirska'' (1812.) gdje se polazi od ikavice, ''Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko'' (1806.) [[Joakim Stulli|Joakima Stullija]] koji preferira jekavicu i ''Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika'' (1802./1803.) [[Josip Voltić|Josipa Voltića]], koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. [[Andrija Kačić Miošić|Kačićev]] ''Razgovor ugodni naroda slovinskoga'' iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana ("pjevana") uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća -– napisana je štokavskom ikavicom.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice -– u razdoblju oko 2000. pr. Kr., stvara se, prema većini znanstvenika, baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500. -– 1300. godine pr. Kr. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica.

Hrvatski standardni jezik dijeli sa [[standardni jezik|standardnim jezicima]] Bošnjaka, Crnogoraca i Srba -– uz stanovite razlike razlike -– zajedničku [[Novoštokavski dijalekt|novoštokavsku]] dijalektnu osnovicu ([[fonologija|fonologiju]], [[gramatika|gramatički sustav]], osnovni [[rječnik]])<ref name="hrvenc" />. Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga apstraktnog modela (koji nije u konkretnoj uporabi) standardnog jezika. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima [[srpskohrvatski jezik|standardne novoštokavštine, ali]] za razliku od slučajeva svih drugih jezika koji imaju varijante, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici). Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika u odnosu na obližnje južnoslavenske standardne jezike, valja spomenuti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.<ref name="hrvenc">{{Citiranje www |naslov=Hrvatska enciklopedija: Hrvati, jezik |url=http://hebeta.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 |autor=[[Leksikografski zavod Miroslav Krleža]] |urednik=Dalibor Brozović }}</ref>

Tijekom [[Renesansa|renesanse]], učeni Hrvati -– koji studiraju u inozemstvu, ili visokim učilištima u Hrvatskoj, poput [[Dominikanci|dominikanskog]] [[Sveučilište u Zadru|Sveučilišta u Zadru]] (osnovano 1396. godine), [[Pavlini|pavlinskog]] Sveučilišta u Lepoglavi (osnovano 1656.), [[Družba Isusova|isusovačkog]] [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]] (osnovano 1669. godine) i [[Franjevci|franjevačke]] Visoke filozofske škole u Osijeku (osnovana 1707. godine, 8 godina nakon što je [[Mir u Srijemskim Karlovcima|Mirom u Srijemskim Karlovcima]] Slavonija vraćena Hrvatskoj) -– počinju pisati književna djela na narodnom jeziku, sukladno tadašnjem europskom trendu. Krajem 15. stoljeća nastaje prva hrvatska drama ''[[s:Radmio i Ljubmir|Radmio i Ljubmir]]'', koju [[Džore Držić]] piše na (ijekavskom) dubrovačkom narječju. 1536. godine [[Petar Zoranić]] (ikavskim) narječjem sjeverne Dalmacije piše prvi hrvatski roman [[Planine]].

Osobito utjecajno književno djelo bio je “[[s:Razgovor ugodni naroda slovinskoga|Razgovor ugodni naroda slovinskoga]]” (prvo izdanje: Venecija, 1756.), djelu koje je dalmatinski franjevac [[Andrija Kačić Miošić]] napisao na štokavskoj ikavici -– te uz uvažavanje Gramatike koju je [[Bartol Kašić]] (isusovac iz Dalmacije) za ikavsku štokavicu napisao 1604. godine. Znatan utjecaj na postupno prihvaćanje štokavskog standarda imao je i Kašićev prijevod "Rituala Rimskog" (Rim, 1640. god.) -– službenog liturgijskog molitvenika iz kojega su svećenici čitali molitve u najrazličitijim javnim prigodama -– od vjenčanja do pogreba. Međutim su čakavci i štokavci ostajali svjesni jezičnog bogatstva koje su baštinili, te se tijekom tog razdoblja nastavila razvijati osobito kajkavska književnost; možda je slabijem prihvaćanju štokavštine na području Sjeverozapadne Hrvatske pridonijela i činjenica da je to područje crkveno bilo vezano uz Mađarsku, gdje se preferiralo korištenje Rimskog Rituala na latinskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja književnici često gledaju ugraditi u (hrvatski književni) jezik kojim pišu najbolje elemente sva tri hrvatska narječja -– štokavskog, kajkavskog i čakavskog. To osobito vrijedi za književnike baroknog [[Hrvatska barokna književnost|Ozaljskog književnog kruga]], kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju [[Fran Krsto Frankapan|Fran Krsto Frankopan]] i pavlin [[Ivan Belostenec]].

Sukladno tadašnjim austijskim geopolitičkim konceptima ("[[austroslavizam]]"), dobiva [[Vojvodina|vojvođanski]] Srbin [[Đuro Daničić]] (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]]) priliku da u Zagrebu radi na svojem ''Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika.'' Taj rječnik -– koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika -– koji izlazi u razdoblju 1880. -– 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na [[Srpski jezik|srpski]]). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti "zaraženi" tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan "[[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]" jezik (nije Daničić nipošto bio zadnji koji je na tome radio) ipak nisu bile uspješne. Primjerice je (izvorni kajkavac) [[Miroslav Krleža]] u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku (i jedinstvenom srpskohrvatskom narodu) i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi -– gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreće se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta -– sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske "[[Balade Petrice Kerempuha]]", u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik "kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu" ) i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] iz 1967. godine. Kod -– na području jezika vrlo utjecajnog -– M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću [[Unitarističko jugoslavenstvo|jugoslavenske]] ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu "Krležinim dobom".<ref>tako Vladimir Anić. V. [//hrcak.srce.hr/131500 „Miroslav Krleža u ''Rječniku stranih riječi''“], Ivana Klinčić, „Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, Vol.40 No.2. prosinca 2014.., str. 534</ref>

Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" -– zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva -– imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoj jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima ("večeri poezije", rekli bismo urbanim izričajem) u selima svih dijelova Hrvatske (i šire) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva vijeka prije Vuka, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika, da ne spominjemo druge zaslužnike u području hrvatskog jezikoslovlja."<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=26728] Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, Šimun Musa, "Croatica et Slavica Iadertina", Vol.2 No.2. Veljača 2007..</ref>

Ta je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je [[Fran Kurelac]] koji se zalaže za arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije, čakavsko najrečje, koje on smatra jezgrom hrvatskoga jezika. Smatrali su da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Riječka filološka škola zalagala se za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, a kojima su oni sami mijenjali dotadašnja značenja ili koje su posuđivali iz drugih slavenskih jezika (čest -– sreća, dugotrp -– strpljiv, lotrija -– besposlica, nauzprek -– protivan, saharana -– spasenje, udilje -– odmah, zaobstun -– uzalud itd.).

==== Novosadski "dogovor" ====

*Dr. [[Stjepan Krasić]], povjesničar: [http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=18365 Hrvatski -– normiran i moderan jezik od šesnaestoga stoljeća]

# Mijo Lončarić (ur.)''''': Hrvatski jezik''''' (prva knjiga s tim naslovom u nekoj međunarodnoj seriji - – ''Najnowsze dzieje jezykow slowianskich, Opole 1998.''