Parmenid: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
prijevod |
sit. |
||
Redak 18:
Problem je što prije raditi, Herakleitovu ili Parmenidovu školu. Kao da je ovaj čuo za ovog pa radio suprotno. Teško je objasniti jedno bez drugog. Obje škole su teške. Danas se smatra da je Parmenid osnivač Elejske škole. Prvi je sistematski razradio elejsko učenje i sagledao bitne filozofske probleme u protiv-stavu između kretanja i mirovanja, jednog i mnoštva, racionalnog i osjetilnog, pojavnog i bitnog.
Parmenid dijeli svoje učenje u dva dijela, koji se zovu «put istine» i «put mnijenja». Ono što on kaže o putu istine glasi Ne možeš znati ono što ne postoji – to je nemoguće – niti ga izreći, jer je jedna ista stvar ona koja se može zamisliti i ona koja može postojati. Prema
Biću pripisuje jedinstvo i nepromjenljivost. Postoji samo [[bitak]], on je vječan, ne postaje i ne propada, ostajući istovjetan, uvijek jednak samom sebi. Biće ili Jedno jeste. Ono što nastaje nastaje ili iz bića ili iz nebića. Ako iz bića onda to nešto već jeste, a iz nebića ništa. Njegova prva tvrdnja je da ono jeste tj. biće ili stvarnost – odnosno postoji. Ono može biti predmet naših misli. Biće nikad nije nastalo, ono naprosto jeste. Biće je nestvoreno, neprolazno, cjelo, nepokretno, ne može mu se ništa dodati. Biće je Jedno i ne može se djelit, jer bi se moralo djelit nečim različitim od sebe. Biće je ograničeno jer se neograničeno mijenja. Elejski bitak se ne može djeliti jer je njegova cjelokupnost svuda prisutna. Bitak je dakle, jedan nedjeljiv, on je neprekidna cjelina koju
Stvar koja se može misliti jeste: kada mislite, mislite o nečemu, kada upotrijebite ime to mora da bude ime nečega. Zato i misao i jezik zahtjevaju objekte van njih samih. A pošto možete misliti o nekom objektu ili govoriti o njemu u jednom, a isto tako i u drugom trenutku, sve ono o čemu se može misliti ili govoriti mora stalno postojati u vremenu. Iz toga slijedi da ne može biti promjene, jer se promjena sastoji iz stvari koje postaju ili prestaju da postoje. Ovo je u filozofiji prvi primjer jednog argumenta iz domena misli i jezika primjenjenog na svijet uopšte. On se, naravno, ne može prihvatiti kao valjan, ali vrijedi vidjeti koliki je elemenat istine koji u sebi sadrži.
No očigledno je da, u većini slučajeva, mi ne govorimo o riječima, već o onom što te riječi znače. A to nas vraća na
Parmenid drži da, jer možemo ovovog časa znati ono što se obično smatra prošlošću, to ne može stvarno biti prošlost, nego mora da, u izvjesnom smislu, postoji i u ovom času. Stoga on zaključuje, da nema takve stvari kao što je promjena. Moglo bi se reći da mi u izvjesnom smislu nemamo saznanje o prošlosti. Kada se nečeg sjetite, to sjećanje se događa ovog časa i nije identično sa događajem koga se sječate. Ali sječanje pruža opis prošlog događaja i zbog, niza praktičnih razloga, nema potrebe da se pravi razlika između opisa i onog što on opisuje.
Redak 41:
== Značaj ==
Često se kaže da je
== Citati ==
| |||