Razlika između inačica stranice »Sibinjske žrtve«

Dodano 12 bajtova ,  prije 13 godina
bez sažetka
 
Desetljećima se obilježava kao simbol domoljubne svijesti sibinjskog stanovništva.
 
 
 
 
 
 
[[Kategorija:Povijest Hrvatske]]
U nedjelju 17.veljače1935.g. održana je u Sibinju po odobrenju vlasti proslava Papinog dana. U tome su sudjelovali brojni sibinjski župljani kao i pridošli gosti iz Brodskog Varoša, Podvinja i Podcrkavlja. Veliku misu je po odobrenju mjesnog župnika služio Mihovil Praskić, župnik u Podcrkavlju, inače rodom iz Bosanskog Dubočca. Nakon mise on je održao govor koji su prisutni prekidali povicima „Živio dr.Maček“! „Živjela Hrvatska“! Proslava je nastavljena u krčmi Ljubice i Đure Wagner. Prvi govornik bio je sibinjski župnik i dekan Vinko Čajkovac koji je prikazao lik pape Pija XI. Nakon njega govorio je Antun Tomac iz Andrjevaca o temi „Pape i Hrvati“. Antun Gabrilovac, umirovljeni učitelj iz Sibinja, održao je predavanje s naslovom „Socijalni rad papa“. Po završetku akademije i potom ručka Mihovil Praskić krenuo je praćen sa desetak zaprežnih kola punih njegovih podcrkavačkih župljana i drugih ljudi u Oriovac da posjeti tamošnjeg župnika, svoga znanca i prijatelja. Prolazeći kroz Andrijavce, St. Slatnik, Brod. Stupnik i radovanje sudionici tog pohoda pjevali su pjesme nacionalnog sadržaja te izvikivali dr. Mačeku i slobodnoj Hrvatskoj. Za vrijeme te posjete Praskić je u Orijovcu svojim pratiocima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. Mačeka. Nisu dakako ni izostajali poklici „Dolje četnici!“ Kasno uvečr vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i takve poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju s mjesta pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hicaopćinski činovnik Marko Matošević, Rođeni Sibinjac, odan jugounitarističkom režimu. Ustao je viknuo „Dolje Maček!“ i sudionicima povorke opsovao majku hrvatsku. Poiskakavši iz svojih kola, seljaci su se dali u potragu za izazivačem, no nisu ga uhvatili jer je on u međuvremenu pobjegao. Sutra dan, u ponedjeljak 18. veljače, usljedila su hićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. To je dakako uvelike uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela pa su neki njihovi ljudi koje su poslali razaslani seoski kuriri – iz Adrjevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović- krenuli su prdvečer u Oriovac da u žandamriskoj stanici žatraže oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili pušteni kućama. Na povratku je na sudionike ove protestne grupe iz šume Rastovice, između Brod. Stupnika i St.Slatnika, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica. Sutrašnjeg dana, bio je utorak 19.veljače 1935.g., ponovo je u St. Slatniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju došlo je do uhićenja , batinanja i upućivanja u podrumski zatvor žandmerijske postaje u Brodu. U zlostavljanju uhićenika navlastito se isticao žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.
 
Za vrijeme te posjete Praskić je u Orijovcu svojim pratiocima i tamošnjim ljudima održao kraći govor pozivajući ih da na skorašnjim izborima raspisanim za 5. svibnja glasuju za dr. Mačeka. Nisu dakako ni izostajali poklici „Dolje četnici!“ Kasno uvečr vraćajući se uz pjevanje rodoljubnih pjesama i takve poklike u pravcu Broda, na kolonu je u Sibinju s mjesta pokraj općinske zgrade ispalio dva revolverska hicaopćinski činovnik Marko Matošević, Rođeni Sibinjac, odan jugounitarističkom režimu. Ustao je viknuo „Dolje Maček!“ i sudionicima povorke opsovao majku hrvatsku. Poiskakavši iz svojih kola, seljaci su se dali u potragu za izazivačem, no nisu ga uhvatili jer je on u međuvremenu pobjegao. Sutra dan, u ponedjeljak 18. veljače, usljedila su hićenja pojedinaca u Oriovcu i St. Slatniku. To je dakako uvelike uznemirilo stanovništvo tih i okolnih sela pa su neki njihovi ljudi koje su poslali razaslani seoski kuriri – iz Adrjevaca Petar Luić-Šarić, njegov sin Stjepan te Šimo Čeović- krenuli su prdvečer u Oriovac da u žandamriskoj stanici žatraže oslobađanje uhićenih, koji su u međuvremenu bili pušteni kućama. Na povratku je na sudionike ove protestne grupe iz šume Rastovice, između Brod. Stupnika i St.Slatnika, ispaljeno nekoliko metaka, na sreću bez posljedica. Sutrašnjeg dana, bio je utorak 19.veljače 1935.g., ponovo je u St. Slatniku i Oriovcu, a sada i u Andrijevcima i Sibinju došlo je do uhićenja , batinanja i upućivanja u podrumski zatvor žandmerijske postaje u Brodu.
 
U zlostavljanju uhićenika navlastito se isticao žandar Vasilije Vukotić, zvan Crnogorac.
Uznemirenost naroda bližila se vrhuncu. Središnje mjesto tih zbivanja postalo je selo Sibinj, do neke mjere i Andrijevci. Odatle su odvoračka sela krenuli kuriri da pozovu stanovništvo na pohod u Brod gdje bi se tražilo oslobađanje zatvorenika, neopravdano uhićenih.,. Od Andrijevčana na obavještavanje ljudstva u okalnim selima pošli su Stjepan Luić-Šarić, i to u Jakačinu Malu, dok je njegov otac Petar pošao u Krajaćiće. Grupa uzbuđenih seljaka iz Sibinja i Andrjevaca te St. Slatnika krenula je na desetak kola u Brod. O tome je iz žandarmerijske postaje, po nekima i iz općine, u Sibinju, javljeno u Brod, pa je desetak brodskih žandara koje je predvodio major Vladimir Cvijanović krenula na tri automobila put Sibinja da prestane seljake. Do prvoga sukoba došlo je u Bartolovcima gdje su žandari zaustavili kolonu ljudstva, nahrupili na njih i razbili ih . U gužvi koja je nastala Filip Juretić iz Sibinja udario je daskom s kola i na zemlju oborio narednika Nikolu Grubića koji je na njega bio nasrunuo. Juretić je bio odmah uhićen, odveden u žandamerijsku stanicu u Sibinj i tamo bi bestijalno tučen. Seljaci gonjeni žandarima vraćali su se u Sibinj. Oko 11 sati došlo je do novog sudara, i to na mostu kraj općine. Tom prilikom većina seljaka se razbiježala jer su žandari ispalili nekoliko hitaca u zrak. Major Cvijanović udario je pištoljem po glavi Andrijevčanina Josipa Čeovića na što se ovaj srušio na tlo. Neki Sibinjci tom su prilikom uhićeni , odvedeni u općinu i tamo bili ispremlaćeni. Žandari, s majorom Cvijanovićem, saznavši da se u Sibinju jedan kilometar zapadnije nalazi veća grupa pobunjenih seljaka, pošli su tamo. Bili su to ljudi, njih oko 150, iz odvoračkih sela kao i iz Andrjevaca, koji su netom opisanim zbivanjima ništa nisu znali.
 
 
 
Jedni su sjedili na drvima pred kućom Ivana Juretića, drugi čučali pod zidom-vrijeme bez snijega i za veljaču toplo-a neki su jeli ono što su ponijeli. Kad su se na pedesetak metara od seljaka automobili zaustavili, žandari su poiskakali van, razvili se predvođeni majorom Cvijanovićem u strijelce i s puškama, na njima bajonete, uperenim na seljake, pošli su na njih. Neki iz grupe seljaka povikali su: „Nepucajte gospodo mi se nećemo tući! Mismo pravedni. Molimo vas da vam to dokažemo!“ Ne obazirući se na ove miroljubive pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ili u dvorištu, ostalo je ležati osan seljaka, neki su k tome bili ranjeni dok se najveći broj razbiježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provijeravijući jesuli možda još živi. Neke su kao npr. Đuku Štimca koji se od bolova previjao, dotukli udarcima kundaka. Poginuli su sljedeći:
 
Anonimni suradnik