Svetoslav Suronja: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 66:
Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd [[Petar II. Orseolo]] da prekine plaćati danak koji su Mlečani od kraja [[9. stoljeće|9. stoljeća]] plaćali Hrvatima za prolaz prema [[Carigrad]]u. Naime, od [[992.]] Venecija je uživala povlaštenu trgovinu s [[Konstantinopol]]om, što je dovelo do bogaćenja Venecije i jačanje duždeve vlasti. Venecija je svoju poziciju dodatno ojačala svezom s njemačkim carem.<ref>F. Šišić, ''Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara'', Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 470.</ref> Prema [[Ivan Đakon |Ivanu Đakonu]], na tu odluku je reagirao neimenovaini ''Croatorum iudex'' te izbija [[Hrvatsko-mletački ratovi|rat između Venecije i Hrvatske]]. Odmah na početku sukoba šest ratnih brodova pod vodstvom Badoarija Bragadina je [[996.]] napalo [[Vis]]. Većina stanovnika otoka odvedena je u zarobljeništvo.<ref>F. Šišić, ''Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara'', Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 470.</ref>
Prema nekim mišljenima, ubrzo su se Svetoslavova braća Krešimir III. i [[Gojslav I.]] ujedinili kako bi uz pomoć [[Samuilovo Carstvo|Bugara]] svrgnuli Svetoslava Suronju.<ref>N. Klaić, ''Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku'', 2. izd, Zagreb: Školska knjiga, 1975., str. 326.</ref> [[Bugari]] su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja, [[Bizantsko Carstvo|Bizanta]], te je bugarski (prema nekima makedonski) car [[Samuilo]], započevši treći [[Hrvatsko-bugarski ratovi|hrvatsko—bugarski rat]], izvršio invaziju [[998.]] tijekom koje je opustošio dalmatinsko zaleđe i veći dio Bosne. Nakon vojnih operacija, Samuilo je ta područja dao na upravljenje braći Krešimiru III. i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.<ref>''Intervju – ДИНАСТИЈЕ и владари јужнословенских народа''.
Petar II. Orseolo iskoristio je borbe za hrvatsko prijestolje i [[1000.]] godine je redom zauzeo gradove [[Split]], [[Trogir]] i [[Biograd na Moru|Biograd]], te otoke [[Krk]], [[Cres]], [[Rab]], [[Korčula|Korčulu]] i [[Lastovo]]. [[Zadar]] je još [[998.]] prihvatio mletačku vlast i zaštitu nakon što su Hrvati Neretvani zarobili 40 Zadrana.<ref>F. Šišić, ''Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara'', Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925, str. 471–472.</ref> To potvrđuje oporuka Agape, kćeri zadaraskog tribuna Drage, od 15. srpnja [[999.]] u kojoj se navodio da je sastavljena za vrijeme careva [[Konstantin VIII.|Konstantina VIII.]] i [[Bazilije II.|Bazilija II.]], biskupa Bazilija i priora Madija.<ref>F. Rački, ''Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia'', Zagreb: JAZU, 1877., str. 26–27.</ref><ref>J. Stipišić i M. Šamšalović, ur. ''Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae'', sv. 1. Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1967., 48–49.</ref> Kad je dužd s vojskom pristao u [[Zadar]] 1000. godine, posjetili su ga predstavnici hrvatskog kralja i ponudili primirje.<ref>F. Rački, ''Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia'', Zagreb: JAZU, 1877., str. 426.</ref> Taj prijedlog je odbijen. Nakon toga je u Biogradu na Moru stanovništvo prisegnulo na vjernost duždu.<ref>''Fonti per la storia d'Italia pubblicate dall'Istituto storico italiano'', Rim: L'Istituto storico italiano, 1887., str. 158.</ref> U [[Trogir]]u, koji je došao pod mletačku vlast, dogodio se susret [[Petar II. Orseolo|Petra II. Orseola]] i Svetoslava Suronje. Tamo je dogovorena ženidba Suronjinog sina Stjepana s duždevom kćerkom Joscellom [[Hicela Orseolo|(Hicela) Orseolo]]. Suronja i njegova obitelj pronašli su utočište u Veneciji. Nakon [[državni udar|državnog udara]] u [[Mletačka Republika|Veneciji]], Svetoslav Suronja je prebjegao u [[Mađarska#Srednjovjekovno Ugarsko Kraljevstvo (1000.-1526.)|Mađarsku]], gdje je i preminuo.
| |||