Đuro Daničić: razlika između inačica

Česti su prigovori Daničiću, poglavito s hrvatske strane, da je zanemarivao hrvatsku [[Kajkavsko_narječje|kajkavsku]] i čakavsku književnost u početnom radu na Akademijinom rječniku. No, te zamjerke ne mogu izdržati ozbiljnijih ispitivanja: svakoga čovjeka treba prosuđivati u kontekstu vremena, a Đuro Daničić je djelovao u ozračju jugoslavenske ideologije i zamišljenoga [[Srpskohrvatski_jezik|hrvatsko-srpskog jezičnog jedinstva]] koje je forsiralo novoštokavski purizam, bilo gluho kako za tronarječnu dimenziju hrvatskog, tako i za umjetnički vid književnojezične baštine. Ukratko, inzistiralo se na prijesjekupresjeku hrvatskoga i srpskoga jezika, a to je novoštokavski folklorni izraz, što je imalo za posljedicu zabacivanje bitnih značajki kako hrvatskoga, tako i srpskoga jezika i jezičnopovijesni nihilizam koji je, zbog višestoljetne književne djelatnosti na vernakularu, djelovao osiromašujuće prije svega po fizionomiju hrvatskoga. No, uzme li se obzir rana Daničićeva smrt, vidljivo je da ta pogrješka u uređivanju ide ponajviše na račun najutjecajnijega hrvatskoga filologa na prijelazu stoljeća, [[Tomislav Maretić|Tome Maretića]], koji je i sam odustao od te koncepcije u 20-im godinama 20. stoljeća, uvidjevši njenu ograničenost. Osim gramatičkih, publicističkih i tekstoloških radova, Daničićevo je najvrjednije djelo prijevod «Starog Zavjeta» na [[srpski jezik]]. Slično svom hrvatskom suradniku Maretiću, koji je najživlji u svojim prijevodima Homerove «Odiseje» i «Ilijade», i ovaj je filolog nazočan u suvremenoj javnosti više kao prevoditelj nego kao neprijeporno stručni jezikoslovjezikoslovac.