Vladimir Bakarić: Razlika između inačica

Dodano 2.198 bajtova ,  prije 1 godinu
→‎Životopis: Dodato dosta, nisam još gotov, tko ima problema s Zrnom, rado odgovor na stranici za razgovor prije nego taj članak ispravim.
(Malo promijenuto, dio dodan, izbačena druga rečenica koja odmah pokušava prikazati da je odgovoran ubijanje isključivo hrvatskih disidenata, to treba stajati gdje stoji drugi put u članku, dodat dio iz biografije, još nadodam i ispravim...)
(→‎Životopis: Dodato dosta, nisam još gotov, tko ima problema s Zrnom, rado odgovor na stranici za razgovor prije nego taj članak ispravim.)
[[Datoteka:Vladimir Bakarić.jpg|mini|Fotografija Vladimira Bakarića iz 1950-ih.]]
[[Datoteka:Vladimir Bakarić Mirogoj srpanj 2008.jpg|mini|Grob Vladimira Bakarića na zagrebačkom [[Mirogoj]]u.]]
'''Vladimir Bakarić''' ([[Velika Gorica]], [[8. ožujka]] [[1912]]. - [[Zagreb]], [[16. siječnja]] [[1983]].), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] komunist i političar u socijalističkoj [[SFRJ|Jugoslaviji]], doktor prava i [[Orden narodnog heroja|narodni heroj]].<ref>{{Citiranje weba|url=http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1091|title=Hrvatski biografski leksikon|work=hbl.lzmk.hr|accessdate=2021-02-07}}</ref> <ref name=":0">{{Citiranje weba|url=http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/3/8/161/|title=Rođen narodni heroj Vladimir Bakarić 08.03.1912|work=Antifašistički VJESNIK|accessdate=2021-02-07}}</ref>
 
Jedan od vodećih komunista u Hrvatskoj prije i za vrijeme II. svjetskog rata, smatran je najutjecajnijim komunističkim rukovodiocem u Hrvatskoj od kraja II. svjetskog rata do početka 1980.-ih godina. Zbog slabog zdravlja i obazrivosti u javnim nastupima, stekao je nadimke ''Svileni'' i ''Mrtvac'',<ref name="bakar">{{cite web|url=http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=3b9a4a84-3b82-4fbd-b134-721e15ac3222|title=''»Komunistički hrvatski ban« koji nije želio samostalnu Hrvatsku, ali joj je nehotice pridonio''|accessdate=1. 04. 2012|language=hrvatski|publisher=Vjesnik}}</ref> zato je vrlo rano odustao od visokih državničkih dužnosti, i manje više radio kao čovjek iz sjene na ideološkim partijskim pitanjima. Bakarić je nakon Drugog svjetskog rata, uz [[Edvard Kardelj|Edvarda Kardelja]] bio je zagovornik aneksije [[Julijska krajina|Julijske krajine]] Hrvatskoj i Sloveniji bez ikakve autonomije te s Borisom Kidričem i Kardeljem predvodnik reformističke frakcije u jugoslavenskoj partiji, - takozvanih liberala - boraca za [[Radničko samoupravljanje|Samoupravni socijalizam]]. Pripadao je grupi koja je omogućila Privrednu reformu 1964., pad [[Aleksandar Ranković|Aleksandra Rankovića]] 1966., [[Hrvatsko proljeće]] i [[Ustav Jugoslavije iz 1974. godine|Ustav iz 1974.]] na osnovu kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije stekle samostalnost.
Rođen je u Velikoj Gorici, 8. ožujka 1912. Otac mu je bio sudac.<ref name="Supek">Supek, Ivan. ''Krunski svjedok protiv Hebranga'', Markanton Press, Chicago, 1983., [http://books.google.hr/books?lr=&cd=18&id=sQ4dAAAAMAAJ&q=sin+suca str. 237.] {{Citat|'Mrtvac.' Vladimir Bakarić, doktor prava i sin suca, kočio je različite akcije 'legalizmom,' jednom gnjilom baštinom iz doba Carevine.}}</ref> Osnovnu je školu završio u Gospiću, a gimnaziju pohađao u Ogulinu i Zagrebu. Još kao student prava na zagrebačkom Sveučilištu sudjelovao je od 1932. u revolucionarnom radničkom pokretu, a 1933. postaje član KPJ, organizirajući zajedno s ostalim komunistima na Sveučilištu i radnicima komunistima zagrebačkih tvornica mnoge radničke i studentske akcije, štrajkove i demonstracije protiv režima te nacionalističkih i fašističkih organizacija. God. 1935. izabran je za sekretara SKOJ-a na zagrebačkom Sveučilištu. Te je godine i diplomirao, a zatim je bio sudski i advokatski pripravnik (1936–1941), položivši 1937. i doktorat prava. U vrijeme dolaska Josipa Broza Tita na čelo Partije preuzeo je odgovorne funkcije u revolucionarnomu radničkom pokretu i KPJ, postavši 1937. član Agitpropa CK KPH, 1938. član Inicijativnog odbora za osnivanje Stranke radnog naroda, a,1940. član CK KPH.
 
Početkom II svjetskog rata nalazi se u Zagrebu gdje je sudjelovao u komunističkim akcijama protiv okupatora, a kao član Vojnoga komiteta do prosinca 1941. pripremao je ustanak. Potom je pošao na oslobođeni teritorij i postao politički komesar GŠ NOV i PO Hrvatske, na kojoj je dužnosti ostao do studenog 1943 (prve akte u toj funkciji potpisivao je pseudonimom V. L. Katić). U tom svojstvu sudjelovao je u odlukama da se likvidira brojne civile za koje se znalo ili smatralo da surađuju s okupatorom, da ih se odvodi na prisilni rad, također, u odluci da u rujnu 1943. godine partizani [[Partizanski zločin u Zrinu|zauzmu Zrin]].<ref>{{Citiranje weba|url=http://znaci.net/00003/665.pdf|title=Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., DOKUMENTI, Zagreb i središnja Hrvatska, str. 73-76, 100-103, 150-154, 180-182, 184-185|author=Vladimir Geiger i dr.|date=2008.|work=|language=|publisher=Hrvatski institut za povijest|accessdate=9. listopada 2019.}}</ref> Osim u političkom radu Bakarić se istaknuo i kao vojni rukovodilac, osobito u vrijeme IV neprijateljske ofenzive početkom 1943, prilikom razbijanja njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u Hrvatskoj. Bio je i jedan od organizatora prvih organa narodne vlasti u Hrvatskoj, sudjelujući u sastavljanju njezinih revolucionarnih akata, jedan od osnivača ZAVNOH-a te član njegovih najviših organa, zatim vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, i napokon član predsjedništva. Poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. XI 1943. prešao je u NKOJ, u kojem je bio zamjenik povjerenika za vanjske poslove.
Već 1941. je politički komesar u [[partizani]]ma, 1943. jedan od osnivača ZAVNOH-a, 1944. nasljeđuje [[Andrija Hebrang (otac)|Andriju Hebranga]] na poziciji sekretara CK KPH.
 
U listopadu 1944. postao je sekretar CK KPH. Tu funkciju obavljao je kontinuirano do 1966, kada je ona zamijenjena funkcijom Predsjednika CK koju preuzima i na njoj ostaje do 1969. Od 1945. do 1963. biran je na svim izborima za poslanika Sabora NRH i Savezne skupštine. Kao vođa [[KPH]] 14. travnja 1945. formira u [[Split]]u vladu Narodne fronte Hrvatske, te postaje šef [[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]]. Jedan od njegovih zamjenika bio je član Hrvatske seljačke stranke, a drugi je dolazio iz Samostalne demokratske stranke.<ref>Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.</ref> Predsjednik je NRH (do 1953) pa predsjednik Sabora NRH (1953–1963). Od 1964–1974. bio je član Savjeta federacije, a od 1974. je član Predsjedništva SFRJ, u kojem je od 15. V 1975. do 15. V 1976. obavljao dužnost potpredsjednika, a na toj funkciji ponovno je izabran u svibnju 1982. Od završetka rata obavljao je i visoke partijske funkcije: na V kongresu KPJ 1948. izabran je za člana CK KPJ, na VI kongresu 1952. za člana IK CK SKJ, 1966. postaje član Predsjedništva SKJ, na IX kongresu SKJ 1969. član Predsjedništva te član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Obavljao je i druge odgovorne zadatke: u Narodnoj fronti, odn. SSRNJ, zatim kao tajnik Zemaljskog odbora NFH (1944–1949), potpredsjednik (1949–1951) i predsjednik GO NFH, odn. SSRNH (1951–1960), kao član Predsjedništva SO SSRNJ, član Savjeta narodne obrane SFRJ (od 1953) i kao predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (od siječnja 1975).<ref name=":0" />
Od prosinca 1941. god. bio je komesar - dakle dužnosnik koji je u političkim odlukama imao važniju ulogu i od zapovjednika - [[Glavni štab Hrvatske|Glavnog štaba Hrvatske]]. U tom svojstvu sudjelovao je u odlukama da se likvidira brojne civile za koje se znalo ili smatralo da surađuju s okupatorom, da ih se odvodi na prisilni rad, također, u odluci da u rujnu 1943. godine [[Partizanski zločin u Zrinu|partizani spale veliko hrvatsko selo Zrin]].<ref>{{Citiranje weba|url=http://znaci.net/00003/665.pdf|title=Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., DOKUMENTI, Zagreb i središnja Hrvatska, str. 73-76, 100-103, 150-154, 180-182, 184-185|author=Vladimir Geiger i dr.|date=2008.|work=|language=|publisher=Hrvatski institut za povijest|accessdate=9. listopada 2019.}}</ref>
 
Kao vođa [[KPH]] 14. travnja 1945. formira u [[Split]]u vladu Narodne fronte Hrvatske, te postaje šef [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|Federalne Države Hrvatske]]. Jedan od njegovih zamjenika bio je član Hrvatske seljačke stranke, a drugi je dolazio iz Samostalne demokratske stranke.<ref>Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske, Zagreb, 2006.</ref>
 
=== Poslije 2. svjetskog rata ===
Od 1945. do 1953. god. bio je predsjednik Vlade [[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]] - u vrijeme kada komunisti čvrsto preuzimaju vlast u čitavoj [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]] koja se iznimno sporo (u znatnoj mjeri zbog intenzivne politike [[Nacionalizacija|nacionalizacije gospodarstva]] koje provode komunističke vlasti) oporavlja od rata i koja 1948. godine dolazi u položaj socijalističke zemlje koju je preostali dio međunarodnog komunističkog bloka stavio u izolaciju zbog neposluha [[Josif Staljin|Staljinu]] i koja je preživljavala zahvaljujući humanitarnoj i vojnoj pomoći iz SAD i drugih kapitalističkih zemalja. Od 1953. do 1965. je predsjednik Sabora.
 
Od [[1948.|1948]]. do [[1969.|1969]]. bio je predsjednik Centralnog komiteta [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske (SKH)]] - tj. obnašao je apsolutno najutjecajniju političku dužnosti u tadašnjem [[Jednostranački sustav|jednostranačkom]] [[Komunizam|komunističkom]] sustavu - i kao takav bio je blizak suradnik jugoslavenskog vođe [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]. Ostaje zapažen njegov govor protiv [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] s govornice u Saboru, odmah po objavi te Deklaracije u tisku 1967. godine, nakon čega je otpočeo ozbiljan socijalni progon potpisnika, koje je zacijelo "spasila" jedino činjenica da je Deklaraciju potpisao sam [[Miroslav Krleža]], komunistički intelektualac najvećeg ugleda zaštićen dugogodišnjim osobnim prijateljstvom s Josipom Brozom Titom.
 
I nakon napuštanja pozicije prvog čovjeka u hrvatskoj komunističkoj hijerarhiji - mora se opaziti da je on od 1966. godine član Predsjedništva Centralnog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|Saveza komunista Jugoslavije]] - zadržao je većinu svog utjecaja i smatran je najutjecajnijim hrvatskim političarom.
 
[[Stipe Šuvar]] ga smatra, poslije Josipa Broza, najvećim hrvatskim komunistom.<ref>Šuvar, Stipe. ''Pitanja kontinuiteta'', Biblioteka »Posebna izdanja«, Globus, Zagreb, 1986., [http://books.google.hr/books?lr=&cd=8&id=KIwcAAAAMAAJ&q=Tita+ponikao str. 150.,] {{ISBN|86-343-0015-3}} {{Citat|Ako se izuzme neusporediva, nesravnjiva ličnost druga Tita, Vladimir Bakarić je najveći komunist ponikao u hrvatskom narodu, ...}}</ref>
 
Bakarić je od 1950. redoviti član JAZU, a od 1974. i počasni član ANUBiH. Rezervni je general-potpukovnik JNA, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena jugoslavenske velike zvijezde, Ordena narodnog heroja, Ordena junaka socijalističkog rada i drugih visokih odlikovanja. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a (1972), te Povelje i plakete ZAVNOH-a (1982).
 
== Ubojstva disidenata ==
1.426

uređivanja