Vladimir Bakarić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
→‎Životopis: Dodato dosta, nisam još gotov, tko ima problema s Zrnom, rado odgovor na stranici za razgovor prije nego taj članak ispravim.
Mislim da je sada članak urađen enciklopedijski
Redak 13:
Početkom II svjetskog rata nalazi se u Zagrebu gdje je sudjelovao u komunističkim akcijama protiv okupatora, a kao član Vojnoga komiteta do prosinca 1941. pripremao je ustanak. Potom je pošao na oslobođeni teritorij i postao politički komesar GŠ NOV i PO Hrvatske, na kojoj je dužnosti ostao do studenog 1943 (prve akte u toj funkciji potpisivao je pseudonimom V. L. Katić). U tom svojstvu sudjelovao je u odlukama da se likvidira brojne civile za koje se znalo ili smatralo da surađuju s okupatorom, da ih se odvodi na prisilni rad, također, u odluci da u rujnu 1943. godine partizani [[Partizanski zločin u Zrinu|zauzmu Zrin]].<ref>{{Citiranje weba|url=http://znaci.net/00003/665.pdf|title=Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., DOKUMENTI, Zagreb i središnja Hrvatska, str. 73-76, 100-103, 150-154, 180-182, 184-185|author=Vladimir Geiger i dr.|date=2008.|work=|language=|publisher=Hrvatski institut za povijest|accessdate=9. listopada 2019.}}</ref> Osim u političkom radu Bakarić se istaknuo i kao vojni rukovodilac, osobito u vrijeme IV neprijateljske ofenzive početkom 1943, prilikom razbijanja njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u Hrvatskoj. Bio je i jedan od organizatora prvih organa narodne vlasti u Hrvatskoj, sudjelujući u sastavljanju njezinih revolucionarnih akata, jedan od osnivača ZAVNOH-a te član njegovih najviših organa, zatim vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, i napokon član predsjedništva. Poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. XI 1943. prešao je u NKOJ, u kojem je bio zamjenik povjerenika za vanjske poslove.
 
U listopadu 1944. postao je sekretar CK KPH. Tu funkciju obavljao je kontinuirano do 1966, kada je ona zamijenjena funkcijom Predsjednika CK koju preuzima i na njoj ostaje do 1969. Od 1945. do 1963. biran je na svim izborima za poslanika Sabora NRH i Savezne skupštine. Kao vođa [[KPH]] 14. travnja 1945. formira u [[Split]]u vladu Narodne fronte Hrvatske, te postaje šef [[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]]. Jedan od njegovih zamjenika bio je član Hrvatske seljačke stranke, a drugi je dolazio iz Samostalne demokratske stranke.<ref>Ludwig Steindorff,Od Povijest1945. Hrvatske,do Zagreb,1953. 2006god.</ref> Predsjednikbio je NRHpredsjednik (doVlade 1953)[[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]], pa predsjednik Sabora NRH (1953–1963). Od 1964–1974. bio je član Savjeta federacije, a od 1974. je član Predsjedništva SFRJ, u kojem je od 15. V 1975. do 15. V 1976. obavljao dužnost potpredsjednika, a na toj funkciji ponovno je izabran u svibnju 1982. Od završetka rata obavljao je i visoke partijske funkcije: na V kongresu KPJ 1948. izabran je za člana CK KPJ, na VI kongresu 1952. za člana IK CK SKJ, 1966. postaje član Predsjedništva SKJ, na IX kongresu SKJ 1969. član Predsjedništva te član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i kao takav bio je blizak suradnik jugoslavenskog vođe [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]. Obavljao je i druge odgovorne zadatke: u Narodnoj fronti, odn. SSRNJ, zatim kao tajnik Zemaljskog odbora NFH (1944–1949), potpredsjednik (1949–1951) i predsjednik GO NFH, odn. SSRNH (1951–1960), kao član Predsjedništva SO SSRNJ, član Savjeta narodne obrane SFRJ (od 1953) i kao predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (od siječnja 1975).<ref name=":0" />
 
Odmah po objavi [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] postavio se protiv deklaracije nakon čega je otpočeo politički progon potpisnika, iako je Deklaraciju potpisao i sam [[Miroslav Krleža]], komunistički intelektualac najvećeg ugleda i osobni prijatelj Josipom Broza Tita. I nakon napuštanja pozicije prvog čovjeka u hrvatskoj komunističkoj hijerarhiji zadržao je većinu svog utjecaja i smatran je najutjecajnijim hrvatskim političarom.
=== Poslije 2. svjetskog rata ===
 
1971. godine staje na stranu snaga koje si uzimaju za zadaću da okončajuokončavaju "[[Hrvatsko proljeće]]" i sudjeluje u smjenjivanju nacionalno-reformskog vodstva SKH kojem je na čelu [[Savka Dabčević-Kučar]]. Ta uloga ga pretvara u svojevrsnog vrhovnog političkog arbitra u Hrvatskoj, sve do njegove smrti.
Od 1945. do 1953. god. bio je predsjednik Vlade [[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]] - u vrijeme kada komunisti čvrsto preuzimaju vlast u čitavoj [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslaviji]] koja se iznimno sporo (u znatnoj mjeri zbog intenzivne politike [[Nacionalizacija|nacionalizacije gospodarstva]] koje provode komunističke vlasti) oporavlja od rata i koja 1948. godine dolazi u položaj socijalističke zemlje koju je preostali dio međunarodnog komunističkog bloka stavio u izolaciju zbog neposluha [[Josif Staljin|Staljinu]] i koja je preživljavala zahvaljujući humanitarnoj i vojnoj pomoći iz SAD i drugih kapitalističkih zemalja. Od 1953. do 1965. je predsjednik Sabora.
 
Zajedno s [[Edvard Kardelj|Edvardom Kardeljem]] smatran je liberalnijim članom jugoslavenske političke elite i poznat je po svojoj izjavi o potrebi ''federiranja federacije'', koja se odnosila na borbu između [[Jugounitarizam|jugoslavenskih unitarista]] i onih koji su nastojali dati više ovlasti republikama. Bakarić je bio jako obazriv u svojim javnim istupima, zazirao je od radikalnijih izjava, zbog čega je od nekih svojih oponenata dobio nadimaknadimake ''Svileni'' i ''Mrtvac''.<ref name="Supek" /> Njegov politički uspon podudara se s 1948. i s političkim obračunom s [[Andrija Hebrang (otac)|Andrijom Hebrangom]], dotadašnjim liderom hrvatskih komunista. Tita je podržao i u njegovom obračunu s "[[Hrvatsko proljeće|proljećarima]]" 1971-e.
Od [[1948.|1948]]. do [[1969.|1969]]. bio je predsjednik Centralnog komiteta [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske (SKH)]] - tj. obnašao je apsolutno najutjecajniju političku dužnosti u tadašnjem [[Jednostranački sustav|jednostranačkom]] [[Komunizam|komunističkom]] sustavu - i kao takav bio je blizak suradnik jugoslavenskog vođe [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]. Ostaje zapažen njegov govor protiv [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]] s govornice u Saboru, odmah po objavi te Deklaracije u tisku 1967. godine, nakon čega je otpočeo ozbiljan socijalni progon potpisnika, koje je zacijelo "spasila" jedino činjenica da je Deklaraciju potpisao sam [[Miroslav Krleža]], komunistički intelektualac najvećeg ugleda zaštićen dugogodišnjim osobnim prijateljstvom s Josipom Brozom Titom.
 
Pripisuju mu se znatne zasluge za jačanje položaja republika (tako i Hrvatske) u [[Ustav Jugoslavije iz 1974. godine|ustavnoj reformi SFRJ iz 1974. godine]], te se kasnije opirao idejama da se odnosi u federaciji urede bliže unitarnom modelu.
I nakon napuštanja pozicije prvog čovjeka u hrvatskoj komunističkoj hijerarhiji - mora se opaziti da je on od 1966. godine član Predsjedništva Centralnog komiteta [[Savez komunista Jugoslavije|Saveza komunista Jugoslavije]] - zadržao je većinu svog utjecaja i smatran je najutjecajnijim hrvatskim političarom.
 
Vladimir Bakarić je u 1980-tim godinama bio predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ ([[Udba]]), koji je bio nadležan za sve obavještajne službe pa i likvidacije hrvatskih disidenata u emigraciji. Tada je V. Bakarić izjavio da je hrvatska emigracija najgora emigracija na svijetu.<ref>{{cite web|url=http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/demokracija/6426-izlaganje-ante-belje-s-tribine-hkv-a-qudba-je-ostala-ivaq.html|title=UDBA – Uprava državne sigurnosti (bezbednosti) jučer i danas |date=30. lipnja 2016.|via=Reuters|publisher=|accessdate=30. lipnja 2016.}}</ref> Bio je predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme ubojstva [[Bruno Bušić|Brune Bušića]].<ref name="Naslijeđeno zlo">{{cite web|url=http://www.posavski-vremeplov.com/suzna-dolina/naslije%C4%91eno-zlo/|title=Naslijeđeno zlo|date=30. lipnja 2016.|via=Reuters|publisher=|accessdate=30. lipnja 2016.}}</ref>
1971. godine staje na stranu snaga koje si uzimaju za zadaću da okončaju "[[Hrvatsko proljeće]]" i sudjeluje u smjenjivanju nacionalno-reformskog vodstva SKH kojem je na čelu [[Savka Dabčević-Kučar]]. Ta uloga ga pretvara u svojevrsnog vrhovnog političkog arbitra u Hrvatskoj, sve do njegove smrti.
 
Biva biran za potpredsjednika Predsjedništva SFRJ (kolektivno tijelo koje je obnašalo dužnost koje obično izvršava predsjednik države) u mandatima 1975. – 1976. i 1982. – 1983. godine
 
Zajedno s [[Edvard Kardelj|Edvardom Kardeljem]] smatran je liberalnijim članom jugoslavenske političke elite i poznat je po svojoj izjavi o potrebi ''federiranja federacije'', koja se odnosila na borbu između [[Jugounitarizam|jugoslavenskih unitarista]] i onih koji su nastojali dati više ovlasti republikama. Bakarić je bio jako obazriv u svojim javnim istupima, zazirao je od radikalnijih izjava, zbog čega je od nekih svojih oponenata dobio nadimak ''Mrtvac''.<ref name="Supek" /> Njegov politički uspon podudara se s 1948. i s političkim obračunom s Andrijom Hebrangom, dotadašnjim liderom hrvatskih komunista. Tita je podržao i u njegovom obračunu s "[[Hrvatsko proljeće|proljećarima]]" 1971-e.
 
Pripisuju mu se znatne zasluge za jačanje položaja republika (tako i Hrvatske) u [[Ustav Jugoslavije iz 1974. godine|ustavnoj reformi SFRJ iz 1974. godine]], te se kasnije opirao idejama da se odnosi u federaciji urede bliže unitarnom modelu.
 
Napisao je mnogo članaka i javnih govora, te objavio više knjiga, među kojima se ističu, "O poljoprivredi i problemima sela" (zbirka govora i članaka, 569 stranica) iz 1960., "Društvene klase, nacije i socijalizam" (250 stranica) iz 1976., "O ekonomskom i društvenom razvoju i nekim međunarodnim temama" (150 stranica) iz 1982. Zadnje njegovo djelo bila je knjiga ''Josip Broz Tito'' (knjiga na 83 stranice, s ilustracijama) iz 1983. godine.
Line 38 ⟶ 32:
 
Bakarić je od 1950. redoviti član JAZU, a od 1974. i počasni član ANUBiH. Rezervni je general-potpukovnik JNA, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena jugoslavenske velike zvijezde, Ordena narodnog heroja, Ordena junaka socijalističkog rada i drugih visokih odlikovanja. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a (1972), te Povelje i plakete ZAVNOH-a (1982).
 
== Ubojstva disidenata ==
Vladimir Bakarić je u 1980-tim godinama bio predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ ([[Udba]]), koji je bio nadležan za sve obavještajne službe pa i likvidacije hrvatskih disidenata u emigraciji. Tada je V. Bakarić izjavio da je hrvatska emigracija najgora emigracija na svijetu.<ref>{{cite web|url=http://www.hkv.hr/izdvojeno/tribine/demokracija/6426-izlaganje-ante-belje-s-tribine-hkv-a-qudba-je-ostala-ivaq.html|title=UDBA – Uprava državne sigurnosti (bezbednosti) jučer i danas |date=30. lipnja 2016.|publisher=|accessdate=30. lipnja 2016.|via=Reuters}}</ref>
Bio je predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme ubojstva [[Bruno Bušić|Brune Bušića]].<ref name="Naslijeđeno zlo">{{cite web|url=http://www.posavski-vremeplov.com/suzna-dolina/naslije%C4%91eno-zlo/|title=Naslijeđeno zlo|date=30. lipnja 2016.|via=Reuters|publisher=|accessdate=30. lipnja 2016.}}</ref>
 
== Izvori ==