William Turner: razlika između inačica

J. M. William Turner je slikao u [[uljene boje|ulju]] i [[akvarel]]u intenzivnim svijetlim i prozračnim bojama, koloristički raspršenu interpretaciju ozračja, oblika i motiva. Turner je doista započeo slikati u duhu romantičarske sklonosti prema ruševinama i [[gotika|gotici]], pod djelomičnim utjecajem [[Claude Lorrain|Claudea Lorraina]], [[Nicolas Poussin|Nicolasa Poussina]] i nizozemskih [[pejzaž]]ista. No, njegovo zanimanje kasnije zaokuplja samo fenomen boje i atmosfere, te u djelima posljednjega desetljeća života (''[[Kiša, para, brzina]]'', 1844.) ostvaruje čiste vizije poetskih doživljajvanja čari rasvjete i boje, lišene gotovo svake deskripcije. U svojim vizionarskim slikama nadišao je empirijske činjenice u korist “uzvišenoga”, fluidnog svijeta u kojem se sadašnjost rastapala u prošlosti, vizualno iskustvo u sjećanju, a pojedinačno je postajalo univerzalno, nestajući u bezvremenom prikazu.

 

 

Njegovo izvanredno viđenje prirode bilo je ključno za razvoj slikarstva u 19. stoljeću i izvršilo je velik utjecaj na europske [[realizam|realiste]]. Nefigurativna umjetnost 19. i 20. stoljeća često je oživljavala Turnerovu uporabu svjetla i boje. Njegova igra svjetlosti na prirodnim oblicima je dio ne samo [[impresionizam|impresionističkih]] i [[postimpresionizam|postimpresionističkih]] djela, nego i [[apstraktna umjetnost|apstraktnog slikarstva]] [[Paul Klee|Paula Kleea]] i nasilne prirode [[apstraktni ekspresionizam|apstraktnog ekspresionizma]] [[Mattia Moreno|Mattije Morena]].