Bitka za Monte Cassino: razlika između inačica

Središnji proboj koji je izvršila američka 36. divizija počeo je 3 sata po zalasku [[Sunce|Sunca]] [[20. siječnja]]. Nedostatak vremena za pripremu značio je kako je prilaz rijeci još uvijek bio opasan zbog neočišćenih [[kopnena mina|minskih polja]] i improviziranih ubojitih naprava, a tehnički jako zahtjevan prijelaz preko rijeke nije bio do kraja isplaniran i uvježban. Iako je jedan [[bataljon]] 143. regimente uspio preći Rapido na južnoj strani San Angela, a 2 postrojbe 141. regimente na sjevernoj, bili su izolirani većinu vremena, a savezničke oklopne postrojbe nikad nisu bile u mogućnosti prijeći rijeku, što ih je ostavilo veoma ranjivim na protunapade tenkova i samohodnih topova [[33. pješačka divizija (Wehrmacht)|15. motorizirane divizije]] generala [[Eberhard Rodt|Eberharda Rodta]]. Južna skupina bila je prisiljena vratiti se preko rijeke do sredine jutra [[21. siječnja]]. [[General bojnik]] [[Geoffrey Keyes]], zapovjednik II. korpusa, izvršio je pritisak na general-bojnika Freda Walkera iz 36. divizije odmah obnoviti napad. Dvije regimente još jednom su napale, ali ni s malo više uspjeha protiv dobro utvrđene 15. motorizirane divizije. 143. regimenta prebacila je 2 bataljona preko rijeke, ali opet nisu imali tenkovsku podršku i bili su razoreni kad je Sunce izašlo narednog dana. 141. regimenta također je prebacila 2 bataljona i uprkosusprkos nedostatku tenkovske podrške uspjeli su napredovati 1&nbsp;km. Međutim, nakon svanuća narednog dana i oni su pokošeni te su do večeri [[22. siječnja]] praktično prestali postojati; samo 40 ljudi vratilo se do savezničkih položaja. Ovaj napad skupo je koštao 36. diviziju: u 48 sati ubijeno je, ranjeno ili nestalo 2 100 vojnika.<ref name="Smith 1975"/>{{is|str. 59}}