Stanislav Radonjić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →‎O vanjskopolitičkom angažmanu: ispravak deklinacije, replaced: obije → obje
Redak 41:
-da je serar Joko Stanišić (ponedak se Radonjići bilježe i kao Stanišići po [[Stano Radonjić|Stanu Radonjiću]] - sa Njeguša, poznat još pod imenom Staniša Popov, a koji je bio Radonjića-Stanišića predak), kao čovjek “koji je potčinio bio svom uticaju najveći dio glavara tako, da upravo on vlada Crnogorcima i to despotski”, mogao uticati i na guvernadura Vukadina Vukotića, da svoje zvanje promijeni sa Stanislavom Radonjićem”;
-da Vukotić “sigurno nije pristao na ovu promjenu iz uvjerenja, da time nešto više za sebe dobiva, već budući uvjeren, da može jednoga dana ostati bez guvernadurskoga zvanja kod tolikoga uticaja sedara Joka, računao je da je opet korisno dobiti serdarsko zvanje, 100 [[dukat|dukata]] i nož sa srebrnim koricama”.
*Kod Dragoja Živkovića, koji, uprkosusprkos isticanju velikih zasluga mitropolita Vasilija za rekonstrukciju crnogorskog političkog vrha, zastupa stanovište da su Stanislava Radonjića na guvernadursku funkciju dovela njegova visoka lična svojstva i sposobnosti. Po Živkoviću, “razmjena funkcija” izmedju Radonjića i Vukotića izvršena je po odluci [[Opštecrnogorski zbor|Opštecrnogorskog zbora]], održanog na Cetinju početkom XI mjeseca [[1756.]] godine, uoči već najavljenog i sasvim izvjesnog turskog napada na Crnu Goru, s ciljem da se i na taj način doprinese što boljoj pripremi zemlje za odbranu. Tom cilju je uostalom bila podredjena i radi njegovog ostvarivanja je izvršena svekolika pomenuta rekonstrukcija crnogorskog političkog vrha, koja će se, po Živkovićevoj ocjeni, pokazati veoma korisnom. Konkretno, Živković o tome kaže: “Ta rekonstrukcija se odrazila na vertikalu komandnog vrha imenovanog pred oružani pohod bosanske vojske na [[Vladikat]] podlovćenske Crne Gore. Naime komandu nad domaćim odbrambenim snagama, preuzeo je guvernadur Stano, čiji je štab sačinjavalo još šest crnogorskih [[vojvoda]]. Na izbor Stanislava Radonjića za guvenadura, nesumnjivo su uticali spoljnopolitički razlozi. On je, uz vladiku Vasilija, već do tada, bio najpoznatiji [[Crnogorac]] van granica svoje zemlje, sa značajnim diplomatskim iskustvom i kontaktima. Osim toga, Stano je,i pored nerijetkih mimoilaženja s mletačkim vlastima, umio s njima i da saradjuje. [[Venecija]] , i kad se ozbiljno na njega ljutila, nije mogla da ga sasvim odbaci, jer joj je mnogo puta bio od koristi, a u neku ruku, čini se i da ga je prihvatala kao svoga građanina. On je u [[Kavač| Kavču]] na [[Vrmac|Vrmcu]] imao i dobro imanje s velikim stambenim objektom, a i sinovi su mu jedno vrijeme bili u mletačkoj vojnoj službi. Vasilije je razmišljao da, i pored blokade crnogorske granice od strane Mletaka, Stanovim zalaganjem može doći do deblokade, što bi omogućilo sklanjanje naroda na mletačku teritoriju, kao i u vrijeme Ćuprilićevog pohoda. Sem toga, imao je povjerenja u Stanove vojničke kvalitete i ličnu hrabrost”.
*O zamijeni serdarstva za guvernadurstvo (barem kako tvrde pojedini povijesničari), dokaz da do toga nikada nije došlo može nam potvrditi i pismo Petra I Petrovića iz [[Minsk|Minska]], u kojemu i sam imenuje Stanislavljeva sina serdara [[Jovan Radonjić|Jovana Radonjića]] (u povijesti poznatog i kao Ivan,Ioan,Joko)koji je i sam poslije očeve smrti postao guvernadur ([[gubernator]], [[gubernadur]]). U tekstu pisma se kaže (na izvornom Crnogorskom jeziku): "Godine [[1777]] bio sam poslan u [[Rusija|Rusiju]] od strane Mitropolita i naroda crnogorskog u društvu sa '''serdarom Ivanom Radonjićem''', da pristupimo carici [[Katarina II|Katarini II]] zbog nekijeh narodnijeh potreba. U tijeku šestomjesečnoga našega bavljenja u Petrogradu, mi smo više puta molili, da nam se dopusti viđeti caricu; ali ne samo što ne bismo srećni viđeti caricu, no i njegovu svjetlost knjaza [[Potemkin|Potemkina]] viđesmo samo tri puta. Na posljedku prinuđeni smo bili, bez ikakvog uspjeha u našem djelu, ostaviti [[Petrograd]] i vratititi se doma, čega mi ikada nijesmo mogli očekivati".