Dušan Bilandžić je možda najbolji [[Hrvatska|hrvatski]] znalac i sintetski povjesnik razdoblja poslijeratne Hrvatske i komunističke Jugoslavije. Već od početka osamdesetih našao se na udaru unitarističko-centralističkih snaga zbog svoga protivljenja politici [[jugounitarizam|unitarnoga jugoslavenstva]] koja se zahuktala poslije smrti [[Josip Broz Tito|Josipa Broza Tita]]. Budući je javno osporavao valjanost kategorije "[[Jugoslaveni|Jugoslaven]]" kao nacionalne odrednice u popisu stanovništva 1981. godine, Bilandžić je sredinom 1980-ih doslovno razapet od beogradskih medija kao skriveni separatist i "[[ustaša]]", u najmanju ruku neobična kvalifikacija za jednoga komunističkoga sindikalca.<ref>http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=100007527</ref>
KakoZa se približavalo dobavrijeme raspada SFRJ, Bilandžić se neuspješno reaktivirao na listi [[SDP]]-a, i brzo propao na prvim višestranačkim izborima. No, stare su veze iprijateljstvabez proradilirezultata, panakon gačega jepostaje predsjednikHrvatski [[Franjo Tuđman|Tuđman]] angažirao kao predstavnikapredstavnik u Beogradu u razdoblju nakon 1991. godine. U zadnjih više od 40 godina Bilandžić je zadržao čudan odnos simultanoga prijateljstva i netrpeljivosti s predsjednikom Tuđmanom. Predsjednik Tuđman je opet zaposlio Bilandžića. Dušan Bilandžić je bio čest gost novinskih kolumni i televizijskih emisija.
Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostajesu bila komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i [[Hrvati|Hrvata]] u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostajusu "Historija SFRJ" (1978.) i "Hrvatska moderna povijest" (1999.). Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u ''Hrvatskoj modernoj povijesti'' inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela, no u drugačijem pogledu i slobodnom načinu i stilu izlaganja.
