Pejo Šimić: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nedostaje izvor |
||
Redak 29:
== Životopis ==
Pejo Šimić rođen 15. srpnja 1952. godine u selu Foči kraj Dervente. Osnovnu je školu pohađao u rodnoj Foči i susjednom Johovcu, gimnaziju u Rijeci, a potom se vratio u rodni kraj.
Šimićev rad je iritirao tadašnju komunističku vrhušku pa mu je bilo “preporučeno da u miru” napusti Foču,{{ni}} što je on zbog vlastite sigurnosti i učinio.
Još kao srednjoškolac objavljivao je pjesme u desetak listova u BiH i Hrvatskoj, a priznanjem Republike Hrvatske još učestalije, tako da je objavljivao u Večernjem listu, Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Vijencu, Maruliću, Posavskoj Hrvatskoj, Velebitu, Osvitu, Susretima, Dometima, Svjetlu riječi, Tomislavu te u dvadesetak zbornika i monografija. Za svoj pjesnički rad više puta je nagrađivan. Zanimljivo je da je prvu književnu nagradu dobio za prozu 1970. u Rijeci. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Nije ga obeshrabrio gubitak doma i zavičaja. Šimić počinje surađivati s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Imotskom krajinom te ograncima Matice hrvatske: Imotski, Posušje, Rijeka, Split, Požega, Slavonski Brod i Grude, a u zadnje vrijeme s veteranima IV. gardijske brigade i Hrvatskom udrugom Benedikt iz Splita.
Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. "Raspeta Hrvatska" zaplijenjena je 1971. godine, a "Posavski vidici" su spaljeni 1992. godine u Foči zajedno s roditeljskom kućom. ▼
▲Dvije Šimićeve zbirke, nažalost, nikada neće razveseliti štovatelje njegove poezije. "Raspeta Hrvatska" zaplijenjena je 1971. godine, a "Posavski vidici" su spaljeni 1992. godine u Foči zajedno s roditeljskom kućom.
Njegov pravi pjesnički vrisak odjeknuo je devedesetih u vrijeme Domovinskog rata u zbirci "Zov Hrvata bosanskog Posavlja" koja samo u sedam mjeseci doživljava četiri izdanja. Njegovi su se domoljubni stihovi o ratnoj istini na ovim prostorima s jednakim ushićenjem slušali među borcima na prvoj crti bojišnice, kao i među Hrvatima u Domovini i inozemstvu.
Kako se povećavaju rane i bol hrvatskog naroda, tako sazrijeva Šimić kao pjesnik. Obogaćuje nas zbirkama: "Zemljo moja", "Suza na zgarištu", "U vrtlogu sna", "Čežnja", "Dah sudbine", "Vapaji", "Licem u lice", "Između svjetla i tame", "Olujna vremena", "Duša mi gori", "Spoznaja", "Sve moje ljubavi", te posljednjom "U njedrima nade".
Sve Šimićeve zbirke protkane su s četiri prepoznatljive niti ljubavi: prema Bogu, Domovini, ženi i majci.
| |||