Ronjenje: razlika između inačica

S vremenom su ljudi tražili na koji bi način mogli ostati što duže ispod površine, pa se u početku počelo služiti [[Trstika|trstikom]], a krajem [[16. stoljeće|16. stoljeća]] napravljen je prvi veliki korak i izumljeno je ronilačko zvono s otvorenim dnom, koje se spuštalo utezima okomito u vodu, omogućivši da zrak ostane zarobljen unutar stijenki zvona. Prvi podatci o takvom zvonu datiraju iz [[1531.]]. godine.

Osamdesetih godina [[17. stoljeće|17. stoljeća]] [[SAD|Amerikanac]] William Phipps upotrebljavao je sustav "majka i kći" zvona, koja su roniocima omogućavala pristup prema nekoliko izvora zraka, a godine [[1690.]]. [[Englezi|engleski]] je [[astronom]] [[Edmond Halley]] dizajnirao zamršeni sustav po kojemu se količina zraka u zvonu nadopunjavala tako što je dovod zraka bio povezan manjim zvonima, koje su bile smještene niže od njega. Kada je sustav bio namješten, otvarao bi se venitl na posudi i viši je [[tlak]] koji je djelovao na posudu (zbog veće dubine) tjerao svježi [[zrak]] prema ronilačkom zvonu. Halley je, zajedno s još četvoricom, proveo sat i pol na dubini od 18 metara u rijeci [[Temza|Temzi]], prikazujući djelotvornost svog izuma.

Englez John Lethbridge je [[1715.]]. godine razvio "ronilačku omotnicu" u kojoj je ronilac boravio unutar "bačve zraka", omotane kožom, sa staklenim otvorom za gledanje i dvama otvorima za ruke s vodootpornim rukavima. Lethbridge je pisao da je s njegovom opremom bilo moguće raditi na dubini od 18 metara i u trajanju od 34 minute. Ipak i ta je ronilačka oprema imala ista ograničenja kao i ronilačko zvono, nije bilo moguće manevriranje i nedostajala je mogućnost kontinuirane opskrbe svježim zrakom.

Do [[1840.]]. godine Siebe je razvio i djelotvoran ventil za disanje koji mu je omogućio uporabu vodootpornog odijela za cijelu dužinu tijela, poznato kao Siebeovo usavršeno ronilačko odijelo (''Siebe's Improved Diving Dress''). Ono je izravni prethodnik današnjeg standardnog odijela za duboke vode s površinskom opskrbom zraka. S obzirom da su ronioci počeli sve više vremena provoditi u dubinama pojavila se i nova bolest.

Francuski je fiziolog Paul Bert proveo opsežno istraživanje dekompresijske bolesti i [[1878.]]. godine ustanovio da udisanje zraka pod tlakom oslobađa [[dušik]] koji se širi po [[krv]]i i tjelesnom tkivu. Ako se tlak naglo oslobodi, dušik se vraća u plinovito stanje brzinom koja je prevelika da bi izašao iz tijela na normalan način. Kao posljedica toga se po cijelom tijelu formiraju mjehurići dušika, koji uzrokuju bolest koju su ronioci do tada povezivali s kostoboljom.

Paul Bert je također otkrio i da se utjecaj dekompresijske bolesti može otkloniti povećanim tlakom i to je otkriće [[1983.]]. godine uvjetovalo konstrukciju prve dekompresijske komore u [[SAD|Americi]], koja je bila upotrebljavana pri konstrukciji [[tunel]]a ispod rijeke [[Hudson]] između [[New York]]a i [[New Jersey]]a.

Dekompresijska bolest je i dalje mučila ronioce koji su pokušali raditi na dubinama ispod 40 metara bez obzira na dužinu provedenu pod vodom, djelotvornost im je opadala, a neki su gubili svijest. Engleski [[fiziolog]] J.S. Haldane je između [[1905.]]. i [[1907.]]. godine proveo niz eksperimenata s roniocima Kraljevske mornarice i ustanovio da je uzrok problema bila neprilagođena ventilacija ronilačkih kaciga zbog čega je rasla količina [[Ugljični dioksid|ugljičnog dioksida]], koji je postupno trovao ronioca. Zato je preporučio povećani i ujednačeni dotok svježeg zraka u kacigu ronioca ovisno o [[tlak]]u, a sastavio je i skup tablica koje su pokazivale maksimalno vrijeme koje ronilac smije provesti na različitim dubinama, te metodu dekompresije kada se ronilac dizao.

H.A. Fleuss je godine [[1878.]]. razvio prvi ekonomski isplativ autonomni ronilački aparat, Scuba zatvorenog kruga. Upotrebljavao je 100%-tni kisik, a tada se još nije znalo da 100%-tni kisik postaje otrovan kada se udiše pod tlakom. Prije početka [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] dodan je modificirani regulator, a razvili su se ronilački spremnici s kapacitetima držanja kisika na više od 200 bara. Uz takve je izmjene Fleussov autonomni ronilački sustav zatvorenog kruga postao standardna oprema za ronioce Kraljevske mornarice.