|
opis slike = Fotografija s potpisom |
puno ime = |
rođenje = [[1817.]].<br>[[Novi Vinodolski]], [[Hrvatska]]|
smrt = [[1881.]].<br>[[Feldhof]], [[Austrija]]|
nagrade = |
utjecao = |
== Životopis ==
Polazio je [[Njemačka|njemačku]] školu u rodnome mjestu, završivši kovački zanat. Često putuje ([[Crna Gora]], [[Srbija]]), posebno u nekoliko navrata [[Bosna|Bosnom]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39661 Matija Mažuranić - Hrvatska opća enciklopdija]</ref> Godine [[1841.]]. ponovno je u Novom, bavi se i zanatom i [[poljodjelstvo]]m, ali i knjigom i uopće kulturnim pitanjima. Godine [[1847.]]. nalazi se u [[Beč]]u, [[1848.]]. ponovno u Bosni (u [[Sarajevo|Sarajevu]], na dvoru Fazli-paše Šerifije). Bosna i [[Orijent]] kao da su ga privlačili neodoljivom snagom. Sačuvana pisma govore a tome kako je Matija bio svjestan da zapušta ženu i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj [[1848.]]., u jednom pismu braći kaže doslovno: “Ja ne znam kad ću se povratiti kući, jer sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren. [[Turska|Turci]] me jako ljube radi velike mudrosti, kako kažu, a [[raja]] sve većma i većma povjerenje u me stavlja, i otud ne more drugo slijediti nego [[mitra (kapa)|mitra]] na glavi ili kolac u dupe”. Poslije Sarajeva otišao je Matija čak i do [[Carigrad]]a (iako se datumi ne mogu točno utvrditi), a legende tvrde i dalje, do [[Suez]]a i [[Egipat|Egipta]]. Svakako, godine [[1852.]]. Matija je ponovno u Novome i tu živi sve do oboljenja [[1879.]]. Ugledan poduzetnik i bogat građanin svoga rodnoga mjesta, Matija kao da je bio unaprijed određen da nemirno završi, čak i onda kad je odlučio suprotno: da se preda povučenom životu i smirenom radu. Počeli su se javljati simptomi pomračenja uma i on je umro u sanatoriju poznatog liječnika [[Krafft-Ebing]]a, kraj [[Graz]]a, [[17. travnja]] [[1881.]].
Napisao je putopisnu prozu ''[[Pogled u Bosnu]]'' ([[1842.]].), koja u trenutku pojave predstavlja vrhunac hrvatske književne umjetnosti riječi. Putujući [[1839.]]. u Bosnu (od [[Karlovac|Karlovca]], [[Sisak|Siska]] i [[Kostajnica|Kostajnice]], preko [[Beograd]]a, pješice i na konju, do Sarajeva, [[Travnik]]a pa preko [[Romanija|Romanije]] do [[Zvornik]]a) - Mažuranić je na pučki način, bez ikakvih pobuda sa strane ili literarnih utjecaja, kao dobar poznavalac narodnog stvaralaštva, napisao djelo koje se čita i kao pustolovina i kao realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. U tom se putopisu isprepleću autorovi pogledi na odnose između Turaka i [[Bošnjaci|Bošnjaka]], [[islam]]a i [[Kršćanstvo|kršćanstva]], s opisima običaja i svakodnevnog života, slike [[vezir]]skih dvorova [[paša]] i [[aga]], ali i narodnih [[mehana]], razmišljanja o svakodnevnici života, smrti i ljubavi. Sve je to opisano živim pripovjedačkim nervom i skladnim narodnim jezikom.
Taj putopisni “biser hrvatske proze”, kako ga je nazvala kritika, nema ni patriotskih tirada ni naglašene utilitarne tendencije, bez obzira nato što su piščeva zapažanja o Bosni bila od velike koristi [[Hrvatski preporod|hrvatskim preporoditeljima]], a posebice [[Ivan Mažuranić|Ivanu Mažuraniću]] pri pisanju njegova poznatog [[ep]]a. Tako se Matija Mažuranić ovom jednostavnom putopisnom knjižicom, zahvaljujući svojem osjećaju za čisti, izvorni narodni jezik i izričaj, za pravi realistički detalj, ali i za dobroodabrani opis običaja i odnosa medu ljudima, za [[Legenda|legendu]] i [[Anegdota|anegdotu]] — nametnuo kao vrhunski hrvatski preporodni pisac, i to upravo u žanru putopisa, dakle književnoj vrsti koja naslućuje i [[Poezija|poeziju]], i [[esej]] i [[Kritika|kritiku]] — otvarajući na taj način putove daljnjim naporima da se hrvatska književnost digne na razinu prave umjetnosti.
|
