The Washington Post: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena kategorija Dnevne novine u SAD-u; dodana kategorija Američke dnevne novine uz pomoć dodatka HotCat
m točke u wikipoveznice s godinama
Redak 21:
}}
 
'''The Washington Post''' je [[SAD|američki]] dnevni [[novine|list]] koji izlazi u [[Washington D.C.|Washingtonu]] te predstavlja najpoznatiju, najčitaniju i najutjecajniju publikaciju u tom gradu. Predstavlja također jednu od najstarijih publikacija u gradu, s obzirom da je prvi primjerak tiskan izašao [[1877.]]. godine.
 
Post je također poznat i po ulozi koju su početkom 1970-ih njegovi reporteri [[Bob Woodward]] i [[Carl Bernstein]] imali prilikom pokretanja afere [[Watergate]] i tako posredno doveli do pada [[Richard Nixon|Nixonove]] administracije.
Redak 34:
== Povijest ==
 
''Washington Post'' je godine [[1877.]]. osnovan od strane novinara i izdavača [[Stilson Hutchins|Stilsona Hutchinsa]], čija je namjera bila da u glavnom gradu promiče stavove [[Demokratska stranka SAD|Demokratske stranke]]. [[1880.]]. je dobio nedjeljno izdanje, a redakciji je priključio i ugledni novinar [[Joseph Pulitzer]].Godine [[1888.]]. Hutchins je napustio demokrate i prešao [[Republikanska stranka SAD|republikancima]], što mu je omogućilo da kupi gradsku konkurenciju ''Republican National''.
 
Sljedeće je godine Washington Post prodao Franku Hattonu, glavnom inspektoru pošta SAD te Beriahu Wilkinsu, bivšem demokratskom kongresniku iz Ohioa. Novi vlasnici su, kako bi se predstavili, organizirali natječaj za najbolji školski sastav. Za ceremoniju dodjele nagrade je ugledni kompozitor John Philip Sousa napisao ''The Washington Post'', jedan od najpopularnijih [[koračnice|koračnice]] u povijesti glazbe.
 
Wilkins je godine [[1984.]]. nakon Hattonove smrti preuzeo njegov vlasnički udio, a nakon što je i sam umro [[1903.]]. godine, list su preuzeli njegovi sinovi John i Robert. Dvije godine kasnije su ga prodali vlasniku ''[[Cincinnati Enquirier]]a'' [[John Roll McLean|Johnu Rollu McLeanu]]. Prije nego što je John McLean umro [[1916.]]. godine, oporukom je list ostavio posebnom trustu, držeći da [[Edward Beale McLean]], njegov sin-[[plejboj]], nije u stanju kvalitetno upravljati listom. Mladi McLean je tu oporuku uspio oboriti na sudu, ali su se očeva strahovanja pokazala ispravnim. 1920-ih je list počeo zapadati u financijske probleme, da bi nakon [[Crni četvrtak|sloma burze]] [[1929.]]. godine otišao u [[bankrot]].
 
Godine [[1933.]]. je na aukciji kupio ugledni financijer [[Eugene Meyer]], koji je godinama na njega trošio milijune dolara nastojeći mu povećati kvalitetu i ugled. Kada je predsjednik Truman Meyera godine 1946. imenovao na čelo Svjetske banke, Meyer je list predao svom mladom zetu [[Philip Graham|Philipu Grahamu]]. Novi vlasnik se pokazao kao vrlo uspješan poslovni čovjek čije su investicije i drugi poslovni potezi isplatili, i koji je početkom 1950-ih konačno list učinio ne samo uglednim, nego i financijski isplativim. Godine [[1954.]]. Washington Post je otkupio svog posljednjeg lokalnog konkurenta, ''Washington Herald''.
 
Graham, koji je od 1950-ih počeo patiti od manično-depresivne psihoze, je u ljeto [[1963.]]. godine izvršio samoubojstvo. Tada je vlasništvo nad listom preuzela njegova udovica [[Katharine Graham]]. Njen uspon na čelo jedne tako velike i ugledne tvrtke mnoge američke [[feminizam|feministkinje]] smatraju važnim međašem u borbi za izjednačavanje spolova u SAD.
 
Graham je, međutim, na ''Post'' i povijest općenito ostavila daleko više traga zahvaljujući spremnosti na brojne reforme u skladu s duhom vremena, kao i novi, daleko agresivniji i ponekad kontroverzni stil društveno angažiranog novinarstva, oličen u uglednom uredniku [[Bill Bradlee|Billu Bradleeju]]. Rezultat takve politike je posebno došao do izražaja krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, te kulminirao u ''Postovim'' člancima koji su razotkrili aferu Watergate. Za to dostignuće, koje se smatra jednim od najsvjetlijih trenutaka u povijesti američkog novinarstva, list je [[1973.]]. godine dobio [[Pulitzerova nagrada|Pulitzerovu nagradu]].
 
Godine [[1980.]]. je, međutim, i sam ''Post'' postao predmetom skandala kada je ''Jimmy's World'', reportaža njegove novinarke [[Janet Cooke]] o 8-godišnjem ovisniku o [[heroin]]u dobila Pulitzerovu nagradu. Međutim, kada se otkrilo da je cijela priča najobičnija izmišljotina, osramoćeni Post je bio prisiljen vratiti nagradu.
 
Godine [[1982.]]. je ''Post'' dobio i prvu ozbiljniju konkurenciju u obliku ''[[The Washington Times]]a'', gradskog lista koji se nastojao lokalnim čitateljima predstaviti kao desna, odnosno konzervativna alternativa ''Posta'', a koji je naslijedio većinu suradnika dotadašnjeg glavnog takmaca Washington Posta, [[The Washington Star]]a.
 
Godine [[1996.]]. Post je dobio svoju prvu službenu web-stranicu, a [[1999.]]. je na naslovnice uveo fotografije u boji.
 
Donalda Grahama, sina Katharine Graham koji je listom rukovodio od 1979. godine, godine 2000. je naslijedio današnji izdavač [[Boisfeuillet Jones mlađi]]
Redak 59:
''The Post'' se, kao i brojni drugi mediji u SAD, nastoji predstaviti kao politički neutralan i objektivan. Međutim, u američkoj javnosti, pogotovo njenom konzervativnom dijelu, vlada široko rasprostranjeno mišljenje kako je taj list, kao i većina tiskanih, odnosno "tradicionalnih" medija, [[liberalizam|liberalno]], odnosno [[ljevica|lijevo]] orijentiran.
 
Kao argument u prilog tome se često navodi kako je ''The Post'' jedan od najžešćih kritičara politike i administracije američkog predsjednika [[George W. Bush|Georgea W. Busha]], kao i da je tradicionalno bio bliži kandidatima Demokratske nego Republikanske stranke. Godine [[2004.]]. je tako prekinuta dugogodišnja tradicija da se na izborima službeno ne podržava nijedan predsjednički kandidat, pa je uvodnik lista glasače pozvao da daju svoj glas Bushovom demokratskom protukandidatu [[John Kerry|Johnu Kerryju]].
 
S druge strane, ''The Post'' ima dio kritičara s krajnjeg lijevog krila američkog političkog spektra, uključujući [[Noam Chomsky|Noama Chomskog]] koji je još [[1988.]]. ustvrdio da list skreće udesno, odnosno podržava politiku reakcije i status quoa. Godine [[1992.]]. je, pak, u emisiji [[Frontline]] TV-kuće [[PBS]] se kao objašnjenje tog navodnog zaokreta tvrdi da je list bio prisiljen promijeniti uređivačku politiku kako bi spriječio konzervativni dio čitateljstva da se okrene ''Washington Timesu''.
 
U prilog teze o desnoj, odnosno konzervativnoj orijentaciji ''The Posta'' se navode njegovi uvodnici u kojima se službeno podržavala [[američka invazija na Irak]], odnosno Bushove inicijative da se privatizira američki mirovinski sistem te sporazumi o slobodnoj trgovini.