Grčko-turski rat (1919. – 1922.): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →‎top: ubijam pleonazme (zato jer u zato što)
m točke u wikipoveznice s godinama
Redak 39:
Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], kao i u činjenici da je [[Otomansko Carstvo]] bilo uključeno u [[Bliski istok|Blisko istočne]] intrige.
 
[[Grci]] su dobili naredbu da se iskrcaju u [[Izmir|Smirnu]] ( [[turski]]: [[Izmir]] ) od stane [[Antanta|Antante]], kao dio dogovora o diobi [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Tijekom tog sukoba, [[Otomansko Carstvo]] se potpuno urušilo, i pobjednička [[Antanta]] ga je prisilila potpisati [[Mirovni ugovor u Sèvresu]] 10. kolovoza [[1920.]].
Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]], nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.
 
Redak 46:
To je uključivalo istočnu [[Trakija|Trakiju]], otoke ''Imbros'' (turski: Gökçeada) i ''Tenedos'' (turski: Bozcaada), kao i dijelove zapadne [[Anatolija|Anatolije]], oko grada [[Izmir|Smirne]], gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica.
 
Italo-anglo-francuski Sporazum iz ''St.-Jean-de-Maurienne'', potpisan 26. travnja, [[1917.]]., ustanovio je "srednje-istočne interese [[Italija|Italije]]" , ali je taj dogovor prekršen [[Grčka|grčkom]] okupacijom [[Izmir|Smirne]], koja je obećana [[Italija|Italiji]]. Prije same okupacije, [[Italija|talijanska]] delegacija se opirala ideji [[Grčka|grčke]] okupacije zapadne [[Anatolija|Anatolije]], nakon toga napustila je [[Pariška mirovna konferencija 1919.|Parišku mirovnu konferenciju]] i nije se vratila do 5. svibnja. Odlazak [[Talijani|talijana]] olakšao je posao [[David Lloyd George|Lloyd Georgeu]] da uvjeri [[Francuska|Francusku]] i [[Sjedinjene Američke Države]] da daju prednost [[Grci]]ma u vojnim operacijama u Zapadnoj [[Anatolija|Anatoliji]] u odnosu na [[Talijani|talijane]].
 
Po nekim povjesničarima, Grčka okupacija [[Izmir]]a ( Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala ''Turski nacionalni pokret''. Po [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskom]] povjesničaru ''Arnold J. Toynbeeu'', to je bila sramota političara [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i [[David Lloyd George|Lloyd Georgea]], koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje [[Grci|grčkog]] i [[Turci|turskog]] stanovništva ([[Grčko-turska razmjena stanovništva|masovnog preseljenja]]). Tako su nestali [[Pont (regija)|Pont]]ski [[Pontski Grci|Grci]], istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj [[Grčka|Grčkoj]], gdje je većina prognanika upućena, osobito u [[Makedonija|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]], gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.
Redak 54:
Jedan od glavnih argumenata [[Grčka|Grčke]] vlade za upućivanje vojne ekspedicije u [[Mala Azija|Malu Aziju]], bila je i brojna Grčka zajednica u [[Anatolija|Anatoliji]].
 
[[Grci]] su naselili [[Mala Azija|Malu Aziju]] (Lidija), još za [[antika|antike]] ([[Jonjani]]). [[Grčke kolonije]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom [[Grci|Grka]], od [[brončano doba|brončanog doba]], preko [[Helenizam|helenizma]], [[Bizant]]a pa sve do kraja XV st., kad su [[Turci]] [[Seldžuci]] osvojili i posljednje enklave otpora. Prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] oko 2,5 milijuna [[Grci|Grka]] živjelo je unutar teritorija [[Turska|Turske]] (kakva je danas ). [[1915.]]. Novoustanovljena turska vlada, započela je s rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim povjesničarima može nazvati - [[genocid]]om (najpoznatiji su masakri i [[Armenski genocid|progoni]] [[Armenci|Armenaca]]), i progon drugih manjinskih zajednica (uglavnom [[kršćani|kršćana]]). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna [[grci|grčka]] zajednica u [[Pont (regija)|Pont]]u, [[Mala Azija|Maloj Aziji]] i Zapadnoj [[Anatolija|Anatoliji]]).
 
Tadašnji grčki premijer [[Elefterios Venizelos]], u izjavi danoj [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskim]] novinarima rekao je: - Da Grčka ne ratuje protiv [[islam]]a, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati s onih područja gdje [[Grci]] čine većinu stanovništva.
Redak 63:
 
Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - [[iredentizam|iredentistička]] '''Velika Ideja''' ( [[grčki]]: Megali Idea ), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća [[Bizantsko Carstvo|Bizantskog Carstva]], na obje obale [[Egejsko more|Egejskog mora]].
U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]] ( [[1830.]].), - Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti.
Velika Ideja ipak nije samo ideja XIX. stoljetnog probuđenog nacionalizma, ona je u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da [[Istanbul|Konstatinopolis]] ponovo
treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno osnovati kršćansko
[[Bizantinsko Carstvo]] koje je propalo [[1453.]]., kao i da crkva [[Sveta Sofija]] ponovno treba biti u [[kršćanstvo|kršćanskim]] rukama.
 
'''Velika Ideja''', uključivala je [[Istanbul|Konstantinopolis]], [[Kreta|Kretu]], [[Tesalija|Tesaliju]], [[Epir|Epir]], [[Makedonija|Makedoniju]], [[Tračka (regija)|Tračku]], [[Egejsko more|Egejske otoke]], [[Cipar]], obalu [[Mala Azija|Male Azije]], pa čak i [[Pont (regija)|Pont]] u [[Crno more|Crnom moru]].
Redak 74:
Vojni aspekt sukoba počeo je ''Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa''. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.
 
''Prvi dio'', ( od svibnja, [[1919.]]. do studenog, [[1920.]].), uključuje iskrcavanje [[Grčka|grčke]] vojske u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] i njezino učvršćivanje po obali [[Egejsko more|Egeja]].
 
''Drugi dio'' trajao je od listopada, [[1920.]]. do lipnja, [[1921.]]., njega su karakterizirale [[Grčka|grčke]] ofanzivne vojne operacije. U ''trećem'', završnom periodu, koji je trajao do kolovaza, ''1922''., [[Turci]] su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje [[Mala Azija|Male Azije]].
 
==== Grčko zaposjedanje [[Izmir|Smirne]], svibanj [[1919.]]. ====
 
Dne 15. svibnja, [[1919.]]., dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u [[Izmir]]u (Smirni) i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom [[grčka|grčke]], [[francuska|francuske]] i [[ujedinjeno kraljevstvo|britanske]] mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima "zauzeće bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtijevala sigurnost Saveznika".
 
Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu [[Trakija|Trakiju]].
Redak 92:
==== Grčka ljetna ofenziva 1920. ====
 
U ljeto [[1920.]]., [[Grčka vojska|grčka vojska]] poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline [[Meander]] (Menderes), ''Peramosa'' i ''Filadelfije''. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne ([[Izmir|Izmira]] ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje [[Grci|Grci]] su povećali svoj okupacioni teritorij u [[Anatolija|Anatoliji]].
 
==== [[Mirovni ugovor u Sèvresu]], (kolovoz, [[1920.]].) ====
10. kolovoza, [[1920.]]., [[Otomansko carstvo|Otomanski Imperij]], potpisao je [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], prepuštajući [[Grčka|Grčkoj]], [[Trakija|Trakiju]], sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je [[Turska]] dala prava Grčkoj na otoke ''Imbros'' i ''Tenedos'', zadržavši mali teritorij oko [[Istanbul|Konstantinopolisa]], otoke u [[Mramorno more|Mramornom moru]], i "i mali uski pojas [[Europa|Europskog]] tla". [[Bospor|Bosporski tjesnac]], prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima.
[[Turska]] je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ( [[Izmir]] ). [[Grci|Grci]] su upravljali enklavom [[Izmir]], ali suverinitet je nominalno ostao pod [[Sultan|sultanom]]. Po provizornom sporazumu, Smirnom ([[Izmir]]om ) će upravljati lokalni parlament u razdoblju od pet godina, a zatim bi se uključila u [[Kraljevina Grčka|Kraljevinu Grčku]] ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom [[Liga Naroda|Lige Naroda]].
 
Sporazum nikad nije ratificiralo ni [[Otomansko Carstvo]], a ni [[Grčka]].
 
==== Grčka ekspanzija, listopad [[1920.]]. ====
 
U listopadu,1920., [[Grčka vojska|grčka vojska]] napredovala je unutrašnjost [[Anatolija|Anatolije]] uz podršku [[David Lloyd George|Lloyda George]], koji je time želio povećati pritisak na [[Turci|Turke]] da potpišu [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]]. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade [[Elefterios Venizelos|Elefteriosa Venizelosa]], koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je ''Dimitriosom Gounarisom'', koji je unaprijedio neiskusne monarhističke [[časnik|časnike]] za vrhovne zapovjednike.
Kralj ''Konstantin I''. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne ( [[Izmir]] ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürka]], na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.
==== Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]], listopad, [[1920.]]. ====
 
U listopadu, ''1920''. ''kralj Aleksandar'' je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - ''majmuna''. Taj incident zove se "majmunski ugriz koji je promijenio grčku povijest ". [[Elefterios Venizelos|Venizelos]] je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. studeni, [[1920.]]., ubrzo je izbio sukob između podupiratelja [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i onih novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je natjerao mnoge Grke da promjene mišljenje, i glasaju za promjene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mjesta. Veliki poraz primorao je [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i brojne njegove bliske suradnike da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebala štititi Smirnu i [[Egejsko more|Egejsku]] obalu uputila se u marš na [[Ankara|Ankaru]].
==== Prva bitka kod Inenija, prosinac, 1920. ====
 
U prosincu, [[1920.]]. Grci su dospjeli do Eskişehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne pozicije. Na početku [[1921.]]. Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neuporedivo bolje i motiviranije i bili opremljeni poput regularne vojske.
Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u ''Prvoj bitci kod Inenija'' (11. siječnja, [[1921.]].) Taj razvoj događaja naveo je Saveznike da predlože na
osnovi [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovora iz Sèvresa]], ''Konferenciju u Londonu'' gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari ( koji [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]] nisu priznavali), kao i otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori s [[Italija|Italijom]], [[Francuska|Francuskom]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanijom]], odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati s jačih pozicija. Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija( 27. ožujka,), i uspjeli poraziti Turke ( 30.ožujka ).
[[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]] su podržavali drčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu htjeli direktno sudjelovati u vojnim operacijama da ne provociraju Francuze.
==== Bitka kod Sakarje, kolovoz, 1921. ====
 
U Srpnju,[[1921.]]., osvježena grčka vojska pobijedila je turske snage pod komandom ''Ismeta Inenia'', u bitci kod ''Kutahja - Eskisehira'' i izbila na obale rijeke ''Sakarje'' ( [[grčki]]: Sangarios), na manje od 100 km zapadno od [[Ankara|Ankare]]. Turska vojska bili su brojni fanatični dobrovoljci, koji su izgarali u bitci. Ali i pored [[SSSR|sovjetske]] vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, s privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, s malo streljiva, i bez odora. Poraz je bio posljedica toga.
Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] časnike na pobjedničku večeru u [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalov]] glavni grad.
U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima [[Ismet Ineni|Ismeta Inenija]] kao zapovjednika na zapadnom frontu, želio je da [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] i stožerni general ''Fevzi Cakmak'' preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je za 21 dan u ''Bitci kod Sakarje'' ( 23. kolovoz, – 13. rujan, [[1921.]]. ). Turske obrambene pozicije bile su na uzvisinama, a Grci su ih trebali na juriš zauzeti.
Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je [[grčka vojska|grčki]] pokušaj zauzeća ''Hajmana'', na svega 40 kilometera južno od [[Ankara|Ankare]], koji su [[Turci]] uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz [[Grci|Grka]], koji su se morali povući na ranije pozicije.
Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, ispokidane linije opsrbe, i zbog toga, nedostatci streljiva u ključnim momentima.
Redak 136:
 
Kad su im propali vojni pokušaji, [[Grci]] su stali apelirati na[[Antanta|Saveznike]] za pomoć, ali na početku 1922. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanci]], [[Francuzi]] i [[Talijani]] odlučili su da [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], nije moguće više podržavati, i da se ga mora revidirati. Nakon te odluke stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po [[Turska|Turskoj]], i ostavili [[Grci|Grke]] same.
U ožujku, [[1922.]]. Saveznici su predložili primirje, ali [[Mustafa Kemal Atatürk]] osjećao je da ima strategijsku prednost, i odbio svake pregovore sve dok su god Grci u [[Anatolija|Anatoliji]]. Nastavio je s reorganizacijom [[Turska vojska|turske vojske]] i pripremama za konačni protudar na [[Grci|Grke]].
==== Turski protuudar - kolovoz 1922. ====
 
Redak 162:
==== Prekid neprijateljstava ====
 
Sporazum o prekidu vatre iz Mudanije zaključen je 11. listopada, [[1922.]]. Saveznici ([[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]], [[Francuzi]] i [[Talijani]]) ostali su kontrolirati istočnu
[[Trakija|Trakiju]] i [[Bospor]]. [[Grci]] su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. listopada, dan nakon što su ga [[Grci]] potpisali.
Primirje iz ''Mudanije'' naslijedio je Ugovor iz [[Lausanna|Lausanne]], velik njegov dio je uključivao razmjenu stanovništva.
Redak 177:
Britanski povjesničar ''Arnold J. Toynbee'' napisao je da je organiziran teror nakon Grčke okupacije [[Izmir|Smirne]] (15. Svibnja, 1919. ).
''Toynbee'' je zajedno sa svojom ženom svjedočio teroru [[Grci|Grka]] nad [[Turci|Turcima]] u ''Jalovi'', ''Gemliku'', i ''Ismidu'', naseljima gdje su "spaljene i opljačkane kuće, sa svježim leševima, i terorom zaplašenog preživjelog stanovništva.", isto tako svjedočio je pljačkama koje su vršili [[Grci|grčki]] civili i vojnici u uniformama.
Unutrašnja Saveznička komisija na ''Jalova - Gemlik'' poluotoku, u svom izvještaju iz 23. Svibnja, [[1921.]]., napisala je da se je za Grčke okupacije zapadne [[Anatolija|Anatolije]] dešavalo sljedeće; " Područje je izloženo sustavnom uništenju, dio po dio, i to najmanje za posljednjih dva mjeseca, razaranja su i veća u blizini grčkih naselja. Članovi komisije zaključuju da u dijelovima (kaze) Jalove i Guemlek, zauzetim od strane [[grčka vojska|grčke vojske]], postoji sistematski plan za uništenje turskih sela, i istrebljenje muslimanske populacije. Taj plan provode [[grčka|grčke]] i [[armenija|armenske]] bande uz instrukcije a katkada i direktnu pomoć [[grčka vojska|grčkih regularnih snaga]]."
 
==== Turski masakri nad Grcima i Armencima ====
Redak 185:
Britanski povjesničar ''Tonybee'', zabilježio je da su [[turska vojska|turske jedinice]] namjerno palile [[Grci|grčke]] kuće, i nastojale ih totalno uništiti, tako da istjeraju i unište stanovništvo.
 
Masakri su provođeni između [[1920.]]. - [[1923.]]., za Turskog rata za nezavisnost, naročito protiv [[Armenci|Armenaca]] na Istoku i Jugu, i protiv [[Grci|Grka]] u [[Crno more|Crnomorskoj]] regiji.
 
Bilo je isto tako značajan kontinuitet politike terora između [[1915.]]. - [[1917.]]. i [[1919.]].- [[1921.]]. u Istočnoj [[Anatolija|Anatoliji]].
 
Turski guverner, ''Ebubekir Hazim Tepejran'' u Regiji Sivas, rekao je da su masakri [[1919.]]. počinjeni nad [[Grci|Grcima]] u njegovom dijelu crnomorske obale toliko strašni da ih on nije u stanju ni opisati. Po službenim izvješćima 11.181 Grka je ubijeno tijekom 1921., od strane Regularne vojske pod komandom [[Nuredin Paša|Nuredin Paše]] (koji se proslavio ubistvom mitropolita Krisostomosa). Pojedini parlamentarni zastupnici zahtjevali su da [[Nuredin Paša]] bude osuđen na smrt, i zahtjevali su njegovo suđenje, koje je kasnije povučeno zbog intervencije Mustafe Kemala.
 
Po izvještajima iz tadašnjih novina - ''Scotsman'', 18. Kolovoza, [[1920.]]., u mjestu ''Feival'', u oblasti ''Karamusal'', jugo-istočno od ''Ismida'' u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], [[Turci]] su masakrirali 5000 [[kršćani|kršćana]]. Jednako kao što su napadali [[Grci|Grke]], [[Turci]] su masakrirali i [[Armenci|Armence]], nastavljajući svoju politiku iz [[1915.]]. tzv. [[Armenski_genocid|Armenskog Genocida]] nazvanog tako u mnogim zapadnim novinama.
 
Zabilježeni su i masovni masakri nad [[Grci]]ma u regiji [[Pont (regija)|Pont]], oni se i danas spominju od strane [[Grci|Grka]] i [[Ciprani|Ciprana]] (grčkih) kao ''[[Pontski genocid]]''.
 
Dana 25. veljače, [[1922.]]., 24 [[Grci|grčkih]] sela u regiji [[Pont (regija)|Pont]] je spaljeno do temelja.
Američke novine - ''Atlanta Observer'', pisale su; "Smrad od izgorjelih tijela žena i djece iz Ponta", govori reportaža "dolazi kao upozorenje na ono što čeka kršćane u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] nakon povlačenja [[Grčka vojska|Grčke vojske]].
: " U prvih nekoliko mjeseci [[1922.]]., 10.000 Grka je pobijeno od strane nastupajućih Kemalističkih snaga, po izvještajima novina - ''Belfast News''.
 
[[SAD|Američki]] humanitarci dočekani su velikom dozom podozrivosti, čak i kad su pokušavali pomoći civilnim [[muslimani|muslimanskim]] žrtvama sukoba.
Redak 203:
Časopis ''Christian Science Monitor'', pisao je da [[Turska|Turske]] vlasti onemogućuju humanitarnim organizacijama da pruže pomoć [[Grci|Grčkim]] civilima čiji su domovi spaljeni, puštajući ih da umru bez adekvatne pomoći.
 
Velik broj Grka bio je prisiljen napustiti svoje domove u [[Jonija|Joniji]], [[Pont (regija)|Pontu]] i Istočnoj [[Trakija (pokrajina)|Trakiji]] između [[1914.]].-[[1922.]]. Tim izbjeglicama, kao i brojnim [[SAD|američkim]] izbjeglicama [[Grci|Grcima]] porijeklom iz [[Anatolija|Anatolije]] nije dozvoljen povratak nakon [[1923.]]. i nakon potpisivanja [[Sporazum iz Lausanne|Sporazuma iz Lausanne]]. ''Norman Naimark'' tvrdi da je [[turska|turski]] protuudar imao sve karakteristike etičkog čišćenja : "...Turci su iskoristili svoju priliku da očiste [[Egejsko more|Egej]] i Zapadnu [[Anatolija|Anatoliju]] od starosjedioca [[Grci|Grka]]. [[Grčka vojska]] obavila je velik dio posla za njih paleći [[grčka]] naselja pri svom povlačenju iz [[Anatolija|Anadolije]].
 
Nasilno preseljenje stanovništva natjeralo je oko 1,5 milijuna [[Grci|Grka]] iz [[Turska|Turske]] u zamjenu za pola milijuna [[Turci|Turaka]] iz [[Grčka|Grčke]].