Grčko-turski rat (1919. – 1922.): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m →top: ubijam pleonazme (zato jer u zato što) |
m točke u wikipoveznice s godinama |
||
Redak 39:
Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], kao i u činjenici da je [[Otomansko Carstvo]] bilo uključeno u [[Bliski istok|Blisko istočne]] intrige.
[[Grci]] su dobili naredbu da se iskrcaju u [[Izmir|Smirnu]] ( [[turski]]: [[Izmir]] ) od stane [[Antanta|Antante]], kao dio dogovora o diobi [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]]. Tijekom tog sukoba, [[Otomansko Carstvo]] se potpuno urušilo, i pobjednička [[Antanta]] ga je prisilila potpisati [[Mirovni ugovor u Sèvresu]] 10. kolovoza [[1920.]]
Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]], nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]]. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.
Redak 46:
To je uključivalo istočnu [[Trakija|Trakiju]], otoke ''Imbros'' (turski: Gökçeada) i ''Tenedos'' (turski: Bozcaada), kao i dijelove zapadne [[Anatolija|Anatolije]], oko grada [[Izmir|Smirne]], gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica.
Italo-anglo-francuski Sporazum iz ''St.-Jean-de-Maurienne'', potpisan 26. travnja, [[1917.]]
Po nekim povjesničarima, Grčka okupacija [[Izmir]]a ( Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala ''Turski nacionalni pokret''. Po [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskom]] povjesničaru ''Arnold J. Toynbeeu'', to je bila sramota političara [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]] i [[David Lloyd George|Lloyd Georgea]], koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje [[Grci|grčkog]] i [[Turci|turskog]] stanovništva ([[Grčko-turska razmjena stanovništva|masovnog preseljenja]]). Tako su nestali [[Pont (regija)|Pont]]ski [[Pontski Grci|Grci]], istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj [[Grčka|Grčkoj]], gdje je većina prognanika upućena, osobito u [[Makedonija|Makedoniji]] i [[Trakija|Trakiji]], gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.
Redak 54:
Jedan od glavnih argumenata [[Grčka|Grčke]] vlade za upućivanje vojne ekspedicije u [[Mala Azija|Malu Aziju]], bila je i brojna Grčka zajednica u [[Anatolija|Anatoliji]].
[[Grci]] su naselili [[Mala Azija|Malu Aziju]] (Lidija), još za [[antika|antike]] ([[Jonjani]]). [[Grčke kolonije]] u [[Mala Azija|Maloj Aziji]], bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom [[Grci|Grka]], od [[brončano doba|brončanog doba]], preko [[Helenizam|helenizma]], [[Bizant]]a pa sve do kraja XV st., kad su [[Turci]] [[Seldžuci]] osvojili i posljednje enklave otpora. Prije [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] oko 2,5 milijuna [[Grci|Grka]] živjelo je unutar teritorija [[Turska|Turske]] (kakva je danas ). [[1915.]]
Tadašnji grčki premijer [[Elefterios Venizelos]], u izjavi danoj [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanskim]] novinarima rekao je: - Da Grčka ne ratuje protiv [[islam]]a, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati s onih područja gdje [[Grci]] čine većinu stanovništva.
Redak 63:
Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - [[iredentizam|iredentistička]] '''Velika Ideja''' ( [[grčki]]: Megali Idea ), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća [[Bizantsko Carstvo|Bizantskog Carstva]], na obje obale [[Egejsko more|Egejskog mora]].
U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od [[Otomansko Carstvo|Otomanskog Carstva]] ( [[1830.]]
Velika Ideja ipak nije samo ideja XIX. stoljetnog probuđenog nacionalizma, ona je u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da [[Istanbul|Konstatinopolis]] ponovo
treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno osnovati kršćansko
[[Bizantinsko Carstvo]] koje je propalo [[1453.]]
'''Velika Ideja''', uključivala je [[Istanbul|Konstantinopolis]], [[Kreta|Kretu]], [[Tesalija|Tesaliju]], [[Epir|Epir]], [[Makedonija|Makedoniju]], [[Tračka (regija)|Tračku]], [[Egejsko more|Egejske otoke]], [[Cipar]], obalu [[Mala Azija|Male Azije]], pa čak i [[Pont (regija)|Pont]] u [[Crno more|Crnom moru]].
Redak 74:
Vojni aspekt sukoba počeo je ''Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa''. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.
''Prvi dio'', ( od svibnja, [[1919.]]
''Drugi dio'' trajao je od listopada, [[1920.]]
==== Grčko zaposjedanje [[Izmir|Smirne]], svibanj [[1919.]]
Dne 15. svibnja, [[1919.]]
Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu [[Trakija|Trakiju]].
Redak 92:
==== Grčka ljetna ofenziva 1920. ====
U ljeto [[1920.]]
==== [[Mirovni ugovor u Sèvresu]], (kolovoz, [[1920.]]
10. kolovoza, [[1920.]]
[[Turska]] je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ( [[Izmir]] ). [[Grci|Grci]] su upravljali enklavom [[Izmir]], ali suverinitet je nominalno ostao pod [[Sultan|sultanom]]. Po provizornom sporazumu, Smirnom ([[Izmir]]om ) će upravljati lokalni parlament u razdoblju od pet godina, a zatim bi se uključila u [[Kraljevina Grčka|Kraljevinu Grčku]] ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom [[Liga Naroda|Lige Naroda]].
Sporazum nikad nije ratificiralo ni [[Otomansko Carstvo]], a ni [[Grčka]].
==== Grčka ekspanzija, listopad [[1920.]]
U listopadu,1920., [[Grčka vojska|grčka vojska]] napredovala je unutrašnjost [[Anatolija|Anatolije]] uz podršku [[David Lloyd George|Lloyda George]], koji je time želio povećati pritisak na [[Turci|Turke]] da potpišu [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]]. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade [[Elefterios Venizelos|Elefteriosa Venizelosa]], koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je ''Dimitriosom Gounarisom'', koji je unaprijedio neiskusne monarhističke [[časnik|časnike]] za vrhovne zapovjednike.
Kralj ''Konstantin I''. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne ( [[Izmir]] ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafu Kemala Atatürka]], na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.
==== Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera [[Elefterios Venizelos|Venizelosa]], listopad, [[1920.]]
U listopadu, ''1920''. ''kralj Aleksandar'' je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - ''majmuna''. Taj incident zove se "majmunski ugriz koji je promijenio grčku povijest ". [[Elefterios Venizelos|Venizelos]] je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. studeni, [[1920.]]
==== Prva bitka kod Inenija, prosinac, 1920. ====
U prosincu, [[1920.]]
Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u ''Prvoj bitci kod Inenija'' (11. siječnja, [[1921.]]
osnovi [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovora iz Sèvresa]], ''Konferenciju u Londonu'' gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari ( koji [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Ugovor iz Sèvresa]] nisu priznavali), kao i otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori s [[Italija|Italijom]], [[Francuska|Francuskom]] i [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanijom]], odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati s jačih pozicija. Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija( 27. ožujka,), i uspjeli poraziti Turke ( 30.ožujka ).
[[Ujedinjeno Kraljevstvo|Britanci]] su podržavali drčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu htjeli direktno sudjelovati u vojnim operacijama da ne provociraju Francuze.
==== Bitka kod Sakarje, kolovoz, 1921. ====
U Srpnju,[[1921.]]
Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanske]] časnike na pobjedničku večeru u [[Mustafa Kemal Atatürk|Kemalov]] glavni grad.
U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima [[Ismet Ineni|Ismeta Inenija]] kao zapovjednika na zapadnom frontu, želio je da [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafa Kemal]] i stožerni general ''Fevzi Cakmak'' preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je za 21 dan u ''Bitci kod Sakarje'' ( 23. kolovoz, – 13. rujan, [[1921.]]
Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je [[grčka vojska|grčki]] pokušaj zauzeća ''Hajmana'', na svega 40 kilometera južno od [[Ankara|Ankare]], koji su [[Turci]] uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz [[Grci|Grka]], koji su se morali povući na ranije pozicije.
Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, ispokidane linije opsrbe, i zbog toga, nedostatci streljiva u ključnim momentima.
Redak 136:
Kad su im propali vojni pokušaji, [[Grci]] su stali apelirati na[[Antanta|Saveznike]] za pomoć, ali na početku 1922. [[Ujedinjeno Kraljevstvo|britanci]], [[Francuzi]] i [[Talijani]] odlučili su da [[Mirovni ugovor u Sèvresu|Sporazum iz Sèvresa]], nije moguće više podržavati, i da se ga mora revidirati. Nakon te odluke stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po [[Turska|Turskoj]], i ostavili [[Grci|Grke]] same.
U ožujku, [[1922.]]
==== Turski protuudar - kolovoz 1922. ====
Redak 162:
==== Prekid neprijateljstava ====
Sporazum o prekidu vatre iz Mudanije zaključen je 11. listopada, [[1922.]]
[[Trakija|Trakiju]] i [[Bospor]]. [[Grci]] su morali napustiti ta područja. Sporazum je stupio na snagu 15. listopada, dan nakon što su ga [[Grci]] potpisali.
Primirje iz ''Mudanije'' naslijedio je Ugovor iz [[Lausanna|Lausanne]], velik njegov dio je uključivao razmjenu stanovništva.
Redak 177:
Britanski povjesničar ''Arnold J. Toynbee'' napisao je da je organiziran teror nakon Grčke okupacije [[Izmir|Smirne]] (15. Svibnja, 1919. ).
''Toynbee'' je zajedno sa svojom ženom svjedočio teroru [[Grci|Grka]] nad [[Turci|Turcima]] u ''Jalovi'', ''Gemliku'', i ''Ismidu'', naseljima gdje su "spaljene i opljačkane kuće, sa svježim leševima, i terorom zaplašenog preživjelog stanovništva.", isto tako svjedočio je pljačkama koje su vršili [[Grci|grčki]] civili i vojnici u uniformama.
Unutrašnja Saveznička komisija na ''Jalova - Gemlik'' poluotoku, u svom izvještaju iz 23. Svibnja, [[1921.]]
==== Turski masakri nad Grcima i Armencima ====
Redak 185:
Britanski povjesničar ''Tonybee'', zabilježio je da su [[turska vojska|turske jedinice]] namjerno palile [[Grci|grčke]] kuće, i nastojale ih totalno uništiti, tako da istjeraju i unište stanovništvo.
Masakri su provođeni između [[1920.]]
Bilo je isto tako značajan kontinuitet politike terora između [[1915.]]
Turski guverner, ''Ebubekir Hazim Tepejran'' u Regiji Sivas, rekao je da su masakri [[1919.]]
Po izvještajima iz tadašnjih novina - ''Scotsman'', 18. Kolovoza, [[1920.]]
Zabilježeni su i masovni masakri nad [[Grci]]ma u regiji [[Pont (regija)|Pont]], oni se i danas spominju od strane [[Grci|Grka]] i [[Ciprani|Ciprana]] (grčkih) kao ''[[Pontski genocid]]''.
Dana 25. veljače, [[1922.]]
Američke novine - ''Atlanta Observer'', pisale su; "Smrad od izgorjelih tijela žena i djece iz Ponta", govori reportaža "dolazi kao upozorenje na ono što čeka kršćane u [[Mala Azija|Maloj Aziji]] nakon povlačenja [[Grčka vojska|Grčke vojske]].
: " U prvih nekoliko mjeseci [[1922.]]
[[SAD|Američki]] humanitarci dočekani su velikom dozom podozrivosti, čak i kad su pokušavali pomoći civilnim [[muslimani|muslimanskim]] žrtvama sukoba.
Redak 203:
Časopis ''Christian Science Monitor'', pisao je da [[Turska|Turske]] vlasti onemogućuju humanitarnim organizacijama da pruže pomoć [[Grci|Grčkim]] civilima čiji su domovi spaljeni, puštajući ih da umru bez adekvatne pomoći.
Velik broj Grka bio je prisiljen napustiti svoje domove u [[Jonija|Joniji]], [[Pont (regija)|Pontu]] i Istočnoj [[Trakija (pokrajina)|Trakiji]] između [[1914.]]
Nasilno preseljenje stanovništva natjeralo je oko 1,5 milijuna [[Grci|Grka]] iz [[Turska|Turske]] u zamjenu za pola milijuna [[Turci|Turaka]] iz [[Grčka|Grčke]].
|