Pasje poslijepodne: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m {{naslov u kurzivu}}
m točke u wikipoveznice s godinama
Redak 15:
| montaža =
| distributer = Warner Bros.
| godina = [[1975.]].
| trajanje = 124 min.
| država = {{ZD+X/S|SAD}}
Redak 27:
}}
 
'''''Pasje poslijepodne''''' (eng. ''Dog Day Afternoon'') je film [[Sidney Lumet| Sidneyja Lumeta]] iz [[1975.]]. s [[Al Pacino]]m i [[John Cazale| Johnom Cazaleom]] u glavnim ulogama. Temeljen na stvarnim događajima o pljački banke [[1972.]]. godine, ''Pasje poslijepodne'' govori o Sonnyju Wortziku, koji, zajedno sa svojim partnerom Salvatoreom Naturileom, drži taoce u jednoj banci u [[Brooklyn]]u, [[New York]].
 
Film je inspiriran člankom P.F. Klugea "The Boys in the Bank", koji govori o sličnoj pljački banke u Brooklynu koju su počinili John Wojtowicz i Salvatore Naturile; ovaj članak prvo je objavljen u ''Lifeu'' 1972. Film je zaradio relativno pozitivne kritike, od kojih su se neke odnosile na anti-establishment tonove. Iako je nominiran za brojne ugledne nagrade, film je osvojio samo jednog [[Oscar]]a te nijedan [[Zlatni globus]]. Pacinova rečenica "Attica! Attica!" iz filma, koja se odnosila na nerede u zatvoru Attica, postala je slavna i često se citira. Američki filmski institut postavio je citat na 86. mjesto 100 najboljih filmskih citata.
Redak 45:
== Povijesni događaj ==
 
Film je temeljen na priči Johna Wojtowicza te se drži stvarnih činjenica koje su se stvarno dogodile prema članku u ''Lifeu''. Zajedno sa Salom Naturileom, Wojtowicz pokušava opljačkati banku Chase Manhattan Bank u [[Brooklyn]]u [[22. kolovoza]] [[1972.]]. Mnogi detalji iz pljačke prikazani su na filmu, kao što je dolazak Ernesta Arona (Leon Schermer u filmu) na mjesto događaja i njegovo odbijanje da se nađe sa Wojtowiczom, zahtjev pljačkaša za pizzama (koje su u stvarnom događaju dostavili agenti FBI-ja, a ne dostavljač), kao i pištolj skriven u autu kojim je ubijen Naturile. U stvarnosti, pljačka i držanje talaca trajalo je 14 sati od početka do kraja, a na filmu se čini da traje isto toliko.
 
Nakon što je uhićen, Wojtowicz je osuđen na dvadeset godina zatvora, od kojih je odslužio samo sedam. Wojtowicz je [[1975.]]. napisao pismo The New York Timesu u kojem je napomenuo kako je samo 30 posto događaja opisanih u filmu točno. Neke od Wojtowiczovih primjerdbi bile su prikazivanje njegove supruge Carmen Bifulco, razgovor s majkom za koji je tvrdio kako se nikad nije ni dogodio, te, iako je prikazano u filmu, kako je policija odbila dati mu da razgovara sa suprugom Carmen. Ipak je pohvalio Pacina i Chrisa Sarandona za karakterizaciju njega samog i njegove "žene", Ernesta Arona.
 
U filmu Sonny sastavlja oporuku prema kojoj Leon ima pravo na njegovo životno osiguranje, čak i u slučaju da on bude ubijen. Pravom Wojtowiczu je plaćeno 7,500 dolara plus 1 posto od profita filma za prava na njegovu priču, a 2500 dolara je dao Ernestu Aronu da plati svoju operaciju promjene spola. Aron je postao Elizabeth Debbie Eden i živio u New Yorku do kraja života, umrijevši od komplikacija uzrokovanih [[AIDS]]-om u Rochesteru [[1987.]]. Wojtowicz je umro od raka u siječnju [[2006.]].
 
== Produkcija ==
Redak 59:
== Kritike ==
 
''Pasje poslijepodne'' objavljen je [[1975.]]. dok se [[SAD]] povlačio iz [[Vijetnamski rat| Vijetnamskog rata]] pod pritiskom protivnika rata. Sonny nekoliko puta ponavlja kako je vijetnamski veteran. Neki kritičari su napisali kako je to "anti-establishment" film referirajući se na nerede u zatvoru Attica (još jedan događaj koji je izazvao nepovjerenje u vlasti u vrijeme objavljivanja filma) te na to kako Sonny pljačka banku da plati Leonu operaciju promjene spola. Kao takav, film je smatran kontrakulturnim.
 
Od samog objavljivanja film je zarađivao pozitivne kritike. Vincent Canby nazvao ga je "najpreciznijim i najblistavijim filmom o [[New York]]u Sidneyja Lumeta" te je pohvalio "briljantne karakterizacije" cijele glumačke postave. [[Roger Ebert]] nazvao je Sonnyja "jednim od najzanimljivijih modernih filmskih likova" te je ocijenio film s 3,5 zvjezdice od moguće 4. Kako vrijeme prolazi, film i dalje nastavlja dobivati pozitivne recenzije. Na primjer, Christopher Null rekao je kako je film "savršeno uhvatio duh ranih sedamdesetih, vrijeme kad je optimizam bio na niskim granama". P. F. Kluge, autor članka koji je inspirirao film, vjerovao je da su se filmaši "zadržali na površini životne novinarske priče".