Razlika između inačica stranice »Anka Krizmanić«

Dodan 261 bajt ,  prije 4 mjeseca
+poveznice, još par sitnica
(+poveznice, još par sitnica)
 
== Od rođenja do 1917. ==
=== DjetinstvoDjetinjstvo ===
Anka Krizmanić je prvo [[dijete]] Josipa Sivoša, pučkog učitelja podrijetlom iz [[Novigrad Podravski|Novigrada Podravskog]], i Jelke rođene Gušić. Ankina je majka bila ugledna [[Rod (obitelj)|rod]]haa: po očevoj liniji pripadala je drevnoj lozi baruna Gušića, a po majčinoj, porodici [[plemić]]a Krizmanića koji su imali posjed i staru kuriju u selu [[Mahično]] nadomak [[Ozalj|Ozlja]]. Upoznavši u Mahičnom seoskog učitelja Josipa Sivoša, Jelka Gušić napušta dom i udaje se za njega protiv volje [[roditelj]]a. Seleći iz mjesta u mjesto Sivoševog službovanja dolaze u [[Kurija Omilje (Čačković-Štajduhar)|Omilje]] i nastanjuju se u donjem [[kat]]u škole, stare [[Kurija (građevina)|kurije]], u kojoj je ranije živio [[Stanko Vraz]]. U toj je kuriji, okruženoj [[vrt]]om i zelenilom, Anka provela najranije godine [[život]]a u društvu godinu dana mlađe sestre Jelke, s kojom cijeli život ostaje nerazdvojna.
 
[[Otac]] im umire od tada neizlječive [[tuberkuloza|tuberkuloze]], a nakon njegove [[smrt]]i, Anka sa sestrom i majkom koja je imala bijednu učiteljsku mirovinu austrijske vlade mora napustiti Omilje i dolazi u [[Zagreb]]. Da bi stekla pravo na kakvu-takvu pomoć, Jelka Sivoš pristaje mađarsko prezime pokojnoga [[muž]]a zamijeniti djevojačkim prezimenom majke, Ankine bake, Cecilije Krizmanić. Od tada se i Anka, rođena Sivoš, zove Anka Krizmanić.
=== Kod Tomislava Krizmana ===
 
Godine 1910. godine četrnaestogodišnja Anka Krizmanić je postala je najmlađom polaznicom Krizmanove slikarske škole na [[Trg bana Josipa Jelačića|Jelačićevom trgu]] br. 4.
Unatoč još gotovo dječjoj dobi, slijedila je upute velikog učitelja ozbiljnošću odrasle osobe. Već na prvim satovima dobiva mnogo korisnih savjeta. Krizman je naročito insistiraoinzistirao na točnom crtežu; zanemarujući dinamičnu notu, zahtijevao je formalnu točnost. Zahvaljujući tim uputama i silnoj upornosti, brzo je savladalasvladala zanatsku stranu crtačke tehnike. U stvari, to je bio temelj na kojemu je kasnije potpuno samostalno izgradila svoj cjelokupni likovni razvitak. Bez te crtačke [[sigurnost]]i ne bi tako suvereno vladala grafičkim tehnikama.
 
Prvi njezin [[drvorez]] „Portret sestre Jelke“, po čistoći duktusa i rasporedu masa iznenadio je i samog Krizmana. Bio je izlagan kasnije na brojnim [[izložba]]ma, a izradila ga je ruka djevojčice. Kad se pak zasitila točnosti, bacila se na slobodnije crtanje. Krizman je na svoje učenike prenosio secesionističku stilizaciju i duh Klimta, što se izrazito očituje na njenim ranim bakrorezima i crtežima. Neumorno skicira portrete svojih kolega iz Krizmanove škole među kojima valjase izdvojitiizdvajaju [[Vjera Bojničić|Vjeru Bojničić]], [[Vilko Gecan|Vilka Gecana]], [[Milivoj Uzelac|Milivoja Uzelca]] i [[Drago Ibler|Dragu Iblera]], s kojim će se kasnije u [[Dresden]]u zbližiti. Svojoj najmlađoj učenici, četrnaestogodišnjoj Anki, Tomislav Krizman daje priznanje već na samom početku time što je dva njena crteža ''Portret tetke Anke Žigrović'' i ''Restauracija hotela Faakersee'' uvrstio na izložbu „Medulić“ u [[Umjetnički paviljon|Umjetničkom paviljonu]] 1910. godine.
 
Dospjela je među vodeće slikare i kipare tog doba: Krizmana, [[Ljubo Babić|Babića]], [[Vlaho Bukovac|Bukovca]], [[Ivan Meštrović|Meštrovića]], [[Jozo Kljaković|Kljakovića]], [[Mirko Rački|Račkog]], [[Toma Rosandić|Rosandića]], [[Celestin Medović|Medovića]], [[Emanuel Vidović|Vidovića]] i drugih. Kasnije, 1911 . i 1912. sudjeluje na izložbama „Slikarske škole Tomislava Krizmana“.
Nakon trogodišnje Krizmanove škole nastavlja [[školovanje]] na K. u k. Kunstgewerbeschule u [[Dresden]]u. Uz Krizmanovu pomoć dobiva stipendiju kraljevske zemaljske vlade, te u pratnji majke, koja već tada pobolijeva, dolazi u [[Dresden]]. Godinu dana kasnije za njima stiže i sestra Jelka radi daljnjeg stručnog obrazovanja.
 
Anka marljivo prolazi kroz sve odjele umjetnog obrta i primijenjene grafike, a profesore iznenađuje svojim ranije stečenim znanjem. Drvorez i bakrorez savladalasvladala je kod Krizmana, a ovdje se u tim tehnikama samo usavršavala. Potpuno nova tehnika, koju je Krizman izostavio, bila je litokreda, a u grafici - [[litografija]]. Litokredu prihvaća s oduševljenjem, otkrivši njene velike tonske raspone. Dugo će se još služiti litokredom jer će joj ona nadomještati slikarsku tehniku, osobito u pejzažu.
 
U izravnom kontaktu s prirodom profesorica Junge je upozorava na dinamičnost prirode, to je bilo mnogo bliže njenoj osjetljivosti, uzbudljivije od hladne i beživotne stilizacije. Te su poduke ostale za pravo jedino polazište njenog kasnijeg neposrednog pristupa u slikarstvu. U četiri godine školovanja naslikala je samo nekoliko ulja manjeg formata; portreta, figura i autoportreta.
 
U Dresdenu se za nju otvaraju novi svjetovi, a ona upija samo one valove duha vremena i epohe koji odgovaraju njenoj osjetljivosti. Neki su je doživljaji neposredno inspirirali. Sam grad sa svojim vedutama, parkovima, rijekom i mostovima pružao je obilje motiva i ona ih hvata u olovci, tušu, akvarelu i bakrorezu. Tamo je započela cikluse „plesačica“ i „ljubavnika“. Za prvi ciklus nadahnula ju je ponajprije [[Ana Pavlova]]. Anka ne propušta ni jedan njen nastup u teatru. Godine 1915. inspiriraju je plesovi [[Greta Wiesenthal|Grete Wiesenthal]], a 1917. upoznaje slavnu balerinu [[Gertrud Leistikow]]. S crtačkim priborom u ruci posjećuje njenu baletnu školu i pomno upija njena tumačenja – kako nastaje pokret. Druženje s G. Leistikow pomoglo joj je da se u crtežu sasvim oslobodi i postigne lepršavu lakoću baletnog pokreta. U Dresdenu se upoznala s nizom velikih imena umjetničkog svijeta. U zadnjim je godinama u susjednoj klasi s njom studirao [[Otto Dix]], koiikoji joj i kasnije, po povratku u Zagreb, piše s ratišta uzbudljiva pisma. Od naših je umjetnika u to vrijeme u Dresdenu studirao [[Drago Ibler]], kojeg je još iz Zagreba dobro poznavala. Anka se s njim mnogo druži, upoznaje njegovu obitelj i 1915. radi njegov veliki portret. Tu također upoznaje i portretira našu proslavljenu opernu pjevačicu [[Anka Horvat|Anku Horvat]], koja je nastupala u drezdenskoj operi s [[Tino Pattiera|Tinom Patijerom]].
 
Zbivanja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] zahvatila su i život u njemačkim gradovima. Zadnju zimu u DresdenuDrezdenu provela je s majkom i sestrom bez ogrjeva i hrane, iskusila glad i hladnoću. Dobivši napokon dozvolu za povratak, Anka se, s iznurenom i bolesnom majkom i sestrom, u srpnju 1917. godine vraća u Zagreb.
 
 
 
U Dresdenu se za nju otvaraju novi svjetovi, a ona upija samo one valove duha vremena i epohe koji odgovaraju njenoj osjetljivosti. Neki su je doživljaji neposredno inspirirali. Sam grad sa svojim vedutama, parkovima, rijekom i mostovima pružao je obilje motiva i ona ih hvata u olovci, tušu, akvarelu i bakrorezu. Tamo je započela cikluse „plesačica“ i „ljubavnika“. Za prvi ciklus nadahnula ju je ponajprije [[Ana Pavlova]]. Anka ne propušta ni jedan njen nastup u teatru. Godine 1915. inspiriraju je plesovi [[Greta Wiesenthal|Grete Wiesenthal]], a 1917. upoznaje slavnu balerinu [[Gertrud Leistikow]]. S crtačkim priborom u ruci posjećuje njenu baletnu školu i pomno upija njena tumačenja – kako nastaje pokret. Druženje s G. Leistikow pomoglo joj je da se u crtežu sasvim oslobodi i postigne lepršavu lakoću baletnog pokreta. U Dresdenu se upoznala s nizom velikih imena umjetničkog svijeta. U zadnjim je godinama u susjednoj klasi s njom studirao [[Otto Dix]], koii joj i kasnije, po povratku u Zagreb, piše s ratišta uzbudljiva pisma. Od naših je umjetnika u to vrijeme u Dresdenu studirao [[Drago Ibler]], kojeg je još iz Zagreba dobro poznavala. Anka se s njim mnogo druži, upoznaje njegovu obitelj i 1915. radi njegov veliki portret. Tu također upoznaje i portretira našu proslavljenu opernu pjevačicu [[Anku Horvat]], koja je nastupala u drezdenskoj operi s [[Tino Pattiera|Tinom Patijerom]].
 
Zbivanja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] zahvatila su i život u njemačkim gradovima. Zadnju zimu u Dresdenu provela je s majkom i sestrom bez ogrjeva i hrane, iskusila glad i hladnoću. Dobivši napokon dozvolu za povratak, Anka se, s iznurenom i bolesnom majkom i sestrom, u srpnju 1917. godine vraća u Zagreb.
 
== Do rata ==
Iz Dresdena donosi diplomu umjetno-obrtne škole i srebrnu medalju za najbolji rad u grafici - jedino priznanje što ga je u životu primila za svoje stvaralaštvo. Odmah se uključuje u likovnu kolotečinu Zagreba. Još je 1916. godine prvi put izlagala na izložbi „Proljetnog„[[Proljetni salona“salon|Proljetnog salona]]“, a sada postaje njegovim redovnim članom i neprekidno sudjeluje na svim manifestacijama udruženja. Te je godine na Salonu izlagala 20 listova "Mape drvoreza s plesovima" Gerturd Leistikow. Taj dah svježine nije ostavio ravnodušnim niti takvog kritičara kakav je bio [[Iso Kršnjavi.]], a nepobitno je oduševio [[A. B. Šimić|Antuna Branka Šimića]], kojeg je Anka veoma dobro poznavala. Šimić potom objavljuje nekoliko plesove u časopisu ''[[Vijavica (časopis)|Vijavica]]'', zajedno s poetski sročenim esejom koji joj je ujedno i najveći kompliment. Pokazuje izdavaču jednog modnog lista svoje inventivne modele za vlastiti ''album mode'', što ih je radila još u DresdenuDrezdenu. Izdavač prihvaća njen prijedlog i ona tri godine (do 1920.) radi drvoreze modnih kostima za ''Praktični modni list''. Oko 1918. godine vraća se ranije toliko omiljenoj tehnici pastela. Nastavlja svoje cikluse ''plesačica'' i ''ljubavnika'', posvećujući se ozbiljnije portretnom slikanju. Radi portrete A. B. Šimića i Dragutina Paulića, kao i niz simbolističkom notom obojenih kompozicija. U suradnji s [[Greta Turković|Gretom Turković]] 1919. godine razvija ideju za lutkarsku predstavu ''Petrica Kerempuh'', ali ideja nije ostvarena. Za tu svrhu inventivno skicira niz likova i figura u tušu i u akvarelu.
 
 
 
 
U nastavku radi seriju minijaturnih skica ljudskih tipova i karaktera, što je bio svojevrstan uvod u njene kasnije karikature. Iste godine izlaže na izložbi jugoslavenske umjetnosti u [[Pariz]]u, a 1921. godine na međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti u [[Ženeva|Ženevi]].
Godine 1921. udaje se za Dragutina (Dragu) Paulića, bankovnog činovnika i strastvenog planinara. Zajedno s njenim bratićem doktorom Brankom Gušićem otkrivao joj je ljepote naših planina i jezera. Iz tih su ''krstarenja'', po tada još nedirnutoj prirodi, proizašli godinama opetovani i nikad do kraja iscrpljeni motivi ''Oštrca'', ''Plešivice'', ''Medvednice'' i samoborskog kraja.
 
Nakon vjenčanja, od 1921. do 1922. godine boravi duže vrijeme u [[Dubrovnik]]u. Prvi doživljaj tog jedinstvenog grada toliko ju je impresionirao. U stvaralačkoj groznici nicale su vedute jedna za drugom. Najprije nastaju crteži litokredom velikog formata, a potom radi, 1921., ''malu mapu'', a 1922. ''veliku mapu'' litografija pod naslovom ''DubrovnlkDubrovnik''. Dio vremena provodi u ljetnikovcu Gundulić kod obitelji Kesterčanek u Gružu, Tugdje susreće [[Ivan Meštrović|Ivana Meštrovića]] koji je u to vrijeme gradio mauzolej u [[Cavtat]]u i posjećuje Olgu Kesterčanek, buduću suprugu. Impresionirana Meštrovićevom osobnošću na brzinu hvata dvije skice njegova izražajnog profila. Istodobno radi skicu za portret bračnog para Kesterčanek, Olginog brata i njegove supruge Zdenke. Druga ''čarolija'' prirode obuzima je na [[Nacionalni park Plitvička jezera|Plitvicama]] 1922. Čitavu kolekciju plitvičkih pejzaža u litokredi i pastelu izložila je na drugoj samostalnoj izložbi 1925. u Salonu Ullrich u Zagrebu.
 
Na internacionalnoj izložbi suvremene dekorativne umjetnosti u Parizu 1925. godine izložila je veliku zidnu tapiseriju ''Hrvatsko selo Šestine'' od rafije i špage koju je sama obojila a sestra Jelka ručno izvela, te garnituru namještaja za verandu. Izložak nije vraćen iz Pariza pa stoga kasnije, pedesetih godina (1952.), po istim nacrtima izrađuje drugu tapiseriju u špagi.
U ljeto 1926. godine umire joj majka, godinama teški srčani bolesnik. Te 1926. godine, prelazi na pastele velikih formata. U kratkom razdoblju od samo dvije godine nastaje kolekcija portreta, pejzaža i figuralnih kompozicija čvrsta plastičnog oblikovanja u duhu tadašnjih dominantnih stilskih tendencija: ''Majka i sestra'', ''Bračni par Kesterčanek'', ''Anka Lovrenečić'', ''Sljeme poslije kiše'', ''Medvednica'', ''Ljubavnici'' i dr. Na samostalnoj izložbi u Salonu Ullrich 1927. godine izložila je 27 pastela i 18 crteža. Sudjeluje na izložbi jugoslavenske grafike u [[Lavov|LwowuLavovu]], II. internacionalnoj izložbi moderne umjetnosti u [[Firenca|Firenci]] i VI. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u [[Novi Sad|Novom Sadu]].
 
Godine 1927. dolazi prvi put na [[Mljet]] gdje u tišini otkriva posebne svjetove raskošnog zelenila, trulog lišća i vode, što ju je trajno zaokupilo. Dokle god joj je to zdravlje dopuštalo, navraćala je na taj idilični otok, među mještane koji su je od početka prigrlili.
Godine 1928. godine priređuje izložbu na kojoj izlaže karikature - portrete prijatelja iz Planinarskog društva "Sljeme".
 
Oko 1929. godine surađuje s književnikom [[Miroslav Feller|Miroslavom Fellerom]]. Radi skice i reklame za reklamni časopis ''Imago'' koji je Feller uređivao. Pred sam odlazak u Pariz rastaje se od muža. Posredstvom R. Warniera dobiva stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu. Tu nadoknađuje ono što je u Dresdenu propustila. Boravak u europskoj prijestolnici umjetnosti od zime 1929. do ljeta 1930. godine značio je potpuno samostalno istraživanje zrele umjetnice.
 
Prihvaća stalno namještenje crtača na Medicinskom fakultetu u Institutu za anatomiju, kod profesora Perovića, na kojem su se mjestu decenijama smjenjivali naši istaknuti slikari, od [[Ivan Tabaković|Ivana Tabakovića]]. Zbog mukotrpnog rada i pomanjkanja slobodnog vremena osjetno se smanjuje njezino stvaranje. Angažirano prati umjetničke događaje, osobito muzičke i kazališne priredbe. Živeći sa sestrom kreće se u uskom krugu umjetnika i zanimljivih ličnosti, koje sve od reda portretira – Miroslav Feller, [[Dora Gušić]], [[Đuro Puhovski]], [[Marija Crnobori]] i dr. Skicira slavne glazbenike: [[Sergej Prokofjev|Prokofjeva]], [[Milan Sachs|Sachsa]], [[Fritz Zaun|Zauna]], [[Antonio Janigro|Janigra]], Doru Gušić, [[Rudolf Matz|Matza]] i dr. Radi ciklus duhovitih crteža na temu ''plesač dirigent''.
 
Oko 1929. godine surađuje s književnikom [[Miroslav Feller|Miroslavom Fellerom]]. Radi skice i reklame za reklamni časopis ''Imago'' koji je Feller uređivao. Pred sam odlazak u Pariz rastaje se od muža. Posredstvom R. Warniera dobiva stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu. Tugdje nadoknađuje ono što je u Dresdenu propustila. Boravak u europskoj prijestolnici umjetnosti od zime 1929. do ljeta 1930. godine značio je potpuno samostalno istraživanje zrele umjetnice.
 
Prihvaća stalno namještenje crtača na [[Medicinski fakultet u Zagrebu|Medicinskom fakultetu]] u Institutu za anatomiju, kod profesora Perovića, na kojem su se mjestu decenijamadesetčjećima smjenjivali naši istaknuti slikari, od [[Ivan Tabaković|Ivana Tabakovića]]. Zbog mukotrpnog rada i pomanjkanja slobodnog vremena osjetno se smanjuje njezino stvaranje. Angažirano prati umjetničke događaje, osobito muzičkeglazbene i kazališne priredbe. Živeći sa sestrom kreće se u uskom krugu umjetnika i zanimljivih ličnosti, koje sve od reda portretira – Miroslav Feller, [[Dora Gušić]], [[Đuro Puhovski]], [[Marija Crnobori]] i dr. Skicira slavne glazbenike: [[Sergej Prokofjev|Prokofjeva]], [[Milan Sachs|Sachsa]], [[Fritz Zaun|Zauna]], [[Antonio Janigro|Janigra]], Doru Gušić, [[Rudolf Matz|Matza]] i dr. Radi ciklus duhovitih crteža na temu ''plesač dirigent''.
 
Godine 1935. najveći dio vremena provodi s njemačkim slikarom [[Ludwig Weninger|Ludwigom Weninger]], a to će se intimno prijateljstvo nastaviti za vrijeme rata u [[Karlovac|Karlovcu]]. Sudjeluje na ''izložbi pola vijeka hrvatske umjetnosti''. U [[Gospić]]u i [[Split]]u izlaže sa [[Sofija Omčikus|Sofijom Omčikus]], a samostalno u dubrovačkoj [[Sponza|Sponzi]] 1940. godine. Osmogodišnji rad na Medicinskom fakultetu prekida 1939. i prelazi na slobodnu profesionalnu djelatnost. Prvi rezultati ove reakcije su kolekcija pejzaža s otoka Mljeta iz 1939. i vedute [[Dubrovnik]]a iz 1940. godine.
Sudjeluje na ''izložbi pola vijeka hrvatske umjetnosti''. U [[Gospić]]u i [[Split]]u izlaže sa [[Sofija Omčikus|Sofijom Omčikus]], a samostalno u dubrovačkoj [[Sponza|Sponzi]] 1940. godine. Osmogodišnji rad na Medicinskom fakultetu prekida 1939. i prelazi na slobodnu profesionalnu djelatnost. Prvi rezultati ove reakcije su kolekcija pejzaža s otoka Mljeta iz 1939. i vedute [[Dubrovnik]]a iz 1940. godine.
 
== Ratne godine ==
Ratne godine provodi u Zagrebu. Posjećuje rođake kraj [[Ozalj|Ozlja]], a duže vrijeme od 1943. do 1944. godine boravi u [[Karlovac|Karlovcu]] s Ludwigom Weningerom. Radi niz pejzaža s motivima [[Tuškanac|Tuškanca]] i Sofijina puta, Jakčimove livade, zagrebačku Katedralu, krajobraze s [[Korana|Korane]], [[Mrežnica|Mrežnice]], Ozlja i Karlovca; portretira [[Marija Crnobori|Mariju Crnobori]] koja od 1940. godine stanuje s njom u Jurjevskoj br. l, [[Josip Crnobori|Josipa Crnoborija]], [[Zlatko Neuman|Zlatka Neumana]], [[Ana Roje|Anu Roje]], [[Oskar Harmoš|Oskara Harmoša]], Margaretu Debeljak, Doru Gušić, Zvonimira Ljevakovića, [[Branko Gavella|Branka Gavellu]], [[Marijana Radev|Marijanu Radev]] - čitavu galeriju slavnih umjetnika. Od 1945. godine članicom je [[Hrvatsko društvo likovnih umjetnika|ULUH]]-a i redovito izlaže na kolektivnim izložbama do početka [[1970-ih]] godina.
 
== Do 1982. ==
 
 
Od veljače 1946. do [[31. siječnja]] 1951. godine ponovnoponovo radi kao crtač na [[Medicinski fakultet u Zagrebu|Medicinskom fakultetu]] u Institutu za biologiju. Izrađuje kompoziciju skulptura (glave iz papirmašea) ''Marionete za vlastiti teatar'' (1946.). Intenzivnije se posvećuje ciklusu folklornih motiva i plesova na što ju je potakla suradnja sa [[Zvonimir Ljevaković|Zvonimirom Ljevakovićem]], istaknutim stručnjakom za plesni folklor i dugogodišnjim voditeljem ''[[Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO |Lada]]''. Radove plesnog folklora izložila je prvi put samostalno u [[Opatija|Opatiji]] 1951. godine. Tom se temom, doduše, uzgred bavila od najranije mladosti. Sudjeluje na izložbama: ''Drvorez u boji'', putujućoj izložbi ''100 listova jugoslavenske grafike'' (1953.), izložbi ''Remek-djelo grafike i crteža do 1900.'' u Arbonu (1954.). U Zagrebu je 1953. godine održala dvije samostalne izložbe: Retrospektivu portreta i Izložbu karakternih studija i karikatura.
Odlazi u mirovinu 1955. godine. U godinama što su uslijedile potpuno se posvetila stvaralačkom radu slikajući sve dotle dok su joj snage dozvoljavale.
 
Ljeta i jeseni ponajčešće provodi na Mljetu, svom stalnom pribježištu, da bi zimi i u proljeća još dublje zaranjala u maglovite prostore i šumu svog voljenog [[Park-šuma Tuškanac|Tuškanca]], ili pak krstarila zagrebačkom okolicom.
 
Njezin se život, ranije toliko zahuktan, postupno usporavao. Uz svoju najvjerniju pratilju sestru Jelku, koja se sve do smrti 22. ožujka 1983. godine o njoj brižno starala, zadnje je decenije provela u sređivanju dokumentacije i svođenju vlastitih računa. Anka je još 1971. godine zaključila svoj ''Potpuni katalog radova'' rednim brojem 5.761; katalog u koji je od 1908. godine, upisala svaki svoj rad.
Zbog količine [[slika]], a i zbog napisa u novinama, kod Anke Krizmanić počinje od studenoga [[1982.]] godine dolaziti Josip Kovačić. Ne zbog same Anke Krizmanić, nego zbog njenih umjetnički djela. Oprezna Ankina sestra Jelka nije dugo živjela, umrla je [[22. ožujka]] [[1983.]] godine, a Anka je od tada prepuštena na [[milost]] i nemilost čovjeka kojem je u interesu bilo dograbiti se Ankinih umjetničkih djela i knjiga o [[umjetnost]]i. Prvo od nje traži da ispriča osobnu [[povijest]], a kada je sve ispričala traži da komentira pojedine slike – poput onih potpisane s imenom Ludwiga Weningera, a koje je Anka imala još od 1944. godine kod sebe. Kako je Weninger bio [[Nijemci|Nijemac]], to je bilo neoprostivo za Anku da se družila s Nijemcem i to baš za vrijeme rata 1943.-1944. u Karlovcu, što joj je Kovačić predbacivao.
 
Anka Krizmanić je od [[1984.]] godine imala ozbiljne smetnje na psihološkom planu. Neuropsihijatar je utvrdio: da je smetena, vremenski dezorijentirana, te da nije u mogućnosti brinuti o sebi, svojim pravima i imovini. Postavljena [[dijagnoza]] je Arteriosklerosis gen. percipoe ceribri, Progredientna senilna [[demencija]] s jače naglašenim psihotičnim manifestacijama. Nakon nekoliko izložbi [[19. srpnja]] [[1986.]] godine Anka Krizmanić je na prijevaru vjenčana.<ref>Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, ''[[Arena (časopis)|Arena]]'', 4. studenoga 1987., str. 46-47.{{Citat|... Očigledno je da je Josip Kovačić odigrao jednu od ključnih uloga u poznoj životnoj dobi čuvene umjetnice. Njegovom zaslugom, vjerojatno iz lakomosti koja je evidentna i u pokušajima da zavodi i druge ocvale dame, pa, kako se saznaje, i udovicu jednog od najvećih jugoslavenskih revolucionara, da bi se obmanom dočepao velikog bogatstva, došlo je i do vjenčanja Anke Krizmanić s Amirom Kamberom, rođenim 20. travnja 1965. godine, koji se prošlog ljeta legitimirao kao zakoniti suprug Anke Krizmanić. O tome postoje i službeni papiri prema kojima je brak registriran kod matičara u općini Dubrava pod rednim brojem 225 i oznakom 1986-08-/1-1/2233-86. Zapisano je također da su svjedoci na ovom tužnom najsvečanijem činu bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić koji kao ni mladenci nisu stanovali na području općine Dubrava. Treba dakle predstaviti prvog "kuma". To je Josip Kovačić, rođen 9. srpnja 1935. u Čakovcu, iz Radićeve 24, doktor znanosti, profesor hrvatske književnosti, invalidni umirovljenik, kolekcionar i ljubitelj lijepe umjetnosti, koji je, kažu službeni dokumenti, ušao u [[život]] Anke Krizmanić još u vrijeme dok je ona živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom sestrom, a kasnije utjecao na način njezina ponašanja, a i vodio brigu o "organizaciji slikaričina života (priređivanje izložbi, zastupanje, prodaja i prezentacija)". Izgleda da u tom grmu i leži [[zec]]. Naime, posve su osnovane pretpostavke da je Kovačić iskoristio nemoć i psihofizičku nesposobnost ugledne umjetnice da se, ne usuđujući se da to učini sam, posredstvom znatno mlađeg Kambera, dočepa ostavštine slavne i relativno imućne slikarice... Smatram da je to nepošteno, jer A Krizmanić je uvjerena da se udala za Jožu Kovačića. Kad sam Asmiru Kamberu rekla da smatram da je to što je napravio ružno i nepošteno, on je odgovorio da su ga na to vjenčanje nagovorili Joža Kovačić i brat...}}</ref><ref>Dušan Miljuš, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, ''[[Večernji list]]'', Zagreb, 7. studenoga 1987.{{Citat|...Zbog očite razlike u godinama, pošto je mladoženja inzistirao da se brak zaključi prije zakonskog roka od 30 dana, Snježana Josipović je prije vjenčanja zatražila potvrdu o psihofizočkoj sposobnosti Anke Krizmanić za sklapanje [[brak]]a. Dobila ju je dan prije vjenčanja s potpisom specijalista infektologa [[Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević|Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u [[Zagreb]] u Zagrebu. U toj potvrdi (ako se uopće tako može nazvati) nije bilo navedeno na čiji se zahtijev i u koju svrhu izdaje. Oni koji se zanimaju za to vjenčanje pitaju nije li već tada obmanuta matičarka općine Dubrava.}}</ref>
sa 69 godina mlađim muškarcem Asmirom Kamberom<ref>Nevio Pintar, Jasim Fazlić, Željko Bukša, Lovci na starice (2), Stan za život i grob, ''Arena'', 1. travnja 1989., str. 28.-29.{{Citat|...Objesio se Amir Kamber (24), mladić o kojem se puno govorilo i pisalo kad se prije tri godine oženio poznatom slikaricom Ankom Krizmanić, ženom od njega starijom punih 69 godina. Objesio se u rano subotnje jutro 11. ožujka, na grani u šumi nedaleko od restorana "Dubravkin put" u Tuškancu... Tragična smrt nesretnog mladića oživjela je polemike i interese koji su se javili nakon njegove ženidbe s Ankom Krizmanić, a pogotovo nakon slikaričine smrti u studenom 1987. godine. Naime, iza nje su ostale vrijedne slike i stanarsko pravo na 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. S obzirom na nevjerojatnu razliku u godinama između nje i Asmira Kambera, sumnjalo se da je taj bizarni brak bio smišljena manipulacija senilnom staricom, dakle brak iz računa}}</ref> iz Sanskog Mosta koji je radio u zagrebačkoj radnoj organizaciji "Sigurnost", a kumovi su bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić. To vjenčanje je inicirao je Josip Kovačić. Asmir Kamber se useljava u jesen 1986. kod Anke Krizmanić u Jurjevsku 1. Od tog trenutka počinje pravi pakao za slikaricu. Zaključavana<ref>Vesna Mijović i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, ''Arena'', 4. studenoga 1987., str. 46-47.{{Citat|...
 
Nešto kasnije, iste jeseni, pojavio se u stanu Anke Krizmanić neki mladić, koji je po kazivanju Zore Arany podstanar, ne plaća stan, ali čistit će i uređivati stan. Nije mi se činilo da je sve u najboljem redu, ali šutjela sam dok nisu počeli zaključavati jer je svakodnevno počela zapomagati i dozivati u pomoć. Znala je dozivati prolaznike s ulice i svi su se zgražali kad su čuli zbog čega viče. Zbog sebe i svoje djece, a i stida od susjeda i prolaznika, nekoliko sam puta prigovarala podstanaru i Zori Arany, ali oni su odgovarali da je to naredio Josip Kovačić i problem je i dalje isti. Anka Krizmanić sklopljenih ruku, moli prolaznike i moju djecu da idu susjedi po ključeve i govori da će se ubiti ako je ne otključaju. Poslije posjeta SUP-a i organa starateljstva nekoliko su je dana ostavljali slobodnu, a sada je ponovo zaključavaju...... Jelica Sarajlija je također konkretna: "Više od 25 godina poznajem slikaricu A. Krizmanić i sve do jeseni prošle godine, odnosno dok je nisu počeli zaključavati, znala je navratiti k meni da joj što objasnim ili učinim kakvu sitnu nabavku u gradu. Također mi je često telefonirala sve dok joj nisu uklonili telefon iz sobe...... Ljeti 1985. došla je k meni u stan i potužila se da se fizički i psihički vrlo slabo osjeća, da je već nekoliko dana vrlo uznemirena jer je ostala bez svojih najdražih slika "Drezdenske galerije", te da želi ići k liječniku, ali je nema tko odvesti. Telefonski sam se dogovorila s liječnicima u Kamenitoj i već drugi dan odvela A. Krizmanić na pregled doktoru Henču. Nakon pregleda pacijentice i razgovora s njom, doktor Henč me je obavijestio da će sljedećih dana A. Krizmanić posjetiti socijalna radnica i da bi bilo dobro da u to vrijeme tamo budem prisutna... Ali sutradan prije dolaska socijalne radnice nazvao me je drug Kovačić i na vrlo neugodan način prigovorio što se miješam u poslove u vezi sa slikaricom, koje on vrlo korektno obavlja, kao njezin staratelj. Tom prilikom mi je rekao da A. Krizmanić ima svog liječnika i da je ubuduće, iako me bude tražila, nikamo ne vodim, jer ona nije u stanju normalno rezonirati. Od tada sam počela rjeđe k njoj zalaziti......}}</ref> je, spriječavani su posjeti slikaričinih poznanika, nestaju slike, uklanja se telefon. Josipu Kovačiću i Zori Arany počinju prigovarati susjedi i prijatelji Anke Krizmanić – Marija Crnobori, Narcisa Neidhardt, Jelica Sarajlija, Ivica Petreković. No zaključavanja su i dalje nastavljana. U vrijeme najžešće kritike u javnosti za sudbinu nesretne slikarice - ona umire. Kovačić je već ranije krivotvorio oporuku, te se na taj način domogao cjelokupne likovne ostavštine Anke Krizmanić.
 
O njenom je radu hrvatska povjesničarka umjetnosti [[Ivanka Reberski]] napisala monografiju ''Anka Krizmanić'' (Zagreb, 1993.).<ref>[http://www.ipu.hr/suradnici/vanjski/44/Ivanka-Reberski Institut za povijest umjetnosti: Ivanka Reberski], pristupljeno 10. srpnja 2015.</ref>