Velika Albanija: razlika između inačica

Prije balkanskih ratova u dvadesetom stoljeću, Albanci su bili subjekt Osmanskog Carstva. Albanski pokret za neovisnost pojavio se 1878. godine casa Prizrenskom ligom (udruženje sa sjedištem u Prizrenu) koja je imala za cilj kulturu i političku autonomiju Albanaca unutar Osmanskog Carstva. Međutim, Osmanlije nisu bile spremne da prihvateprihvatiti zahtjeve Lige. Osmansko protivljnenje ciljevima Lige pomoglo je da se pokrene Albanski narodni preporod.

Albanska fašistička partija postala je vladajuća stranka talijanskog protektorata Albanije 1939. godine, a premijer Shefket VerlaciV''ë''rlaci je odobrio moguću administrativnu uniju Italije i Albanije, jer je želio talijansku podršku sjedinjenja Kosova, Čamerije i drugih oblasti u Veliku Albaniju. Zaista, do ujedinjenja je došlo nakon što su CileSile Osovine okupirale Jugoslaviju i Grčku u proljeće 1941. godine. Albanski fašisti su tvrdili da se skoro sve teritorije naseljene Albancima nalaze unutar ujedinjene Albanije.

Između svibnja 1941. godine i rujna 1943. godine, Benito Mussolini je postavio skoro sav teritorij naseljen etničkim Albancima pod upravu albanske kvislinške vlade. To je uključivalo teritorij Kosova i Metohije (''de facto'' Republike Kosovo), dijelove današnje Sjeverne Makedonije, kao i granične dijelove današnje Crne Gore. U Čameriji je uspostavljen albanski visoki komesarijat na čelu sa Djemilom Dinom, ali je ova oblast ostala pdopod kontrolom talijanske vojne komande u Ateni, pa je tehnički ostala dio Grčke.

Kada su Nijemci okupirali ovu oblast i zamijenili Talijane, ostavili su granice stvorene od strane Mussolinija, ali su nakon Drugog svjetskog rata Saveznici cratilivratili granice na stanje od prije rata.