'''Jacobus Henricus van 't Hoff''' ([[Rotterdam]], [[30. kolovoza]] [[1852.]]. - [[Berlin]], [[1. ožujka]] [[1911.]].) je bio [[nizozemska|nizozemski]] [[fizikalna kemija|fizikokemičar]] i [[organska kemija|organokemičar]]. Bio je sveučilišni [[profesor]] kemije, [[mineralogija|mineralogije]] i [[geologija|geologije]] u [[Amsterdam]]u, zatim profesor [[Humboldtovo sveučilište u Berlinu|Pruske akademije znanosti u Berlinu]]. Godine 1874., neovisno o [[Achille Le Bel|A. Le Belu]], objavio koncepciju trodimenzijske strukture [[organska kemija|organskih spojeva]], koja se osniva na predodžbi prema kojoj [[ugljik]]ov [[atom]] može tvoriti četiri jednostruke [[Kemijska veza|kemijske veze]] usmjerene prema vrhovima [[Tetraedar|tetraedra]] i koja je omogućila objašnjenje [[optika|optičke]] aktivnosti [[kemijski spoj|kemijskih spojeva]]. Bio je to temelj daljnjega razvoja suvremene [[stereokemija|stereokemije]]. Istraživao je i brzine [[kemijska reakcija|kemijskih reakcija]], [Kemijska ravnoteža[|kemijsku ravnotežu]], [[Elektrolitska disocijacija|elektrolitsku disocijaciju]], izveo jednadžbu za [[osmoza|osmotski tlak]] (van’t Hoffov zakon) i uveo pojam [[Kemijski afinitet|kemijskog afiniteta]]. Prvi je dobitnik [[Nobelova nagrada za kemiju|Nobelove nagrade za kemiju]] (1901.). <ref> '''Hoff, Jacobus Hen(d)ricus van’t''', [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25879] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2019.</ref>
