|
Krajem [[3. stoljeće|3. stoljeća]] ([[284.]]) rimski je car [[Dioklecijan]] uspio stabilizirati Rimsko Carstvo uvođenjem [[Tetrarhija|tetrarhije]]. To je novi režim [[dominat]]a. To vrijeme početka [[Kasni stari vijek|kasnog starog vijeka]] obilježili su prijelomni događaji. [[Kršćanstvo]] je u vrijeme [[Konstantin I.|Konstantina I.]] priznato i postalo povlaštenim, a prije toga bilo je ponekad i krvavo progonjenim. Time se kultura znatno odmakla od antičke kulture, a posebno od [[antička filozofija|antičke filozofije]] i religijskog pluralizma.
[[Julijan Apostata|Julijanovom]] smrću propao je zadnji pokušaj oživljavanja [[poganstvo|poganskih]] kultova povezivanjem s [[novoplatonizam|novoplatonizmom]] [[363.]].; svi sljedeći carevi bili su kršćani.
[[Valentinijan I.]] uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru [[seoba naroda|seobe naroda]] [[378.]]. dolazi do bitke kod [[Adrianopolis]]a, i time do nove krize. Car [[Teodozije I. Veliki]] sredio je stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim Carstvom. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No dokazano je da se bar do 6. stoljeća na području carstva nalaze [[pogani]].
Nakon [[podjela Rimskog Carstva|podjele carstva]] [[395.]]. imeđu sinova cara [[Teodozije|Teodozija]] samo se [[Bizant|Istočno Rimsko Carstvo]], kojim se upravljalo iz [[Konstantinopol]]a, pokazalo trajno sposobnim za život ([[latinski]] je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). [[Zapadno Rimsko Carstvo]] sve je slabije odolijevalo [[Huni|hunskim]] i [[Germani|germanskim]] navalama. Rimska se vojska postupno raspadala, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Po svemu sudeći, promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica [[seoba naroda|seobe naroda]] nisu bile ni približno tako jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmetom znanstvenih rasprava. Godine [[410.]]. Rim su opljačkali [[Zapadni Goti]], a [[455.]]. [[Vandali]].
Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i [[6. stoljeće]] ubraja u stari vijek. Istočnorimski car [[Justinijan I. Veliki]] ([[527.]].-[[565.]].) pokušao je ponovo - u početku s dobrim rezultatima - obnoviti cijelo carstvo, što na kraju ipak nije uspjelo; pored ostalog, perzijski [[Sasanidi]] su vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnom Rimskom Carstvu antička kultura i duhovni svijet živjeli su i dalje do u [[srednji vijek]], ali tu su značajni rez donijela [[arapska osvajanja]] i odvojila kasnoantičko [[Bizant|ranobizantsko carstvo]] od [[srednji vijek|srednjovjekovnog]] [[Bizant]]a. Ovisno o razmišljanju različitih povjesničara, kasna antika završava [[pad Rimskog Carstva|padom Rimskog Carstva]] [[476.]], [[529.]] godine, kad je Justinijan zatvorio posljednje nekršćanske škole, [[602.]] godine kad je bizantski car [[Foka, bizantski car|Foka]] nasilno došao na vlast ili [[641.]] godine nakon što je umro car [[Heraklije]] i [[arapsko osvajanje Egipta|Egipat za stalno pao]] u arapske ruke. <ref>[http://books.google.com/books?id=Z6-kHUyyUIsC&printsec=frontcover&dq=Byzantium&lr=&as_brr=3&hl=hr#v=onepage&q=&f=false] Cyril A. Mango: The Oxford history of Byzantium, Oxford University Press, 2002.</ref>
The general decline of population, technological knowledge and standards of living in Western Europe during this period, became the archetypal example of [[societal collapse]] for writers from the [[Renaissance]] until recent times. As a result of this decline, and the relative paucity of historical records from Western Europe in particular, the period between the fall of the Western Empire and the Middle Ages became known as the [[Dark Ages (disambiguation)|Dark Ages]], a term displaced in most current periodisations by the introduction of "Late Antiquity".
|
