Leonid Brežnjev: razlika između inačica

|datum rođenja=[[19. prosinca]], [[1906.]].

|datum smrti= [[10. studenog]], [[1982.]].

|mandat_start=[[14. listopada]], [[1964.]].

|mandat_kraj=[[10. studenog]], [[1982.]].

'''Leonid Brežnjev''' ([[19. prosinca]] [[1906.]]./[[1. siječnja]] [[1907.]]. - [[10. studenog]] [[1982.]].) je bio Generalni sekretar komunističke partije Sovjetskog Saveza (vođa [[SSSR]]-a) od [[1964.]] godine. Začetnik je [[Brežnjevljeva doktrina|Brežnjevljeve doktrine]].

'''Leonid Brežnjev''' je rođen [[1. siječnja]] [[1907.]]. godine u mjestu [[Kam'janske|Kamenskoje]] na području [[Rusko Carstvo|Ruskog Carstva]] (danas je ime mjesta Kam'janske, [[Ukrajina]]). Otac i majka Brežnjeva potiču iz etnički rusko-židovske obitelji ([[Kurska oblast]], Rusija). Kao i većina ruskih doseljenika u Ukrajini, svoju etničku pripadnost Brežnjev je izjašnjavao na temelju mjesta svog rođenja odnosno kao [[Ukrajinac]] - sve do [[1952.]]. godine kada se počeo izjašnjavati kao etnički [[Rus]]. Brežnjev se uvijek služio materinjim ruskim jezikom te je odrastao u ruskoj sredini tadašnje Ukrajine (Ruskog Carstva).

U svom rodnom gradu on dovršava školovanje za metalurga. Tijekom toga školovanja u svojoj 16 godini Brežnjev pristupa komunističkoj omladini imena [[Komsol]] koja prima u svoje redove osobe starosti između 14 i 28 godina. Za pristup komunističkoj partiji Brežnjev će morati pričekati sve do [[1931.]]. godine kada je napokon udovoljeno njegovom zahtjevu za pristup. Ta [[1931.]]. godina na kraju postaje točka velikog obrata njegovog života kada upoznaje [[Nikita Hruščov|Nikitu Hruščov]] pod čijom zaštitom će mu karijera iznenada procvjetati. Tijekom služenja vojnoj roka [[1935.]].-36 godine ovaj mladi komunistički kadar će dobiti konačnu partijsku potvrdu svoje vjernosti kada ga se postavlja za političkog komesara vojne jedinice.

[[SLika:Brezhnev 1942.jpg|150px|mini|lijevo|Brežnjev kao politički inspektor u [[Veliki patriotski rat|Velikom patriotskom ratu]] [[1942.]].]]

Po završetku vojnog roka kratko vrijeme je [[1936.]]. godine direktor fakulteta koju je pohađao da bi ubrzo iste godine bio poslan na partijsku dužnost u regionačni centar [[Dnjipro (grad)|Dnjepropetrovsk]]. Tamo je [[1939.]]. godine postavljen za partijskog sekretara zaduženog za lokalnu vojnu industriju što je pozicija na kojoj će dočekati [[Operacija Barbarossa|napad Njemačke na Sovjetski Savez]]. Kao glavni odgovorni za tamošnju vojnu industriju on odmah na sam dan napada dobiva dužnost da organizira premještaj lokalnih tvornica važnih za rat na područje [[Ural (gorje)|Ural]]a. Kako je ovaj posao bio dovršen [[26. kolovoza]] [[1941.]]. kada grad [[Dnjepropetrovsk]] pada u ruke Nijemaca Brežnjev dobiva prekomandu na dužnost političkog komesara u vojnoj jedinici gdje je dodijeljen sa službenom titulom brigadnog komesara. Tijekom bitke za [[Staljingrad]] Brežnjev je postavljen na poziciju zamjenika zapovjednika političkog odjela [[Zakavkaski front|Zakavkaskog fronta]] ( on se sastoji od 2, a ponekad i 3 sovjetske armije) gdje će ostati sve do prekomande u 1 [[Ukrajinska fronta]]. Na ovoj novoj poziciji gdje stiže s činom pukovnika [[1943.]]. godine on ponovno sreće [[Nikita Hruščov|Nikitu Hruščova]]. Vrlo vjerojatno zahvaljujući tom njihovom starom "velikom prijateljstvu" '''Leonid Brežnjev''' iznenada biva unaprijeđen u čin general-majora [[1944.]]. godine. Kraj rata ovaj budući vođa partije dočekuje na poziciji načelnika političkog odjela 4 Ukrajinskog fronta.

Kada Brežnjev u kolovozu [[1946.]]. godine napušta [[Crvena armija|Crvenu Armiju]] on je general-major i ratni junak (iako se nikada nije našao u ratnoj opasnosti) što mu uz pomoć Hruščova daruje temelje za buduću uspješnu karijeru. Prvi novi položaj mu tako postaje mjesto Prvog sekretara partije [[Zaporožje|Zaporožja]] koje će on ubrzo zamjeti za identični položaj u rodnoj regiji [[Dnepropetrovska]]. Napokon izlaz iz mnoštva sličnih gradski i općinskih sekretara Brežnjev doživljava [[1950.]]. godine kada postaje Prvi sekretar Centralnog Komitera [[Moldavija|Moldavije]]. Prije [[Staljin]]ove smrti ovaj sada uspješan sovjetski političar postaje sekretar [[Centralni komitet|Centralnog Komiteta]] SSSR-a i kandidat za člana Prezidijuma. Tijekom borbe za vlast [[Georgij Malenkov|Malenkov]]-Hruščov njegov prijatelj ga je bio prisiljen žrtvovati izbacivanjem iz Centralnog Komiteta. Da bi ga se potom izbacilo iz budućih borbi i spletki u Moskvi tijekom ove borbe za vlast koja će potrajati do [[1955.]]. godine Brežnjeva se šalje u [[Kazahstan]] najprije na mjesto drugog sekretara partije, a nakon pobjede Hruščova na prvo. Tijekom [[1956.]]. godine to prijateljstvo dobiva svoju ponovnu potvrdu kada je Brežnjev ponovno postavljen na mjesto sekretara Centralnog Komiteta [[SSSR]]-a. Tijekom pokušaja svrgavanja Hruščova [[1957.]]. godine on podržava svoga prijatelja što mu donosi novo unapređenje i položaj člana [[Politibiro]]a. Na toj poziciji Brežnjev će nastaviti podržavati svog prijatelja sve do 1962 godine kada nastupaju promjene. U međuvremenu [[1960.]] godine on postaje [[Predsjednik Sovjetskog Saveza|predsjednik SSSR]]-a što je bez obzira na ime zvučne titule bila u stvarnosti samo ceremonijalna dužnost. Od [[1963.]]. godine većina članova Politbiroa (tada se zvao Prezidijum) je došlo do zaključka kako Hruščov više šteti nego koristi državi. U tadašnjoj "malenoj" zavjeri prisililo se [[Frol Kozlov]]a da odstupi se svog položaja potencijalnog nasljednika šefa države i da ga prepusti Brežnjevu. Do prave smjene šefa države dolazi tek [[14. listopada]] [[1964.]] kada zavjera [[Mihail Suslov|Suslov]]-Kosigin-Brežnjev postiže puni uspjeh i smjenjuje Hruščova.

[[Datoteka:Ford - Brezhnev 1974.jpg|300px|mini|Leonid Brežnjev i američki predsjednik [[Gerald Ford]] u [[Vladivostok]]u, [[studeni]] [[1974.]].]]

Nakon te smjene svoga zaštitnika '''Leonid Brežnjev''' je postao [[Generalni sekretar KP SSSR]]-a to jest državni vođa. Tim državnim udarom se ubrzo stvorila situacija kakve nikada niti prije niti poslije nije bilo u povjesti Sovjetskog Saveza. U strahu od stvaranja novog velikog vođe ostali zavjerenici nisu imali nikakvu namjeru prepustiti Brežnjevu vlast u državi tako da se ubrzo oformio neslužbeni trijumvirat. [[Mihail Suslov]] je dobio zadatak održavanje pune kontrole na ideologijom komunističke partije i tajnom policijom ([[KGB]]) dok je [[Aleksej Kosigin]] dobio zadatak upravljanja vladom, a Brežnjev je postao nominalni šef države (iako ne i predsjednik pošto ga je Hruščov smjenio [[1964.]]. godine) i šef partije (koji nema veze s ideologijom !!). Svi "trijumviri" su se složili o potrebi širenja komunizma financijskom podrškom komunističkim pokretima u svijetu (i vojnom podrškom afričkim komunističkim vladama), održavanja status quo u Europi i zaštiti teritorijalnog integriteta [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]]. Gotovo odmah po stupanju na vlast Brežnjev drži govor kojom poziva na vraćanje socijalizmu koji je postojao prije Hruščovljevih reformi. Kako bi dokazao tu promjenu u razmišljanju novog rukovodstva on svoju želju da postane nasljednik Staljina dokazuje uzimajući za sebe titulu generalnog sekretara koju je uvijek koristio njegov uzor. U skladu s tim počela su ponovno zatvaranja čiji broj će ipak preostali trijumviri blokirati da se ne bi došlo do negdašnjih čistki. Tijekom [[Praško proljeće|Praškog proljeća]] [[1968.]]. godine Brežnjev organizira vojnu intervenciju za povratak komunističkog režima nakon čega objavljuje svoju doktrinu.

Tijekom vladavine [[Nikita Hruščov|Hruščova]] je došlo do pogoršanja odnosa s Kinom oko za obične ljude nepotrebnog pitanja lider koje države je lider komunizma. Kako je pokušaj mirenja iz [[1965.]]. godine propao dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa koje će izazvati kratkotrajni rat [[1969.]]. godine čiju daljnju eskalaciju će spriječiti Kosigin ličnom intervencijom. Bez obzira na taj strah općega rata sada se [[Kina]] okreće [[SAD]]-u što dovodi u [[Moskva|Moskvi]] do panike i potrebe opuštanja napetosti u odnosima s [[Washington]]om. Takav razvoj događaja stvara tijekom sedamdesetih godina politiku [[detant|detanta]], potpisivanje sporazuma [[SALT]] radi ograničenja nuklearnog oružja i sporazuma u [[Helsinki]]ju gdje SAD priznaje [[SSSR]]-u kontrolu nad istočnom Europom ali traži također da on poštuje ljudska prava. Istovremeno s takvim vanjskopolitičkim promjenama unutar [[Sovjetski Savez|Sovjetskog Saveza]] se nastavljala borba za vlast protiv Suslova i Kosigina koji su htjeli blokirati jačanje kulta ličnosti državnog vođe. Kao godina koja označava preokret se najčešće navodi [[1977.]]. kada Brežnjev napokon uspijeva smijeniti Podgornija koji je bio [[predsjednik Sovjetskog Saveza|predsjednik SSSR]]-a kako bi zauzeo njegovu poziciju. Sada on napokon postaje vodeći trijumfir iako još uvijek ima nekakva ograničenja svoje vlasti.

[[Datoteka:Carter Brezhnev sign SALT II.jpg|250px|lijevo|mini|Predsjednik [[Jimmy Carter]] i Brežnjev potpisuju SALT II pakt u [[Beč]]u [[15. lipnja]] [[1979.]].]]

Pobjeda Brežnjeva tijekom unutarstranačkih borbi je ubrzo postala pirova pošto se njegovo zdrastveno stanje počelo pogoršavati, a vlast će se ponovno vratiti u ruke Kosigina i Suslova. Kako se tijekom cijele vladavine nije bavio unutrašnjom politikom (osim kadrovskih borbi) tako se i sada pred kraj života ništa nije promijenilo. Dok on potpisuje sporazum [[SALT II]] i šalje nelegalno vojsku u [[Afganistan]] (bez dopuštenja [[Politbiro]]a) ne razmišlja o posljedicama po ekonomiju, a američki odgovor dovodi državu u probleme kada se proglašava embargo na prodaju žita SSSR-u. Od te [[1980.]]. godine Brežnjev je usamljeni, izolirani starac koji je okružen dužnosnicima što zahtjevaju promjene kojima se on protivi. Niti smrt Kosigina [[1980.]]. i Suslova [[1982.]]. godine to ne mjenjaju pošto vlast pada u ruke Andropova i prije smrti tadašnjeg vođe. '''Leonid Brežnjev''' umire nakon duge i teške bolesti [[10. studenog]] [[1982.]]. godine u [[Moskva|Moskvi]].