|
[[Raspad SFRJ|Raspad Jugoslavije]] ujedno je označio početak istog procesa u [[BiH|Bosni i Hercegovini]]. Prvenstveni razlog k tome jest njena višestruka heterogenost, i vjerska i etnička. Upravo se to dokazalo na prvim zasjedanjima demokratski izabrane Skupštine BiH, kada su se između zastupnika [[SDA]], [[SDS]]-a i [[HDZ BiH|HDZ-a BiH]], vodile prve polemike oko identiteta, jezika i pisma u BiH.
U toj početnoj fazi, bošnjačka politička elita naivno je vjerovala da u BiH neće biti rata, te se zbog toga i dalje vezala uz još postojeći [[SFRJ|jugoslavenski okvir]] i [[JNA]]. Hrvati su u tom pogledu bili puno racionalniji, poučeni sa [[Domovinski rat|zbivanjima u Republici Hrvatskoj]], shvatili su da se isto sprema za Bosnu i Hercegovinu, te su se počeli obrambeno organizirati. Pogotovo nakon što je JNA napala i prva hrvatska mjesta u BiH, [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima]] je postalo jasno da se [[Rat u BiH|rat]] neće moći izbjeći, a pošto je bošnjačko vodstvo potpuno ignoriralo stradanje Hrvata, Hrvati su osnovali [[Hrvatska zajednica Herceg-Bosna|Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu]], na čijim su temeljima i [[Bosanskohercegovački Hrvati u ratu u Bosni i Hercegovini|organizirali obranu]] od srpske agresije. Bošnjačko vodstvo je kasnilo u razvijanju djelotvornih obrambenih kapaciteta, tako da je najveći teret u prvom dijelu rata podnijela HZHB, a posebno [[Republika Hrvatska]], koja je Hrvatima i [[Bošnjaci]]ma bila velika potpora i oslonac. Veliku ulogu u obrani BiH imala je Hrvatska, koja je primila i zbrinula više od 300.000 bošnjačkih izbjeglica, liječila ranjene bošnjačke civile i vojnike, obučavala i opremala bošnjačke vojnike, te imala najveći doprinos u naoružavanju i opremanju cjelokupne [[Armija RBiH|Armije RBiH]]. [[Varaždin]] je grad koji je ugostio najviše bošnjačkih izbjeglica.<ref>[https://www.islamska-zajednica.hr/vijesti/zapoceli-dani-otvorenih-vrata-islamske-zajednice-u-varazdinu Islamska zajednica u Hrvatskoj] moderator: ''ZAPOČELI 'DANI OTVORENIH VRATA' ISLAMSKE ZAJEDNICE U VARAŽDINU Islamska zajednica u Hrvatskoj.html'', 16. svibnja 2017. (pristupljeno 23. travnja 2019.)</ref>
Koncept unitarne države, islamistička ideologija, kao i međunarodna nakolonost, tri su temeljna čimbenika na čijoj bazi je bošnjačko vodstvo određivalo svoju daljnu politiku prema hrvatskoj zajednici u BiH. Prva prilika za vojnim djelovanjem protiv svojeg deklarativnog saveznika ukazala se krajem 1992. godine, a svoje je ishodište imalo u mnoštvu bošnjačkih izbjeglica koje su preplavile hrvatsko-bošnjačka podruĉja [[srednja Bosna|srednje Bosne]]. Bošnjačke izbjeglice su za vlasti [[RBiH]] predstavljale problem, ali i priliku. Na temelju njih stvarane su nove, pokretne postrojbe, a kasnije su iste korištene kako bi se uništio [[HVO]], protjerala hrvatska zajednica, te stvorilo životnog prostora za Bošnjačke. Prema svim indicijama i dostupnim dokumentima Armije RBiH, vidljivo je da je takav plan izrađen na operativnoj i strategijskoj razini, te da za njega odgovornost nosi sam državni i vojni vrh tadašnje RBiH. U svjetlu ovoga, posebno je zanimljivo da se i danas u nekim političkim i medijskim krugovima, odgovornost za izbijanje rata pripisuje vojnom i političkom vodstvu HZHB-a, što je krajnije apsurdno jer je evidentno da HVO nije imao ni motiva, ni priliku, pokretanja ofenzive na višestruko jačeg protivnika. Poznato je da sto puta ponovljena laž može postati istinom, a ovo je upravo jedan od takvih primjera.
Rat koji su Bošnjaci vodili protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini, sigurno je imao veće posljedice nego srpska agresija u 1992. godini. Armija RBiH je uspjela etnički očistiti velike dijelove hrvatskih etničkih prostora u BiH, posebno u srednjoj Bosni, što je rezultiralo egzodusom od preko 150.000 Hrvata iz tih krajeva. O naravi bošnjačko-hrvatskog sukoba također svjedoči broj počinjenih masovnijih zločina, a kojih je na bošnjačkoj strani bilo mnogo više ([[Pokolj u Dusini|Dusina]], [[Pokolj u Trusini|Trusina]], [[Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.|Grabovica]], [[Pokolj u Uzdolu|Uzdol]], [[Pokolj u Doljanima 28. srpnja 1993.|Doljani]], [[Pokolj u Križančevu Selu|Križančevo Selo]], [[Pokolj u Maljinama 8. lipnja 1993.|Maljine]], selo [[Pokolj u Kiseljaku 16. kolovoza 1993.|Kiseljak]] kod Žepča, [[Pokolj u Buhinim Kućama|Buhine Kuće]] kao i niz drugih mjesta), što potvrđuje plan sustavnog istrebljenja Hrvata s tih prostora. Usprkos tome, danas se u javnosti najviše spominju dva mjesta u kojima je došlo do masovnih zloĉina nad Bošnjacima – [[Pokolj u Ahmićima|Ahmići]] i [[Pokolj u Stupnom Dolu|Stupni Do]]. Bez obzira na to što ova dva zločina nisu inicirani s viših razina zapovjedanja HVO-a, o njima se upravo tako govori. Kada se malo bolje pogleda, lako je uočiti da se niz predodžbi o ratu u BiH temelji na mitovima, poluistinama i neistinama. Jedna od najraširenijih netočnosti današnjice jest predodžba o Bošnjacima kao jedinim i apsolutnim žrtvama tijekom rata u BiH. Isto je deklasirano činjenicom da su upravo oni vodili agresorski rat protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, s ciljem osvajanja teritorija i [[etničko čišćenje|etničkog čišćenja]]. O pravoj prirodi rata u BiH nedvojbeno svjedoči neovisno istraživanje Američke informativne agencije (''United States Information Agency''), prema kojemu je upravo hrvatska zajednica u BiH pretrpjela najveća stradanja. Tako je prema navedenom istraživanju neposredne fizičke posljedice pretrpjelo 42% Hrvata, 15% Bošnjaka i 13% Srba, a više od polovice od ukupnog broja Hrvata u BiH protjerano je ili na drugi način bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Završetak rata Hrvatima nije donio ravnopravnost i miran suživot, o tome svjedoči stalno iseljavanje, kao i [[Majorizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini|nekorektni odnos vlasti FBiH]] prema njima.
== Razlike u politikama ==
|
