Biser: razlika između inačica

Godine 2012. istraživači su u jednom 7.0007000 godina starom grobu u Emiratu [[Umm al-Quwain]] ([[Ujedinjeni Arapski Emirati|Ujedinjeni Arapski Emirati]]) otkrili bisere što znači da su stanovnici Arapskog poluotoka već u ranome neolitiku[[neolitik]]u ronili i vadili školjke, 2.5002500 godina prije nego što se do tada pretpostavljalo. Prve predaje u kojima se spominju biseri potječu iz kineske Knjige povijesti Shujinga iz 2206. godine pr. Kr. („...kralj Yu dobiše bisere kao danak rijeke Hwai...“)

U islamskim zemljama biseri simboliziraju djevičanstvo. Za kurdske je mističare biser : „ Embrij koji spava na dnu školjkine maternice.“

Kod starih Rimljana i Grka biseri su bili vrlo cijenjeni. Rimljani su preuzeli od Grka ime ''Margaritamargarita'' što je bilo i ime za ljubavnicu. Čitav niz školjki kasnije je dobio dodatak latinskog naziva ''margaritifera'', pojam koji je do danas sačuvan u imenu cvijeta ''Margaretamargareta''.

U srednjem su vijeku biseri dobili sakralni karakter, predstavljali su ljubav prema bogu. U [[Novi zavjet|Novom zavjetu]]: „ ''Dvanaest vrata -– dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg -– čisto zlato, kao prozirno staklo.“'' ([[Otkrivenje|OtkrivenjeOtk '''21''' 21]]). Zahvaljujući spominjanju bisera u [[Biblija|Bibliji,]] postali su neizostavni dio demonstracije moći kršćanskih vladara koji su ih koristili u brojnoj simbolici.

Margaritomantika se bavi gatanjem uz pomoć bisera. U 8. Stst. pod arapskim se utjecajem biseri počinju koristiti kao lijek. U Europi su biseri korišteni za izradu bisernog mlijeka, a „aqua perlata“ se u srednjem vijeku sastojala od bisernog praha, octa, soka limuna, šećera i biljnih začina. Do 19. st. biseri se koriste u [[Farmacija|farmaciji]].<ref>http://www.nakit.hr/biseri.php</ref>

Henry A. Hänni, profesor znanosti o dragom kamenju na Sveučilištu Basel i Jochen Schlüter, ravnatelj Mineraloškog Muzeja u Hamburgu, pretpostavlja da su za nastanak bisera odgovorne ozljede u tkivu plašta školjke. Na različite nezacijeljene ozljede poput onih uzrokovanih parazitima koji uđu u epitelno tkivo, također reagira stvaranjem cista. Kalcijev karbonat, materijal od kojeg se sastoje ljušture, taloži se sloj po sloj u cisti i tako nastaje biser.

Biser ima kristaličnu strukturu i sastoji se, kao i ljuštura, od 80 do 92&nbsp;% kalcij[[Kalcijev karbonat|kalcijeva karbonata]] (CaCO₃) u njegovom primarnom obliku koji se zove [[aragonit]]. Osim toga, sastoji se od sekundarne forme kalcij karbonata, kalcita, i vode. Kristali rastu u obliku pločica i slojevito su nanizani. Kad se biser u sredini prepolovi vide se slojevi koji izgledaju kao godovi[[god]]ovi stabala. Pločice su međusobno povezane organskom mješavinom bjelančevina i konhiolina[[konhiolin]]a. Na taj su način biseri nelomljivi i otporni na udarce. Sastavni su dijelovi sedefa i bisera identični, razlikuju se samo po količini sastavnih elemenata, sedef, na primjer, sadrži više vode. Biseri su tvrđi i otporniji od sedefa. Tvrdoća bisera iznosi 2,5-4,5 na [[Tvrdoća|Mohsovoj ljestvici]].

Sjaj bisera nastaje zbog refleksije i [[Lom svjetlosti|loma svjetlasvjetlosti]] na kristalnim granicama kalcij karbonata i pohranjenim molekulama vode koje su to pohranjene. Sjaj je finiji što su slojevi tanji (interferencija). Biseri se nakon određenog vremena počinju sušiti, što uzrokuje promjenu organskih sastojaka i početak procesa starenja.

Boja bisera, (od bijelih preko žutih do ručiastihružičastih i sivih ), ovisi o vrsti biserne školjke, životnom prostoru i temperaturi vode. Biseri se mogu izvan školjke bojati svim bojama, ali oni ne podnose vrućinu kao ni dodir s lužinama ili kiselinama.

Internacionalno obvezujuća nomenklatura preduvjet je trgovini biserima. Aktualni kriteriji moraju biti opće poznati i prihvaćeni na tržištu i time obavezujućiobvezujući za ozbiljnu kupnju i prodajutrgovinu. Razlikuju se prirodni biseri, kultivirani biseri s implatiranom jezgrom od sedefa ili implantantomimplantatom od epitela, imitacije prirodnih i kultiviranih bisera od kompozicijskih materijala (npr. majorkinski biseri). Proces obrade mora bit registriran.

'''Prirodnim biserima''' smiju se nazivati samo oni biseri koji su nastali u vodi, bez ljudske intervencije. Ti se biseri nazivaju „orijentalnim biserima“, ako su do 19. Stoljećastoljeća izvađeni u [[Perzijski zaljev|Perzijskom zaljevu]]. U Europi su više stoljeća riječni biseri bili vrlo značajni i koristili su se za ukrašavanje nošnji i odora poput odora koje su izložene u Carskoj riznici u Beču.

'''Button biseri''' su biseri čije je površina glatka i simetrična, ali koji nisu okrugli, nego eliptični. Takvi biseri mogu prirodno izrasti, ali i biti uzgojeni iz eliptično formirane jezgre.

Skoro svi biseri koji se danas koriste za izradu nakita kultivirani su biseri. TransplantantTransplantat je komadić plašta školjke, organa koji povezuje ljušture. Uzgojeni biser raste nekoliko mjeseci ili godina. Ovisno o tome stavlja li se uz transplantanttransplantat i okrugla jezgra govori se o bezjezgrenim i jezgrenim uzgojenim biserima. Bezjezgreni biseri pretežno se uzgajaju u slatkovodnim školjkama bisernicama, u njihovom plaštu. Tako nastaje kineski slatkovodni uzgojeni biser. Biseri s okruglom jezgrom uzgajaju se u morskim kamenicama gdje rastu u gonadi školjke. Poznati su jezgreni biseri japanski biseri, bijeli i zlatni Južnomorski biseri i crni [[Tahiti|Tahićanskitahićanski]] biseri. U jednom plaštu može se uzgojiti do 40 bisera po ciklusu (u svakoj ljušturi 20), a u gonadi tek jedan, zbog toga su morski jezgreni biseri skuplji od bezjezgrenih slatkovodnih bisera.<ref>http://www.perlen-info.com/perlen-qualitaet.html</ref>

Godine 1913. njemački je zoolog Friedrich Alverdes otkrio da biseri nastaju implantacijom epitelnog tkiva u vezivno tkivo plašta školjke. Japanac Kokichi Mikimito na početku 20-tih godina prošlog stoljeća prvi je uspio donijetiuzgojiti okrugle bisere naza tržište primjenjujući uzgojnu metodu Friedricha Alverdesa. Prije njega na taj su način uzgajala dva japanca, Tokichi Nishikawa i Tatsuhei Mise koji su tu uzgojnu metodu najvjerojatnije preuzeli od australca Williama Savilla- Kenta.

Uzgoj bisera poznat je već iz 5. st. pr. Kr. U Kini su se uzgajali „ Buddha„Buddha biseri“ u slatkovodnim školjkama ( Hyriopsis cumingii ). U školjku su se stavljale [[Buda|Budine]] figurice od slonove kosti, gipsa ili olova koje su nakon određenog vremena dobile caklinu od sedefa. Švedski prirodoznanstvenik [[Carl von Linne]] 1758. godine uspio je staviti komadić srebrene žice u obliku slova T u slikarsku školjku (''Unio pictorum'') da bi uzgojio okrugli biser. Patentirao je svoju metodu, ali pao je patent pao u zaborav jer nije bilo praktične primjene.

ImplantantuImplantatu treba oko dvije godine da se pretvori u biser. Često se dogodi da školjke ne prežive implantaciju ili odbace implantat. U samo 30 &nbsp;% školjki implantat se pretvori u biser, samo 10&nbsp;% tih bisera komercijalno su uporabljivi, tek 3 &nbsp;% savršeno okrugli, a samo 0,5 &nbsp;% imaju visoku kvalitetu oblika, boje, strukture i kakvoće površine i sjaja. Ovisno o vrsti školjki, mjestu i uvjetima uzgoja. Često raste u školjkama u kojima se nalaze implantati, nekoliko malenih bisera, takozvanih bisernih sjemena, sasvim prirodno. U školjkama može nekoliko puta narasti biser iz implantata.

== Školjke bisernice ==