Venera: razlika između inačica

▲[[Babilonska astronomija|Drevni Babilonci]] su bili prvi koji su shvatili da su astronomske pojave periodične i koji su primijenili matematiku za njihovo predviđanje. Tablice iz ovog razdoblja dokazuju korištenje matematike na promjene u dužini [[ravnodnevica|ravnodnevice]] tokom [[tropska godina|Sunčeve godine]]. Stoljeća promatranja nebeskih pojava su zabilježena u nizovima glinenih tablica s [[Klinasto pismo|klinastim pismom]], poznatih kao ''Enûma Anu Enlil''. Najstariji sačuvani značajni astronomski tekst je tablica 63, Amisadukina Venerina tablica, koja popisuje prve i posljednje vidljive izlaske Venere u razdoblju od oko 21 godine. To je najstariji dokaz da su planetarne pojave prepoznate kao ponavljajuće.

▲Venera pokazuje [[Venerine mijene]]. Godine 1790. ustanovio je [[Johann Hieronymus Schröter]] da se trenutak kada [[sumračnica]] (terminator) dijeli Venerin krug popola, ne podudara s trenutkom prolaza kroz najveću [[elongacija|elongaciju]], i to čak za više od dana. Kada je mijena manja od polovice, vidi se većom nego što jest, a kada je veća od polovice, vidi se manjom. Čini se da tom učinki pridonose psihofizičke osobine [[vid]]a.

▲[[Teleskop]]skim motrenjima nisu se na Venerinom krugu mogle otkriti nikakve stalne oznake, iako je o njima bilo izvještavano. Vidljivi su oblačni slojevi koji plove visoko u atmosferi. Temperatura u tim slojevima od 235 do 240 [[Kelvin|K]] (od - 38 °C do - 33 [[celzij|°C]]) uspjela se odrediti 1923., mjerenjem [[toplinsko zračenje|toplinskog zračenja]] noćne strane. Već prije 1960. izmjereno je kratkovalno [[Radio astronomija|radiovalno]] zračenje (0.3 do 10 [[metar|cm]]), koje je ukazivalo na temperature od 300 do 600 K (od + 27 °C do + 327 °C); danas znamo da su to temperature koje zaista vladaju, ali na raznim visinama atmosfere. Godine 1932. snimljen je apsorpcijski molekularni [[Spektar (fizika)|spektar]] [[ugljikov dioksid|ugljikovog dioksida]]; Venerin spektar te molekule natječe se i danas s labaratorijskim spektrom. Usprkos tom nalazu, vladalo je uvjerenje da je [[dušik]] glavni sastojak atmosfere.

▲Nakon neuspjeha i različitih nalaza u prošlim stoljećima polako se raspliće zagonetka Venerine vrtnje. Mjerenja [[valna duljina|valne duljine]] apsorpcijskih linija ([[Dopplerov efekt|Dopplerov učinak]]) ukazuju na vrlo sporu i retrogradnu vrtnju. To je bilo 1960. [[Radar]]ski dodiri, započeti 1958. pokazuju najprije da je Venerino tlo neravno, a 1961. postaje jasno da se Venera obrće sporije od svih planeta. Radarom je ustanovljena i brzina vrtnje, i veličina čvrstog tijela, i [[Nagib osi|nagib]] [[ekvator]]a prema ravnini staze.

▲Pothvati [[Astronautika|astronautičkog]] doba imaju od vremena do vremena velike poteškoće. Venera se pokazuje nepristupačnom i odbojnom. [[Svemirske letjelice]] koje se na nju upućuju moraju najprije izdržati svemirske uvjete ([[vakuum]] i struje energetskih čestica kao što je [[Sunčev vjetar]]), da bi se zatim pretvorile u [[batiskaf]]e, jer je najviši [[tlak]] jednak tlaku koji vlada u Zemljinim [[more|morima]] na dubini od 900 [[metar]]a. Na Veneru je u početku upućeno 18 [[Sovjetski Savez|sovjetskih]] i 5 [[SAD|američkih]] letjelica. Prva je lansirana ''[[Venera 1]]'' (1961.) i ona je kraj planeta prošla 100 000 [[metar|km]] daleko. Prvi je uspješno okončan let ''[[Mariner 2|Marinera 2]]'', koji je kraj Venere prošao 14. prosinca 1962. na najmanjoj udaljenosti od 35 000 km ([[mjerni instrument|mjerni instrumenti]] potvrdili su visoku površinsku temperaturu). Za vrijeme leta ustanovljena je temperatura tla 400 °C, pa je trasiranjem staze letjelice određena jakost [[gravitacija|gravitacijskog]] polja i mase Venere. To je bio prvi prolaz [[Umjetni satelit|umjetnog tijela]] kraj nekog planeta. Prva svemirska letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruski [[Sputnik 7]] (1961.), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961.: [[Venera 1]], 1962.: [[Mariner 1]] i [[Sputnik 23]]).

▲Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila je [[Venera 4]] (1967.). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde s mjernim instrumentima. Ona je 18. listopada 1967., kočena [[padobran]]om, u toku 94-minutnog pada na tamnu stranu planeta bilježila temperaturu, tlak i sastav okoline. Kako je mogla izdržati tlak do 2 M[[Pa]], prestala je djelovati na visini od 27 km. Prošavši 19. listopada 1967. na samo 4 000 km kraj Venere, ''Mariner 5'' ispitivao je slojeve visoke atmosfere. Serija letjelica Venera sve se bolje prilagođavala uvjetima Venerine prirode. ''Venera 5'' i ''Venera 6'' spuštale su se 1969., ''Venera 7'' spustila se 15. prosinca 1970. na noćnu stranu planeta i tamo djelovala 23 minute, a postala je prva svemirska letjelica koja se meko spustila na drugi planet. ''Venera 8'' djelovala je 22. srpnja 1972. na tlu Venere 50 [[minuta]]. Ispitivala je rasvjetu atmosfere i [[radioaktivnost]] tla. Sljedeći je pohvat učinjen ''Marinerom 10'', koji je 5. veljače 1974. prošao kraj Venere na udaljenosti 5 800 km i snimao je u ultraljubičastoj svjetlosti. Kao kruna istraživanja Venere javljaju se snimke koje su učinile ''Venera 9'' i ''Venera 10'' u neposrednom dodiru s tlom 23. i 25. listopada 1975. 4. prosinca 1978. u putanju oko Venere stigao je ''Pioneer - Venus'' koji je pomoću radara izradio mapu [[reljef]]a, isključujući pritom područja oko polova. Jednostavni [[pokus]]i koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski pritisak odgovara [[tlak]]u koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu. Letjelice ''Venera 15'' i ''Venera 16'' su 1983. do 1985. izradile mapu upravo područja oko sjevernog pola, s vodoravnim razlučivanjem od 1 do 2 km, a okomitim od 50 m. Posljednja ispitivanja izvedena su pomoću letjelica ''Vega 1'' i ''Vega 2'', 1985. (nazivi ovih letjelica jesu kovanice Venera - Galej; Galej je na ruskom Halley, jer su letjelice nosile mjerne instrumente koji su ispitivali Veneru, a zatim se uputile ususret [[Halleyjev komet|Halleyjevu kometu]]).

▲Američka misija [[Pioneer Venus]] sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u svibnju i kolovozu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do kolovoza 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktički rastopila. Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani. Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je lander [[Venera 13]]. Sovjetske letjelice [[Vega 1]] i [[Vega 2]] ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyjevom kometu. Američka letjelica [[Galileo (letjelica)|Galileo]] je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru. Američka misija [[Magellan (letjelica)|Magellan]] (1989. - 1994.) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Trenutno oko Venere kruži letjelica [[Venus Expreess]] koja istražuje njenu atmosferu.