Giulio Rospigliosi rodio se u Pistoii [[28. siječnja]] [[1600.]] godine u plemićkoj obitelji kao prvi od četvorice sinova Giacoma Rospigliosija i Caterine rođene Rospigliosi. Rospigliosi izvorno potječu iz [[Milano|Milana]] odakle su se u [[12. stoljeće|12. stoljeću]] preselili u [[Toskana|Toskanu]] u okolicu Pistoie i [[Empoli|Empolia]] na padinama brda Montalbano, gdje su kupili farme i šume. Početkom [[14. stoljeće|14. stoljeća]] obitelj se preselila u Pistoiu kada su postali vlasnici kuća i radionica što im je pribavilo ugled i bogatstvo. Giulio je osnovno obrazovanje stekao u Pistoii a potom, [[1617.]] godine odlazi kod [[Družba Isusova|isusovaca]] u Rim u papinsko sjemenište Pontificio Seminario Romano Maggiore. Godinu dana kasnije seli u [[Pisa|Pisu]] na studij filozofije i teologije, gdje [[1623.]] stječe doktorate iz filozofije, teologije, te kanonskog i građanskog prava. Iste godine imenovan je izvanrednim profesorom filozofije. Ponovno se vraća u Rim kako bi ostvario crkvenu karijeru. Kada je zaređen za svećenika nema pouzdanih zapisa. U [[Rimska kurija|Kuriju]] ga uvodi kardinal Antonio Barberini ([[1569.]]- – [[1646.]]), brat pape [[Urban VIII.|Urbana VIII.]] Ubrzo je mladi Giulio pridobio povjerenje cijele obitelji Barberini pa blisko surađuje i s papom Urbanom VIII. koji je cijenio njegovu umjetničku stranu i pjesme koje je pisao. U Kuriji je obnašao razne dužnosti: referendar suda Apostolske signature za pravdu i milost ([[1632.]]), tajnik kongregacije za obrede ([[1635.]]), kanonski savjetnik na Visokom Apostolskom kaznenom sudu (Paenitentiaria Apostolica) ([[1643.]]). U tom periodu napisao je nekoliko melodrama, kao i poezija koje su postigle uspjeh u Rimu. U dvorcu Barberini je [[27. veljače]] [[1639.]] godine prvi put izvedena komična opera ''Tko trpi, taj se nada'', a prema zamisli Giulia Rospigliosia. Kao kruna njegove odanosti papi Urbanu VIII. bilo je imenovanje naslovnim nadbiskupom Tarsa [[14. ožujka]] [[1644.]] i nuncijem u [[Madrid|Madridu]]. Iz pisama koje je prije toga pisao svojoj obitelji vidi se kako je Giulio bio skeptičan glede toga imenovanja, jer se nije smatrao sposobnim obavljati tu službu. Nakon burnih devet godina provedenih u [[Španjolska|Španjolskoj]] (bilo je to vrijeme [[Tridesetogodišnji rat|Tridesetogodišnjeg rata]]), gdje je morao neprestano balansirati između španjolskih i francuskih interesa, povlači se s mjesta nuncija i odlazi u Toskanu kod obitelji. U proljeće [[1653.]] vraća se u Rim gdje obavlja prijašnje poslove u Kaznenom sudu i u [[Bazilika sv. Marije Velike|bazilici Svete Marije Velike]] (Santa Maria Maggiore ). Kako ga papa [[Inocent X.]] nije volio, kao ni ostale suradnike svoga prethodnika Urbana VIII., Giulio nije vidio mogućnost ponovnog zaposlenja u Kuriji pa je razmišljao o odlasku iz Rima u rodnu Pistoiu. Međutim, Papa se ubrzo razbolio i nakon nekoliko mjeseci [[1. siječnja]] [[1655.]] preminuo. Dan nakon Inocentove smrti kardinali su ga postavili za guvernera u Rimu. Na konklavi u travnju iste godine kardinal Fabio Chigi izabran je za papu kao [[Aleksandar VII.]] Taj događaj je označio novu prekretnicu u životu Giulija Rospigliosija, koji se s novim papom poznavao više od dvadeset godina i čiji je dotadašnji rad, posebno kao nuncija u Madridu, iznimno cijenio. Aleksandar VII. ga je odmah po izboru u travnju [[1655.]] godine imenovao Državnim tajnikom, a dvije godine kasnije [[1657.]] i kardinalom.