Razlika između inačica stranice »Nakladništvo«

Dodano 8 bajtova ,  prije 8 mjeseci
m
m (→‎U Hrvatskoj: pravopis)
 
=== U Hrvatskoj ===
U Hrvatskoj je pojava nakladništva vezana uz [[Knjige u 1694.|1694.]], kada je [[Hrvatski sabor]] predao ''"zemaljsku tiskaru"'' P. Vitezoviću Ritteru, koji je tiskao knjige s impresumom ''"ex Musaeo meo Graecmonti"'' i prodavao ih u vlastitoj knjižari. Do požara ([[1706.]]) Vitezović je objavio oko 50 djela, pretežito kalendara i kronika. Nakon Vitezovića kao izdavači javljaju se [[Isusovački kolegij]] (''Lexicon latinum'') i I. K. Weitz (''Gazophylacium'', [[Knjige u 1740.|1740.]]). Weitzovu knjižaru i tiskaru preuzima Antun Reiner (objavio 3. izd. Cythare octochorde, [[Knjige u 1757.|1757.]]). U drugoj polovici [[18. stoljeće|18. stoljeća]] pojavio se u Hrvatskoj bečki tiskar, ''"povlašteni dvorski knjižar s lekturnim kabinetom"'', J. Th. Trattner ([[Knjige u 1717.|1717.]] – [[Knjige u 1798.|1798.]]), koji je u Varaždinu i Zagrebu otvorio svoje podružnice. On je [[Knjige u 1794.|1794.]] prodao svoju zagrebačku tiskaru [[biskup]]u M. Vrhovcu, kojemu je posao vodio A. Novosel. Istodobno s Trattnerom u Zagrebu je kao nakladnik djelovao i tiskar J. K. Kotsche. Od [[Knjige u 1808.|1808.]] u Zagrebu je djelovao F. Župan (Suppan), tiskar i knjižar koji je u predilirsko i ilir. doba imao golemu knjižnu produkciju. Uspješan nakladnik novina i knjiga, a kratkotrajno i knjižar, bio je [[Ljudevit Gaj]]. On je [[Knjige u 1853.|1853.]] od Županova nasljednika, sina Lavoslava, kupio poduzeće, ali ga je ubrzo ([[1856.]]) prodao L. Hartmanu ([[1812.–[[1881.|81.]]), kojemu se u poslu 1875. pridružio Albert Deutsch ([[1857.]] [[1926.]]), a [[1880-ih]] Stjepan Kugli. Iz te će nakladne knjižare prvo nastati nakladna knjižara S. Kugli i A. Deutsch (do [[Knjige u 1902.|1902.]]), a zatim (nakladna) veleknjižara Stjepan Kugli. U razdoblju [[hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnoga preporoda]], nakladništvo je kao najvažniji dio svojega programa imala [[Matica ilirska]] (današnja [[Matica hrvatska]]), a zatim i Društvo sv. Jeronima. Od druge pol. XIX. st. najveći je nakladnik bio JAZU (današnja [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti]]), koji je tada započeo objavljivati nizove Rad, Starine, Građa, Ljetopis, Stari pisci hrvatski te znanstv. zbornike o hrvatskoj [[povijest]]i, [[kultura|kulturi]] i [[umjetnost]]i.
 
U unutrašnjosti Hrvatske u [[18. stoljeće|18.]] i [[19. stoljeće|19. stoljeću]] nezaobilazni su bili nakladničko-knjižarski [[poduzetnici]] (često i tiskari): u Osijeku I. M. Divald ([[1743.]] [[1806.]]), u Dubrovniku [[Karlo Antonio Occhi]] (u. [[Knjige u 1787.|1787.]]), naslijedio ga je A. Martecchini ([[Knjige u 1826.|1826.]] je objavio Gundulićeva Osmana), u Rijeci [[obitelj Karletzky]] (od [[1779.]] do kraja 19. st.), u Zadru je djelovao A. L. Battara ([[1768.]] [[1817.]]), koji je tiskao prve hrvatske knjige; u Karlovcu I. N. Prettner, kod kojega je [[Knjige u 1832.|1832.]] [[Janko Drašković]] objavio svoju Disertaciju, zatim A. Lukšić ([[1826.]]{{--}}[[1901.]]), te u Požegi [[Miroslav Kraljević]] ([[1823.]] [[1877.]]).
 
Početkom 20. st. snažnoj nakladničkoj djelatnosti Matice hrvatske, Društva sv. Jeronima i JAZU pridružilo se [[Društvo hrvatskih književnika]] ([[Knjige u 1903.|1903.]]). Osnovano je više nakladnih knjižara koje su pokušavale slijediti S. Kuglija: Đ. Trpinac, Marija i S. Radić, Jaroslav Merhaut, N. Andrić. Nakon [[Prvi svjetski rat|Prvog svj. rata]] pojavili su se i novi nakladnici: Minerva, Binoza, knjižara Vasić, ali i mnoštvo manjih.
99.789

uređivanja